Skip to the main content

Studia lexicographica : časopis za leksikografiju i enciklopedistiku, Vol. 17 No. 32, 2023.

Preliminary communication

https://doi.org/10.33604/sl.17.32.4

Orographic appellatives in the modern toponymy of Ilijaš

Nihada Ibrišimović orcid id orcid.org/0000-0002-4827-9202 ; University of Sarajevo, Language Institute

Full text: croatian pdf 432 Kb

page 103-127

downloads: 123

cite

Download JATS file

Abstract

From the semantic-motivational aspect, toponyms motivated by the geomorphological characteristics of the referent greatly surpass other semantic-motivational groups of toponyms, both in number and variety of appellatives. In this paper, the share and variety of appellatives that denote natural relief forms in the origin of the toponyms of Bosnia and Herzegovina areas characterised by hilly-mountainous and hilly-plain terrain, such as the ones recorded in the Sarajevo municipality of Ilijaš, are pointed out on the example of Ilijaš toponymy. In accordance with types of landforms, in this paper we define orographic appellatives as those geographical appellatives that denote elevations, depressions, and plains on the earth’s surface. The material for this work is excerpted from the Ilijaš microtoponomasticon, which was using field and cadastral research and which includes about 6,000 microtoponymic variants. Orographic appellatives are defined on the basis of geographical terminological dictionaries and the local lexicon and experience of the respondents regarding the meaning of the appellative in usage in the researched area. Appellatives are presented in the central part of the paper in alphabetical order, with each appellative’s etymology and meaning in the examined area indicated in parentheses next to it, as confirmed or not confirmed by terminological dictionaries, followed by toponymic confirmations from the corpus. All toponymic characters confirmed in the field are accented. The aim of the research carried out in this paper is to point out the extent and diversity of the geographical nomenclature represented in Ilijaš toponymy, which is a reflection of the geographical reality of the examined area and the local lexicon. With regard to geographical referents and their relief characteristics, in Ilijaš toponymy we observed groups of productive and less productive orographic appellatives, among which the most numerous are those that denote hollows, elevations, and plains, while the most productive in the formation of toponyms are appellatives from the group that denotes flat terrain, followed by elevations and depressions. From the structural-formative aspect, the most represented are affixless toponyms, created by toponymisation of orographic appellatives. In addition to domestic appellatives, which prevail, there are also appellatives of Turkish, Romanic, Greek, German, Hungarian, or Albanian linguistic origin.

Keywords

orographic appellations; toponymy; microtoponym; Ilijaš

Hrčak ID:

304102

URI

https://hrcak.srce.hr/304102

Publication date:

14.6.2023.

Article data in other languages: croatian

Visits: 321 *

License (open-access, http://creativecommons.org/licenses/by/4.0/):

Attribution 4.0 International (CC BY 4.0)

License (open-access):

Časopis omogućuje trenutačni otvoren pristup svojem cjelokupnom sadržaju u skladu s uvjerenjem kako javna dostupnost istraživačkih spoznaja potiče veću razmjenu znanja i ideja. Radovi objavljeni u časopisu licencirani su pod licencijom Creative Commons: Imenovanje (CC-BY). Uz prikladno navođenje izvora, radovi se smiju umnožavati, distribuirati, priopćavati javnosti i prerađivati te koristiti u znanstvene, obrazovne i druge svrhe, uz obavezno navođenje autorstva i izvora. Pravno objašnjenje licencije dostupno je na: https://creativecommons.org/licenses/by-nc/4.0/legalcode.hr.

License (open-access):

This journal provides immediate open access to its content on the principle that making research freely available to the public supports a greater global exchange of knowledge. Papers in the journal are licensed under the Creative Commons: Attribution (CC-BY), which permits users to copy and redistribute the material in any medium or format, as well as to remix, transform and build upon material in educational and other settings, provided that the credit is given to the author and that the original work is properly cited. Complete legal background of license is available at: https://creativecommons.org/licenses/by-nc/4.0/legalcode

Publication date: 14 June 2023

Volume: 17

Pages: 103-127

DOI: 10.33604/sl.17.32.4

Article Information (continued)

Categories:

Subject: Prethodno priopćenje

Categories:

Subject: Preliminary communication

Keywords:

Keyword: orografski apelativi

Keyword: toponimija

Keyword: mikrotoponim

Keyword: Ilijaš

Keywords:

Keyword: orographic appellations

Keyword: toponymy

Keyword: microtoponym

Keyword: Ilijaš

Orografski apelativi u savremenoj ilijaškoj toponimiji

Translated Title (en): Orographic appellatives in the modern toponymy of Ilijaš

Nihada Ibrišimović

Email: nihada.ibrisimovic@izj.unsa.ba

 

Institut za jezik Sveučilišta u SarajevuUniversity of Sarajevo, Language Institute

Abstract

Sa semantičko-motivacijskoga aspekta, toponimi motivirani geomorfološkim osobinama referenta uveliko nadmašuju ostale semantičko-motivacijske skupine toponima, kako brojem tako i raznovrsnošću apelativa. U ovome je radu, na primjeru ilijaške toponimije, ukazano na udio i raznovrsnost apelativa koji označavaju prirodne reljefne oblike u nastanku toponima bosanskohercegovačkih areala koje karakterizira brdsko-planinski i brežuljkasto-ravničarski teren, kakav bilježimo u sarajevskoj općini Ilijaš. U skladu s vrstama reljefnih oblika na kopnu, pod orografskim apelativima u ovome radu podrazumijevamo one geografske apelative kojima se označavaju uzvisine, udubine i ravnine na zemljinoj površini. Građa za ovaj rad ekscerpirana je iz ilijaškoga mikrotoponomastikona formiranoga terenskim i katastarskim istraživanjem, koji broji oko 6000 mikrotoponimskih različnica. Orografski su apelativi definirani na temelju geografskih terminoloških rječnika i mjesnoga leksika i iskustva ispitanika u vezi s upotrebnim značenjem apelativa u istraživanom arealu. Apelativi su doneseni u središnjem dijelu rada abecednim redom, a uz svaki je apelativ u zagradi naznačena etimologija i značenje apelativa koje ima u ispitivanom arealu, potvrđeno ili nepotvrđeno terminološkim rječnicima, a potom i toponimske potvrde iz korpusa. Svi su toponimski likovi potvrđeni na terenu akcentirani. Cilj je istraživanja provedenoga u ovome radu ukazati na obimnost i raznovrsnost geografske nomenklature zastupljene u ilijaškoj toponimiji, koja je odraz geografskoga realiteta ispitivanoga areala i mjesnoga leksika. S obzirom na geografske referente i njihove reljefne karakteristike, u ilijaškoj toponimiji uočili smo skupine plodnih i manje plodnih orografskih apelativa, među kojima su najbrojniji oni koji označavaju udubljenja, uzvisine i zaravni, dok su najproduktivniji u tvorbi toponima apelativi iz skupine koja označava ravne terene, potom uzvišenja i udubine. Sa strukturno-tvorbenoga aspekta, najzastupljeniji su bezafiksalni toponimi, nastali toponimizacijom orografskih apelativa. Osim domaćih apelativa, koji prevladavaju, prisutni su i apelativi turskoga, romanskoga, grčkoga, njemačkoga, mađarskoga i albanskoga jezičkog porijekla.

