Skoči na glavni sadržaj

Izvorni znanstveni članak

https://doi.org/10.31724/rihjj.45.2.20

Subordinated Structures with the Conjunction što

Ivo Pranjković orcid id orcid.org/0000-0002-0378-3368 ; Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu


Puni tekst: hrvatski pdf 523 Kb

str. 659-673

preuzimanja: 1.481

citiraj

Preuzmi JATS datoteku


Sažetak

This paper deals with various subordinated structures in Croatian that contain the conjunction što. We analyse the following types of subordinated structures: - with a relative što, e.g. Osoba što je upravo ušla nije mi poznata. - with an explicative što, e.g. Dobro ste učinili što ste ih pozvali. - with a causative što, e.g. Žao mi je što se nismo vidjeli. - with the conjunction što as a part of various complex conjunctions such as: pošto, zato što, zbog toga što, uslijed toga što, zahvaljujući tome što, kao što, osim što, nego što, umjesto što, nakon što, prije nego što, samo što.

Ključne riječi

conjunction <i>što</i>; subordinated structures; relative <i>što</i>; explicative <i>što</i>; causative <i>što</i>; complex conjunctions

Hrčak ID:

229851

URI

https://hrcak.srce.hr/229851

Datum izdavanja:

13.12.2019.

Podaci na drugim jezicima: hrvatski

Posjeta: 4.597 *




Uvodne napomene

0.

Riječ što, koja može biti i promjenjiva i nepromjenjiva, jedna je od najpolifunkcionalnijih riječi u hrvatskome jeziku. Kao promjenjiva javlja se u službi upitne zamjenice srednjega roda, i to u nominativu, npr. Što je to?, ili u akuzativu, npr. Što si kupio? Takvo što ima supletivne oblike i u genitivu, npr. Čega se bojite?, u dativu, npr. Čemu se čudite?, u lokativu, npr. Po čemu ga poznaješ?, i u instrumentalu, npr. Čime vas mogu poslužiti?

Često se promjenjivo što javlja i u službi relativne zamjenice, npr. Opet kasne s isplatom, što mi nikako nije drago. Da je takvo što promjenjivo, vidi se po tome što mu se ovisno o rekciji može mijenjati padež, usp. Opet kasne s isplatom, čemu se više i ne čudim. U takvim se rečenicama zavisna surečenica odnosi na osnovnu surečenicu u cjelini, a ne funkcionira kao član njezina ustrojstva (npr. kao subjekt, objekt, priložna oznaka, atribut i sl.).

Nepromjenjivo što može dolaziti u službi upitnoga priloga, u značenju ‘zašto’, npr. Što te nema? ili Što da se svađamo? odnosno u službi količinskoga priloga u značenju ‘nešto’, npr. Imate li mi posuditi što novaca?

Nepromjenjivo što javlja se i u službi pojačajne čestice (intenzifikatora) jedinica poredbenoga značenja, npr. Dođite što prije! Osim toga dolazi i u službi upitne čestice (tada ima značenje blisko značenju čestice zar), npr. A što vi za to uopće niste čuli? I napokon nepromjenjivo što može se javiti i u službi svojevrsne deiktičke čestice s nijansom emfatičnosti, npr. Uh, što je vruće! (opširnije o svim tim službama i promjenjivoga i nepromjenjivoga što usp.Pranjković 2010: 401–408 iPranjković 2013: 238–243).

U ovome je prilogu međutim u središtu pozornosti riječ što u službi veznika, i u onim strukturama u kojima dolazi kao samostalni (jednostavni) veznik, a još više u onim vrlo brojnim i, kao što će se vidjeti, izrazito raznolikim složenim strukturama u kojima se javlja kao jedna od sastavnica složenih veznika ili vezničkih skupina.

Relativne rečenice

1.

Vezničko nepromjenjivo što javlja se prije svega u relativnim rečenicama u kojima je zamjenjivo relativnim zamjenicama koji, koja, koje, usp. Kolegica što smo ju sreli odnekud mi je poznata. i Kolegica koju smo sreli odnekud mi je poznata.[1] Takvo što nije zamjenica (već samim time što je nepromjenjivo), nego veznik, tzv. opći relativizator. Da je to doista tako, najbolje se vidi po tome što uza nj dolaze oblici ličnih zamjenica, usp. u navedenom primjeru Kolegica što smo ju sreli.

Eksplikativne rečenice

2.

Vrlo se često riječ što rabi kao veznik eksplikativnih (obično tzv. dopumbenih, kompletivnih) rečenica (o takvim rečenicama usp.Pranjković 2001b: 587–582). U toj službi što je često zamjenjivo veznikom da, npr. Dobro ste učinili što ste / da ste se prijavili. Puno je međutim i primjera u kojima takva zamjena ili nije moguća ili je neobična odnosno rijetka. To je zato što je veznik što u pravilu obilježen kao faktivan, a veznik da kao nefaktivan odnosno hipotetičan. Pogotovo veznik što ne dolazi u obzir onda kad je riječ o nefaktivnosti (hipotetičnosti, neizvjesnosti).[2] Tako je u primjerima tipa Bilo bi mi drago da se vidimo. da nezamjenjivo sa što, usp. *Bilo bi mi drago što se vidimo. (usp.Pranjković 2013: 244).

Poseban tip eksplikativnosti susrećemo u danas zastarjelim strukturama tipa Što volovi muču, ništa, samo da kola ne škripe. ili Ne propusti ni ptičicu ni mrava što ih ne nahrani.[3] U prvom je primjeru riječ o eksplikativnoj rečenici sa semantičkom nijansom uzročnosti, a u drugom također o eksplikativnoj rečenici, ali s nijansom suprotnosti[4] (opširnije o tome usp.Pranjković 2013: 245–246).

