Skoči na glavni sadržaj

Izvorni znanstveni članak

https://doi.org/10.22210/jezik.2022.69.08

Die Instrumentalendungen der Substantive der i-Deklination in der kroatischen Normativistik

Mario Grčević ; Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu Borongajska cesta 83d, 10000, Zagreb
Martina Grčević orcid id orcid.org/0000-0001-7210-0025 ; Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu Borongajska cesta 83d, 10000, Zagreb


Puni tekst: hrvatski pdf 873 Kb

str. 41-63

preuzimanja: 289

citiraj

Preuzmi JATS datoteku


Sažetak

Im vorliegenden Beitrag wird untersucht, wie die Endungen des Instrumentals Sg.
der Substantive der i-Deklination in den kroatischen Grammatiken beschrieben
werden. In der modernen kroatischen Standardsprache sind das die Endungen -ju
und -i, wobei früher auch andere Endungen verwendet wurden. Über die
Distribution der Endungen -ju und -i sind in den letzten Jahrzehnten mehrere
Arbeiten verfasst worden, aber dennoch ist sie weder vollständig beschrieben
noch vollständig normiert. Die vorliegende Untersuchung zeigt, dass der
lexikalisch-derivativer Ansatz nicht ausreicht, um die Auswahl der Endungen
-ju/-i zu beschreiben, und dass er um syntaktische Kriterien erweitert werden
muss.

Ključne riječi

der Instrumental; die i-Deklination; Endungen -ju/-i

Hrčak ID:

283564

URI

https://hrcak.srce.hr/283564

Datum izdavanja:

1.4.2022.

Podaci na drugim jezicima: hrvatski

Posjeta: 1.348 *




Uvod

Kao instrumentalne nastavke imenica i-vrste (imenice ženskoga roda koje završavaju na suglasnik) Akademijina gramatika navodi nastavke -i, -ju, -lju i -u (npr. kost – kosti; stvar – stvarju; ljubav – ljubavlju, misao – mišlju; noć – noću, glad – glađu). U drugim suvremenim gramatikama govori se samo o nastavcima -ju i -i od kojih nastavak -ju ima više alomorfa slijedom različitih posljedica jotacije (usp. Babić, 2004.). Akademijina gramatika kaže da sve imenice i-vrste mogu imati nastavak -i, a vezano uz nastavke -ju/-lju/-u izjašnjava se ovako: „Nastavci koji potječu od staroga -jǫ česti su samo u imenica na -st (izuzevši one na -rst, kao vrst – vrsti): strȃšću, pȍviješću, pròšlošću i u još nekih. Inače je običniji nastavak -i, a za -u/-ju/-lju u mnogih je imenica teško naći potvrdu. Tvorba Ij tim starijim nastavcima uvjetovana je leksičkim (upotrebnom čestoćom određene riječi i tradicijom) i fonološkim (glasovnom završnicom osnove) razlozima.“ (Babić i autori, 1991.: 604.) U većini novijih hrvatskih gramatika izišlih nakon Akademijine gramatike razdjelba nastavaka -ju/-i opisuje se također s leksičko-tvorbenoga gledišta. Za gramatike objavljene prije, tipično je da tu razdjelbu opisuju isključivo sintaktički. U tim se gramatikama uglavnom kaže da se nastavak -i može rabiti onda kada uz imenicu stoji prijedlog, atribut ili neka druga imenica u instrumentalu. Jezični savjetnik

