Međunarodne studije, Vol. XXII No. 1, 2022.
Izvorni znanstveni članak
https://doi.org/10.46672/ms.22.1.4
Odstupanje od pravovjerja
Lunneihoi Thangeo
orcid.org/0000-0003-0156-664X
; North-Eastern Hill University (NEHU), India
Sažetak
Neki događaji koji su se dogodili nakon što je kršćanski pokret postao državna religija Rimskog Carstva mogu se smatrati jednom vrstom povijesnog revizionizma. Teodozije je sankcionirao državni progon svih onih koji nisu podržavali nicejsku verziju kršćanstva. To je rezultiralo gubitkom mnogih djela od strane onih koji su se smatrali neortodoksnim kršćanima. Za mnoge, kršćanski pokret se razdvaja, zatim se mijenja tek nakon protestantske reformacije. Da nije bilo otkrića tih takozvanih neortodoksnih tekstova u dvadesetom stoljeću, ne bismo znali da postoje alternativni pogledi čak i u dalekoj prošlosti. Ovaj rad ne raspravlja o kršćanskim doktrinama, već se usredotočuje na namjerni pokušaj da se se bace u zaborav rani vjernici jer su imali drugačije tumačenje Krista i njegova učenja. Možda je to usporedivo s tim kako moćni vođe danas koriste glavne medije za promicanje svoje verzije istine i stvaranje odvraćanja pozornosti od stvarnosti. Drugo je pitanje je li takva cenzura opravdana. Da nije bilo ujedinjenih nastojanja
ranih crkvenih vođa, možda ne bi bilo kršćanske zajednice kakvu poznajemo sada. Isto tako, ako vođa države ne predstavi narativ veći od života, bude više kaosa nego reda. Kada odvagnemo takve čimbenike, opravdavaju li oni eliminaciju nekih dijelova stvarnosti? Uostalom, ne govorimo o osobnom ili čak društvenom moralu, već o institucionalnom moralu, ako takvo što postoji. Možda promicanje jedne verzije istine nad drugom nije osuđujuće u većoj shemi stvari, ali moramo priznati svoje sudioništvo
kada se to dogodi.
Ključne riječi
institucija; hereze; pravovjerje; pobuna; heteronomija; teonomija; autonomija; bratstvo
Hrčak ID:
279570
URI
Datum izdavanja:
24.6.2022.
Posjeta: 662 *