Translated Abstract

From the semantic-motivational aspect, toponyms motivated by the geomorphological characteristics of the referent greatly surpass other semantic-motivational groups of toponyms, both in number and variety of appellatives. In this paper, the share and variety of appellatives that denote natural relief forms in the origin of the toponyms of Bosnia and Herzegovina areas characterised by hilly-mountainous and hilly-plain terrain, such as the ones recorded in the Sarajevo municipality of Ilijaš, are pointed out on the example of Ilijaš toponymy. In accordance with types of landforms, in this paper we define orographic appellatives as those geographical appellatives that denote elevations, depressions, and plains on the earth’s surface. The material for this work is excerpted from the Ilijaš microtoponomasticon, which was using field and cadastral research and which includes about 6,000 microtoponymic variants. Orographic appellatives are defined on the basis of geographical terminological dictionaries and the local lexicon and experience of the respondents regarding the meaning of the appellative in usage in the researched area. Appellatives are presented in the central part of the paper in alphabetical order, with each appellative’s etymology and meaning in the examined area indicated in parentheses next to it, as confirmed or not confirmed by terminological dictionaries, followed by toponymic confirmations from the corpus. All toponymic characters confirmed in the field are accented. The aim of the research carried out in this paper is to point out the extent and diversity of the geographical nomenclature represented in Ilijaš toponymy, which is a reflection of the geographical reality of the examined area and the local lexicon. With regard to geographical referents and their relief characteristics, in Ilijaš toponymy we observed groups of productive and less productive orographic appellatives, among which the most numerous are those that denote hollows, elevations, and plains, while the most productive in the formation of toponyms are appellatives from the group that denotes flat terrain, followed by elevations and depressions. From the structural-formative aspect, the most represented are affixless toponyms, created by toponymisation of orographic appellatives. In addition to domestic appellatives, which prevail, there are also appellatives of Turkish, Romanic, Greek, German, Hungarian, or Albanian linguistic origin.

1. Uvod

Terenska konfiguracija, izgled i sastav zemljišta velikim su dijelom nejezičnih faktora koji su utjecali na ispisivanje ilijaškoga toponomastikona. Ova su imena brojna, nalazimo ih u svakom dijelu Bosne i Hercegovine, i nerijetko su toponomizirani oblik naziva reljefnoga oblika. U radu su, terenskim i arhivskim istraživanjem, izdvojeni ilijaški toponimi čije je motivacijsko ishodište u prirodnim kopnenim reljefnim oblicima, koji su opisani skupinom orografskih apelativa. Pod orografskim apelativima, u ovome radu, u skladu s vrstama reljefnih oblika na kopnu, podrazumijevamo one geografske apelative kojima se označavaju uzvisine, udubine i ravnine na zemljinoj površini. Ova je definicija usklađena s onomastičkom definicijom oronima, koji označava »vlastito ime vertikalnih reljefnih oblika zemljine površine i morskog dna (orografska cjelina, planina, visoravan, planinski kraj, brežuljkasti kraj, greben, planinski vrh, brdo, stijena, kamen, kosa, dolina, kotlina, klisura, klanac, provalija, ponor, bezdan, nizina, ravnica, ravničarsko zemljište, visoravan, bazen itd.) (OSTSO 1983, 110) i geografskom definicijom orografije (morfografija), pod kojom se podrazumijeva »opisivanje vanjskog izgleda reljefa Zemljine površine« (SSNGT 1988, 269). Iz razmatranja su izostavljena metaforička imenovanja, osim onih s leksikaliziranim metaforama. Također, kako pod orografskim apelativima u ovome radu podrazumijevamo apelative koji označavaju različite vrste reljefnih oblika , koji po postanku mogu biti fiziogeni i antropogeni (Kingston 1988, 22), valja napomenuti da su radom obuhvaćeni samo apelativi koji označavaju prirodne reljefne oblike.

2. Metodologija rada

Građa za ovaj rad ekscerpirana je iz ilijaškoga mikrotoponomastikona,1 formiranoga terenskim2 i katastarskim istraživanjem, koji broji oko 6000 toponimskih različnica. U semantičko-motivacijskoj klasifikaciji skupina toponima motiviranih geomorfološkim osobinama referenta zauzima više od 80% ukupne građe. Iz ove su skupine radom obuhvaćeni samo oni toponimi koji su motivirani apelativima koji opisuju reljef,3 što čini korpus od 850 toponima i 92 apelativa. Svi se imenski primjeri u radu odnose na mikroreferente, uglavnom usklađene s apelativima koji se nalaze u osnovama imena, osim rijetkih primjera kod kojih se s vremenom izgubio povod imenovanja, ali je ime ostalo, ili je pak imenovanje nastalo transonimizacijom. Bilježimo također toponimske višestrukosti koje na terenu funkcioniraju kao vlasničko razlikovno obilježje, a u katastru su takvi toponimi zabilježeni i kao varijante i kao složeni toponimi koji objedinjuju obje varijante, te ih kao primjere donosimo i u ovome radu. Neki od ovih složenih toponima koji se nalaze u katastarskim popisima, iako ih ispitanici na terenu prepoznaju, nisu u upotrebi u svakodnevnoj komunikaciji, ali ih kao primjere zabilježene u katastru također donosimo u ovome radu. Proces toponimizacije apelativa u ostalim je primjerima završen. U nekim toponimskim primjerima bilježimo dijalekatske varijacije u odnosu na apelativ, što je naznačeno uz takve primjere.4

Apelativi su doneseni u središnjem dijelu rada abecednim redom, a uz svaki je apelativ u zagradi naznačena etimologija i značenje apelativa koje ima u ispitivanom arealu, potvrđeno ili nepotvrđeno terminološkim rječnicima, a potom i toponimske potvrde iz korpusa. Svi su toponimski likovi akcentirani, osim onih koji nisu potvrđeni na terenu, a koje nalazimo samo u katastru. Uz svaki toponim u zagradi skraćenica je katastarske općine5 u kojoj je toponim zabilježen. Istraživanjem je obuhvaćeno dvadeset pet katastarskih općina unutar administrativnih granica općine Ilijaš.

Terminološke definicije u radu donesene su prema rječniku Savremene srpskohrvatske naučne geografske terminologije (1988),6 te ostalih geografskih i drugih rječnika donesenih u popisu literature, uzimajući u obzir i značenja pojedinih apelativa u mjesnom leksiku. Uočene apelative diferencirali smo prema frekventnosti i toponomizacijskome potencijalu, uz kratak osvrt na jezičko porijeklo i zastupljenost tvorbenih modela u procesu imenovanja u ovoj specifičnoj semantičko-motivacijskoj skupini.

3. Geografske karakteristike ispitivanog areala

Ispitivani areal u ovome radu omeđen je administrativnim granicama općine Ìlijāš (44º0'47.02''N 18º25'14.99''E). Ìlijāš je gradić i općina u centralnom dijelu Bosne i Hercegovine i geografski je, sa svojom okolicom, središnji dio Sarajevsko-zeničke kotline. Administrativno pripada Kantonu Sarajevo, graničeći svojim južnim dijelovima sa sarajevskim općinama Vogošća, Stari Grad, Novi Grad, Centar i Ilidža. Sjeverozapadno od bosanskohercegovačke prijestolnice, na obalama rijeke Bosne, ilijaška je općina sjeverna i sjeverozapadna granica Kantona Sarajevo, dijeleći graničnu liniju s općinama Visoko, Breza, Vareš i Olovo u Zeničko-dobojskom kantonu i općinama Sokolac i Istočni Stari Grad na istoku. U ovome dijelu rada ukazat ćemo samo na one geografske karakteristike ovoga areala koji su u neposrednoj vezi sa skupinom toponima prezentiranom u ovome radu.

Ilijaška je općina smještena na nadmorskoj visini od 500 do 1200 metara i obuhvata prostor od 309 km². Ilijaška su naselja, s obzirom na reljef, podijeljena na dva dijela: jugozapadni, pretežno brežuljkasto-ravničarski, i sjeveroistočni, s prevladavajućim brdsko-planinskim obrisima. Ovakav teren općinu prirodno dijeli na donji i gornji dio, što u ovom slučaju znači i reljefnu, i klimatsku i urbanu polarizaciju. Pri tome donji, urbani dio, koji karakterizira kontinentalna klima, zauzima ukupno 25% općinskoga prostora, a preostalih 75% čini slabije naseljeni brdsko-planinski dio s izraženom planinskom klimom, čiji reljef oslikavaju planina Čemérnica na sjeverozapadu, Cȑnoriječkā vȉsorāvan na samome sjeveru, gajevski plato na sjeveroistoku i planina Ȍzren na jugoistočnim dijelovima općine. Ìlijāš se nalazi u južnom dijelu sjevernog umjerenog toplotnog pojasa, ali zbog svoga reljefa, ima nešto oštriju klimu. Gornji dio općine najvećim je dijelom pod gustom šumom, koja zauzima 55% ukupne površine ili 17 141ha, poljoprivredno zemljište zauzima 12 843 ha ili 40% i preostalih 5% ili 1185 ha je neplodno.

