Izvorni znanstveni članak
https://doi.org/10.17234/Hieronymus.7.2
Hipoteza o ponovnim prijevodima: studija slučaja dvaju hrvatskih prijevoda Uliksa Jamesa Joycea
Veronika Mesić
; Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska
Sažetak
Prema hipotezi o ponovnim prijevodima, koju su u teoriju prevođenja uveli Berman (1990), Bensimon (1990) i Gambier (1990), ponovni prijevodi „bliži“ su izvornom tekstu i više postranjeni, dok je u prvim prijevodima izvorni tekst podomaćen u pokušaju da ga se približi ciljnoj publici. Recentna istraživanja osporavaju kako valjanost nekih postavki hipoteze ponovnog prijevoda tako i njezinu univerzalnu primjenjivost. Cilj je ovog istraživanja ispitati može li se hipoteza ponovnog prijevoda primijeniti na radikalno modernistički tekst, roman Uliks Jamesa Joycea (1922). U središtu je istraživanja usporedna analiza odabranih ulomaka iz dvaju postojećih prijevoda romana na hrvatski jezik, iz prijevoda Zlatka Gorjana iz 1957. godine i iz prijevoda Luke Paljetka iz 1991. Bliskost ciljnih tekstova izvorniku mjeri se dvama parametrima. U sklopu prvog parametra promatra se koliko su puta prijevodne strategije iz taksonomije Andrewa Chestermana (2016) upotrijebljene u analiziranim segmentima prijevoda. Drugi parametar kojim se mjeri bliskost ciljnih tekstova izvorniku jest očuvanje kreativnog jezika. Ovaj je parametar uveden zbog specifičnosti jezika i visoke razine jezične kreativnosti u romanu. Proturječni rezultati analize dovode do zaključka da hipoteza o ponovnim prijevodima ne predstavlja dovoljno sveobuhvatan metodološki okvir za proučavanje fenomena ponovnog prijevoda. U zaključku rada poziva se na zasebno proučavanje svakog ponovnog prijevoda, pri čemu bi u obzir trebalo uzeti i kontekst njegova nastanka.
Ključne riječi
hipoteza o ponovnim prijevodima; modernistička književnost; prijevodne strategije
Hrčak ID:
265474
URI
Datum izdavanja:
5.1.2021.
Posjeta: 850 *