Rasprava

Iz perspektive XIX. stoljeća U gramatikama i priručnicima hrvatskoga književnoga jezika štokavske stilizacije s početka XIX. stoljeća za instrumental jednine imenica i-vrste navodi se da ima nastavke -ju i -i. Istranin Joso Voltić donosi 1803. ta dva nastavka u sedmom padežu imenica treće deklinacije: „Millost“ – „s‘ millostju, s‘ millosti“ (Voltiggi, 1803.: VII.). Navodi ih i Dubrovčanin Franjo Marija Appendini u sklonidbenom uzorku u svojoj slovnici iz 1808., s razlikom da on nastavak -i (u njega u ablativu) stavlja na prvo mjesto: „ovà krepós“ – „s‘ krepósti, o s‘ krepóstju“ (Appendini, 1808.: 40.). Appendini time slijedi Ardelija Della Bellu koji 1728. u sedmom padežu donosi iste nastavke („millóst, vel milós“ – „s‘ Millosti, overo s‘ Millostju“) (Della Bella, 1728.: 10.). Della Bella u pripadajućem sklonidbenom uzorku u prvom padežu piše „milóst, vel milós“, a u komentarima nadodaje da se u imenica koje završavaju na -ost ili -ast zbog ljepšega izgovora odbacuje završno -t (što je dubrovačka dijalektalna osobina). Ličanin Šime Starčević kritizira zbog toga Della Bellu i Appendinija u svojoj Ričoslovici 1812. Pita se kako to da im je moguće slovo t u istoj riječi izgovarati u drugim padežima, a baš u prvom ne, to više što ista „gospoda dubrovnička“ to slovo lahko izgovaraju u imenicama muškoga plemena kao što su most i post (1812.: 34.). Starčević na istom mjestu kritizira i Matiju Antuna Relkovića zbog instrumentalnoga nastavka -jum u njegovoj gramatici, koji prema Starčeviću „natexè na kranjskò“ (1812.: 33.). Starčević u svojem gramatičkom priručniku sklonidbeni sustav dijeli smisaono na šest padeža u jednini i množini. Pod šestim padežom jednine, koji se podudara s instrumentalom, navodi nastavke -i i -ju: „S’ milosti, ali milostiu“. U tekstu svojega hrvatskim jezikom napisana priručnika Starčević upotrebljava oba nastavka. Nastavak -i rabi onda kada je imenica označena atributom: s’ velikom xalosti (1812.: 123.), ljudskom karvi (1812.: 92.). U drugim slučajevima služi se nastavkom -ju (nadvisiti mudrostiu; 1812.: 93.), no rabi ga i u svezama s prijedlozima: s pametiu (1812.: 92.), arvati se sa smartiu (1812.: 93.). Slavonski pisac i gramatičar Matija Antun Relković u prvom izdanju svoje gramatike iz 1767. nema osporenoga nastavka -jum. U pregledu nastavaka pod trećom sklonidbom donosi nastavke -ju i -jom (1767.: 62.), iako u sklonidbenom uzorku za riječi milost (1767.: 73.) i narav (1767.: 74.) ima samo nastavak -ju (s’ ovom Millostju, s’ ovom Naravju). U trećem izdanju Relkovićeve gramatike iz 1789.2 uveden je u sklonidbenom uzorku riječi milost i narav umjesto nastavka -jom osporeni nastavak -jum: „s’ ovom Millostjum“, „s’ ovom Naravjum“ (1789.: 88., 89.). Međutim, u pregledu nastavaka pod „trećom deklinacijom“ i u trećem izdanju bilježe se (zabunom prema prvomu izdanju) samo nastavci -ju i -jom (bez -jum) (1789.: 78.). Nejasno je kako je došlo do toga da Relković u svojoj gramatici odustane od nastavka -jom u korist kajkavskoga nastavka -jum (koji Starčeviću nateže na kranjski), no očigledno je riječ o nekoj vrsti konvergentnoga normiranja pod utjecajem kajkavske tradicije. Primjerice, autor posljednje gramatike hrvatskoga kajkavskoga književnoga jezika Ignac Kristijanović navodi samo nastavak -jum u sedmom padežu treće deklinacije (kokoš – z-kokosh-jum (1837.: 19.). Relković je navodom o nastavcima -ju i -jom u prvom izdanju svoje gramatike više-manje ocrtao stanje u jeziku onodobne hrvatske književnosti u Slavoniji. To se može zaključiti na temelju istraživanja koje je proveo Tomo Maretić. On veli da se nastavak -jom gotovo u svih slavonskih „pisaca nalazi veoma često; samo u nekijeh je rijedak“ (1910.: 167.). Tek za Ivana Velikanovića (tj. za njegovu knjigu iz 1780.) Maretić kaže da bi rekao da nema nastavka -jom. Kao primjere njihovih instrumentalnih oblika s nastavkom -jom navodi ove: skrbjom, zobjom, kapjom, krvjom, ļubavjom, naravjom, mišļom, soļom, jeseńom, stvarjom, ispovidjom (za instrumentalne oblike kojih zapisi završavaju na -djom i -tjom Maretić pretpostavlja izgovor -đom i -ćom), zapovidjom, pametjom, smrtjom, bolestjom (Maretić u toj kategoriji pretpostavlja izgovor -šćom), kripostjom, milostjom, mudrostjom, ričjom, lažjom, žučjom, moćom, noćom, pećom, pomoćom (i pomoćjom). Prema Maretićevu istraživanju nastavak -ju u slavonskih je pisaca znatno rjeđi nego -jom: soļu, stvarju, ričju, žučju, lažju, truležju, peću, pomoću, pomoćju (1910.: 168.). Nastavak -i Maretić u istraženim djelima nije našao. Za imenice na -ad zabilježio je instrumentalne oblike čeljadma, Turadma, zviradma i čeljađu (1910.: 169.). Za imenicu mati kaže da se u jednini deklinira kao i danas, samo da joj je nominativ često i mater, a tako i kćer osim kći (1910.: 169.). Instrumental od kći ima nastavak -jom (kćerjom, ćerjom (1910.: 170.).3 Prema istraživanju Franje Fanceva razvoj u korist nastavka -jom u imenica i-vrste uočljiv je i u jeziku hrvatske protestantske književnosti početkom druge polovice XVI. stoljeća. Fancev opisuje nepostojanost u porabi starijih i novih nastavaka imenica ženskoga roda svih starih osnova (Fancev 1916.: 222.). U nama relevantnim imenicama isprva prevladava nastavak -ju, a u „poznijim izdańima završetak -jom već je vrlo običan“ (Fancev, 1916.: 223. – 224.). U jeziku hrvatske protestantske književnosti umjesto nastavaka -ju i -jom često se rabe i nastavci -u i -om (zapovidu, zapovedu, svetostu, koristu, stvaru, riču, pametu, krvu, ljubavu – zapovidom, moćom, noćom, hćerom). Relkovićev suvremenik Marijan Lanosović, također Slavonac, u svojem gramatičkom priručniku iz 1778. ne navodi nastavak -jom, nego samo nastavke -ju i -i. U njegovu sklonidbenom uzorku riječi milost nalazi se ovaj primjer: „s’ Millostju, millosti“ (1778.: 20.) i „s’ ovom Millostju, Millosti“ (1795.: 43–45.). Nastavak -i u Lanosovića književnojezična je odlika koja ima isto podrijetlo kao i (i)jekavski odraz staroga jata koji on rabi u nizu dvostrukosti, uz riječi s ikavskim odrazom. Dakle, dok se Relković kao gramatičar vezano uz instrumental jednine imenica i-vrste orijentira prema kajkavcima (nastavkom -jum), Lanosović se vezuje uz ostvaraje drugih hrvatskih štokavaca, posebice Dubrovčana. Ignjat Alojzije Brlić iz Slavonskoga Broda u instrumentalu jednine treće sklonidbe navodi u sklonidbenom uzorku imenica kost, misao i pastirčad nastavke -ju i -i: „s’ Kostju (sti)“, „s’mislju (sti)“, „s’Pastircsadju (di)“ (Berlich, 1833.: 61.). U napomenama opisuje nastavke -i, -jom, -im i -ju, koji su svi potvrđeni u starijem hrvatskom književnom jeziku štokavske stilizacije, s tim da je nastavak -im specifičan za dubrovačko područje na kojem je nastao od nastavka -i proširivanjem analoškim -m (Grčević, 2006.a: 54.). Za nastavak -i Brlić kaže da je malo zastario („schon etwas veraltet“) i da je istovjetan s genitivnim nastavkom, zbog čega bi ga također trebalo izbjegavati. Za nastavak -jom tvrdi kako se nalazi samo u novijim ilirskim knjigama i da ne živi u ustima naroda.4 Stoga bi ga prema Brliću trebalo u potpunosti izbjegavati. Nastavak -im, nastavlja, rabi se samo u starijim dalmatinskim i dubrovačkim djelima, a najuobičajeniji je i najbolji nastavak -ju, kojemu treba davati prednost (Berlich 1833.: 62.). Imenice koje završavaju na b, m i p mogu osim nastavka -ju imati i nastavak -lju („zobju oder zoblju, umju oder umlju, kapju oder kaplju, kervju oder kervlju“). Za zbirne imenice na -ad kaže da osim redovitih nastavaka mogu imati kao u dativu i nastavak -ma („s’ cseljádma“, „s’ piládma“). U podrubnoj bilješci pojašnjava da je taj nastavak svojstven dativu, instrumentalu i lokativu i da nije ništa drugo nego množinski nastavak. Zbirnim je imenicama na -ad deklinacija u jednini, no znače množinu, a zamjenice koje uz njih stoje, napominje, moraju biti u množini („Igrao se je sa zlima lavcsadma“, ili „Igrao se je sa zlom lavcsadju“) (Berlich, 1833.: 62.). Vodeći gramatičar ilirskoga pokreta Vjekoslav Babukić, koji je rođen u Požegi, u svojoj znamenitoj gramatici Osnova slovnice slavjanske narěčja ilirskoga 1836. navodi kao glavni instrumentalni nastavak treće vrste nastavak -jom. U zagradama nadodaje kajkavski nastavak -jum i nastavak -ju: „zapovědjom (jum, ju)“. Jotaciju u toj vrsti oblika oprimjeruje primjerima „mišljom (jum, ju)“, „zapovědjom (jum, ju)“, „zobljom (ljum, lju)“, „kervljom (ljum, lju)“, „kapljom (ljum, lju)“. Na kraju poglavlja posvećenoga trećoj sklonidbi, Babukić napominje ovako.: „Dubrovčani, Serblji i Cernogorci imaju takodjer 7. pad. na i.