Geomorfološki, prostor ilijaške općine pripada unutarnjoj zoni bosanskohercegovačkih Dinarida, makroregiji bosanskog sredogorja sa pobrđima, zavalama i kotlinama (Lepirica 2009, 12). Brojna su nalazišta ruda, termalnih i mineralnih voda. Aktuelna je eksploatacija ležišta krečnjaka, dolomita, gline i mrkog uglja. U prošlosti je vršena eksploatacija mangana na području Nȉšići – Čevljánovići, Drȃževići. Evidentirana su i nalazišta mangana između Čevljánovićā i Ȍzrena, nalazišta žive u Drȃževićima, olova i cinka u Kìtoševićima na lokalitetu Mòrine. U brdskim i planinskim predjelima u istočnom dijelu općine uz rijeku Ljubìnu, te brežuljkastim terenima Ljȅševa, Sȍvrlā i Pȍdlugōvā i urbanim dijelovima Ìlijāša, Lúkē, Mȉsočē i drugih okolnih mjesta u sjeverozapadnom i južnom dijelu zastupljena je vodopropusna ilovasta glinuša, pogodna za obradu. Za jugoistočne predjele, predjele Čevljánovīćā, Gájēvā, Kováčevīćā i okolnih mjesta karakteristični su krečnjaci i dolomiti.

4. Orografski apelativi u ilijaškoj toponimiji

U ilijaškoj su toponimiji našli odraza sljedeći orografski apelativi koji označavaju geografske objekte nastale prirodnim putem:

ada 'riječni otok' (< tur. ada 'otok')7 Àda (PO)

br(daš)ce 'manje brdo' (v. brdo + - ašce) Bca (HO), Bce (HA, HO, IV, VI), Brdàšce (PO)

brdica 'strana brda' (v. brdo + - ica) Bdica (ELE), Bdić-pȍlje (BA)

brdo top. 'uzvišenje do 500 m, veće od brijega' (< prasl. * bьrdo)8 Àjkunino bȑdo (STO), Àjkunina bda (STO), Bȃnjevo bȑdo (SR), Bȅšino bȑdo (STO), Bèšlīno bȑdo (KAM), Bȉjelo bȑdo (HA) Bòrovo bȑdo (VI), Bda (VI), Bȑdo (BA, CR, DRA, ELE, HA, HO, IV, KAD, KAM, KU, LJU, ME, NA, ODŽ, PO, RI, RN, SR, STO, SU, VI, VO), Bȑdo bȃnjevo (SR), Bȑdo dȏca (PO), Bȑdo mȃlō (IV), Bȑdo Móševac (VI), Bȑdo rȁča (SR), Bȑdo šljȅme (RN), Bȑdo vȅlikī dȏ (VI), Bȑdo vìš kućē (RN), Bȑdo gȃj (DRA), Cvenā stjéna i dèbelō bȑdo (PO), Dèbelō bȑdo (DRA, HA), Dȏnjē bȑdo (VI), Dùbrava bȑdo (SR), Dùbrave bȑdo (SR), Dȕgō bȑdo (SR, SU), Gȃj rúdnō bȑdo (VI), Gȍlō bȑdo (KAM), Górnjā bda (VI), Gȏrnjē bȑdo (STO), Ispòd brda (SR, STO), Junákovačkō bȑdo (HO), Kádino bȑdo (KAM), Kȁračićkō bȑdo / Kàračkō bȑdo / Kòračkō bȑdo (KU), Karàula bȑdo (KU), Kȍd brda (CR), Kòd kućē bȑdo (CR), Kȍzijē bȑdo / Kȍzjē bȑdo (DRA), Kčevina bȑdo (HO), Lugòvino bȑdo (RN), Mȃlō bȑdo / Strána (PO), Mȃlō bȑdo i strána (PO), Mȉčino bȑdo / Mȑčino bȑdo (KU), Nàljeskovac bȑdo menjáci / Nàljeskovica bȑdo / Menjáci (HA), Njȉva pȍd brdom (STO), Pašìno bȑdo (KU), Pȍd brdom (VI), Pod kȍzjīm bȑdom (DRA), Ráškovo bȑdo (DRA), Stȉjene zȁ brdom (RN), Šȉbino bȑdo (SR), Šljȅme zȁ brdom (RN), Šljìvīk bȑdo (PO), Trȅšnjevo bȑdo (ME), Šèrifovo bȑdo (SU), Ȕ brdu (PO), Vȅlikō bȑdo (IV), Vȍćnjāk bȑdo (PO), Žèljivo bȑdo (KAM), Žȉlavā bda (KAM), Žȉlavō bȑdo (KAM)

breča 'sedimentna stijena' (< tal. breccia) 9 Brèča / Brèća (VI)

bregovača 'njiva na brijegu' (< v. brijeg + -ov + -ača) Brȅgovača (IV)

brijeg 'manje brdo' (< prasl. * bergъ)10 Brȇg (SR), Brȅgovi (KAM, TR), Brȉjeg (CR, DRA, ELE, HA, HO, IV, KAM, KU, ME, NA ODŽ, PO, RI, RN, SR, STO, SU, VI, VO), Brȉjeg gȏrnjā njȉva (SR), Brȉjeg kòd štalē (VI), Brȉjeg kčevina (VI), Brȉjeg lukìna njȉva (SR), Brȉjeg pȗt (VI), Brȉjeg viš vòdē (SR), Dȏnjī brȉjeg (SR), Gȍlī brȇg (ME), Gȍlī brȇg / Gȍlī brȉjeg (SR), Gȍlī brȉjeg stȃrā kȕćīšta (SR), Ìkonića brȉjeg (CR), Ispòd brijega (IV), Ìvaničkī brȉjeg (DRA), Ìvaničkī brȉjeg, dvȍrīšte i škȏla (DRA), Ìvīk brȉjeg (NA), Mèlin brȉjeg (VI), Mȑkī brȉjeg (IV), Na bregu / Na brijégu (SR), Pàljika brȉjeg (STO), Pètrov brȉjeg (BA), Pȍd brijegom (PO, VO), Srȅdnjī brȉjeg (KAM), Sredok brijeg (SU), Strána i brȉjeg (SR), Trȃvnjāk brȉjeg (HA), Vȅlikī brȉjeg (SU), Vȍćnjāk brȉjeg (PO), Vȑt brȉjeg (IV), Za bregom / Zȁ brijegom (SR), Zákršće brȉjeg (VI), Žìvanīn brȉjeg (HA)

budža 'rupa, jama' (< tur. cübb – ar. ġubb)11 Bȕdžovac (PO)

