Izvorni znanstveni članak
Latinska i glagoljska tradicija sv. Krizogona (Krševana) i sv. Anastazije u hrvatskoj hagiografiji srednjega vijeka
Ivanka Petrović
Sažetak
Hagiografija je najpouzdaniji svjedok kontinuiteta latinske književne kulture u nekim gradovima bizantske Dalmacije i Istre nakon rasapa antičkoga svijeta. Ona je, istodobno, i najvjerojatniji početak književne povijesti hrvatskoga srednjovjekovlja. Hagiografska tradicija, kultna i duhovna, ali vjerojatno i tekstovno-literarna, prešla je iz antičke Salone u srednjovjekovni Split. Ali, o hagiografskome literarnome kontinuitetu između starokršćanske epohe i srednjega vijeka, ne može se govoriti u cijeloj Dalmaciji. Zadar je vjerojatno prihvatio kršćanstvo u istim stoljećima kao i druga dalmatinska središta, ali zadarska Crkva nije sačuvala sjećanje na svoje mučenike iz starokršćanskoga razdoblja: ne potvrđuju ih ni spomenički nalazi, a kronološka tablica biskupâ antičke Jadere ima previše lakunâ. Tako, dakle, Zadar, metropola bizantske Dalmacije, nije prenio u srednji vijek neku lokalnu hagiografsku tradiciju kasne antike. Zadarski hagiografi pišu svoja prva djela u srednjem vijeku i utemeljuju ih na kultovima strane, rimsko-akvilejske hagiografije kršćanske antike. Europskim tekstovima, koje kompiliraju i prepisuju, oni dodaju i vlastite legende, vezane uz prijenose relikvijâ tih istih svetaca u Zadar (Translacija sv. Krizogona, Translacija sv. Anastazije). Najstarija granica s pouzdanim vijestima o svetačkim kultovima i hagiografskome stvaralaštvu u Zadru je sredina 10. stoljeća. Tada car Konstantin VII. Porfirogenet piše u 29. poglavlju djela De administrando imperio (oko 953. g.) o kultu sv. Anastazije i sv. Krizogona u Zadru, ali začeci kulta dvoje mučenika sežu u tome gradu vrlo vjerojatno do 9. stoljeća. Titulari zadarskih crkava i patroni grada postali su, dakle, strani mučenici, i to zahvaljujući tijesnim vezama između Dalmacije i gradova Akvileje, Venecije, Ravene i Rima. Glavni zadarski mučenički kultovi latinske, a potom i hrvatske hagiografije pripadaju hagiografskom latinskom ciklusu sv. Anastazije Sirmijske i sv. Krizogona Akvilejskoga: Passio S. Anastasiae ili Passio S. Chrysogoni et sociorum (BHL 400-1795-118-8093-401). Ta opširna i prilično neobična hagiografska kompozicija, koju na okupu drži glavna heroina, sv. Anastazija Sirmijska, sadržavala je u potpunome obliku, zapravo, četiri Pasije, kojima prethodi jedan Prolog (BHL 400): Pasiju sv. Krizogona Akvilejskoga (Passio S. Chrysogoni, BHL 1795); Pasiju sv. Agape, sv. Hionije i sv. Irene, solunskih mučenica (Passio Agapes, Chioniae et Irenes, BHL 118), koje imaju i izvorna grčka acta (BHG 34); Pasiju sv. Teodote i njezine djece, mučenikâ iz Niceje u Bitiniji (Passio S. Theodotae cum tribus fi liis, BHL 8093), o kojima postoji i grčka Pasija (BHG 1781), te, tek na kraju, Pasiju sv. Anastazije Sirmijske (Passio S. Anastasiae, BHL 401). S izvorâ ove fantastične i romaneskne hagiografije, koja je okupila svece iz udaljenih krajeva, različitih sudbina, napajaju se brojni zadarski latinski, hrvatski i talijanski tekstovi (Passiones, Inventiones, Translationes, Miracula). Danas najstariji među njima sačuvani su u fragmentu Pasionala iz 12./13. st., koji je nastao u Samostanu sv. Krševana. Taj se rukopis nalazio u Zadru, u posjedu ugledne obitelji Filippi. Sredinom 20. st. izgubio mu se trag, ali je 1997. god. pronađen u Londonu; danas se nalazi u Samostanu Benediktinki sv. Marije u Zadru (sign. R-81). Kodeks je ispisan goticom na pergamentu, iluminiran je, a mogao je izvorno imati i do 300 folija. Sačuvani fragment ima 21 folij (fol. XXXV-LV). Riječ je o iznimno dragocjenu fragmentu, koji sadrži, osim tekstova iz hagiografskog ciklusa S. Anastasia – S. Chrysogonus, izvornu zadarsku Translaciju sv. Krizogona (Translatio beati Grisogoni Martyris), zapravo Inventio – Translatio – Miracula (fol. XXXVXLIII). Nakon Translacije u kodeksu se nalazi Pasija sv. Krizogona s Prologom (BHL 1795; fol. XLIIIv- L[XLIX]). Fragment završava s Pasijom sv. Agape, sv. Hionije i sv. Irene, solunskih mučenica (BHL 118, fol. L[XLIX]-LV[LIV]). Danas ne možemo reći je li najstariji zadarski rukopis posvećen hagiografi ji sv. Krizogona i sv. Anastazije imao i druge dijelove ciklusa (Passio S. Theodotae, BHL 8093; Passio S. Anastasiae, BHL 401). Znatno prije potpunih hagiografskih legendi iz rimsko-akvilejskoga ciklusa u zadarskome Pasionalu iz 12./13. st., dragocjene podatke o zadarskome štovanju sv. Anastazije, sv. Krizogona i drugih svetaca njihove hagiografije, donose dva latinska kodeksa Liber horarum, nastala također u skriptoriju Samostana sv. Krševana u Zadru, između 1060. i 1090. god. To su Časoslov opatice Čike i Časoslov opatice Većenege, koji pripadaju prvim zapadnoeuropskim kodeksima Liber horarum. Kako možemo utvrditi, molitve i stihovi, posvećeni patronima Zadra, u dvama rukopisima Liber horarum (u dijelu ofi cija Suffragia Sanctorum ili Commemoratio Sanctorum) svjedoče o prisutnosti tekstova hagiografskoga ciklusa S. Anastasia – S. Chrysogonus u Zadru već u dr. pol. 11. st. Zadarski hagiografi nastavili su tijekom kasnijih stoljeća, osobito od 17. do 19. st., pisati i prepisivati tekstove o sv. Anastaziji, sv. Krizogonu i svecima njihova ciklusa (Passiones, Inventiones, Translationes, Miracula). Nakon latinskih tekstova, slijedile su hrvatske vernakularne legende, te talijanski tekstovi. U oficiju hrvatskih glagoljskih brevijara, od 14. do 16. st., na blagdan 24. studenoga, nalazi se prvi dio Pasije sv. Krizogona (BHL 1795; pisma između sv. Anastazije i sv. Krizogona) iz latinskoga hagiografskog ciklusa Passio S. Anastasiae ili Passio S. Chrysogoni et sociorum.
Ključne riječi
Hrvatski srednji vijek: latinska i glagoljska hagiografi ja sv. Krizogona Akvilejskoga i sv. Anastazije Sirmijske; europski hagiografski ciklus Passio S. Anastasiae ili Passio S. Chrysogoni et sociorum (BHL 400-1795-118-8093-401); Cod. Lat. Iaderensis Fil
Hrčak ID:
22377
URI
Datum izdavanja:
29.3.2008.
Posjeta: 3.177 *