“ (1836.: 47.). Glede Dubrovčana Babukić je informacije crpio iz dubrovačkih gramatika i jezika dubrovačkih djela koja su ilirci izdavali i koja su smatrali uzoritima. Jezik Srba Babukić nije ocjenjivao prema jeziku tada već bogate srpske pismenosti u kojoj je nastavak -i, ako se uopće rabio, bio zanemariva rubna pojava, nego prema podatcima koje je donosio Vuk Stefanović Karadžić o jeziku neobrazovanoga puka. Imajući na umu ponajprije pravoslavce podrijetlom s prostora Pive, Drobnjaka i okolice, Karadžić tvrdi da „prosti Serblji“ koji ne znaju slavenski (= crkvenoslavenski) govore samo na -i (npr. Namazala se masti) (Stefanović, 1814.: 25. – 26.). (Karadžić ima u sklonidbenom uzorku riječi slast u instrumentalu oblike slasti, slasću). Antun Mažuranić, rodom iz Novoga Vinodolskoga, navodi u svojoj gramatici Temelji ilirskoga i latinskoga jezika za početnike iz 1839. kao glavni instrumentalni nastavak jednine treće vrste nastavak -ju. U zagradama donosi nastavke -jom i -i: „zapovědju (djom, di)“ (1839.: 23.).5 U općem pregledu nastavaka (1839.: 15.) na prvom mjestu ima nastavak -jom, a druga dva stavlja u zagrade. Za taj se Mažuranićev pregled kaže da potječe iz Babukićeva djela Osnova slovnice slavjanske narěčja ilirskoga, Zagreb, 1836. Iako Mažuranić kao gramatičar načelno više-manje slijedi Babukića, to ne čini kao književnik pa npr. u prijevodu romana Miljenko i Dobrila koji je skupa s bratom Ivanom počeo pripremati otprilike u isto vrijeme kao i svoju slovnicu, upotrebljava nastavke -ju i -i (Grčević, 2006.b: 170.). U trećem izdanju slovnice Ignjata Alojzija Brlića koje je izišlo 1850. ponavlja se glede instrumentala imenica i-vrste ono što je rečeno 1833. u prvom izdanju. Novost je u izdanju iz 1850. Brlićev opis teritorijalne rasprostranjenosti instrumentalnog nastavka -i za koji 1850. kaže da je u Dubrovniku, Dalmaciji i u Srbiji najuobičajeniji („der gewöhnliche“). I. A. Brlić i dalje smatra da ga treba izbjegavati zbog podudarnosti s drugim padežima.6 Podatak o rasprostranjenosti nastavka -i u Dubrovniku, Dalmaciji i Srbiji uvrstio je očito obnavljajući Babukićevu napomenu o rasprostranjenosti nastavka -i među Dubrovčanima, Srbima i Crnogorcima. Crnogorce odnosno Crnu Goru Brlić je izostavio. To je u skladu s jezikom spjeva Gorski vijenac crnogorskoga državnika i pjesnika Petra Petrovića Njegoša koji je objavljen 1847.7 Njegoš, za razliku od Gundulića i Ivana Mažuranića, rabi bez obzira na položajnu uvjetovanost i bez obzira na leksičko-tvorbena svojstva pojedine imenice samo nastavak -ju: … te si svojom zlošću otrovala (stih 51.), Nekršću se gore usmrđeše (stih 284.), krv uždenu plamenom gordošću (stih 992.), ne smrdiš nekršću (stih 1219.), Gledao sam getsimansku baštu, ocrnjenu strašću i izdajom (stih 2273.), s besmrtnošću (stih 2340.), sa veselošću (stih 2458.), radošću divnom (stih 2467.). Instrumental jednine imenice krv Njegošu je samo krvlju (usp. stihove 206., 571., 672., 1014., 1218., 1738., 2429., 2430.), a nijednom krvi. Njegoš ima samo oblike (s) unučađu (stih 2464.), (strašnom) mišlju (242.), a nijednom unučadi, misli (Njegoš, 1952.). Njegoš je dakle mogao biti razlogom zbog kojega je Brlić iz opisa teritorijalne rasprostranjenosti nastavka -i isključio Crnogorce odnosno Crnu Goru. Uveo je Dalmaciju jer je odnekuda dobio takvu informaciju. Tomo Maretić u svojem opisu jezika dalmatinskih pisaca XVIII. stoljeća kaže da „veoma je običan u svijeh pisaca nastavak -ju“, a „mnogo je rjeđi nastavak -i“. Maretić tvrdi da je u dalmatinskih pisaca (pred nastavkom -i) „svagda je pred ńim kakav prijedlog ili pridjev“. Za nastavak -im zabilježio je u njih pak samo jednu potvrdu (Maretić, 1915.: 221.). Vjekoslav Babukić u slovnici iz 1854. u pregledu nastavaka kao instrumentalne jedninske nastavke i-vrste ne navodi više kajkavski -jum, nego samo -jom i nastavke -ju, -i, -im. Sklonidbeni mu je primjer „zapověd-jom (ju, i, im)“ (1854.: 195.). Iako navodi nastavak -jom na prvom mjestu, on ga sâm u svojoj gramatici u posveti banu Jelačiću i predgovoru ne rabi nijednom, nego samo nastavak -ju. Za nastavak -im kaže Babukić da se nahodi „u dubrovačkih pisalácah“ (1854.: 196.). Kao primjer navodi iz Palmotićeve Kristijade stih „Da ga smàrtim zlom poraze“. U sklonidbenom uzorku za riječ kći (1854.: 197.) navodi u instrumentalu „kć-er-jom (ju, i)“, dakle bez nastavka -im. Babukić tvrdi da je najstariji nastavak -jom, „ali pisci najradije upotrěbljuju okončak ju“. „Narod ponajviše govori“, tvrdi sada, „na okončak i“ (1854.: 196.). Andrija Torkvat Brlić, sin Ignjata Alojzija Brlića, svoj je opis instrumentala i-vrste iz 1854. sastavio razrađujući opis iz slovnice svojega otca. Kao redovite jedninske instrumentalne nastavke i-vrste navodi -i i -ju, a kao rijetke -im i -jom. U sklonidbenom uzorku na prvom mjestu ima nastavak -ju: „stvȃrj-ju, stvȃri-i (im, jom)“. Za zbirne imenice na -ad u sklonidbenom uzorku riječi živad ne navodi nastavak -ju, nego samo nastavke -i i -ma (1854.: 36. – 37.). Antun Mažuranić tvrdi 1859. kako je nastavak -ju običniji nego -i.8 Ako nastavak -ju dolazi iza b, p, v ili m, može se umetnuti l: zobju ili zoblju, kapju ili kaplju, kervju ili kervlju. Ako pak riječ završava na nepčanik (mekan suglasnik: č, ć, š, ž, dj (= đ), lj (= ļ)), neki ispuštaju j (žuću, noću, lažu), ali je mnogo razumljivije i u takvim riječima govoriti i pisati j. U sklonidbenom uzorku Mažuranić ima riječ stvar kojoj u instrumentalu daje nastavak -ju, a u zagradama nastavak -i: „stvâr-jū, (-ri)“. U instrumentalu imenice mati također navodi nastavak -ju, a -om u zagradama. Za imenicu kći kaže da ide sasvim po trećoj sklonidbi, što znači da nema nastavka -om (1859.: 47.). Petar Budmani u svojoj gramatici iz 1867. donosi u sklonidbenom uzorku za riječi stvar i misao u instrumentalu nastavke -i i -ju, a u napomenama opisuje glasovne promjene vezane uz nastavak -ju. Ne bilježi možebitne razlike između norme zagrebačke filološke škole i one Karadžić-Daničićeve (osim pravopisnih razlika), iz čega se može zaključiti da ih vezano uz instrumentalne nastavke imenica i-vrste nije bilo (Budmani, 1867.: 36.). Adolfo Veber Tkalčević u Slovnici hèrvatskoj iz 1871.9 u sklonidbenom uzorku treće vrste imenice stvar u instrumentalu jednine navodi samo nastavak -ju. U napomenama spominje i nastavak -i: „Nastavak je instrumentala u s[t]aroslavenskom jeziku iju (иѭ); zato samostavnici primaju danas i pèrvu i drugu polovicu toga nastavka: stvar: stvari i stvarju. Opazka: Slovo j u nastavku ju neizbacuje se za r i mehkimi suglasnici; n. p. stvar-ju, laž-ju, město: stvar-u, laž-u“ (Veber, 1873.: 37.) Veberovo nenavođenje nastavka -i u sklonidbenom uzorku slučajni je propust. Taj nastavak Veber ne samo da spominje u napomenama, nego ga i navodi u tabličnom prikazu nastavaka iza -ju (1873.: 28.). Osim toga, za imenicu kći kaže da se sklanja po trećoj deklinaciji, a mati mješovito po drugoj i trećoj. U instrumentalu imenice kći navodi nastavak -i na prvom mjestu: „kćeri (ju)“ – „materom (erju)“ (1873.: 38.). Veber nastavak -i nije smatrao nepotrebnom sastavnicom u hrvatskom jeziku pa ga rabi u svojim tekstovima. U članku Ustroj hrvatskoga jezika piše npr. s tom prednosti (Pranjković, 1999.: 407.), tolikom različitosti (Pranjković, 1999.: 409.), u prikazu Rječnika Bogoslava Šuleka ima svezu s velikom marljivosti (Pranjković, 1999.: 391. – 392.), a u članku Obrana njekoliko tobožnjih barbarizamah Veber moli da se njegovo razlaganje primi s onakovom dobrohotnosti s kakovom on tuđe pobija (Pranjković, 1999.: 375.). Mirko Divković u sklonidbenom uzorku imenice kost navodi „kost-i (ili kost-ju = košću“ (Divković, 1879.: 19.). Od Vebera je preuzeo da su nastavci -i i -ju nastali skraćivanjem odnosno razdvajanjem staroga nastavka -iju (Divković, 1879.: 20.). U opisu glasovnih promjena vezanih uz nastavak -ju Divković, za razliku od Mažuranića, nema dvostrukosti, nego samo oblike s provedenom jotacijom i s jednačenjem po mjestu tvorbe (košću, mašću, mišlju, zoblju) i kraćenje nastavka -ju ako riječ završava na ć, đ, lj (čađu, noću, obitelju) (Divković, 1879.: 20.). U novijim izdanjima njegove gramatike ta se pravila zadržavaju, pa tako i (neuvjerljiv) opis povijesti nastanka nastavka -i: „Nastavak je za taj padež bio prvobitno iju, koji se razpolovio na ju i na i, pa tako se govori danas: stvarju i stvari, krvlju i krvi.“ (Divković, 1887.: 30. – 31.) Isti pristup primjenjuje se i u Gramatici bosanskoga jezika iz 1890. koju je napisao Frane Vuletić iz Sarajeva (Vuletić, 1890.: 52. – 53.). Divković je naposljetku odustao od teze o nastanku nastavka -i pa u Oblicima i sintaksi hrvatskoga jezika piše ovako: „Nastavak je za taj padež -ju, pored toga izjednačio se taj padež s ostalima na: -i, pa tako se govori danas stvȃrju i stvȃri“ (1900.: 38.). U tom izdanju u sklonidbenom uzorku riječi stvar i misao nastavak -ju je na prvom, a -i na drugom mjestu. Na reduciranje morfoloških i fonoloških dubleta u skladu sa stanjem u novoštokavskim govorima u to je doba ključno utjecala filološka škola hrvatskih vukovaca koja se oblikovala oko Đure Daničića. Daničić 1850. kao instrumentalne nastavke (u „šestom padežu“) imenice stvar navodi -i i -ju. Potom opisuje jotaciju osnova koje završavaju na d, t, l i n sa j iz nastavka -ju. Kada osnova završava na -st, dolazi do daljnje glasovne promjene (mašću, mišlju, pliješnju) Iza -b, -v i -p uključuje se epentetsko l (zoblju, krvlju, kaplju). Iza osnova na -ć, -đ i -lj (ļ) glas j iz -ju „nestaje“ (čađu, pomoću, krmelju) (Daničić, 1850.: 13. – 14.).10