čokor 'udolina' (< tur. çukur)12 Čȍkōr (RI), Čȍkōr dȏ (PO), Čȍkōr lèdina (RI)

derventa 'tjesnac', 'stražarnica na takvom mjestu' (< tur. derbent – perz. derbend)13 Dèrvēnta (CR, KAD)

do(l) 'manja dolina, udolina' (< prasl. i stsl. dolъ)14 Bȕkov dȏl (BA), Dȏ (CR, ČE, DRA, ELE, HA, HO, IV, KAM, KU, LJU, ME, NA, ODŽ, PO, RI, RN, SR, SU, STO, VI, VO), Dòbrodō (HO), Dòbrodōl (HO), Dȏca (PO, SR), Dȏci (PO), Dȏl (BA, CR, DRA, ELE, IV, KAD, KAM, KU, ME, NA, ODŽ, PO, RN, SR, STO, TR), Dóla (PO, SU), Dȏl bȁšča (PO, ELE), Dȏl bȁšća (ELE, RI), Dȏl ili brȉješće (PO), Dȏl kod vrélā (ELE), Dȏl pòd kućōm (DRA), Dȏl potomèrija (PO), Dȏl rȃvan (VI), Rusákov dȏ (SU), Rúšev dȏ / Rúšev dȏl (ME), Sàšesti dȏ (PO), Sȗhī dȏ (CR, LJU), Sȗhī dȏl (LJU), Sùhodō (IV), Sùhodōl (NA)15, Šìrokī dȏ (RN), Vȅlikī dȏ / Vȅlikī dȏl (VI), Vȅlikī krìvodō (SU)

dolac 'do pogodan za obradu' (< v. do(l) + -ac) 16 Dólac (BI, HO, KAD, ME, RI)

dolača 'veća dolina, nepogodna za obradu' (< v. do(l) + -ača) Dòlača (CR)

dolić 'manji do' (< v. do(l) + -ić) Dòlīć / Dòlić (BA, CR, HA, IV, KAM, KU, PO, SR, SU, VI) Dòlić Jȕgovīćā (VI)

dolina 'površina između uzvišenja, veća od dola' (< prasl. i stsl. dolъ + - ina)17 Dòlina (HA, HO, SR, DRA, IV, STO, VI), Dolìna Mȗmijevīh (PO), Dòline (DRA, HA, IV, RN, STO, SU), Vèjrovine dòline (RN)

dolinica 'manja dolina' (< v. dolina + - ica) Dolìnica (DRA, RI, VI)

dragača 'duga dolina' (< prasl. * dorga)18 Dràgača / Dragàča (CR, PO), Dràgača vȅlikā (CR), Ispod dràgačē (CR), Mȃlā dràgača (CR), Šljìvīk dragàča (PO)

dumača / duman 'uvala', 'dubodolina'19 Dùmaća (KU), Dumànlija / Dumanlina (PO), Karàula dùmaća (KU), Šljìvīk dumànlija (PO)

gora 'planina, šumovit kraj' (< prasl. i stsl. gora)20 Dȏnjā plàčigora (CR), Gȏrnjā plàčigora (CR), Plàčigora (CR), Pùtimica gòra (IV)

greben 'vrh brda ili planine, stijena koja strši' (< prasl. *g reby < prasl. * gresti, grebǫ)21 Lúka pòd grebenom (SR)

greda 'uzvišenje', 'stijena' (< prasl. * gręda)22 Gréda (VI)

grič 'brežuljak, glavica' (< prasl. gъričь)23 Grȋč (SU)

hrid 'veliki i goli kamen, živac, stijena'24 Hrȋd (DRA, PO, RN), Hrìdača (DRA), Hrȋdje (DRA), Rȋd (HA)25, Rìdače (DRA), Šljìvīk na hrídu (PO)

hum 'brežuljak, glavica' (< prasl. * xъlmъ)26 Hȗm (ČE, VI), Hȗm i rȃvne (ČE)

kik top. 'planinski vrh, isturena stijena' (< prasl. * kyka 'pramen kose')27 Kȋk (IV)

klanac 'usjek među brdima' (< prasl. * kolnьcь)28 Klánac (ME, PO, SU)

klančina 'veliki klanac' (< v. klanac + - ina) Klànčina (KU), Klànčine (KU)

klančište 'mjesto sa više manjih klanaca' (< v. klanac + - ište) Klȁnčīšta (VI), Klȁnčīšte (HO, SU)

klisura 'kanjon' (< grč. kleisoúra)29 Klìsura (PO)

kosa 'padina' (< prasl. * kosъ)30 Kòsa (BA, HA, IV, KAD, LJU, NA, PO, SR, VO), Kòsa Ȍzren / Kosa-Ozren (SR), Kòsa rȃvan (SR), Kòsa žȅžničkā (HA), Kòsa-pȗt (HA), Srȅdnjā kòsa (KU)

kosica 'manja kosa' (< v. kosa + - ica) Kòsica (KU, PO)

kotlina top. 'prostrana dolina' (< prasl. i stsl. kotьlъ 'kotao')31 Kòtlina (HA, SR), Kòtline (HA, SR)

kraj top. 'zavučeni ili rubni dio zemljišta, predio' (prasl. i stsl. krajь)32 Krȃj (HA), Tȉsov krȃj (VI)

krš 'stijena, oštro kamenje (< prasl. * krъšь)33 Kȑš (DRA, HA, IV, KU, NA, SR, SU, TR), Kȑš iznad ivíka (NA), Kȑš viš ivíka (NA), Kȑš-pónor (KU), Kȑš-stijéna / Kȑš-stȉjene (KU)

laz 'duga ravna njiva', 'kultivirano zemljište, prohodni dio padine' (< prasl. * lazъ ≃ * lězti: plaziti)34 Dùgolāz (PO), Lȃz (ME), Lȁze (DRA, HA, HO, IV, KAM, ME, SR), Lȁze dȏnjē (HO), Lȁze pod cèstōm (IV), Lȁznī dȏ (SU), Lȕkov lȃz (SR), Pòd lazama (ME), Pod laze / Pòdlaze (HA), Šljìvīk rȃvnē lȁze (VI), Vȋlove lȁze (VI), Vrt laza (VI), Vȗkov lȃz (SR), Zà lazama / Za laze (HA)

lazić 'mali laz' (< v. laz + - ić) Làzić (HA)

lazina 'veliki laz' (< v. laz + - ina) Lȁzina (KU, ME, PO, RI, SR, TR), Lȁzine (KU, SR, VI)

ledenac 'jama s hladnim izvorom' (< prasl. * ledenьcь) Ledènačkā lòza (HO)35

ledenica 'jama u kojoj se zadržava led' (< prasl. i stsl. * leděnъ + - ica; * ledenica)36 Ledènica (SU), Ledèničkā kòsa (HO)

luka 'zemljište uz vodu', 'močvarna livada' (< prasl. * lǫka)37 Lúka (BA, CR, ČE, DRA, ELE, HA, HO, IV, KAM, KU, LJU, ME, NA, ODŽ, PO, RI, SR, SU, STO, VI, VO, VRB), Lúka / Pòtok (STO), Lúka bȁra (SU), Luka i usijela (ČE), Lúka i zéčeva njȉva (SR), Lúka i žáreva njȉva (SR), Lúka kod džámijē (SR), Lúka kòd kućē (IV, STO), Lúka kod mlìna (IV), Lúka kod pòtoka (STO), Lúka pòd grebenom (SR), Lúka pòd jasenom (KAM), Lúka pòd javorom (SR), Lúka pòd kućōm / Luka pod kučom (SR), Lúka pod kùtušōm / Lúka pod kùtošem / Luka pod Kutušem (SR), Lúka pod òrahom (SR), Lúka pòd stārōm kȕćōm (SR), Lúka pod tovàrijama / Lúka pod tovàrijōm (SR), Lúka strána (RI), Lúka uz cèstu (SR), Lúka viš džámijē (SR), Lúka (IV, PO, SR), Luka-zakućnica (KU), Lúke (ČE, HO, KAM, STO, VO), Lúke / Lùke (SR), Lùke (HA, VI), Prȗžnā lúka (SR), Ispod lùčīcā (CR), Ispod lùčicē (CR), Lȉjepā lúka (SR), Lȇpā lúka (SR), Šìrokā lúka (DRA, SU)

lukčić/lukečak 'manji komad zemlje, obično uz vodu' (< v. luka - čić/- ečak) Lȕkčić (PO), Lukéčak (SR )

maj(a) 'šumovit kraj, uzvišenje, planinski vrh' (alb. mal, malj, maja)38 Màjina (SR, SU), Màjina njȉva (RI), Màjine sjȅče (SR), Màjna (DRA, RN, SR, SU), Màjnā njȉva (RI), Màjne (RN)

