Rasprava
Poput kiselih oborina što nagrizaju mramorje starih gradskih jezgri diljem Europe i svijeta, i hrvatski je jezik, taj Orlandov stup hrvatskog identiteta, izložen kiselišu iz mnogih smjerova. Višestoljetno sužanjstvo i podaništvo dugo su onemogućavali, a sve do danas usporavaju razvoj jezične kulture i (samo)svijesti unutar hrvatskog jezičnog tkiva koje je u neizbježnosti globalizacije i umrežavanja zapalo u vrtlog opće anglofonizacije jezika i kulture na svim razinama. Hrvatski jezik, za razliku od primjerice zapadnoslavenskih jezika, mora vojevati na još jednom bojištu, onom istočnom, na kojem mu se kroz prodor „narodne muzike“ nameće vulgarizacija. Na toj bojišnici primjetno je dezerterstvo među mlađim govornicima, dok zrelo, a sve više i starije stanovništvo pomodno šera sve što prepisivačko novinarstvo i izvjestiteljstvo unosi u hrvatski javni govor iz stranih izvora. Unatoč nepovoljnom omjeru snaga i višestruko brojnijim napadačima, hrvatski je jezik izvojevao nekoliko značajnijih pobjeda. Prije svega, hrvatski je jezik standardiziran i međunarodno priznat, pri čemu je njegova trojstvenost (izražena u zlatnoj formuli ča-kaj-što) ugrađena u jedinstveni standard koji razumije svaki govornik hrvatskog jezika u bilo kojem kutku Lijepe Naše. (Mesić, Nikolina, Kako je jezik preporodio narod, Prilika, br. 181., str. 11.) Nadalje, hrvatski jezik je i jedan od službenih jezika Europske unije te je, podmetanjima unatoč, njegova neovisnost i jedinstvenost u svakom pogledu neupitna, kako u očima jezikoslovne znanosti, tako i u (geo) političkom, kulturološkom i svakom inom smislu. (Dunja Brozović-Rončević, Amir Kapetanović i Marko Tadić, The Croatian language in the digital age, Springer, 2012.). Nepotrebno je stoga naglašavati njegovu ravnopravnost bilo kojem drugom jeziku u okviru slavistike odnosno jezikoslovlja. Upisivanjem pojma hrvatski jezik u mrežnu riznicu Hrčka pronalazi se gotovo osamsto izvornih znanstvenih članaka (samo u 2019. njih četrdeset), dok će sintagma Croatian language u Googleovom Znalcu dati dvjesto sedamdeset i sedam tisuća rezultata (radova, poveznica, referenci). I unatoč tome što je i u digitalnim okvirima hrvatski jezik neupitna kategorija, postoje sredstva (kemijskim rječnikom agensi) koja ga sve učestalije i nasrtljivije natapaju i nagrizaju, pokušavajući (zasad još uvijek nedovoljno uspješno) osporiti njegovu jedinstvenost. Najizravniji primjer takvih djelovanja bio je (u hrvatskoj javnosti gotovo prešućen) imperijalistički govor srbijanskog ministra vanjskih poslova na 16. Međunarodnom slavističkom kongresu u Beogradu, u kolovozu 2018., na kojem je u svojem govoru istaknuo: „… stalni proces fragmentacije srpskog jezika, gde se od zajedničkog i jedinstvenog jezičkog korpusa… opravdava stvaranje novih jezičkih varijeteta, koji se lingvistički ne razlikuju…“ (Dačić gleda na jezik srbijanskom imperijalnom optikom iz prošlog stoljeća, Hrvatski tjednik, br. 727., str. 7.). Dok su izvanjska osporavanja hrvatskog jezika očekivana, zabrinjava letargija i nebriga domaćih kojekakovića kojima hrvatski jezik uvijek biše, šatrovački rečeno, začkoljica, prepreka na putu do kakve sinekure. Ono što je prof. Nives Opačić prepoznala (a ne detektirala, kako je danas pomodno) kao nekritičko podilaženje sveprisutnom engleskom jeziku u javnoj pisanoj riječi i javnom govoru, a što je prozvala bastardni odnosno hrengleski (Hrvatski ni u zagradama, HSN, Zagreb, 2012., str. 5.), razgrnuo je i ogolio jednako takvo podilaženje njemačkom (i srpskom) jeziku početkom XX. st. Nikola Andrić. Stotinjak takvih javnih jezičnih zastranjenja (iz ondašnjih tiskovina) okupio je u Braniču jezika hrvatskoga, koji je Odio za bogoštovlje i nastavu Hrvatsko-slavonskodalmatinske zemaljske vlade naredbom 29. svibnja 1911. preporučio „mladeži svih hrvatskih srednjih škola“, a naredbom 7. lipnja iste godine i „učiteljstvu nižih i viših pučkih škola“ te naložio „da se za svaku pučkoškolsku knjižnicu nabavi po jedan primjerak“. Koliko je njemčarenje (kako bi rekao Šenoa) bilo pomodno u tadašnjem društvu, svjedoči primjer slijepe primjene njemačkog posvojnog genitiva na imenovanje Prilaza Gjure Deželića, koji je jedno vrijeme neopravdano i neispravno nosio naziv Gjure Deželića prilaz. (Andrić, Nikola, Branič jezika hrvatskoga, Zagreb, 1911., str. 124.). Koliko god je smiješno čitati o zavođenju (umjesto uvođenju) Ustava (isto, str. 122.) ili ubijstvima (isto, str. 78.) u ondašnjem tisku, ne možemo ne primijetiti agende, atačmente, benefite, feedbacke, gejmere, influencere i štošta sličnog što je izrodila suvremena hrengleština u našem javnom prostoru. Sve