Jezik-69-41-g1.jpg

Iz perspektive XX. stoljeća Sintaktički uvjetovana razdjelba nastavaka -ju/-i Tomo Maretić prvi je gramatičar koji opisuje sintaktički uvjetovanu razdjelbu instrumentalnih nastavaka -i i -ju. U svojoj Gramatici i stilistici to čini temeljeći se na opisu jezika Vuka Stefanovića Karadžića i Đure Daničića, iako je primjenu istoga pravila prije toga uočio i u jeziku dalmatinskih pisaca XVIII. stoljeća (vidi gore): „Na pitanje, kad treba upotrebiti za instr. jedn. oblik na -i, kad li oblik na -ju, može se odgovoriti: kad je instrumental kojim prijedlogom ili kojom drugom imenicom ili pridjevom dovoljno označen kao instrumental, onda Vuk upotrebljava jedan i drugi oblik [...]. Ali kad instrumental nema ovake potpore u okolnijem riječima, onda Vuk svagda uzima oblik na -ju, koji je jasniji, jer za nj ne može biti sumnje, što je, dok bi se oblik na -i mogao shvatiti i kao drugi koji padež jednine ili množine, jer ih se nekoliko tako isto svršuje. [...] U ovom događaju i Daničić svagda uzima oblik na ju [...] – samo treba dodati, da je instrumental na i u Daničića u opće mnogo rjeđi nego li u Vuka. U narodnijem se pjesmama nalazi instrumental na i također na mjestima, gdje ga Vuk i Daničić ne bi uzeli; na pr. već je piše krvi od obraza.“ (Maretić, 1899.a: 170.) U svojoj školskoj gramatici Maretić to pravilo sažimlje ovako: „Kad je u kojoj rečenici instrum. jedn. od riječi, što se sklanjaju kao stvâr, dovoljno označen kao instrumental ili kojim prijedlogom ili pridjevom ili imenicom, onda se može uzeti i oblik na -i i oblik na -ju. [...] Ali kad s instrumentalom ovakovih riječi nema ni prijedloga ni pridjeva ni druge imenice, onda je bolje uzeti oblik na -ju nego li na -i; na pr. solju ga je posolio, kad se namaže mašću, ugojio konja zoblju, koji se odlikovahu ljubavlju k svome narodu i t. d. Kad bi i u tim primjerima stajao oblik na -i, smisao ne bi bio dosta jasan.“ (Maretić, 1899.b: 53.) Iako Maretić kaže da se nastavak -i u adekvatnom sintaktičkom okružju može rabiti osim nastavka -ju, u jednom dijelu novije literature polazi se od toga da je on nastavak -i u tom surječju proglasio boljim ili uobičajenijim. Nastanak te krive predodžbe potaknuo je srpski jezikoslovac Ivan Popović uvodnim dijelom svojega članka iz 1952.: „Tako prof. T. Maretić (Gramatika i stilistika, 144. – 145.), na osnovu analize ovih oblika u Vukovom jeziku, veli da se oblik na -ju upotrebljava onda kad treba naročito istaći da je u pitanju instrumental; naprotiv, kad je iz konteksta jasno da je to instrumental, onda dolazi oblik na -i.“ (Popović, 1952.: 270. – 279.) Prvi koji je uspostavio normativno pravilo o uporabi nastavaka -ju i -i onako kako je Popović (neopravdano) pripisao Maretiću, bio je Milan Rešetar u svojoj njemačkim jezikom napisanoj gramatici 1916. U njoj piše da se „nastavak -ju u pravilu rabi samo onda kada određena imenica nema atributa koji bi svojim nastavkom pokazivao da je riječ o instrumentalu jednine, npr. s ljubavlju, ali s vȅlikôm ljúbavi.“ (naš prijevod, M. G.). (Rešetar, 1916.: 58.)11 U sklonidbenom uzorku Rešetar na prvom mjestu navodi nastavak -i, a na drugom -ju. Rešetaru uzorom nije bila gramatika Augusta Leskiena iz 1914., također izišla na njemačkome. Leskien u sklonidbenom uzorku ima nastavak -ju, a oblik sa -i donosi u zagradama (Leskien, 1914.: 345.). Doduše, Leskien prenosi Maretićev opis Karadžićeve uporabe tih nastavaka na način da bi se, kada se nedovoljno pozorno čita, mogao protumačiti kao da Karadžić nastavak -i rabi u svezama s atributima i prijedlozima, a inače nastavak -ju. Nastanak nastavka -i Leskien sagledava (slično Tkalčeviću) u kraćenju staroga nastavka -iju, a ne kao rezultat analoškoga preuzimanja iz drugih padeža i-vrste (Leskien, 1914.: 431.). Mirko je Divković u izdanju svoje gramatike Oblici i sintaksa hrvatskoga jezika za srednje škole iz 1917. razdjelbu nastavaka -i i -ju opisao slično Rešetaru: „Nastavak je za taj padež -ju i -i, stvȃrju, stvȃri, kȓvlju i kȑvi, smȑću i smȑti, rȉječju i rȉječi, žȗčju, žȕći. Oblik na -i upotrebljava se kad imenica ima dodatak. Dodatak može biti: 1. atribut ; n. pr. I ružnom ih smrti umoriše. – Zločince će zlom smrti pomoriti. – Vještica namaže se nekakom masti. – Masti očinjom pomaži oči svoje. 2. prijedlog ili instrumental od druge koje imenice ; n. pr. Srȉjemuš (travu) mnogi sa soli i hljebom jedu. – Nemoj meni djece pomoriti, Pomoriti i gladi i žeđu. Bez dodatka ili prijedloga rijedak je taki instrumental ; n. pr. Pa da crkvu krvi òbojȋmo. – Noći se ide na igre i na sijela.“ (Divković, 1917.: 51.)12 Taj je Divkovićev opis inovativan utoliko što donosi primjere u kojima instrumentalni označilac („dodatak“) može biti i iza instrumentalnoga oblika. Čini se da Rešetarov i Divkovićev opis razdjelbe nastavaka -i i -ju svojedobno nije utjecao na druge gramatike. U gramatici Josipa Florschütza (prvo izdanje 1905., ovdje se citiraju treće izdanje iz 1916. i četvrto iz 1940.) kaže se, u skladu s Maretićem, da je umjesto nastavka -ju moguće uzeti i nastavak -i ako pred imenicom stoji kakav prijedlog ili pridjevni atribut (Florschütz, 1916.: 33.; 1940.: 33.). Iznenađujuće je da Florschütz u prvom dijelu svoje gramatike (u poglavlju Pristup) u sklonidbenom uzorku imenice stvar u instrumentalu navodi samo nastavak -ju. Samo se taj nastavak spominje i u napomenama vezano uz imenice smrt, zapovijed, kap, zob, krv. Za imenice noć i moć navodi instrumentalne oblike noću i moću (1940.: XVIII.). U drugom dijelu gramatike (u poglavlju Gramatika) Florschütz opet donosi sklonidbeni uzorak imenice stvar, no na tom mjestu iza -ju ima i nastavak -i (Florschütz, 1916. i 1940.: 32.). U napomenama opisuje glasovne promjene, a glede distribucije nastavaka -ju i -i izjašnjava se slijedeći Maretića: „Mjesto oblika stvȃr-ju može se uzeti instrumental stvȃr-i ako pred njim stoji kakav prijedlog ili pridjevni atribut. Priznajem sa žalosti. Ljubim vas hrvatskom ljubavi. Stoji li instrumental bez prijedloga ili pridjevnoga atributa, onda se uzima samo oblik na -ju. Mažem ga mašću, ne masti. Ugojio konja zoblju, ne zobi. Odlikuje se ljubavlju (ne ljubavi) prema narodu.“ (Florschütz, 1916. i 1940.: 33.) U školskim gramatikama Stjepana Musulina koje su u više izdanja izlazile od 1928., primjenjuje se također Maretićev pristup: „Instrumental na -ju obično se upotrebljava, ako pred njim nema prijedloga ni pridjeva. Inače služi za taj padež jednako oblik na -ju kao i oblik na -i.“ (Musulin, 1937.: 68.) Musulinova uvodna rečenica u poglavlje o instrumentalu treće sklonidbe glasi: Ljȗdi se nè mjerē pȇđu, no pȁmēću. Učenicima daje zadatak načiniti instrumental s nastavkom -ju ovih imenica: „smȑt, nápast, stȁrōst, mjȅd, zȁpovijed, zvjȅrād; skȓb, kȃp, kȓv, ȍzim“ (zimski usjev, primjer možda preuzet iz Budmanijeve gramatike); „sȏ, ȉznīkao, jȅsēn, plȉjesan; tvȃr; slȗz, rȍsopās“ (biljka); „žȗč, rȃž, pȕstōš, pȇć, žȇđ, obítelj.“ (Musulin, 1937.: 67. – 68.) U sklonidbenim uzorcima riječi riječ, misao i telad Musulinu je na prvom mjestu nastavak -i, na drugom -ju, a za telad navodi još i nastavak -ma te kaže da ta imenica nema množine. Za imenicu kći tvrdi da se osim u genitivu (kćeri) mijenja kao imenica stvar (no za stvar ne donosi sklonidbeni uzorak). Instrumentalni dubletni nastavci za vrijeme prve Jugoslavije ostali su inače izvan žarišta hrvatskih normativističkih promišljanja pa se ne spominju npr. u Jezičnom i stilističkom savjetniku Marka Soljačića iz 1939., a nema ih ni u Guberina-Krstićevim Razlikama iz 1941. Leksičko-tvorbeni čimbenik u razdjelbi nastavaka -i/-ju Do pomaka pri opisu i normiranju instrumentalnih nastavaka dolazi 1944. u Hrvatskom pravopisu Ureda za hrvatski jezik. Tada se prvi put u nekom normativnom djelu bilježi da pojedine imenice neovisno o sintaktičkom okružju dobivaju nastavak -ju, a druge samo -i. Boranićev Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika iz 1941. u svojem rječničkom dijelu uopće nema instrumentalnih oblika. Hrvatski pravopis Ureda za hrvatski jezik gotovo za sve imenice na -st navodi i njihov instrumentalni oblik s prijedlogom s(a). Ti instrumentali završavaju na -ju, a nikada na -i. Na isti se način postupa i s netvorbenim imenicama na -st poput bolest, blagoviest, poviest, dražest, korist. Nastavak -ju navodi se i u imenica izpovied, propovied, zapovied. Oblici s nastavkom -ju navode se također uz imenice ciev, pregršt, zamisao, sablazan, zvier. Uz malen broj imenica poput zanoviet, kokoš, razkoš, neman ispisuju se instrumentalni oblici s nastavkom -i. Imenica kći ima oba nastavka: „s kćeri i s kćerju“. Autori Hrvatskoga pravopisa uz instrumental imenica na -ad uglavnom ne navode instrumentalne oblike, usp. dojenčad (dojenče), donoščad (donošče), dovodčad (dovodče), družinčad (družinče), dvojčad, guščad (gušče), mrtvorođenčad (mrtvorođenče), mladunčad (mladunče) itd. Ako se uz takve imenice bilježe instrumentalni oblici, onda uvijek s nastavkom -i: s tom goropadi (goropad), s momčadi (momak), sa zvjeradi (zvjerad). Poratne gramatike ne uzimaju u obzir taj novi pristup u opisu distribucije nastavaka -ju i -i. Brabec-Hraste-Živkovićeva gramatika (1952.) stožernim instrumentalnim nastavkom i-vrste navodi nastavak -ju, a nastavak -i donosi u zagradama: stvȃr-ju (stvȃr-i). Za nastavak -i kaže se, sukladno Maretiću, da se može rabiti kad je imenica s prijedlogom ili atributom: „Instrumental jedn. može se svršavati i na -i kao u ostalim zavisnim padežima jedn. kad je s kojim prijedlogom ili atributom, dakle kad se jasno razabira iz smisla rečenice da je instrumental; npr. jednom riječi; s velikom bojazni; strah pred gladi; ali morio ga glađu, riječju i djelom i sl.