mezo 'polje' (< mađ. mező) Mȅzava (HA), Mȅzevo (HA)

nadstijena 'mjesto iznad stijene' (< nad- + v. stijena) Nȁdstijene (VI)

nanos 'riječni talog koji donese bujica' (< na- + prasl. * nositi, * nesti)39 Nános (PO, IV), Nános rijékē (STO)

naplav 'riječni nanos' (< na- + prasl. * plyti)40 Náplavak (HA)

obala 'predio uz rijeku ili jezero' (< prasl. * obvala ← o(b) + val)41 Ȍbala (VO), Ȍbale (ML)

otok 'kopno okruženo vodom', 'riječni rukavac' (< o(b)- + prasl. * tokъ)42 Òtok (ODŽ), Òtok ù Bosni (KAD)

pad 43 top. 'dolina', 'terasasti dijelovi obradivog zemljišta, terase obično vezane uz vlasništvo' (< prasl. i stsl . pasti)44 Pȃd (TR), Pȁdalīšće (ČE), Pȁdalīšte (CR, ČE, IV), Pàdić (HA, SR), Pàdić kȕća i dvȍrīšte (SR), Pàdinovica (SU), Pàdovi (PO), Pàdōvnica (CR), Padóvnice (CR)

palučak 'zemljište nepravilnog oblika kraj vode' (< pa- + prasl. * lǫka + -ak)45 Palùci (SU), Palùčak (KAM, SU, VI), Palùčić (KAM),

pik top. 'vrh' (< njem. Pik ← fr. pique 'šiljak koplja') 46 Pȉk (PO)

plan(a) 'ravan', 'pašnjak' (< prasl. * polnъ)47 Plȃn (SR), Plána (PO), Plána ktina (PO), Plánac (RI), Plȃne (CR, HO, IV, ME, PO, RI, SR, SU, VI), Pláne do gràdilīšta (RI), Plȃne do púta (RI), Plȃne pod pútom (RI), Plȃne rȃvan (RI), Pláne u òkuci (RI), Plȃne više púta (RI), Plane-Gaj (RI)

planina 'uzvišenje iznad 500 m' (< prasl. * polnina)48 Planìna (KU)

plat top. 'ravan' (< vlat. * plattus 'ravan, ploščat, širok')49 Plȃt (IV)

podbrijeg 'mjesto pod brijegom' (< pod- + v. brijeg) Pȍdbrijeg (VI), Pòdbrežje50 (HO), Pȍdbrežnjača (PO), Pȍdbrijeg (PO), Pȍbregovi (PO), Pȍbreža (PO)

podbrdo 'mjesto pod brdom' (< pod- + v. brdo) Pȍdbrdo (STO)

podgor(a) 'mjesto pod gorom' (< pod- + v. gora) Mekteb Mahala Podgora (PO), Pòdgor (SR), Pȍdgora (SR), Pòdgora (SO), Pòdgornica (SR)

podravan 'mjesto ispod ravni' (< pod- + v. ravan) Pȍdrāvan (IV, VI), Pȍdrāvanj (IV)

poljana 'ravno prostrano zemljište' (< prasl. i stsl. pol'e ← ie. * pol- > prasl. * pol'ana)51 Poljàna (KU, PO, SR), Poljánci (SR), Poljánci / Dȏnjē poljàne (SR), Poljánci / Patajci (SR), Poljánci pod pútom (SR), Poljàne (KU, PO, SR)

polje 'ravnica' (<prasl. i stsl. polje ← ie. * pol-)52 Pòlja (VR), Pȍlje (ČE, DRA, ELE, HA, IV, KU, LJU, ODŽ, PO, STO, SU, VO, VR), Pȍlje / Ȕ polje (ELE), Pȍlje gràdilīšte (PO), Pȍlje kàsidōli (HA), Pȍlje vȉš grēblja (ELE), Pȍlje / Okò kućē (ODŽ), Poljíca (PO), Poljíce (KU, PO, RI), Pòljika (KU, SR, SU), Pòljine (VI), Srȅdnjē pȍlje (VO), Vȇr pȍlje (PO)

ponor 'rupa', 'provalija' (< po- + prasl. * nora)53 Pȍnijēr (VI), Pònor (DRA, HA, IV, KAM, KU, RN)54, Pònorac (RN)

porat 'luka', 'uvala' (< tal. porto ← lat. portus) Pòraci (SU), Pòratak (DRA, HO, SU, STO), Porátak / Pòratak (SU), Pòratci (SU), Pòratke (SU), Pòretak55 (KAM, SU, STO), Pòretak višè štalē (STO), Pòretak / Bȁra (STO), Pòretkovica (VR)56

površ 'zaravan na vrhu' (< po- v. vrh) Pòvrša (ME), Pȍvršine (ME), Pòvršje (ME, RN)

prevoj 'ulegnuće' (< pre- + prasl. * viti)57 Mȃlā prévoja (SR), Pod rȃvnīm prévojem (SR), Prévoja (HO, SR), Prévoje (SR), Prévojem (SR), Rȃvnō prévoje (SR), Za prevojnica / Zaprévojnica (SR), Za prévojnicōm (SR)

priboj 'dubodolina' (< prasl. * pribojь)58 Príboj (BA, RN), Prìbuša59 (CR)

prud 'nasip, sprud' (< prasl. * prǫdъ)60 Prȗda (PO)

pučina 'tjesnac' (< prasl. * pǫknǫti 'rascijepiti se, puknuti')61 Kod pùčinē (CR), Pùčina (CR), Pùčine (CR)

zabrdo / zabrđe 'mjesto iza brda' (< za- + v. brdo) Zȁbrdo (ELE, STO, SU), Zȁbrdom (DRA, ELE, NA), Zábrđani (CR, VI) Zábrđe (DRA)

zaratje 'mjesto iza hridi, izbočine' (< za- + prasl. * rъtъ )62 Zàrātje (VI), Zàrātje dȏ (VI), Zàrātjev dȏ (VI), Zàrātjev dȏ / Krȗzi (VI)

ravan 'ravnica' (< prasl. * orvьnъ)63 Bòračkā rȃvan (CR), Boròvičkā rȃvan (CR), Boróvničkā rȃvan (CR), Čèlikova rȃvan (ME), Číčkov rȃvan (ME), Čōlìća rȃvan (STO), Dȏl rȃvan (VI), Dȏlnjā rȃvan (PO), Fātìna rȃvan (SU), Gȏrnjā rȃvan (HO), Hàdžījina rȃvan (SR), Hàdžīna rȃvan (SR), Hȍdžina rȃvan (NA, SR, SU), Ispod ràvnī (SR), Iznad ràvnē (KU), Iznad ràvnī (KU), Jarùšina rȃvan / Jàrušnā rȃvan (NA), Jȁsenova rȃvan (SR), Kòsa rȃvan (SO), Kȕrtagina rȃvan (VI), Lȃđeva rȃvan (CR), Làzina rȃvan (KU), Mȃlā rȃvan (SU), Mìletina rȃvan (SU), Mùšjā rȃvan (SU), Mùžanjā rȃvan / Mȗžjā rȃvan / Mȗžnjā rȃvan (SU), Nȅzīrhodžina rȃvan (SU), Perecka ravan / Pèročkā rȃvan (NA), Plȃne rȃvan (RI), Pòdjame i rȃvan (VI), Pòdkućnica rȃvan (VI), Pòtoci, strȃne i rȃvan (KU), Rȃvan (CR, DRA, IV, HA, HO, KAD, KU, ME, NA, PO, SR, SU, STO, VI, VO), Rȃvan brȇst (SR), Rȃvan číčkova (ME), Rȃvan Mȁrkovac (KU), Rȃvan njȉva (KU), Rȃvan vìš kućē (KU, SU), Rȃvan za Bečirevcem / Rȃvan za Bećírovcem / Rȃvan za Bećírovcom (SR), Rȃvan zelènika (VI), Ravan-lazine (KU) Sklàdina rȃvan, (VI), Srèdnā rȃvan (VI), Strána i rȃvan i pòtoci (KU), Šljìvīk rȃvan (VI), Tȉsanečkā rȃvan (VI), Tȉsovčeva rȃvan (VI), Tòrnā rȃvan (SU), Vìš kućē rȃvan (STO), Vlàhova rȃvan (STO), Vȍćnjāk rȃvan (VI), Vòlojačā rȃvan (SU), Vȑt rȃvan (VI), Žȗtā rȃvan (SU)

