Od davnine su razvijane različite tehnike izrade bušotina s ciljem pridobivanja nafte i vode, pa je tako 347. godine prije Krista u Kini izbušena bušotina u ležištu slane vode dubine 240 m i to primjenom udarne metode i svrdla pričvršćenog na bambus. Do ležišta nafte dolazilo se i u iskopima dubine 35 metara na području Bakua, o čemu govore pronađeni zapisi koji datiraju iz 1594. godine. Međutim razvoj naftne industrije započinje izradom prve komercijalne naftne bušotine dubine 21 m u SAD-u, koju je izbušio 1859. godine Edwin L. Drake koristeći udarnu metodu bušenja i parni stroj za ostvarivanje udarca dlijeta u stijenu (URL 1). Bušaće postrojenje Edwina L. Drakea prikazano je na slici 1. Iako je udarno bušenje korišteno diljem svijeta, njegova upotreba danas je rijetka i uglavnom ograničena na izradu zdenaca za crpljenje pitke vode. Udarnu metodu bušenja zamijenila je rotacijska metoda bušenja koju su patentirali neovisno jedan o drugom Francuz M. Fauvelle 1833. godine i Englez Robert Beart 1844. godine. Za ovu metodu bušenja karakteristična je rotacija dlijeta i niza bušaćih alatki, čime se postiže bolji učinak razrušavanja stijene i iznošenja nabušenih krhotina od korištenja udarne metode bušenja. Svoju širu komercijalnu primjenu ova metoda bušenja doživljava tek početkom 20. stoljeća, kada se počela primjenjivati na naftnim poljima u Texasu i Pennsylvaniji (URL 3).