“ (Brabec-Hraste-Živković, 1966.: 79.; usp. u skladu s tim također Brabec, 1984.: 48.) Sve do početka 90-ih godina u gotovo svim hrvatskim gramatikama distribucija nastavaka -ju/-i opisuje se na taj način, s tim da se u nekima, prije svega u Težak- Babićevoj školskoj gramatici (možda i pod utjecajem Divkovića i Rešetara), prednost daje nastavku -i onda kada uz imenicu stoji prijedlog ili atribut: „U instrumentalu može biti nastavak -ju ili -i. Obično se nastavak -ju upotrebljava kad je imenica bez prijedloga i bez atributa: Pònudio ga je krűhom i sȏlju. Bȁvim se mȋšlju da pròmijenīm pòsao. Nastavak -i je običniji kada je imenica s kojim prijedlogom ili atributom: Űmrijet će od žèlje zȁ soli. Ȗstuknuo sam prèd tōm mȋsli. U instrumentalu s -ju većina imenica provodi jotovanje: bȏlju, glȃđu, kȏšću, mlȁdošću, smȑću, žȉvāđu. One koje u instrumentalu svršavaju na suglasnik ć, đ i lj imaju mjesto -ju nastavak -u: nȍću, obítelju, pȍmoću, žȇđu. Između nastavka i osnove umeće se l u instrumentalu imenica koje završavaju na -v: krv – krvlju, ljubav – ljubavlju.“ (Težak-Babić, 1973.: 92. – 93.) U Jezičnom savjetniku s gramatikom koji je uredio Slavko Pavešić (1971.), a gramatiku napisali Pavešić i Zlatko Vince, distribucija nastavaka -ju/-i opisuje se nešto drukčije, vjernije opisu koji je formulirao Maretić: „Instrumental jednine ima dvojake nastavke -ju i -i (stvarju, mišlju, ali i: stvari i misli). Instrumental jednine na -ju imaju one imenice koje stoje same za se, bez atributa i bez prijedloga, kako bi bilo jasno o kojem se padežu radi (jer se gotovo svi padeži završavaju nastavkom -i), npr. Jelo začinjam solju. Sve se više bavio mišlju da smjesta otputuje u drugi grad. Ako je uz takve imenice kakav atribut ili prijedlog, u instrumentalu se može pored nastavka -ju uzeti nastavak -i (iz smisla rečenice, zbog atributa uz imenicu ili zbog prijedloga jasno se razabire da se radi o instrumentalu), npr. Jelo radije začinja morskom soli (pored solju); jednom riječi (ili riječju) on je najbolji pjevač; s neopravdanom bojazni (ili bojažnju) pristupio je ispitu.“ (Pavešić, 1971.: 355.) Nastavci -ju/-i u surječju hrvatsko-srpskih razlika Novi zamah jezikoslovnim promišljanjima o distribuciji nastavaka -ju/-i dao je 1952. srpski jezikoslovac Ivan Popović, no bez utjecaja na gramatičke priručnike. Popović je raščlanio opsežnu građu, prvenstveno djela srpskih i crnogorskih književnika. Utvrdio je da u njih gotovo da nema nastavka -i, a ako ga ima, pojavljuje se u imenica ljubav, čeljad, nit, trulež, reč, stvar, dakle, u onim imenicama koje ne završavaju na -st. Iako se malobrojni instrumentalni oblici s nastavkom -i nalaze poglavito iza atributa ili prijedloga, Popović procjenjuje da u njima uporaba nastavka -i nije uvjetovana sintaktičkim okružjem (atributom, prijedlogom) jer isti pisci s imenicama na -st upotrebljavaju samo nastavak -ju unatoč istomu sintaktičkomu okružju (Popović, 1952.: 274. – 275.). Od hrvatskih pisaca Popović je uzeo u obzir samo Ivu Andrića i Dubrovčanina Ivu Vojnovića. Oslanjajući se na Vojnovićeve dubrovčanizme poput nosu umjesto nose (nositi) i na podatke iz dijalektološke literature, Popović zaključuje kako je Vojnovićeva učestala uporaba nastavka -i „provincijalizam“. Popović je zapravo dokazao da za razliku od književnika koji su pisali na srpskom, Ivo Vojnović iza atributa i prijedloga pretežito upotrebljava nastavak -i, a znatno rjeđe -ju.13 Na Ivana Popovića i njegove rezultate istraživanja osvrnuo se iz kroatističke perspektive Dalibor Brozović 1976. u svojem maestralnom radu O suvremenoj morfološkoj normi hrvatskoga jezičnog standarda i o morfološkim značajkama standardne novoštokavštine uopće. Normativnu razdjelbu nastavaka -ju/-i Brozović opisuje ovim riječima: „Opisi ›klasičnoga jezika‹ postavljaju stvari ovako: u tom padežu imamo dva nastavka, -(j)u i -i, s time da se prvi upotrebljava kad je imenica sama, a drugi kada uza se ima prijedlog, atribut ili apoziciju. Početak te formulacije naprosto nije istinit – koliko god se to činilo nevjerojatno, ipak, svim gramatikama usprkos, postoje i imenice koje uopće nemaju nastavka -(j)u, nego samo -i, same ili u društvu. To su npr. kob, dob (usp. zoblju i zobi), zaborav, draž, mladež (usp. ražju i raži), sjen, neman, goropad, vrst, kreljut, proljet, stud, grud, ima ih bar desetak, pa imenice na -ad kao momčad itd. No izuzmemo li taj propust, iznesena formulacija vrijedi, ali praktički ne za cjelinu modela standardne novoštokavštine. Za hrvatsku varijantu odgovara, možda i za bosanskohercegovački standardnojezični izraz, ali za srpsku varijantu, bar ekavsku, ne vrijedi stvarno. Tu je oblik na -i iščezao iz standardnojezične prakse, osobito u imenica na -ost (i uopće na -st, dakle i -ast, -est). Imamo dakle dva propusta u priručničkoj ›normativnoj i deskriptivnoj‹ literaturi: neprimijećen je cio jedan podtip u G-i-dekl. (jer imamo ih dva – s jednim nastavkom i s dva u I jd.) i izostavljen je opis stvarnoga stanja u realizacijskim varijantama.“ (Brozović, 1976.: 11.) Brozovićevo opažanje o stanju u srpskoj književnojezičnoj uporabi temelji se većim dijelom na istraživanju Ivana Popovića i djelomice na istraživanju ruskoga slavista Vladimira Gudkova koji se 60-ih godina prvi sustavno i ozbiljno bavio „morfološkim specifičnostima realizacijskih varijanata standardne novoštokavštine“, no „prvenstveno o značajkama glagolskoga sustava“ (Brozović, 1976.: 12.). Popovićevu procjenu da je uporaba nastavka -i u Vojnovića „provincijalizam“, Brozović odbacuje komentarom da je „među obrađenim piscima Vojnović jedini i Hrvat i hrvatski književnik, a da su bila obrađivana i djela drugih hrvatskih pisaca, bila bi se dobila posve drugačija slika.“ (Brozović, 1976.: 11.) Vladimir Gudkov proširio je 1988. svoje istraživanje uporabe nastavaka -i/-ju. Iako se i on poput Popovića posvećuje prvenstveno jeziku srpske književnosti, a samo u manjoj mjeri hrvatske, njegovo istraživanje potvrđuje da se nastavak -i učestalije pojavljuje u hrvatskoj književnosti, no pokazuje i to da je za razdjelbu nastavaka -i/-ju u njegovu korpusu, kako u srpskom, tako i u hrvatskom dijelu, ključan tvorbeno- leksički čimbenik, a ne sintaktičko okružje. Gudkov dolazi do zaključka da i u srpskome vrijedi pravilo da niz imenica ne dobiva nastavak -ju, nego samo -i: „Očito je da je bitan pre svega tvorbeni faktor. Imenice sa sufiksom -ost u 98 do 99 odsto potvrda imaju fleksiju -u (sa suglasničkom alternacijom st/šć). Uz to treba dodati da su malobrojni primeri s nastavkom -i zabeleženi u tekstovima iz zapadnog ijekavskog regiona (pored neusporedivo mnogobrojnijih oblika na -ošću). Obrnuto, imenice sa sufiksom -ad dobijaju isključivo nastavak -i. Njima se pridružuju i zbirne imenice sa sufiksom -ač: nejač (0/3) i divljač (0/1) [...] Izgleda da je i za reči sa sufiksom -ež (mladež, garež, gnjilež, starež) karakterističan nastavak instr. jd. -i [...] Kod ostalih imenica III deklinacije, čije osnove se poklapaju s korenom ili imaju neproduktivne, niskofrekventne sufikse (npr. pustoš.), izbor nastavka instr. jd. zavisi, prvo, od glasovnih karakteristika finalnog dela osnove i, drugo, od leksičkog faktora. Imenice na -st imaju najčešće nastavak -u (vlašću i sl., izuzetak čini reč čeljust). Kod imenica s osnovom na vokal ili slogotvorno r + t situacija je manje izrazita. Izgleda da tu aktivnije deluje leksički faktor (isp.: pamet 19/4, smrt 88/2 i nit 0/5). Pada u oči da svi zabeleženi oblici instr. jd. imenica na -n [neman, visoravan, studen, zelen, jesen, bojazan, plesan, trun] imaju fleksiju -i. Nastavak -i preovladava i kod imenica na -đ i -ć, sa izuzetkom imenice pomoć (14/9), kao i kod imenica na -š.“ (Gudkov, 1988.: 23. – 24.) Nastavci -ju/-i u srpskim novinama Dnevnik Unatoč činjenici da se i u srpskoj književnojezičnoj uporabi u pojedinim kategorijama riječi ne upotrebljava nastavak -ju, nego samo nastavak -i, općenito gledano nastavak -i prošireniji je u hrvatskoj književnojezičnoj porabi nego u srpskoj. To pokazuje i usporedba hrvatskih novinskih tekstova koji su opisani u radu Grčević 2007. sa srpskim novinskim tekstovima. Radi usporedbe pripremili smo na temelju novosadskih novina Dnevnik srpski korpus od pedesetak milijuna pojavnica. Obuhvaćeni su tekstovi objavljeni od 2001. do 2004. Imenicâ na -st s instrumentalnim nastavkom -i u svezi s atributima (-om) u srpskom korpusu ima sveukupno 22. S druge strane, u građi iz hrvatskih novina Vjesnik, koja je otprilike iste veličine, samo od imenica koje počinju slovom s (savjest, sabranost, sigurnost) takvih potvrda ima 56. U donjoj tablici ispisane su sve 22 srpske potvrde imenica na -st s nastavkom -i u svezama s atributima te su nadodane i njihove potvrđene alternante s nastavkom -ju. Takvih je sveza s nastavkom -ju u srpskom korpusu više od dvije tisuće:

Jezik-69-41-g2.jpg

Jezik-69-41-g3.jpg

Dakle, nastavak -i u jeziku novosadskoga Dnevnika pojavljuje se s imenicama na -st samo iznimno i znatno je rjeđi nego u hrvatskim novinama. U hrvatskim novinama za razliku od novosadskih novina nastavak -i više ili manje sustavno prevladava u dvjema skupinama riječi (Grčević, 2007.): a. u imenica na -st kad služe kao osobna imena, b. u netvorbenih imenica na -st nastavak je -i razmjerno učestaliji nego u onih s dometkom -ost. Instrumental pojedinih netvorbenih imenica na -st potvrđen je isključivo ili pretežito s nastavkom -i. To su imenice čeljust, kost, pest, vrst, počast, pošast, korist, obavijest, oblast, ovlast. Istraživanje i u znatno većim korpusima suvremenoga hrvatskoga i srpskoga jezika vjerojatno bi potvrdilo da su te imenice u hrvatskome uobičajene s nastavkom -i, a u srpskome da su uobičajene s nastavkom -ju. (Tu projekciju glede srpskoga potvrđuju rezultati istraživanja Miroslava Nikolića, usp. Nikolić, 2010.: 14.) Možemo zaključiti kako nije točna predodžba da je za srpsku književnojezičnu tradiciju tipičniji nastavak -i. Stvarno je stanje suprotno: u hrvatskom starijem i novijem književnom jeziku, neovisno o Karadžiću i Maretiću, nastavak -i rabi se učestalije i sustavnije nego u srpskome. Riječ je poglavito o rezultatu književnojezičnih utjecaja iz Dubrovnika (Grčević, 2006.a i 2006.b) U srpskom književnom jeziku nastavak -i nije se jače ukorijenio zbog utjecaja vojvođanskih govora te vjerojatno i zbog utjecaja slavenosrpske tradicije. Akademijina gramatika i suvremena normativistika Razdjelbu instrumentalnih nastavaka -ju/-i u jeziku hrvatske književnosti proučio je Stjepko Težak i rezultate predočio 1989. Iako smatra preranim govoriti o postojanju sklonidbenoga podtipa koji ima isključivo nastavak -i, navodi niz imenica s kojima se nastavak -ju pojavljuje „rijetko ili nikako“. Među njima su i „gotovo sve“ zbirne imenice s dometkom -ad. Težak je rezultate svojega istraživanja uvrstio u Akademijinu gramatiku kao autor poglavlja o imenicama i-vrste (usp. Babić i autori, 1991.: 603. – 605. i Uvod ovoga članka). Ondje ne spominje da uporaba instrumentalnih nastavaka može ovisiti i o prijedlozima ili atributima. Akademijina gramatika razvrstava imenice i-vrste s obzirom na prevladavanje pojedinoga nastavka (-i, -ju/-lju/-u) u tri skupine. U prvoj su češći nastavci na -u (imenice na -ast, -est, -ist i -ost, one na -ao, na -št i imenice ljubav, krv, riječ, glad, žeđ, obitelj, pamet, smrt, moć, noć i većina njihovih složenica). U drugoj su skupini instrumentalni nastavci ravnomjerno zastupljeni ili blagu prednost ima nastavak -i: imenice na -č (mliječ), na -s (vlas), na -š (kokoš), na -z (sluz), na -ž (izuzev -ež) (laž), imenica sol, imenice na -v (splav) i na -r (stvar). U trećoj skupini običniji je ili je pak potvrđen samo nastavak -i: imenice na -t (avet), na -d (ćud), većina zbirnih imenica na -ad (bujad), imenice na -n (crven), zbirne imenice na -ač (nejač), imenice sa sufiksom -ež (mladež), pojedine imenice čar, dver, večer, dob, kob, dol, pustoš, narav, trst, vrst „i vjerojatno još neke“. Uporaba nastavka -ju u trećoj skupini izaziva visok stupanj stilske obilježenosti, no može mu se dati prednost kad god treba izbjeći dvoznačnost i makar kratkotrajni nesporazum, npr. Odupri se ljubavi! – Odupri se ljubavlju! (Babić i autori, 1991.: 604. – 605.) U suprotnosti s tim opisom u izdanjima školske gramatike koju Stjepko Težak supotpisuje sa Stjepanom Babićem zadržava se sintaktički pristup. On se u izdanjima njihove gramatike od 1992. nadalje dopunjuje informacijom da nastavak -ju u stilski neobilježenu jeziku ne dobivaju sve imenice i-vrste: „Instrumental jednine ovih imenica tvori se nastavcima -i ili -ju. Nastavkom -i tvori se instrumental sviju imenica ove promjene: pred òvōm dìvljōm čȁri; i mȕčen žȗći túgē žȃrke; trȃče sȗnca s rȕžičastōm nȋti; u vȅzi s mòjōm kȏbi; štȍ je u vȅzi s njȅgovōm lȉčnosti. Nastavkom -ju [(-u, -lju), 1992.] može se tvoriti instrumental od svih imenica ove promjene, ali mnoge od njih s takvim se nastavkom rijetko ili nikako ne upotrebljavaju te je taj lik instrumentala u dijelu imenica stilski snažno obilježen. Nastavak -ju [(-u, -lju), 1992.] obično se upotrebljava kad je instrumental bez atributa ili bez prijedloga: Pònudio ga je krȕhom i sȍlju. Kada je imenica s kojim prijedlogom ili atributom, običniji je nastavak -i: Ùmrijet će od žèljē za sȍli. [...] Nastavak -ju (-u, -lju) valja upotrijebiti osobito onda kada se njime rješava nedoumica da li je upotrijebljen instrumental ili dativ.“ (Težak-Babić, 1992.: 95. – 96., 2000., 2005.: 113. – 114.) Nejasno je zašto je Težak sintaktički pristup posve isključio iz Akademijine gramatike. Taj čin, skupa s istraživanjima s kraja 80-ih koja su pokazala da sintaktičko okružje (prijedlozi, atributi i druge imenice) ne utječe u pretpostavljenoj mjeri na jezičnu uporabu i da je za raspodjelu nastavaka -i/-ju bitan leksičko-tvorbeni čimbenik koji se u starijim gramatikama ne spominje, rezultiralo je isključivanjem sintaktičkoga pristupa iz većine hrvatskih gramatika i gramatičkih priručnika izišlih 90-ih godina. Tomu su u prilog išle i sumnje vezane uz V. S. Karadžića spomenute na početku članka. Normativistička promjena u hrvatskim gramatikama na poticaj Akademijine gramatike najuočljivija je u izdanjima Institutove gramatike. U njezinu prvom i drugom izdanju iz 1979. i 1990. sintaktički je pristup jedini koji se primjenjuje pri opisu distribucije nastavaka -i/-ju. Kaže se da u instrumentalu jednine „nastavak -i mogu imati sve imenice, a nastavak -ju ili -u upotrebljava se uglavnom kad iz konteksta ne bi bilo jasno o kojem se padežu radi, tj. najviše onda kad je imenica bez prijedloga ili bez atributa.“ (Barić i autori, 1979.: 97., 1990.: 89.). Više pozornosti pri opisu instrumentala imenica i-vrste posvećuje se i jotaciji i susljednoj razdjelbi nastavaka -ju i -u: „Izbor među nastavcima -u i -ju zavisi od krajnjeg suglasnika osnove, i to: a. Imenice kojih osnova završava na suglasnike č, ž, š, s, z, r imaju nastavak -ju, pa se mijenjaju ovako: … [Na tom se mjestu donosi sklonidbeni uzorak s riječi „riječ“, u kojem se pod instrumentalom navode nastavci -i, -ju.]…; b. Imenice kojima osnova završava na usnene suglasnike p, b, v, m; t, d, l, n imaju nastavak -u i jotiranu osnovu s alternacijom p/plj, b/blj, v/vlj, m/mlj, t/ć, d/đ, l/lj, n/nj, npr. kȃplju, kȏblju, kȓvlju, ȍzīmlju (ȍzīm), smȑću, glȃđu, bȏlju, gȍlijenju. U jotiranoj se osnovi predzadnji suglasnik prilagođuje jotiranom pa alterniraju s/š, i z/ž, npr. mȋsao – mȋsli – mȋšlju, bȍjāzan – bȍjāzni – bȍjāžnju, mȃst – mȃsti – mȃšću, svȉjest – svȉjesti – svȉješću, ȉzrāstao – ȉzrāsli – ȉzrāšlju; c. Imenice kojima osnova završava na ć, đ, lj imaju nastavak -u, npr. nȍću, čȃđu, obítelju.“ (Barić i autori, 1979.: 97., 1990.: 89.) U trećem i četvrtom izdanju iz 1995. i 1997. distribucija nastavaka -i/-ju opisuje se (u Institutovoj gramatici) drukčije nego u prethodnim izdanjima i pod utjecajem je izdanja Težak-Babićeve gramatike iz 1992.: „U instr. jedn. nastavak -i mogu imati sve imenice. Nastavak -ju ili -u može također imati većina imenica, ali je u nekih rijedak i stilski obilježen.“ (Barić i autori, 1995.: 168., 1997.: 168.) Prijedlozi i atributi ne spominju se u tom surječju ni u Hrvatskoj gramatici Vinka Grubišića koja donosi jedan od najpotpunijih popisa imenica i-vrste (Grubišić, 1995.: 62. – 65.), ni u Raguževoj Praktičnoj hrvatskoj gramatici iz 1997. (Raguž, 1997.: 62. – 63.), ni u Hrvatskom jezičnom savjetniku Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje iz 1999. (1999.: 84. – 85.), ni u Školskoj gramatici hrvatskoga jezika Sande Ham iz 2002. (Ham, 2002.: 48, Ham, 2017.: 53.). Iznimke su Gramatički priručnik hrvatskoga jezika Barbare Kunzmann-Müller (2002.: 123.), izdanja Težak-Babićeve gramatike i gramatika Silića i Pranjkovića. Za razliku od Težak-Babićeve gramatike, u Silić- Pranjkovićevoj gramatici razdjelba nastavaka -ju/-i opisuje se isključivo sintaktički i bez uzimanja u obzir novijih istraživanja koja pokazuju da neovisno o sintaktičkom okružju leksičko-tvorbeni čimbenik utječe na odabir nastavka: „Instrumental se s morfemom -ju/-u može rabiti uvijek, a instrumental s morfemom -i samo kad uza nj stoji pridjev, zamjenica ili prijedlog.“ (Silić i Pranjković, 2005.: 111.)