Uzročne rečenice sa subjunktorom što

3.

Vezničko što često je i u uzročnim rečenicama, npr. Pogriješili smo što vas nismo obavijestili. I takvo što obično je zamjenjivo veznikom da, ali su uzročne rečenice sa što u pravilu puno češće i običnije, usp. Pogriješili smo da vas nismo obavijestili.

Načinske rečenice (raščlanjene i neraščlanjene) sa subjunktorom što

4.

Nepromjenjivo što može se pojaviti i u službi načinskih rečenica, npr. Radili smo što smo najbolje znali. (usp.Silić i Pranjković 2005: 340).

Osim toga što se javlja, i to obično korelativno, kao štoto, štotim, štosve to ili sl.), i u onim zavisnosloženim rečenicama u kojima se sadržaji surečenica podudaraju, korespondiraju jedan s drugim pa se nazivaju i rečenicama korespondencije. Takve rečenice u gramatici J. Silića i I. Pranjkovića smatraju se podvrstom poredbenih rečenica, i to tzv. raščlanjenim poredbenim (usporednim) rečenicama,[5] npr. Što smo išli dalje, postajalo je sve mračnije. (usp.Silić i Pranjković 2005: 341).[6]

Eksceptivne rečenice

5.

Kad je riječ o strukturama u kojima se što javlja u sastavu složenih veznika i vezničkih skupina,[7] koje su u ovom prilogu u središtu pozornosti, počet ću od eksceptivnih struktura, i to posebno zato što su se u hrvatskoj gramatikografskoj tradiciji takve strukture, po mom sudu posve neutemeljeno, pribrajale koordinaciji.[8] Štoviše mislim da su rečenice s takvim veznim sredstvima jedine isključne (izuzetne, eksceptivne) rečenice i da su one uvijek subordinirane te da se o isključnim rečenicama na razini koordinacije ne može (i ne treba) govoriti jednostavno zato što jedinice tipa samo, jedino ili tek nisu gramatikalizirane kao konjunktori (ne mogu se promatrati na istoj razini na kojoj promatramo veznike nezavisnosloženih rečenica tipa i, a, ili i sl.). Mislim naime da ta vezna sredstva treba promatrati na razini teksta odnosno da jedinice samo, jedino ili tek funkcioniraju kao konektori (tj. vezna sredstva na razini teksta). Drugim riječima strukture tipa Sve je mirno, jedino (samo, tek) svjetiljka poigrava na stropu. (usp.Težak i Babić 1992) ni po čemu gramatički relevantnome nisu različite od struktura tipa Sve je mirno. Jedino svjetiljka poigrava na stropu.

Rečenome se može dodati i to da su eksceptivni složeni veznici u pravilu međusobno zamjenjivi, usp. Ništa se ne čuje, samo što (jedino što, tek što, osim što) se sova ponekad oglasi.[9] Pa ipak među njima ima razlike, a ona se sastoji ponajprije u tome da samo što, jedino što i tek što mogu dolaziti i bez subjunktora što, usp. Ništa se ne čuje, samo (jedino, tek) se sova ponekad oglasi, a osim što ne može, usp. *Ništa se ne čuje, osim se sova ponekad oglasi. To je zato što su samo, jedino i tek sami po sebi restriktori, tj. čestice koje označuju kakvo sužavanje i/ili izuzimanje (usp. Reci samo njemu., Čita samo tjedne novine., Samo tako će uspjeti. i sl.), pa su onda pogodni da funkcioniraju i kao eksceptivni konektori, a osim samo po sebi nije restrik- tivna čestica, pa onda ne može funkcionirati ni kao restriktivni konektor, nego je prijedlog koji primarno, kao i ostali prijedlozi, dolazi uz imenske oblike (uz genitiv, usp. npr. Ništa se ne čuje osim sove.). Ta činjenica da osim u službi eksceptivnoga veznog sredstva ne može dolaziti bez subjunktora što vjerojatno je i barem jedan od razloga što se složeni veznik osim što u pravilu ne navodi među veznicima kad se u hrvatskim gramatikama govori o isključnim (koordiniranim?) rečenicama (ne navodi se ni kod Florschütza, ni kod Katičića, ni kod Težaka i Babića, ni u Gramatici Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje). Vukojević i Hudeček spominju međutim ne samo osim što nego spominju i osim onoga što, osim toga što i osim svega što (usp.Vukojević i Hudeček 2007: 318). Neobično je međutim da oni među eksceptivnim veznim sredstvima uopće ne spominju ni tek ni tek što.

Vremenske rečenice

6.

Složeni veznici i vezničke skupine u kojima je jedna od sastavnica subjunktor što susreću se i u brojnim vremenskim rečenicama. Jedan dio tih rečenica označuje anteriornost (prethodnost, prijevremenost), a drugi posteriornost (poslijevremenost, susljednost). Anteriornost je svojstvena onim vremenskim rečenicama u kojima se zavisna surečenica uvodi složenim veznicima nakon što, tek što, istom što, jedva što, netom što, samo što, poslije nego što,[10] npr. Predali su se nakon što su vidjeli da nema uzmaka., Samo što smo krenuli, počela je kiša. ili Tek što su počeli raspravu, posvađali su se., a posteriornost je svojstvena onim vremenskim rečenicama u kojima se zavisna surečenica uvodi složenim veznicima prije nego što ili prije no što, npr. Odgovorili su prije nego što je itko očekivao. (usp.Silić i Pranjković 2005: 336–337 teVukojević i Hudeček 2007: 313).

Načinske i poredbene rečenice sa složenim veznim sredstvima

7.

