Izvorni znanstveni članak
https://doi.org/10.31664/zu.2020.106.02
Kinestetička imaginacija u arhitekturi: projektiranje i reprezentacija prostora
Katarina Andjelkovic
orcid.org/0000-0001-8266-748X
; Atelier AG Andjelkovic, Beograd, Srbija
Sažetak
Povijesti arhitekture odavno su prepoznale vitalnu ulogu koncepata, strategija i principa razmijenjenih između arhitekture i filma, što je rekonfiguriralo njihove sustave znanja i obogatilo taj odnos do danas. Ipak, film se uglavnom upotrebljavao kao instrument naracije i reprezentacije u arhitekturi, tek rijetko angažiran u ispitivanju utjecaja na način na koji razumijevamo, razmišljamo i dizajniramo prostor. Neke od najnovijih praksi arhitektonskog projektiranja prepoznale su da film, koristeći se specifičnim okruženjem ekrana, može pružiti izvor nove arhitektonske imaginacije dok kontekstualizira naše kinestetičko iskustvo prostora. U ovom ću članku istražiti kako je kinestetička imaginacija kontekstualizirala arhitektonsku praksu u odnosu na uspostavljene prakse arhitektonske reprezentacije.
Rani filmski projekti, kao što je Man with a Movie Camera Dzige Vertova (1929.), prepoznali su analogiju između filma i kinematografskog oka, a time i mogućnost proširenja percepcije od paradigmatske promjene uvjeta promatranja ka konstruiranju stvarnosti kinematičkim sredstvima. Podrijetlo takvog prijenosa iz pozitivno definiranoga stvarnog prostora u prostor koji prenose mediji identificirano je u vrijeme nastanka modernističke paradigme prostor-vrijeme. Analiza prvih modernističkih arhitektonskih eksperimenata, od Sant'Elia do Le Corbusiera, otkrila je zajedničku tendenciju reprodukcije kretanja; ipak, nesumnjivo svjedoče zanemarivanju određenih načina zamišljanja prostora. Najvažnije je među njima nepoštivanje našeg stvarnog iskustva i odnosa s prostorom, koji su u osnovi kinestetički.
O toj ideji svjedoči inkongruencija između kinestetičkog iskustva prostora i načina na koji to iskustvo pretočiti u arhitekturu, što se ogleda u razvijanju ideja i znanja strogo unutar četiri kategorije: savršen sastav oblika i volumena, tipologija, estetika i tehnologija; ne ostavljajući prostora za imaginaciju izvan ove klasifikacije. S druge strane, naglašavajući problem vizualne reprezentacije, Giedion skreće pažnju na multiperspektivni karakter (kretanje) i otuda na kinematički element koji je otjelovljen u oblikovanju (prostoru) određenih primjera moderne arhitekture. Primjenjujući ovu tendenciju angažiranja filma kao alata za izražavanje kinestetičkog iskustva u arhitekturi, možemo ponuditi još jednu interpretaciju ovih pokušaja. S obzirom na činjenicu da je teoretizacija filma nakon Drugog svjetskog rata bitno utjecala na gledateljevu percepciju vremena i prostora, stvoreni su uvjeti za povezivanje filma s određenom prostornom organizacijom.
Kao posljedica toga, konstrukcija gledateljeve perspektive između stvarnog prostora i prostora prenesenog medijima imala je za cilj omogućiti transformaciju objekata i prostora nesvjesne optike, iluzija, fikcije i optičkih modaliteta u njihovim vremenski utemeljenim režimima. Implikacije u arhitekturi mogu se prepoznati po onome što Penz i Lu nazivaju kompetencijom pokretne slike da otkrije nove prostorne i narativne strukture i tako prevlada tradicionalne prostorne organizacije. Iz teorijske perspektive, ova križna razmjena dvadesetog stoljeća koja konačno ,,uspostavlja” stvarnost kinematičkim sredstvima čini se kao iznimno oslobađajući proces razvijen na ekranu. Što je još važnije, čini se da je arhitektima pružena nova sloboda koju nudi nematerijalni svijet pokretne slike.
Ključne riječi
kinesthetic experience; film; movement; architectural design; representation
Hrčak ID:
246886
URI
Datum izdavanja:
1.7.2020.
Posjeta: 1.377 *