razdolje 'duga dolina među bregovima' (< raz- + prasl. dolъ) Rázdolje (SR)64

rupa 'otvor, jama' (< prasl. * rupa)65 Rȕpa (VI), Rȕpe (ME, SR, VI),

rupača 'otvor iznimne dubine' (< v. rupa + -ača) Rùpača (HA), Rùpaća (VO)

rupina 'otvor u zemlji, rudokop'66 (< v. rupa + - ina) Rùpina (SR), Rùpina pod pútom (SR), Rùpine (HA, SR, STO)

sljeme 'vrh planine' (< prasl. * selmę)67 Šljȅme zȁ brdom (RN), Šljȅme (RN)

stijena 'zid, kamena litica' (< prasl. i stsl. * stěna)68 Ispod dȕgīh stijénā (PO), Slȍmljenā stjéna (PO), Stiena vela / Stijéna vȅlā (KU), Stȉjena (HO, KU, TR, RN, VI), Stȉjene (HO, TR, VI), Stȉjene zȁ brdom (RN), Stjéna cvenā (PO), Stjéna (VI), Stjȇne (PO)

st(i)jen(č)ica 'mala stijena' (< v. stijena + -(č)ica) Stijènica (VI), Stjènčica / Vȉšnjičkō bȑdo (SR), Stjènčice (VI), Stjènica (HA, HO, IV, ME), Stjènice (HO, IV, ME)

strana top. 'padina' (< prasl. * storna)69 Ȉz onē stránē (STO), Iznad stránē (STO), Pòpetnā strána (HA), Stùdenā strána (SR), Strána (CR, ČE, DRA, ELE, HA, HO, IV, KAD, KU, LJU, ME, NA, ODŽ, PO, RI, RN, STO, SR, SU, TR, VI, VO, VR), Strȃne (ME, KAD, HO, SR, STO, VI), Strána dȏ (SR), Strána i brȉjeg (SR), Strána i rȃvan i pòtoci (KU), Strána ili sȁsnica (PO), Strána ispòd kućē (SR), Strána ispòd Račē (SR), Strána iznàd baščē / Strana iznad bašće (SR ), Strána iznàd Račē (SR), Strána kràj kućē (SR), Strána krȗzi (VI), Strána kȕća (VI), Strána ȍmanica (VI), Strána pod béčom (VI), Strána pod gúvnom (LJU), Strána pòd kućōm (NA, SR, STO), Strána pòdkućnica (NA), Strána trȃvnjāk (VI), Strána ù bari (VI), Strána vìš kućē (IV, SR), Strána više pòtoka (HA), Strána zà mlakvōm (SR), Strána zà mlavōm (SR), Strána zà štalōm (STO), Strána Bórkovi (HA), Vȅlikā i mȃlā strána (SU), Vȅlikā strána (NA, SR)

strančica 'mala strana' (< v. strana + - čica) Strànčica (KAM, PO, VI)

surduk 'provalija, klanac' (< mađ. szurdok)70 Sùrduk (RN), Sùrduk dȏ (RN)

špilja (< grč. spelaion 'pećina')71 Špȉlja (PO)

tuk 'zaobljeni vrh brda'72 Tȕk (ČE, HA, ODŽ, PO, RI, RN, SR, VO), Tȕk i pȍdrum (ODŽ), Tȕk i topòla (ČE), Tùkovi (HA), Tȕk zálisac (HA)

ulica 'uski prolaz' (< prasl. * ulica)73 Ȕlica (CR, DRA, HA, HO, IV, KAM, KU, LJU, PO, RN, RN, SR, STO, SU, TR, VI, VO), Ȕlica zágrebnica (PO), Ȕlica i dvȍrīšte (KU), Ȕlica i kȕćīšte (HA), Ȕlica ispod béča (VI), Ȕlica pod béčom (VI), Ȕlica stȃrō kȕčīšte (SR), Ȕlica njȉva (HA), Ȕlice (KAM, ME)

usjel(ina) 'prostrana padina' (< u- + prasl. i stsl. sěsti)74 Ùsela75 (SR), Ùsijela (ČE), Ùsjel (KAD), Ùsjelina (DRA, RI, PO, SR), Ùsjelina Drȁgošev dȏ (SR), Ùsjeline (RI)

val(a) 'dolina' (< lat. vallis)76 Vȃl (VI)77

vijenac top. 'zaravan na grebenu', 'planinski masiv' (< prasl. i stsl. věnьcь)78 Ispod vijenca (VI), Vijénac (HO, SU, VI), Vȉjenac (SR, VI)

vlačužina 'tjesnac' (< prasl. * volkti 'vući')79 Vlačùžine (DRA)

vlaka 'uska, duga dolina' (< prasl. * volkti 'vući') Vláke i órlovača (RI)80

vrh top. 'najviša tačka' (< prasl. * vьrxъ arh. 'istok, istočna strana')81 Ispod vha (KU), Vrh kod kuće (VI), Vrhova jela (HA), Vhovi (DRA, VI), Vrhovi jela (HA), Vȑsi (HO), Vŕšak (STO)

vrtača 'ljevkasta udubina' (< prasl. * vrьtěti)82 Kārìća vtača (VI), Šljìvīk vtača (PO), Vtača (PO, SU), Vtača (ČE, HO, KU, PO, SU, VI, VR), Vtača / Dóčević (VI), Vrtačci (KU), Vtače (KU, SU, TR, VI)

zabrijeg 'mjesto iza brijega' (< za- + v. brijeg) Zȁbrijeg (IV)

zaravan 'mjesto iza ravni' (< za- + v. ravan) Zȁrāvanj (KU)

U ispitivanome korpusu koji čini ukupno 850 toponima, među kojima je 510 toponimskih različnica, zabilježili smo 92 orografska apelativa koji označavaju različite vrste reljefnih oblika, kao što su uzvišenja ( brdo, brijeg, gora, grič, hum, kik, maj(a), pik, planina, sljeme, tuk, vrh, vijenac), stijene (breča, greben, greda, hrid, rat, stijena, krš), udubljenja (budža, čokor, do(l), dolina, draga, dumača, kotlina, ponor, prevoj, priboj, pad, porat, rupa, val(a), vlaka, vrtača), ravnine (kraj, laz, luka, mezo, plana, plat, poljana, polje, ravan), tjesnaci (dervent, klanac, klisura, pučina, surduk, ulica, vlačuga) i kopneni oblici nastali taloženjem riječnih nanosa ili su u neposrednoj vezi s vodenim tokom ( ada, nanos, naplav, obala, otok, prud).

Najbrojniji su apelativi koji označavaju udubljenja (16), uzvisine (13) i zaravni (9), dok su najproduktivniji u tvorbi toponima apelativi iz skupine koja označava ravne terene (239 toponima), potom uzvišenja (220 toponima) i udubine (185). Prema toponomizacijskome potencijalu izdvajaju se apelativi brdo sa 67 toponimskih različnica, potom ravan (57), brijeg (42), do(l) (30), strana (33), luka (34) i laz (19), koji su i najfrekventniji, pri čemu je apelativ brdo u toponomastikonu zastupljen u 101 toponimskoj pojavnici, do(l) 83, ravan 74, strana 66, luka 64, brijeg 62 i laz 32. Među manje produktivnim apelativima izdvaja se šesnaest apelativa koji se u ispitivanom toponomastikonu pojavljuju samo po jednom, a to su apelativi ada, breča, budža, greben, greda, grič, kik, klisura, naplav, pik, plat, prud, špilja, val, vlačuga i vlaka.