Vidjeli smo da se jednostavni veznik što može pojaviti i u načinskim rečenicama, usp. Radili smo što smo najbolje znali. U toj službi što je međutim rijetko i u pravilu ograničeno na one načinske rečenice u kojima se pojavljuju komparativne ili superlativne riječi (usp. i primjer Trčat ćemo što mognemo brže.,Silić i Pranjković 2005: 340). U tim je rečenicama naime puno češći jednostavni veznik kako, npr. Živio je kako je htio. Znatno su međutim u načinskim rečenicama češći složeni veznici i/ili vezničke skupine tako što, time što ili na taj način što, npr. Prevarili su ih tako što su zakasnili s isporukom. ili Bila je nagrađena time što više nije morala dolaziti na sastanke.

U poredbenim rečenicama, osim spomenutih rečenica korespondencije s jednostavnim veznikom što tipa Što smo išli dalje, postajalo je sve mračnije., posebno je čest u suvremenom jeziku složeni veznik kao što, i to u onim poredbenim rečenicama u kojima je riječ o usporedbi po jednakosti, npr. Danas je sunčano kao što je bilo i jučer. ili Piše kao što govori. U poredbenim rečenicama u kojima je riječ o usporedbi po nejednakosti ne dolazi složeni veznik kao što, nego dolazi nego što, npr. Ispalo je gore nego što smo se nadali. (opširnije o tim rečenicama usp. uSilić i Pranjković 2005: 340–341).[11]

Uzročne i namjerne rečenice sa složenim veznim sredstvima

8.

Među veznim sredstvima uzročnih rečenica susreće se, vidjeli smo, i jednostavni veznik što, usp. Pogriješili smo što vas nismo obavijestili. Međutim od svih drugih tipova subordiniranih rečenica složeni veznici i vezničke skupine sa sastavnicom što daleko su najčešći i najbrojniji u uzročnim rečenicama u kojima imaju ili općeuzročno značenje ili značenje kojemu je svojstvena kakva konkretizacija uzročnoga značenja odnosno neka vrsta pasivizacije uzročno-posljedičnih odnosa, usp. zato što, stoga što, zbog toga što, poradi toga što, zaradi toga što, po tome (onome, svemu) što, prema tome (onome) što, iz (tog, jednostavnog) razloga što, uslijed toga što, zahvaljujući tome što, u skladu s tim što, po tome što, na osnovi (na temelju) toga što, to prije što, tim prije što, tim više što, utoliko više što, s obzirom na to što.

Neka od tih veznih sredstava imaju ponajprije općeuzročno značenje, posebno složeni veznici zato što, stoga što i zbog toga što, npr. Prestao nas je posjećivati zato što se razbolio. Ti veznici, a posebno veznik iz (tog) razloga što mogu imati i značenje pasiviziranoga uzroka, tj. onoga uzroka koji posljedicu na izaziva izravno, nego na neki način pripomaže njezinu pojavljivanju i koji se obično naziva uzrokom razloga, npr. Otputovao je u Švicarsku zato što (iz tog razloga što) tamo ima tetku.

Navedena vezna sredstva mogu se međusobno diferencirati i s obzirom na to označuju li poželjnu ili nepoželjnu posljedicu. Tako je složeni veznik uslijed toga što vezan za nepoželjne posljedice, npr. Nismo ni otputovali uslijed toga što je mjestimice bilo velikih nanosa snijega., a složeni veznik zahvaljujući tome što vezan je ponajprije za poželjne posljedice, npr. Uspio je zahvaljujući tome što je bio tvrdoglavo uporan. (usp.Silić i Pranjković 2005: 342)

Veznici po tome što, na osnovi toga što ili na temelju toga što specijalizirani su za označavanje tzv. uzroka kriterija, koji pretpostavlja kakvo polazište ili osnovu na kojoj se uspostavlja uzročno-posljedični odnos ili na kojoj se temelji kakvo zaključivanje, npr. Zaključio sam to po tome što se predugo nisu javljali. ili Do tog je rezultata došao na temelju toga što se uvijek konsultirao s kolegama.

Složenim veznicima to prije što, tim prije što ili tim više što označuje se posebna vrsta uzroka koji se obično naziva dodatnim uzrokom. Njima se naime već uspostavljenoj uzročno-posljedičnoj vezi dodaje kakva nova potkrepa i/ili argument, npr. Njihov smo prijedlog svi prihvatili, tim prije što su nam ponudili i udoban smještaj. (opširnije o tome usp. uSilić i Pranjković 2005: 342–343).

Za razliku od uzročnih rečenica u kojima su složeni veznici i/ili vezničke skupine vrlo česti i izrazito diferencirani s obzirom na tipove uzročno-posljedičnih veza, u namjernim se rečenicama takva vezna sredstva gotovo uopće ne susreću. To je posve razumljivo s obzirom na to da je namjera vrsta uzroka projiciranoga u budućnost, a kako je budućnost po naravi nefaktivna (nestvarna), razumljivo je što u takvim strukturama ne susrećemo vezni element koji je specijaliziran za faktivnost. Stoga nimalo ne iznenađuje činjenica što se i u malobrojnim namjernim rečenicama, obično sa složenim veznikom radi toga što, zapravo ne uspostavlja izravan odnos između uzroka (namjere) i posljedice, nego se na neki način sama namjera ostvaruje, naglašava se njezina izvjesnost, npr. Ana je kupila novu haljinu radi toga što uskoro namjerava putovati u Švicarsku. Drugim riječima izvjesna je Anina namjera da putuje, a nije izvjesno da će (stvarno) i putovati u Švicarsku.

Dopusne i alternativne rečenice

9.