Zaključak

U hrvatskoj pismenosti nastavak -ju stariji je i prošireniji, a uporaba nastavka -i dobrim je dijelom rezultat utjecaja dubrovačkih književnika (Grčević, 2006.b). Oba su nastavka u istoj mjeri, svaki na svoj način, dio hrvatske tradicije. Za razliku od nastavka -i dubrovački nastavak -im nije ušao u širu književnojezičnu uporabu (ni u Dubrovniku). Ilirci su ga u svojim gramatikama navodili samo zato što su ga pronalazili u starijih dubrovačkih pjesnika. Nastavak -jom, proširen u XVIII. stoljeću u slavonskih pisaca, nisu rabili dalmatinski ni dubrovački autori i stoga se nije zadržao u književnojezičnoj uporabi. Kajkavski nastavak -jum nije se probio u književni jezik štokavske stilizacije. Sukladno s tim u drugoj polovici XIX. stoljeća Antun Mažuranić i Adolfo Veber Tkalčević u svojim gramatikama donose samo nastavke -ju i -i, čime se hrvatsko gramatičarstvo vratilo na predilirsko stanje kakvo su zabilježili ovdje na početku rada citirani autori Della Bella, Lanosović, Appendini i Starčević. Tomo Maretić prvi je sintaktički opisao razdjelbu instrumentalnih nastavaka -i i -ju (uz prijedlog, pridjev ili drugu imenicu u instrumentalu može se rabiti i nastavak -i, a bez njih je bolje, zbog jednoznačnosti, uzeti nastavak -ju). Maretić je to pravilo uspostavio opisujući Karadžićev jezik, no uočio ga je i u jeziku dalmatinskih pisaca XVIII. stoljeća. Prije Maretićevih dalmatinskih pisaca primjenjivao ga je već Bartol Kašić u prvoj polovici XVII. stoljeća (Grčević, 2006.a). Može se razaznati i u jeziku vodećega gramatičara zagrebačke filološke škole Adolfa Vebera Tkalčevića u XIX. stoljeću. Normativni naputak o davanju prednosti nastavku -i kada uz imenicu u instrumentalu stoji kakav prijedlog, atribut ili druga imenica u instrumentalu, nije dao Tomislav Maretić, nego Milan Rešetar i Mirko Divković, no bez odjeka u gramatikama njihova doba. Njihov se naputak na stanovit način revitalizira samo u školskoj gramatici Stjepka Težaka i Stjepana Babića, no vjerojatno ne pod njihovim utjecajem, nego pod utjecajem jezikoslovnih istraživanja koja su u međuvremenu provedena i koja su pokazivala da se nastavku -i u hrvatskim tekstovima u usporedbi sa srpskima daje određena prednost. U hrvatskom starijem i novijem književnom jeziku nastavak -i rabi se učestalije i sustavnije nego u srpskome. U hrvatskome je riječ o učinku književnojezičnih utjecaja iz Dubrovnika, dok se u srpskom književnom jeziku nastavak -i nije jače ukorijenio zbog utjecaja vojvođanskih govora te vjerojatno i zbog utjecaja slavenosrpske tradicije. Korpusno istraživanje srpskih novinskih tekstova potvrđuje da se ograničenost uporabe nastavka -i u usporedbi s hrvatskim tekstovima zadržala i u današnjici. Tijekom vremena pokazalo se da Maretićev sintaktički pristup nije dostatan za opis razdjelbe nastavaka -ju/-i. To su u XX. stoljeću prvi prepoznali autori Hrvatskoga pravopisa iz 1944. vežući uz imenice na -ad samo nastavak -i. Lako je moguće da su upravo oni potaknuli istraživanje leksičko-tvorbenoga čimbenika koje je 50-ih godina proveo Ivan Popović u srpskim i manjim dijelom u hrvatskim tekstovima. Istraživanje Vladimira Gudkova (prije svega srpskih, no i hrvatskih tekstova) i Stjepka Težaka s kraja 80-ih pokazuje da sintaktičko okružje (prijedlozi, atributi i druge imenice) ne utječe u pretpostavljenoj mjeri na jezičnu uporabu i da je za raspodjelu nastavaka -i/-ju bitniji leksičko-tvorbeni čimbenik koji se u starijim gramatikama ne spominje. To je, potpomognuto sumnjom da nastavak -i i sintaktičko pravilo o razdjelbi nastavaka -ju/-i nisu u skladu s hrvatskom tradicijom, u hrvatskoj normativistici dovelo s jedne strane do parcijalnoga otklona od nastavka -i, a s druge strane do isključivanja sintaktičkoga opisa iz suvremenih hrvatskih gramatika. Međutim, time se nije došlo do normativističkoga ujednačivanja. Primjerice, dok Sanda Ham u svojoj gramatici, sukladno s Akademijinom gramatikom, s pravom kaže da „zbirne imenice na ad ne mogu imati nastavak -ju“ (Ham, 2002. i 2017.: 53.), Hrvatski jezični savjetnik Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u imenica na -ad nastavke -ju i -i proglašava „ravnopravnima“, iako za neke druge tvrdi da se rabe samo s nastavkom -i (Barić i autori, 1999.: 85.). U korpusu hrvatskih novina s 220 milijuna riječi (usp. Grčević, 2007.) zbirne imenice na -ad imaju stotine potvrda s instrumentalnim nastavkom -i, no nijedne potvrde s nastavkom -ju. Najmnogobrojnije imenice i-vrste jesu one koje završavaju na -ost. Iako i te imenice načelno gledano mogu instrumentalne oblike tvoriti nastavcima -ju i -i, u suvremenom hrvatskom književnom jeziku ne rabe se konstrukcije tipa Vođen je mudrosti i obdaren blagosti. Takve su konstrukcije moguće samo s nastavkom -ju: Vođen je mudrošću i obdaren blagošću. Konstrukcije s instrumentalom na -i moguće su, pa tada i uobičajene, onda kada uz imenicu na -ost stoji atribut, prijedlog ili koja druga imenica u instrumentalu: Vođen je velikom mudrosti i (velikom) blagosti, također: Vođen je velikom mudrošću i (velikom) blagošću. Tu činjenicu gramatički ne možemo opisati ako iz gramatičkoga opisa isključimo sintaktičko okružje instrumentalnoga oblika. Stoga je u opis razdjelbe nastavaka -ju i -i u hrvatskim gramatikama potrebno vratiti sintaktičko okružje. Ono se ne može isključiti kao možebitno rubno jer najmnogobrojnije i najučestalije imenice i-vrste, one sa sufiksom -ost (no ne samo one), nastavak -i u instrumentalu mogu dobiti samo onda kada je instrumentalni oblik kao takav označen nekim drugim rečeničnim članom, poglavito atributom ili prijedlogom. Budući da se neovisno o sintaktičkom okružju u današnjici mnoge imenice ne rabe s nastavkom -ju (npr. zbirne imenice na -ad), razvidno je da u opisima razdjelbe instrumentalnih nastavaka -ju/-i u hrvatskim gramatikama treba uskladiti sintaktički i leksičko-tvorbeni pristup.

Zahvale

Tekst zahvale

Appendices

Appendix

Tekst appendixa

References

1 

Babić Stjepan 2004. Koliko nastavaka ima i-sklonidba?. Jezik, 51, 2 68-70.

1 

Babić Stjepan 2006. Zatvorenost i-sklonidbe u hrvatskome književnome jeziku. Suvremena lingvistika,, 62, 2 141-150.

2 

Babukić Věkoslav. Ilirska slovnica. Zagreb: Tiskarnica dr. Ljudevita Gaja, 1854.