su to, naravno, već dobrano opisane pojave, ali raširenost happy houra po kavanama ili all-inclusive paket-aranžmana u putničkih obrta trebala je odavno pozvati na žustar (nikako promptan) odgovor zakonodavca i kulturnih i znanstvenih ustanova. Zakon o jeziku konačno bi razriješio taj hrvatski jezični gordijski čvor. Ne samo da je pri tom potrebno uvesti hrvatski jezik kao obavezni kolegij na svim fakultetima i učilištima (barem u jednom semestru) radi stjecanja znanja za pravilno akademsko izražavanje (standardnim) hrvatskim jezikom (Mara Cvitanović, Kolegij hrvatskoga trebao bi biti na svim studijskim programima, Glas Koncila, br. 2335., str. 13.) ili povećati sramotno nisku (u odnosu na dvostruko ili trostruko veću mađarsku, francusku ili finsku) satnicu materinskog jezika u osnovnim i srednjim školama (Ivan Miklenić, Političari se odrekli hrvatskoga jezika?, Glas Koncila, br. 2350., str. 2.), nego je i nasušno potrebno zakonski priznati (institucionalizirati) njegov status, potvrđen u čl. 12. Ustava. Poput svake baštine, i jezik je potrebno njegovati, uzdržavati, ali i zaštititi. „O tebi ovisi jesam li grob ili riznica, govorim li ili šutim“ piše Paul Valéry (Dino Milinović, Kulturna baština: između civilizacije, identiteta i turizma, Vijenac, br. 647. – 648.) i baš zbog toga jeziku nije svejedno kanimo li poštapalicu usput (budi rečeno) zamijeniti BTW-om i sličnom kreolštinom (Domagoj Vidović, Jeziku nije svejedno. I u tome je problem, Hrvatsko slovo, god. XXV, br. 1280., str. 11.). Nije stoga poziv Petra Tyrana, glavnog urednika gradišćanskih Hrvatskih novina kako „sve moramo imati na našem jeziku, i čim već je toga i čim bolje“ nikakvo purističko prodikovanje, jur poziv na dosljednost. Koliko god je možda bilo mučno čitati o prizivu (apelu) Hrvata iz Corka o potrebi otvaranja škole na hrvatskom jeziku za tamošnju rastuću hrvatsku zajednicu (Đurđica Ivanišević-Lieb, Eurostat objavio podatke o demografskim kretanjima u EU-u Pronatalitetna politika daje rezultate, Glas Koncila, br. 2335. str. 12.), istovremeno je takav priziv ne samo hvalevrijedan potez hrvatskih iseljenika, jur i znak (i dokaz) postojanja svijesti o važnosti materinjeg jezika. Veliki su napori za ravnopravnost hrvatskog u Bosni i Hercegovini. Iako mu je, kao službenom jeziku, ona zajamčena i Ustavom i zakonom, u praksi te ravnopravnosti nema, već se, primjerice, na Federalnoj televiziji nameće hibridni BHS jezik, miks-jezik, od svakoga ponešto. Ne pita se uzaludno Mario Grčević „kako će Hrvatska zaštiti hrvatski jezik u BiH, kada nije uspjela sačuvati ni Vijeće za normu hrvatskog standardnog jezika u Hrvatskoj? “ (Denis Derk, U Bosni se danas govori ‘miks-jezikom’, nema veze između zakona i prakse, Večernji list, br. 20012., str. 42.) jer i u tom grmu leži zec. Ne treba se iščuđavati na nedavna prisvajanja dubrovačkih velikana hrvatske misli (od Držića do Boškovića) u nakladnom nizu: Deset vekova srpske književnosti ili knjizi prof. Bojović: Istorija dubrovačke književnosti, s obzirom na to da SANU dosljedno provodi svoje ciljeve, zacrtane u Memorandumima, dok hrvatska javnost odgovara mlako ili šuti (Marito Mihovil Letica, Zašto Srbija i dalje pati za hrvatskim Dubrovnikom, 18. svibnja 2020., www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/34241- m-m-letica-zasto-srbija-i-dalje-pati-za-hrvatskim- dubrovnikom.html). Valja istaknuti kako hrvatska filološka (napose ovaj ugledni časopis) i kulturna zajednica (Vijenac, Hrvatsko slovo) postojano ukazuje na pogubnost takve zapostavljačke jezične politike, ali i upućuje na prokušana i potvrđena rješenja. Ne možemo promicati našu bogatu kulturnu baštinu istovremeno zanemarujući jezik bez kojeg ta baština gubi svoje značenje, svoja obilježja i konačno – identitet. Prisvajanjem Dubrovnika, Srbija pokušava prisvojiti njegovu jedinstvenu pojavu u kojoj se isprepleću jadranski (hrvatski) i sredozemni ([južno]europski), pomorski i trgovački, kulturni i diplomatski, katolički (katoličanstvo je bilo državna vjera Republike) identitet kakav nikada nije postojao ni u jednom kutku istočno od Drine. Dubrovčane nije dovoljno glavaševićevski osokoliti Grad – to ste vi, jur se treba latiti i Matoša koji nas upozorava da gradovi bez svojih pjesnika nisu gradovi (Nikolina Mesić, Mogu li književnik i književno djelo postati junaci turističke ponude grada?, Prilika, br. 162., str. 16.). Političke, jezične i (pseudo)akademske kisele kiše i dalje će padati po najvrjednijoj hrvatskoj baštini, trest će ju još mnogi potresi, no baš ju stoga, poput zagrebačke katedrale, trebamo nadograđivati, obnavljati, jednom riječju – baštiniti.