Složeni veznici i/ili vezničke skupine sa sastavnicom što vrlo su česti i u dopusnim rečenicama. U njima se naime javljaju ma što, unatoč tome (svemu) što, usprkos tome što, bez obzira na to što, (n)i pored toga (onoga) što, povrh toga (svega) što, uza sve to što ili što god,[12] npr. Ma što mi poduzeli, oni nam neće vjerovati.; Surađuju unatoč tome što su se posvađali.; Igrali su vrlo dobro bez obzira na to što su čak dva dana proveli na putu.; Ni pored toga što je poduzeće u dugovima, plaće ne kasne.; Neće im biti lako što god poduzeli. ili sl. (usp.Silić i Pranjković 2005: 350–351 teVukojević i Hudeček 2007: 317–318). Vezna sredstva sa sastavnicom što u tim se rečenicama javljaju zato što se radnja koja se dopušta u zavisnoj surečenici konceptualizira kao faktivna, npr. u rečenici Surađuju unatoč tome što su se posvađali. radnja se zavisne surečenice (posvađali su se) prikazuje kao ona koja se doista odvijala. Vezna sredstva sa sastavnicom da u takvim su rečenicama vrlo rijetka, usp. (?) Surađuju unatoč tome da su se posvađali., ili uopće ne dolaze u obzir, usp. *Ni pored toga da je poduzeće u dugovima, plaće ne kasne.

Poseban problem predstavljaju zavisnosložene rečenice sa složenim veznicima mjesto/umjesto/namjesto što, npr. Umjesto što ljenčariš, prihvati se napokon posla. Takve su se rečenice u literaturi različito određivale i opisivala. Florschütz ih je smatrao poredbenim (kod njega porednim) nestvarnim (irealnim) rečenicama,[13] Mrazović i Vukadinović nazivaju ih načinsko-pratećima,[14] a Vukojević i Hudeček te Težak i Babić smatraju ih dopusnima.[15] Glavni argument koji u prilog tomu navode Vukojević i Hudeček jest mogućnost parafraze takvih rečenica dopusnima ili koordiniranim suprotnima, npr. Laže sebi u oči, mjesto da prizna svoje bezakonja. prema Laže sebi u oči iako bi trebao priznati svoje bezakonje. ili Laže sebi u oči, a trebao bi priznati svoje bezakonje. Meni se međutim čini da navedene parafraze nisu baš adekvatne, pogotovo parafraza dopusnom rečenicom.[16] Zato smatram da je zanimljivije mišljenje Miloša Kovačevića, koji takve rečenice smatra ekspektivnima, odnosno rečenicama sa značenjem zamjenjivanja i određuje ih kao rečenice neostvarenog očekivanja (usp.Vukojević i Hudeček 2007: 297), s tim da rečeno doista vrijedi za rečenice s veznikom mjesto da, ali mislim da ne vrijedi i za rečenice s veznikom mjesto što. Naime u navedenoj rečenici Umjesto što ljenčariš, prihvati se napokon posla. nema nikakvoga neostvarenog očekivanja, pa ni očekivanja uopće, nego zavisna surečenica sadrži (faktivnu) konstataciju, a osnovna surečenica sadrži zahtjev, zapovijed da se vrši neka druga radnja. Ima međutim neostvarenoga očekivanja u rečenicama tipa Umjesto da nam pomognete, vi ljenčarite. (očekivana je i neostvarena radnja pomaganja). Sve je rečeno posve u skladu s faktivnom naravi veznika što i nefaktivnom naravi veznika da. Zato ja mislim da bi se i rečenice s mjesto što i one s mjesto da mogle nazvati alternativnima (primarno je značenje prijedloga mjesto/umjesto/namjesto, koji je sastavnica tih složenih veznika, tzv. alterlokalnost, usp.Pranjković 2001a: 10), s tim da bi one s veznikom mjesto što bile realne, a one s veznikom mjesto da irealne. Odrednica ekspektivne odgovarala bi samo irealnim alternativnim rečenicama u kojima se doista susrećemo s (neostvarenim) očekivanjem. U realnim alternativnim rečenicama tipa Umjesto što ljenčariš, prihvati se napokon posla. nema nikakva očekivanja, ni ostvarenoga ni neostvarenoga, nego je riječ o alternativnom odnosu između faktivne sadašnje radnje i zahtjeva (upućena sugovorniku) da se obavlja neka druga radnja. To je i posve razumljivo jer što pretpostavlja faktivnost, a očekivanje, pogotovo neostvareno, pretpostavlja izrazitu nefaktivnost (hipotetičnost).

Dodatne rečenice

10.

Subordinirane rečenice sa složenim veznikom s tim(e) što, npr. Pridružit ću vam se na rođendanskoj proslavi, s tim što ja moram biti kod kuće prije ponoći., nisu opisivane u hrvatskoj gramatikografiji. Spominju ih Vukojević i Hudeček u citiranom radu (2007) i nazivaju rečenicama dodatne obavijesti i ispravka. Oni dakako kao vezno sredstvo takvih rečenica, osim složenoga veznika s tim(e) što, navode i složeni veznik s tim(e) da, npr. Posudit ću ti novac, s tim da mi ga vratiš do kraja mjeseca. I ti su složeni veznici često međusobno zamjenjivi (usp. Pridružit ću vam se na rođendanskoj proslavi, s tim što / s tim da ja moram biti kod kuće prije ponoći.), ali nisu u onim primjerima u kojima je relevantna opreka faktivnost : nefaktivnost. Tako u drugom od navedenih primjera ta zamjena nije korektna, usp. *Posudit ću ti novac, s tim što mi ga vratiš do kraja mjeseca. Ako se međutim oblik svršenoga prezenta (koji je po svojoj naravi nefaktivan već samim time što je konjunktivan) zamijeni futurom (koji je u hrvatskom jeziku faktivan unatoč tomu što označuje budućnost, koja po svojoj naravi sadrži bar dozu neizvjesnosti), onda je zamjena moguća, usp. Posudit ću ti novac, s tim što ćeš mi ga vratiti do kraja mjeseca.