Iako su sa strukturno-tvorbenoga aspekta zastupljene različite toponimske forme, od bezafiksalnih, sufiksalnih, sufiksalno-prefiksalnih i složenih sa po dvije ili više sastavnica, najbrojniji su toponimi nastali toponomizacijom orografskih apelativa: strana (23), brdo i luka (22), do (21), brijeg (19), ulica (17), dol (16), ravan (15), kosa, plane (9), tuk (8) i vrtača (7).

Osim domaćih, nalazimo tragove orografskih apelativa turskoga porijekla ada (< tur. ada 'otok', 'riječni otok'), budža (< tur. cübb ⃪ ar. ġubb 'rupa, jama'), čokor (< tur. çukur 'udolina'), dervent (< tur. derbent ⃪ perz. derbend 'tjesnac'), romanskog breča (< tal. breccia 'sedimentna stijena'), plan(a) (< lat. planus 'ravan', 'pašnjak'), plat (< vlat. * plattus 'ravan, ploščat, širok', top. 'ravan'), porat (< tal. porto ← lat. portus 'luka', 'uvala'), val(a) (< lat. vallis 'dolina'), grčkog klisura (< grč. kleisoúra 'kanjon'), špilja (< grč. spelaion 'pećina'), njemačkog krš / karst / kras (< njem. Karst ? ← kelt. 'kamena stijena'), pik (< njem. Pik ← fr. pique 'šiljak koplja', 'vrh'), albanskog maj(a) (alb. mal, malj, maja 'šumovit kraj, uzvišenje, planinski vrh'), mađarskog mezo (< mađ. mező 'polje'), surduk ( < mađ. szurdok 'provalija, klanac').

5. Zaključak

U radu Orografski apelativi u savremenoj ilijaškoj toponimiji dat je pregled posebne skupine geografskih apelativa zastupljene u ilijaškom toponomastikonu koja opisuje prirodne reljefne oblike na zemljinoj površini karakteristične za ravničarsko-brežuljkasti i brdsko-planinski teren. Geografska nomenklatura zastupljena u ilijaškoj toponimiji obimna je i raznovrsna i odraz je geografskoga realiteta ispitivanoga areala i mjesnoga leksika. Sudjelovanje geografske skupine apelativa općenito u procesu toponimizacije nadmašuje uveliko ostale semantičko-motivacijske skupine formirajući skupinu toponima koja je u neposrednoj korelaciji s arealnim krajolikom i rječnikom koji ga sinhronijski i dijahronijski opisuje.

S obzirom na geografske referente i njihove reljefne karakteristike, u ilijaškoj toponimiji uočavamo skupine plodnih i manje plodnih orografskih apelativa. U ispitivanome korpusu koji čini ukupno 850 toponima, među kojima 510 topnimskih različnica, zabilježili smo 92 orografska apelativa, među kojima su najbrojniji oni koji označavaju udubljenja (16), uzvisine (13) i zaravni (9), dok su najproduktivniji u tvorbi toponima apelativi iz skupine koja označava ravne terene (239 toponima), potom uzvišenja (220 toponima) i udubine (185). Sa strukturno-tvorbenoga aspekta najzastupljeniji su bezafiksalni toponimi, nastali toponimizacijom orografskih apelativa: strana (23), brdo i luka (22), do (21), brijeg (19), ulica (17), dol (16), ravan (15), kosa i plane (9), tuk (8) i vrtača (7). Osim domaćih apelativa, koji prevladavaju, prisutni su i apelativi turskoga, romanskoga, grčkoga, njemačkoga, mađarskog i albanskog jezičkog porijekla.

LITERATURA

https://yusundials.com/geografski-recnik/

https://fran.si/193/marko-snoj-slovenski-etimoloski-slovar

Ibrišimović, Nihada. 2021. »Mikrotoponimija Ilijaša i okolice«. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli.

Škaljić, Abdulah. 1979. Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku. Sarajevo: Svjetlost.

Толстой, Никита Ильич. И. 1969. Славянская географическая терминология. Семасиологические этюды, Москва: Наука. [Tolstoy, Nikita Il'ich. 1969. Slavyanskaya geograficheskaya terminologiya. Semasiologicheskiye etyudy. Moskva: Nauka.]

Vidović, Domagoj. 2011. »Toponimija sela Zavala, Golubinac, Belenići i Kijev Do u Popovu«. Folija Onomastica Croatica 20, 207–248.

Vukanović, Tatomir. 1998. Rečnik drevnog rudarstva u zemljama centralnog Balkana XII-XVIII v. Bor: Muzej rudarstva i metalurgije.

Notes

[1] Za potrebe ovoga istraživanja poslužili smo se korpusnom građom prikupljenom za rad Mikrotoponimija Ilijaša i okolice (Ibrišimović 2021).

[2] U terenskom prikupljanju toponimske građe sudjelovali ispitanici iz ilijaških naselja: Avdibégović Ȅmīr (1971) Sȍvrle, Avdibégović Ibráhim (1918) Kȁdarići, Avdibégović Mirsáda (1951) Sȍvrle, Bȁlta Mȉrsād (1941) Kȁmenjača – Cȓnā Rȉjeka, Bárić Íljko (1950) Sòlakovići – Ljubìna, Bèšlija Fàtuša (1928) Màhmutovića Rȉjeka / Kòrita, Bèšlija Hȁsīb (1955) Kòrita, Bèšlija Latìfa (1960) Trȅtebine, Bèšlija Mújo (1956) Kòrita, Bójić Ìfeta (1959) Pòpovići, Bójić Kadìra (1937) Pòpovići, Čùtura Ásim (1953) Mrákovo, Ćósić (Hàsanspahić) Ȁzra (1960) Sàlkanov Hȃn, Ćósić Advìja (1961) Sàlkanov Hȃn, Ćósić Àhmed (1946) Sàlkanov Hȃn, Ćósić Mȉrsād (1955) Sàlkanov Hȃn, Dervíšević Sìdīk (1958) Vlȁškovo, Dervíšević Háris (1986) Vlȁškovo, Hàdžīći, Dervíšević Lamìja (1960) Vlȁškovo, Fàzlīć Mùstafa (1951) Ljȅševo, Fàzlīć Sȅdīn (1974) Ljȅševo, Halílović Džȅvād (1948) Mȉsoča, Halílović Mùstafa (1949) Mȅdojevići / Mèdojevići, Halílović Sájma (1955) Mȅdojevići / Mèdojevići, Hvāt Zȉlka (1937) Dȏnjī Ìvānčići, Kahrìmān Behádem Bȅša (1961) Mȉsoča, Kȍlāk Džȅmāl Đémo (1962) Dȏnjī Ìvānčići, Matòruga Ámir (1975) Mȉsoča, Mijátović Pȅrica (1956) Dùbrōvnīk, Nevàljalović Ćósić Almedína (1958) Kȁdarići, Spàhīć Sálko (1950) Kòrita, Sȕljagić Ćósić Méjra (1955) Dȏnjā Karàula, Sȕljagić Muhàmed (1950) Dȏnjā Karàula, Šéhić Ìfeta (1952) Drȋnčići / Cȓnā Rȉjeka, Šéhić Mȉrsād (1960) Kȁrašnica, Šéhić Muàmera (1957) Gȏrnjā Bȉoča, Šéhić Sèlver (1955) Gȏrnjā Bȉoča, Šéhić Zájko (1949) Hȃsići – Cȓnā Rȉjeka, Šéhić-Džȁkmić Enìsa (1985) Šēhìći – Cȓnā Rȉjeka, Žéro Séjda (1936) Vȉšnjica.

