Prethodno priopćenje
https://doi.org/10.31664/zu.2020.107.03
Pouke jugoslavenske stambene ekonomije u razdoblju prvog petogodišnjeg plana: propusnost granica između tradicije i modernosti
Jelica Jovanović
; Samostalna istraživačica, Beograd-Beč
Sažetak
Tijekom prvog desetljeća nakon Drugoga svjetskog rata stambeno pitanje bilo je goruće pitanje u socijalističkoj Jugoslaviji, dodatno otežano izolacijom zemlje nakon krize Rezolucije Informbiroa 1948. godine. Planirana modernizacija i industrijalizacija cijelog građevinskog sektora odgođena je do sredine 1950-ih, kada su opće gospodarske i društvene prilike bile manje teške. Ova odgoda izravno se odrazila na uvođenje i provedbu inovacija u stambenoj arhitekturi, urbanističkom planiranju i tehnologiji građenja. Industrijalizacija proizvodnje stanova i izgradnja novih jedinica u stambenim naseljima smatrani su jedinim adekvatnim načinom ublažavanja sveprisutne stambene krize. Tijekom ovog razdoblja istodobno se, međutim, moralo primjenjivati drukčije pristupe pri aktualnoj izgradnji oslanjajući se uveliko na postojeće modele stanovanja i tradicionalne obrte. I jedni i drugi osuvremenjeni su organiziranim djelovanjem arhitektonske struke i unaprjeđenjem same izvedbe podignute na „lančanu” organizaciju rada, čime su povećani kapaciteti i konačni rezultat—veći broj stambenih jedinica. Razvoj i rast bazične industrije i upravnih središta rezultirao je izgradnjom brojnih radničkih naselja koja je povijest arhitekture 20. stoljeća gotovo u potpunosti zanemarila. Time je ujedno onemogućen cjelovit uvid u razvoj, skromne početke jugoslavenske masovne stambene arhitekture najpoznatije po svojim dostignućima ostvarenima u razdoblju od 1960-ih do 1980-ih. Veliki broj projekata stambenih jedinica različitih tipova može se naći u malo istraženoj dokumentaciji Komisije za reviziju projekata Ministarstva građevina Federalne Narodne Republike Jugoslavije (Arhiv Srbije, Beograd). Spomenuta dokumentacija odnosi se na projekte planirane i realizirane u Narodnoj Republici Srbiji u razdoblju od 1948. do 1953. i daje dobar uvid u formativne godine stambenog gospodarstva i stambene arhitekture Jugoslavije. Kako su problemi novog poslijeratnog i postinformbiroovskoga socijalističkog društva rasli i postajali sve složeniji, akteri koji su sudjelovali u razvoju stanogradnje morali su biti kreativni i pribjegavati modelima i praksama koje su prethodno proglašavane ostacima bivšeg, predratnog sustava. Preopterećeni građevinski sektor nastojao je zadovoljiti potrebe rastuće bazične industrije koja je prioritet prvog Petogodišnjeg plana, tj. Temelj općega gospodarskog i društvenog napretka. Stanovanje je, iako vrlo traženo, istodobno imalo neznatan udio u ukupnim građevinskim aktivnostima. Inženjeri i graditelji specijalizirani u ovom polju bili su stoga primorani primjenjivati tradicionalne tehnike građenja i naslijeđene načine projektiranja, tj. proizvodnje stambenog fonda najmanje čitavo desetljeće, jer je to bio jedini mogući način da se ispune postavljene norme. Da bi se uhvatila u koštac s pitanjem prostornog uređenja i izgradnje zemlje, vlada je uspostavila nadležne institucije zadužene za razvoj svih vrsta arhitektonskih projekata i planova, ukupno trinaest arhitektonskih i planerskih zavoda i instituta u svim republikama Jugoslavije. Nadalje, brojna građevinska poduzeća imala su svoje projektante koji su bili uključeni u provedbu, radeći pararelno s državnim zavodima i institutima. Sve je njih federalno Ministarstvo građevina pozvalo da daju svoje prijedloge za tipske projekte, tj. nacrte obiteljskih kuća i višestambenih zgrada. Odabrani tipski projekti objavljeni su u Pregledu osnova stanova, koji je u osnovi katalog, alat za planiranje kojim će se u velikoj mjeri koristiti svi akteri uključeni u projektiranje i izgradnju stambenih objekata u nadolazećim desetljećima. Brojne su radničke četvrti izgrađene prema nacrtima iz ovog ili sličnih kataloga. Međutim, razlikuju se po odabranom tipu, obično više njih, upotrebi lokalnih materijala i tehnologija gradnje, kao i oblikovanju pročelja jedinica. Budućnost ovih četvrti ovisila je uvelike o njihovoj lokaciji. U Novom Beogradu uklanjane su kako bi se oslobodio prostor za nove, suvremenije stambene zgrade, dok ih u mjestima s manje unosnim nekretninama, poput Bora i drugih rudarskih gradova, većina i danas stoji usprkos planovima da će biti zamijenjeni novim modernističkim lamelama i neboderima.
Ključne riječi
stambeno gospodarstvo Jugoslavije; tipizacija; katalozi stambenih zgrada; tradicionalno stanovanje; moderno stanovanje; radničko stanovanje; barake
Hrčak ID:
257930
URI
Datum izdavanja:
1.12.2020.
Posjeta: 823 *