Zaključne napomene

10.

Na osnovi svega što je rečeno može se zaključiti da je nepromjenjivo što opći subjunktor bez specijaliziranoga značenja, obilježen faktivnošću. Zato on u samostalnoj porabi dolazi u funkciji eksplikatora već uspostavljenih značenjskih relacija. Tako u spomenutim uzročnim rečenicama tipa Pogriješili smo što vas nismo obavijestili. osnovna surečenica (pogriješili smo) označuje faktivnu radnju koja na neki način (sama po sebi) pretpostavlja uzročnu relaciju (tj. pretpostavlja odgovor na pitanje zašto smo pogriješili, u čemu smo pogriješili ili sl.), pa zavisna surečenica uvedena subjunktorom što samo eksplicira zapravo već uspostavljenu uzročnu relaciju. Ako se međutim radi o kakvim specifičnijim i/ili konkretnijim značenjima, onda se subjunktor što udružuje s elementima, obično česticama (npr. samo, god), zamjeničkim riječima (time, zato) ili prijedlozima (npr. osim, umjesto) koji takva značenja specificiraju i/ili konkretiziraju. Elementi s kojima se subjunktor što obično udružuje mogu biti eksceptori (npr. jedino što), temporalizatori (npr. prije nego što), modalizatori (npr. tako što), komparativizatori (npr. kao što), kauzatori (usp. zbog toga što), koncesualizatori (npr. ma što), alternativizatori (npr. umjesto što) i aditori (npr. s time što).

Zanimljivo je promotriti i one subordinirane strukture u kojima se ne javlja ni jednostavni veznik što ni složeni veznici sa sastavnicom što. Takve su prije svega subordinirane rečenice u kojima se zavisna surečenica uvodi po glagolima govorenja (mišljenja, osjećanja, percipiranja i sl.), npr. Kaže da dolazi / da je dolazio / da će dolaziti. ili Priča se da dobiva otkaz / da je dobio otkaz / da će dobiti otkaz. Strukture tipa *Kaže što dolazi., *Priča se što je dobio otkaz. i sl. ne dolaze u obzir jednostavno zato što u njima nije riječ o faktivnoj radnji, nego o radnji koja je ovisna o glagolu govorenja, pa je samim time i nefaktivna, hipotetična, na neki način „konjunktivna” (usp. on /stvarno/ ne dolazi, nego /samo/ kaže da dolazi), a za nefaktivnost je, kako smo vidjeli, specijaliziran opći subjunktor da.

Subjunktor što i složeni veznici odnosno vezničke skupine sa što ne javljaju se ni u posljedičnim rečenicama. Tako npr. umjesto Zakasnili smo tako da nismo mogli ući. (usp.Silić i Pranjković 2005: 343) ne dolazi u obzir *Zakasnili smo tako što nismo mogli ući. To je zato što je u navedenom primjeru faktivna radnja osnovne surečenice (zakasnili smo), a radnja zavisne surečenice konceptualizira se kao nefaktivna, pogotovo u navedenom primjeru u kojem je ta radnja još i zanijekana, a zanijekana radnja nije faktivna već samim time što je zanijekana, što je zapravo (uopće) nema.

Opreka po (ne)faktivnosti posebno dolazi do izražaja kad s jedne strane promatramo uzročne rečenice, a s druge namjerne. U uzročnim rečenicama, npr. Prestao nas je posjećivati zato što se razbolio., što i složeni veznici odnosno vezničke skupine u kojima dolazi javljaju se, vidjeli smo, češće nego u svim ostalim subordiniranim rečenicama, dok veznička sredstva sa subjunktorom da u njima uopće ne dolaze u obzir, usp. *Prestao nas je posjećivati zato da se razbolio. S druge strane u namjernim se rečenicama što gotovo uopće ne javlja. Zato umjesto Otišla je na tržnicu da kupi povrća. nikako ne dolazi u obzir *Otišla je na tržnicu što/zato što kupi povrća. To je zato što je radnja zavisnih surečenica u uzročnim rečenicama faktivna (stvarno se događa, dogodila se ili će se dogoditi), a radnja zavisne surečenice namjernih rečenica konceptualizira se kao nefaktivna. Označuje naime uzrok projiciran u budućnost, a takav uzrok nije izvjestan, faktivan (u navedenom primjeru kupnja povrća nije izvjesna, nego je /samo/ moguća, „namjeravana”).

Kad je riječ o uvjetnim (pogodbenim, kondicionalnim) rečenicama, posve je očekivano da se u njima uopće ne javlja subjunktor što niti složeni veznici odnosno vezničke skupine u kojima je što jedna od sastavnica. U tim se rečenicama naime radi o uvjetnim (pa samim time hipotetičnim, nefaktivnim) radnjama i u osnovnoj i u zavisnoj surečenici, pa eksplikator faktivnosti, tj. subjunktor što, jednostavno ne dolazi u obzir. To pogotovo vrijedi za irealne uvjetne rečenice, koje su u najvećem mogućem stupnju nefaktivne jer u njima zapravo i nema radnje ni u osnovnoj ni u zavisnoj surečenici. U njima je uzročno-posljedična veza u tolikom stupnju nefaktivna, nestvarna da je zapravo prestala postojati, usp. Da smo znali da će doći, pripremili bismo se. (niti smo znali da će doći niti smo se pripremili).

S druge strane eksplikator nefaktivnosti da i složeni veznici odnosno vezničke skupine u kojima se on javlja ne dolaze u vremenskim rečenicama ponajprije zato što se u njima i osnovna i zavisna surečenica konceptualiziraju kao faktivne. Zato umjesto Odgovorili su prije nego što je itko očekivao. ne dolazi u obzir *Odgovorili su prije nego da je itko očekivao.