2 

Babukić Věkoslav. Osnova slovnice slavjanske narěčja ilirskoga. Zagreb: Danica ilirska, 1836.

2 

Barić Eugenija. Priručna gramatika hrvatskoga književnog jezika. Zagreb: Školska knjiga, 1979.

2 

Barić Eugenija. Gramatika hrvatskoga književnog jezika. Zagreb: Školska knjiga, 1990.

2 

Barić Eugenija. Hrvatska gramatika. Zagreb: Školska knjiga, 1995.

2 

Barić Eugenija. Hrvatski jezični savjetnik. Zagreb: Pergamena i Školska knjiga, 1999.

2 

Berlich Ignatz A.. Grammatik der Illyrischen Sprache. Agram: Dritte durchgesehene und verbesserte Auflage, 1833.

2 

Berlich Ignatz A.. Grammatik der Illyrischen Sprache. Agram: Dritte durchgesehene und verbesserte Auflage, 1850.

2 

Torquat Berlić Andreas. Grammatik der illyrischen Sprache. Wien: 1854.

2 

Boranić Dragutin. Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika. Zagreb: 1941.

2 

Barbec Ivan, Hraste Mate, Živković Sreten. Gramatika hrvatskosrpskog jezika. Zagreb: Školska knjiga, 1966.

2 

Barbec Ivan. 100 jezičnih savjeta. Zagreb: Školska knjiga, 1984.

1 

Brozović Dalibor 1976. O suvremenoj morfološkoj normi hrvatskoga jezičnog standarda i o morfološkim značajkama standardne novoštokavštine uopće. Jezik, 24, 1 1-12.

2 

Budmani Pietro. Grammatica della lingua serbo-croata (Illirica). Vienna: 1867.

2 

Daničić Đuro. Mala srpska gramatika. Beč: 1850.

2 

Della Bella Ardelio. Vizionario Italiano, Latino, Illirico, Ed anche una breve Grammatica. Venezia: 1728.

2 

Divković Mirko. Hrvatske gramatike I. dio. Oblici. Za srednje i nalik im škole. Zagreb: 1879.

2 

Divković Mirko. Oblici hrvatskoga jezika za srednje škole. Zagreb: 1887.

2 

Divković Mirko. Oblici i sintaksa hrvatskoga jezika za srednje škole. Zagreb: 1900.

2 

Divković Mirko. Oblici i sintaksa hrvatskoga jezika za srednje škole. Zagreb: 1917.

1 

Fancev Franjo 1916. Jezik hrvatskih protestantskih pisaca 16. vijeka: prilog historičkoj gramatici jezika hrvatskoga ili srpskoga. Rad JAZU, 212, 1 147-225.

2 

Florschütz Josip. Gramatika hrvatskoga jezika za ženski licej, preparandije i više pučke škole. Zagreb: 1916.

2 

Florschütz Josip. Gramatika hrvatskoga ili srpskoga jezika za srednje i slične škole. Zagreb: 1940.

1 

Grčević Mario 2006. Instrumental jednine imenica i-sklonidbe u hrvatskome književnom jeziku od 16. do 19. stoljeća. Jezik, 53, 2 50-59.

1 

Grčević Mario 2006. Instrumentalni nastavak -i imenica i-vrste u hrvatskome književnom jeziku 19. stoljeća. Jezik, 53, 5 169-177.

1 

Grčević Mario 2006. Instrumental imenica i-vrste na -st u suvremenome hrvatskome književnom jeziku. Jezik, 54, 1 15-22.

2 

Grubišić Vinko. Croatian Grammar, HSN Hrvatske iseljeničke škole Amerike i Kanade. Zagreb: 1995.

1 

Gudkov Vladimir 1988. Oblikovanje instrumentala jednine u imeničkoj trećoj deklinaciji. Naš jezik, 27, 1-2 11-22.

1 

Ham Sanda 1996. O instrumentalu jednine imenica vrste I. Tradicijska, sustavna i nacionalna načela pri normiranju hrvatskoga književnoga jezika. Jezik, 44, 1 1-8.

2 

Ham Sanda. Školska gramatika hrvatskoga jezika. Zagreb: Školska knjiga, 2002.

2 

Ham Sanda. Povijest hrvatskih gramatika. Zagreb: NZ Globus, 2006.

2 

Ivšić Stjepan. Izabrana djela iz slavenske akcentuacije. München: /, 1971.

1 

Kapović Mate 2007. Naglasne paradigme imeničnih i-osnovâ u hrvatskom. Croatica et Slavica Iadertina, 3, 1 71-79.

1 

Kolar Berbić Emina 2010. Još o instrumentalu jednine i-vrste. Jezik, 57, 4 127-136.

1 

Kolenić Ljiljana 2006. Instrumental jednine imenica i-vrste u Ranjininu zborniku. Jezik, 53, 5 161-168.

2 

Kriztianovich Ignaz. Grammatik der kroatischen Mundart. Agram: /, 1837.

2 

Kunzmann-Müller Barbara. Grammatikhandbuch des Kroatischen unter Einschluss des Serbischen. Frankfurt: 3. durchgesehene und ergänzte Auflage, 2002.

2 

Lanossovich, Marianus. Anleitung zur Slavonischen Sprachlehre. Osijek: /, 1778.

2 

Lanossovich Marianus. Anleitung zur Slavonischen Sprachlehre. Ofen: /, 1795.

2 

Leskien August. Grammatik der serbo-kroatischen Sprache. Heidelberg: /, 1914.

2 

Maretić Tomo. Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika. Zagreb: /, 1899.

2 

Maretić Tomo. Gramatika hrvatskoga jezika. Za niže razrede srednjih škola. Zagreb: /, 1899.

2 

Maretić Tomo. Jezik slavonskijeh pisaca. Zagreb: /, 1910.

1 

Maretić Tomo 1915. Jezik dalmatinskih pisaca XVIII. vijeka. Rad JAZU, 209, 1 173-240.

1 

Marković Ivan 2007. Do kosti: Imenice hrvatske i-sklonidbe. Lahor, /, 3 14-36.

2 

Mažuranić Antun. Temelji ilirskoga i latinskoga jezika za početnike. Zagreb: /, 1839.

2 

Mažuranić Antun. Slovnica Hèrvatska. Zagreb: /, 1859.

2 

Musulin Stjepan. Gramatika hrvatskosrpskoga jezika za drugi razred srednjih i njima sličnih škola. Zagreb: /, 1937.

1 

Nikolić Miroslav 2010. Oblici instrumentala jednine imenica i-vrste u srpskom književnom jeziku. Naš jezik, 41, 3-4 3-48.URL

2 

Novaković Stojan. Srpska gramatika. Beograd: /, 1894.

2 

Petrović Njegoš Petar. Gorski vijenac, Cjelokupna djela. Beograd: /, 1952.

2 

Pavešić Slavko. Jezični savjetnik s gramatikom. Zagreb: MH, 1971.

1 

Popović Ivan 1952. Instrumental imenica ženskog roda na suglasnik. Naš jezik, 3, 7-8 270-279.

2 

Pranjković Ivo. Jezikoslovne rasprave i članci. Fran Kurelac, Bogoslav Šulek, Vinko Pacel, Adolfo Veber Tkalčević, Priredio Ivo Pranjković, Stoljeća hrvatske književnosti. Zagreb: MH, 1999.

2 

Raguž Dragutin. Praktična hrvatska gramatika. Zagreb: Medicinska naklada, 1997.

2 

Relkovich Matija Antun. Nova slavonska, i nimacska grammatika. Agram: /, 1767.

2 

Relkovich Matija Antun. Nova slavonska, i nimacska grammatika. Wien: /, 1789.

2 

Rešetar Milan. Elementar-Grammatik der kroatischen (serbischen) Sprache. Zagreb: /, 1916.

2 

Silić Josip, Pranjković Silić. Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta. Zagreb: ŠK, 2005.

2 

Smajić Dubravka. Jezikoslovac Mirko Divković i njegove hrvatske gramatike. Osijek: MH i FOOZ, 2020.

2 

Starcsevich Shime. Nova ricsoslovica iliricska. Osijek: Biblioteka Pretisci, 2002.

2 

Stefanović Vuk. Pismenica serbskoga jezika. Vienna: /, 1814.

2 

Stojanović, Ljubomir. Srpska gramatika za I razred gimnazije. Beograd: /, 1892.

2 

Tafra Branka. Gramatika u Hrvata i Vjekoslav Babukić. Zagreb: MH, 1993.

1 

Težak Stjepko 1989. Instrumental jednine imenica vrste I“. Jezik, 37, 2 33-39.

2 

Težak Stjepko, Babić Stjepan. Pregled gramatike hrvatskoga književnog jezika za osnovne i druge škole. Zagreb: ŠK, 1973.

2 

Težak Stjepko, Babić Stjepan. Gramatika hrvatskoga jezika. Priručnik za osnovno jezično obrazovanje. Zagreb: ŠK, 1992,2000,2005.

2 

Veber Stjepko Adolfo. Slovnica hèrvatska za srednja učilišta. Zagreb: /, 1873.

2 

Voltiggi, Joso Istrianin. Ricsoslovnik (Vocabolario–Wörterbuch) illiricskoga, italianskoga i nimacskoga jezika s‘ jednom pridpostavljenom grammatikom illi pismenstvom. Vienna: /, 1803.

2 

Vuletić, Frane. Gramatika bosanskoga jezika za srednje škole. Sarajevo: /, 1890.


This display is generated from NISO JATS XML with jats-html.xsl. The XSLT engine is libxslt.