I napokon opreka po (ne)faktivnosti osobito je uočljiva u onim subordiniranim strukturama koje mogu biti i faktivne i nefaktivne, tj. u onima u kojima podjednako dolaze u obzir i što i da (ili složeni veznici odnosno vezničke skupine u kojima se javljaju ti subjunktori), a za to su upravo reprezentativne poredbene rečenice, i one u kojima je riječ o usporedbi po jednakosti, npr. Danas je sunčano kao što je bilo i jučer. prema Sjećam se kao da je bilo jučer., i one u kojima je riječ o usporedbi po nejednakosti, npr. Ispalo je gore nego što smo se nadali. prema Ispalo je gore nego da smo prihvatili njihov prijedlog.

Notes

[1] O takvome što u kroatistici odnosno u slavistici puno se pisalo od pedesetih godina prošloga stoljeća do danas, usp. posebnoGrickat 1952 i1967,Belić 1954,Gallis 1956,Brown 1980,Raguž 1994,Znika 1994,Kordić 1995 tePranjković 1986 i2010.

[2] Naime veznik da širega je značenja pa se u pravilu može upotrijebiti i kad je riječ o faktivnosti, usp. Drago mi je da se susrećemo na ovom mjestu nakon toliko godina., ali ako je riječ o izrazitoj nefaktivnosti, što ne dolazi u obzir, usp. Volio bih da je tako. prema *Volio bih što je tako.

[3] Mislim ipak da ni danas neće biti (posve) neobična poraba veznika što u primjerima analognim prvom od navedenih, usp. Što si pogriješio, nikom ništa, ali se bojim da će to itekako utjecati na prodaju.

[4] Usp. mogućnost parafraze rečenicom: Ne propusti ni ptičicu ni mrava, a da ih ne nahrani.

[5] Raščlanjenim zavisnosloženim rečenicama smatraju se one kod kojih se zavisna surečenica ne odnosi prema osnovnoj kao član njezina gramatičkoga ustrojstva, nego se odnosi na osnovnu surečenicu u cjelini. Osim rečenica korespondencije, o kojima je ovdje riječ, takve su i na početku ovoga priloga spomenute relativne rečenice s veznikom što tipa Opet kasne s isplatom, što mi nikako nije drago.

[6] U hrvatskoj gramatikografskoj literaturi takve se rečenice obično smatraju načinskim i/ili poredbenima. Tako Florschütz među poredbenim rečenicama navodi i primjer Što se bliže suncu teče, sve to manje zrak mu peče. (usp.Florschütz 1940: 161), Katičić takve rečenice svrstava među načinske i navodi primjer Što je mrak bivao gušći, tim su manje govorili. (usp.Katičić 1986: 220), Težak i Babić svrstavaju ih u načinske ili poredbene i navode primjer Što više radim, to sam zdraviji i veseliji. (usp.Težak i Babić 1992: 233), a u gramatici Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje svrstavaju se kao i kod Katičića u načinske, s tim da se u posebno potpoglavlje izdvajaju rečenice „s vezničkim prilogom što” te navodi veći broj primjera ovoga tipa: Što je dulje govorio, to mu je glas bivao jači.; Što više nestaje kopna, Joži sve teže.; Što se prije budeš odlučila za moj spasonosan savjet, to bolje za tebe.; Što je nada manja, veća je vjera.; Što sam stetoskop više pomicao prema glavi, ton je postajao jasniji. te Što dublje glibimo u noć, sve ću više biti pijan. (usp.Barić i dr. 1995: 485).

[7] Kad je riječ o nazivima (jednostavni) veznik, složeni veznik i veznička skupina, ovdje se prihvaća mišljenje L. Vukojevića i L. Hudeček prema kojemu se „nazivom veznik označuje jednočlana veznička sintaktička jedinica, nazivom veznička skupina označuje se svaka višečlana veznička jedinica bez obzira na njezino morfološko podrijetlo i sastav, a nazivom složeni veznik označuju se vezničke skupine čvrstoga unutarnjeg ustrojstva u kojima se primjećuje visok stupanj leksikalizacije” (usp.Vukojević i Hudeček 2007: 285). Složeni veznici nastaju proširivanjem jednostavnih veznika, a vezničke skupine proširivanjem složenih veznika. U službi elemenata kojima se proširuju odnosno modificiraju jednostavni i/ili složeni veznici (u pravilu tako da se semantički specijaliziraju) dolaze eksplikatori (npr. jednostavno, naprosto), ekvatizatori (npr. isto, jednako, otprilike), fokusatori (npr. čak, baš, već), frekventatori (npr. uvijek, svaki put, god), intenzifikatori (npr. skoro, gotovo, a sve to i sl.), kvantifikatori (npr. vremenski: jedva, netom, odmah ili količinski: daleko, gotovo, znatno), partikularizatori (npr. napose, osobito, poglavito) i restriktori (npr. samo, tek, isključivo). Opširnije o tome usp.Vukojević i Hudeček 2007: 330–331.

[8] U hrvatskim se gramatikama naime u pravilu rečenice sa složenim veznicima samo što, jedino što, tek što pribrajaju isključnim (izuzetnim, ekskluzivnim) koordiniranim složenim rečenicama. Tako npr. čini Florschütz koji u poglavlju Izuzetne ili ekskluzivne rečenice, koje pribraja koordinaciji, spominje veznik tek što i navodi primjer Sve ću učiniti, tek što ga ne ću opomenuti. (usp.Florschütz 1940: 147). Posve slično čine i Katičić, koji u poglavlju Izuzetne rečenice spominje složene veznike samo što i jedino što (usp.Katičić 1986: 170–171), Težak i Babić, koji u poglavlju Isključne (izuzetne) rečenice navode, između ostalih, i primjere Uz Kosjenku nikoga nema, samo što njena svjetiljka sjaji kao da zlatom gori. i Ništa se ne čuje, jedino što se sova ponekad oglasi. (usp.Težak i Babić 1992: 224), te autori Hrvatske gramatike Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koji kao veznike izuzetnih rečenica spominju i samo što, jedino što i tek što (usp.Barić i dr. 1995: 461–463). Po mom sudu složeni veznici ili vezničke skupine sa sastavnicom što nikada se ne bi smjeli pribrajati koordinaciji jednostavno zato što je vezničko što uvijek subjunktor, a nikada konjunktor, pa onda i složeni veznici ili vezničke skupine s veznikom što mogu imati samo službu subjunktora. Zato mislim da su Vukojević i Hudeček vrlo dobro postupili što strukture s veznim sredstvima jedino što, osim što, osim (onoga, toga, svega) što, samo što nazivaju eksceptivnim i pribrajaju zavisnosloženim rečenicama (usp.Vukojević i Hudeček 2007: 318).

[9] Možda nije naodmet spomenuti i to da svaki slijed jedino što nije eksceptivni složeni veznik. Tako je npr. u strukturama tipa Jedino što je važno jest zdravlje. što (ko)relativna zamjenica. To se vidi i po tome što je promjenjivo, usp. Jedino čega se sjećam jest maglovito jutro., a i po tome što dolazi u antepoziciji, jer to nikako nije svojstveno eksceptivnim strukturama, usp. negramatično *Jedino što se sova ponekad oglasi, ništa se ne čuje. Naravno, u strukturama tipa Jedino što je važno jest zdravlje. ne dolazi u obzir zamjena eksceptora, usp. *Samo/tek/osim što je važno jest zdravlje.

[10] Složeni veznik poslije nego što u suvremenom se jeziku više ne susreće, ili je posve rijedak, ali je u starijim stadijima razvoja jezika bio relativno običan, usp. primjere tipa Tri brata redovnika umriše posli nego što se pričestiše. (ARj VII: 839 iPranjković 2018: 65).

[11] U poredbenim rečenicama vrlo je čest i složeni veznik kao da, s tim što kao što i kao da nikako nisu zamjenjivi, jer je kao što rezerviran samo za faktivne, a kao da samo za nefaktine (hipotetične) rečenice. Zato ne dolazi u obzir npr. *Danas je sunčano kao da je bilo jučer. S druge strane umjesto Sjećam se kao da je bilo jučer. ne dolazi u obzir *Sjećam se kao što je bilo jučer. U prilog tomu ide i činjenica da su strukture tipa Piše kao što govori. i Piše kao da govori. značenjski posve različite (u prvom primjeru govorenje je stvarno, faktivno, a u drugom nefaktivno, neizvjesno, nepostojeće).

[12] Vukojević i Hudeček navode i složeni veznik makar što (usp.Vukojević i Hudeček 2007: 317), ali ja mislim da se taj veznik u suvremenom jeziku ne susreće, ili da se susreće posve rijetko, usp. npr. (?!) Došli su i naši prijatelji iz Dubrovnika makar što su bili umorni od puta.

[13] On doduše ne spominje izravno veznik mjesto što, nego samo mjesto da, usp. „Poredne rečenice često kazuju samo pomišljenu radnju koja se uspoređuje s radnjom glavne rečenice. Takve se rečenice zovu nestvarne ili irealne poredne rečenice i vežu se veznicima kao da, kanda, mjesto da” (Florschütz 1940: 162).

[14] Vrlo je zanimljivo, između ostaloga i s obzirom na uporabu veznika što, kako Mrazović i Vukadinović dijele i opisuju načinske rečenice. One naime sve načinske rečenice dijele na poredbene, sa subjunktorima kao da, kao što, kao kad, kako i sl., načinsko-instrumentalne, sa subjunktorima na taj način što, tako što, time što, načinsko-prateće (komitativne), sa subjunktorima dok, mjesto da, umjesto što i a da, i načinsko-restriktivne, sa subjunktorima samo ako, samo da, samo što, osim ako, osim što, osim da i sl. Među načinsko-pratećim rečenicama razlikuju one koje služe za izražavanje suprotnih okolnosti, npr. Dok je prije bio skroman, sad je tražio sve više., za izražavanje alternativne okolnosti, npr. Umjesto što kukaš, prihvati se posla. ili Mjesto da radi, on po cijeli dan spava., te one koje služe za izražavanje nedostajuće okolnosti, npr. Platio je cijeli iznos, a da nije ni pogledao račun. (usp.Mrazović i Vukadinović 1990: 542–547).

[15] Ni Težak i Babić ne spominju veznik umjesto što, nego samo umjesto da i navode primjer Ja je milo gledam umjesto da opalim. (usp.Težak i Babić 1992: 234)

[16] Kad bi parafraza dopusnom rečenicom bila adekvatna, onda bi adekvatna morala biti i parafraza suprotnom rečenicom s veznikom ali, koji je inače specijaliziran za izražavanje dopusnosti na razini koordinacije (usp. Iako su se silno trudili, nisu uspjeli. prema Silno su se trudili, ali nisu uspjeli.). Međutim čini se da nije tako, usp. *Laže sebi u oči ali bi trebao priznati svoje bezakonje. odnosno (nešto adekvatnije ?) Trebao bi priznati svoje bezakonje, ali laže sebi u oči.

References

Literatura:
Literatura:

 

BARIĆ, EUGENIJA I DR. 1995. Hrvatska gramatika. Školska knjiga. Zagreb.

 

BELIĆ, ALEKSANDAR. 1954. O sintaksičkoj konstrukciji sa svezicom što. Naš jezik 6/1-2. 1–6.

 

BELOŠAPKOVA, VERA ARSEN’EVNA. 1977. Sovremennyj russkij jazyk. Sintaksis. Vysšaja škola. Moskva.

 

BROWNE, WAYLES. 1980. Relativna rečenica u hrvatskom ili srpskom jeziku u poređenju s engleskom situacijom. Doktorski rad. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb. 298 str.

 

FLORSCHÜTZ, JOSIP. 41940. Gramatika hrvatskoga ili srpskoga jezika za srednje i slične škole. Izdanje naklade školskih knjiga i tiskanica Banovine Hrvatske. Zagreb.

 

GALLIS, ARNE. 1956. The Syntax of Relative Clauses in Serbo-Croatian. Oslo.

 

GRICKAT, IRENA. 1952. O jednom slučaju mešanja da i što. Naš jezik3/5-6. 196–207.

 

GRICKAT, IRENA. 1967. Relativno koji i što. Naš jezik16/1-2. 32–48.

 

KATIČIĆ, RADOSLAV. 1986. Sintaksa hrvatskoga književnog jezika. Nacrt za gramatiku. JAZU – Globus. Zagreb.

 

KORDIĆ, SNJEŽANA. 1995. Relativna rečenica. Znanstvena biblioteka Hrvatskog filološkog društva. Zagreb.

 

KOVAČEVIĆ, MILOŠ. 1990. Usložnjavanje sistema modela zavisnosloženih rečenica u savremenom srpskohrvatskom jeziku. Književni jezik 2/19. 57–69.

 

KOVAČEVIĆ, MILOŠ. 1998. Sintaksa složene rečenice u srpskom jeziku. Raška škola –Prosvjeta. Beograd – Srbinje.

 

MRAZOVIĆ, PAVICAVUKADINOVIĆ, ZORA. 1990. Gramatika srpskohrvatskog jezika za strance. Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića. Sremski Karlovci – Novi Sad.

 

PRANJKOVIĆ, IVO. 1986. Koji i što. Jezik 34/1. 10–17.

 

PRANJKOVIĆ, IVO. 2001a. Druga hrvatska skladnja. Sintaktičke rasprave. Hrvatska sveučilišna NAKLADA. ZAGREB.

 

PRANJKOVIĆ, IVO. 2001b. Kompletivne rečenice u hrvatskome standardnom jeziku. Drugi hrvatski slavistički kongres. Ur.Sesar, DubravkaVidović Bolt, Ivana. Zagreb. 587–592.

 

PRANJKOVIĆ, IVO. 2008. Vezničko i nevezničko da u hrvatskome jeziku. Riječki filološki dani 7. Ur.Srdoč-Konestra, InesVranić, Silvana. Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci. Rijeka. 505–515.

 

PRANJKOVIĆ, IVO. 2010. Zamjenica, prilog, čestica i veznik što. Riječki filološki dani 8. Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci. Rijeka. 401–408.

 

PRANJKOVIĆ, IVO. 2013. Gramatička značenja. Matica hrvatska. Zagreb.

 

PRANJKOVIĆ, IVO. 2018. O riječima nego, no, već, još i tek. Fluminensia 30/1. 63–76.

 

RAGUŽ, DRAGUTIN. 1994. Odnosne rečenice s relativom (veznikom?) što. Hrvatska sveučilišna naklada. Zagreb.

 

RIĐANOVIĆ, MIDHAT. 1981. Upotreba zavisnih veznika što i da osvijetljena pojmom presupozicije. Književni jezik X/4. 7–13.

 

Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. 1880. – 1976. I–XXIII. JAZU. Zagreb. (= ARj)

 

RONČEVIĆ, NIKOLA. 1937. Što i šta. Naš jezik 3/5-6. 135–152.

 

SILIĆ, JOSIPPRANJKOVIĆ, IVO. 2005. Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta. Školska knjiga. Zagreb.

 

STEVANOVIĆ, MIHAILO. 1939. Naporedna upotreba zamenice koji i odnosnih svezica: da, gde, kako, te i što. Naš jezik 6/7-8. 202–210.

 

STEVANOVIĆ, MIHAILO. 1963. Šta i što u savremenom srpskohrvatskom jeziku. Naš jezik 13/3-5. 127–136.

 

TEŽAK, STJEPKOBABIĆ, STJEPAN. 71992. Gramatika hrvatskoga jezika. Priručnik za osnovno jezično obrazovanje. Školska knjiga. Zagreb.

 

VUKOJEVIĆ, LUKA. 1996. Strukturno-semantički tip poredbenih rečenica. Filologija27. 123–151.

 

VUKOJEVIĆ, LUKA. 1998. Poredbene rečenice – vrsta načinskih ili poseban strukturno-semantički tip. Riječki filološki dani,2. Zbornik radova, Rijeka. 181–193.

 

VUKOJEVIĆ, LUKA. 2005. Izražavanje posljedičnih odnosa u hrvatskome standardnom jeziku. Doktorski rad. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb.

 

VUKOJEVIĆ, LUKA; HUDEČEK, LANA. 2007. Podrijetlo, ustrojstvo, funkcija i normativni status složenih veznika i vezničkih skupina. Sintaktičke kategorije. Zbornik radova znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem Hrvatski sintaktički dani. Ur. Kuna, Branko. Filozofski fakultet – Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Osijek – Zagreb. 283–335.

 

ZNIKA, MARIJA. 1994. Koji i što ga. Jezik 41/5. 134–141.


This display is generated from NISO JATS XML with jats-html.xsl. The XSLT engine is libxslt.