[3] Pod reljefom u radu podrazumijevamo »ukupnost oblika Zemljine površine, različitih po izgledu, veličini, postanku, starosti i istoriji razvoja. Sastoji se od pozitivnih oblika, koje čine uzvišenja u reljefu, i negativnih, koje čine ulegnuća« (SSNGT 1988, 375).

[4] Govor Ilijaša pripada pripada južnom poddijalektu istočnobosanskog (ijekavskošćakavskog) dijalekta, koji je upotpunio »bosanskohercegovačku dijalekatsku sliku, ponajprije zaslugama Dalibora Brozovića i njegovim dijalektološkim istraživanjima u srednjoj Bosni, 'izdvajanjem (…) iz sastava istočnohercegovačkog dijalekta' (Bulić 2009, 18–19). To će utjecati i na njegov 'poseban položaj u krugu štokavštine zbog izrazite genetske osebnosti' (Halilović 2005, 15) s obzirom na to da je 'više od drugih novoštokavskih dijalekata prožet infiltratima istočnohercegovačkog i djelimično tzv. mlađeg ikavskog dijalekta tako da bar polovica terena istočnobosanskog dijalekta predstavlja dijalekatski miješano područje' (Brozović 1963, 120)« (Ibrišimović 2022, 35). O karakteristikama ovoga dijalekta vidjeti više u: Halilović 2005, Bulić 2009, a o nekim osobitostima govora ilijaškog kraja, koji nije posebno dijalekatski ispitan, u: Ibrišimović 2022.

[5] Skraćenice katastarskih općina kojima pripadaju obrađivani toponimi su: Balbegovići (BA), Crnotina (CR), Čekrčići (ČE), Dragoradi (DRA), Elešehovići (ELE), Hadžići – Crna Rijeka (HA), Homar (HO), Ivančići (IV), Kadarići (KAD), Kamenica (KAM), Kunosići (KU), Ljubnići (LJU), Medojevići (ME), Nahorevo (NA), Odžak (ODŽ), Podgora (PO), Rakova Noga (RN), Ribarići (RI), Srednje (SR), Stomorina (STO), Sudići (SU), Trtorići (TR), Višnjica (VI), Vogošća (VO), Vrbovik (VR).

[6] U radu je korištena neobjavljena građa za rječnik Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu, čije je objavljivanje početkom devedesetih omelo izbijanje rata. Objavljena je uvodna studija u Radovima Instituta 1989. godine voditeljice projekta Mevlide Garić-Karadža pod naslovom »Geografska terminologija«, u kojem u Uvodnim napomenama stoji: »Ovaj rad, pored Rječnika savremene srpskohrvatske geografske naučne terminologije, predstavlja neposredan rezultat istraživanja obavljenih u okviru istoimenog projekta. Projekat 'Savremena srpskohrvatska naučna geografska terminologija' realizovan je u Institutu za jezik u Sarajevu u razdoblju od 1986. do 1989. godine kao dio kontinuiranog višegodišnjeg bavljenja terminološkom problematikom. Lingvistička istraživanja i rezultati do kojih se došlo oslanjaju se i na geografska istraživanja i zajednički rad u projektu koji su realizovali u saradnji, prof. dr Natalija Mastilo – geograf i autor ove studije« (1989, 125). Rječnička je građa pod naslovom Rečnik savremene srpske geografske terminologije objavljena 2001. godine, a potom više puta reizdavana, i u elektronskoj formi (https://yusundials.com/geografski-recnik/), u izdanju Geografskog fakulteta u Beogradu pod autorskim imenom Natalije Mastilo, vjerujemo, zbog nepoznavanja činjenica u vezi s rječničkom građom koja je bila dijelom rukopisne zaostavštine Natalije Mastilo, koja je poginula za vrijeme opsade Sarajeva 20. oktobra 1992. godine.

[7] U ovom slučaju riječ je o manjem, zatravnjenom otoku u rijeci Bȍsni, a ada, ovisno o krajoliku, može označavati i drukčije geografske objekte, npr., 'ostrvo', 'šuma', 'livada okružena vodom', 'niska močvara među kamenjem' (Григорян 1975, 2). Raznolikost značenja nalazimo i kod drugih autora (Мурза́ев 1984, 29–30). U rječniku Savremene srpskohrvatske naučne geografske terminologije (1988:3) ada je »ostrvo koje nastaje u donjim tokovima ravničarskih rijeka u mjestima gdje je smanjena mehanička snaga vodotoka; ade nastaju taloženjem riječnih nanosa«.

[8] Iako metaforičkog postanja, apelativ brdo donosimo u ovome radu jer je riječ o leksikaliziranom geografskom pojmu koji označava »uzvišenje u reljefu s nadmorskom visinom od 500 m. U osnovi je, obično, široko a na svome tjemenu može da ima dva ili više vrhova'« (SSGNT 1988, 46). »U većini jezika riječ označava tkalačko brdo (u nekima samo to), a to je značenje starije od značenja 'brdo, brijeg'« (Gluhak 1993, 148). Bilježe ga i Skok (1971–1974, I–204) »krosna, stan, razboj« i Šic (1994, 24) »brdo, breg«. Kod Murzaeva (Мурза́ев 1984, 62) 'brdo, stijena', ali i 'hrid, ponor'. Kod Snoja bŕdo -a od lat. 'collis' i lat. 'pecten' (18. vijek). »Enako je cslovan. brъdo ‛strmina, grič’, hrv., srb. bȑdo ‛gora’, rus. bërdo ‛tkalski greben’, nar. ukr. bérdo ‛pobočje’, češ. brdo ‛tkalski greben, grič’. Pslovan. * bь̋rdo ‛hrib’ in ‛tkalski greben, glavnik’ (k soobstoju obeh pomenov prim. sloven. /gorski/ grebẹ̑n – rus. grébenь ‛glavnik’). Prvotnejši pomen je verjetno *‛nekaj ostrega, ostro orodje, ostro skalovje’. Blizu sorodno je stnord. bord, ags. bord, stvnem. bort ‛deska, tabla’ (< *‛kar je odrezano’), stind. bardhaka- ‛režoč’, posamostaljeno ‛tesar’, iz tkalskega izrazja še let. birde ‛statve’, birds ‛tkalski greben’«. Matasović i dr. (2016, 82) također navodi značenja 1. 'uzvisina'; 2. 'dio tkalačkog stana'. »Ove bsl. riječi izvedene su iz ie. korijena * bherh3 - 'udarati oštrim oružjem', v. boriti se. Pođemo li od ie. * bhrh3dho -, najbliža je usporednica u germanskome, usp. stvnj. bord 'daska'«.

[9] »Breča 'stijena nastala cementovanjem krupnih komada (veličine preko 10 mm) drugih stijena (...) Naš izraz za ovaj pojam je kršnik'« (SSNGT 1988, 46–47). »Kršnik. Mehanički, klastični sediment sastavljen od uglatih komada zdrobljenog stijenja povezanih nekim vezivom (kalcitom, glinom)« (Malinar 2021, 19).

[10] »Pozitivna forma reljefa nevelike (do 200m) relativne visine, sa srazmjerno blago nagnutim padinama (manje od 30o) okruglim vrhom i slabo izraženim podnožjem« (SSNGT 1988, 47). Usp. »prasl. * bergu 'brijeg' (stsl. brěgъ) < germ. * bergaz (njem. Berg)« (Matasović 2008, 50). V. također, Matasović i dr. (2016, 85) i Šic (1994, 29). Kod Snoja »Enako je stcslovan. brěgъ, hrv. brijȇg, srb. brȇg, rus. béreg, češ. břeh. Pslovan. * bȇrgъ se je razvilo iz ide. * bherg'ho- ‛vzpetina, breg’, iz česar je še stvnem. berg, nem. Berg ‛gora’. Ide. baza * bherg'h- je pomenila ‛dvigovati se’. Brẹ̑g je torej *‛nekaj, kar se dviguje’«.

[11] U našem slučaju bunar, prirodni izvor u naselju Mrákovo, ali je imenovan prema dubini.

[12] Kod Murzaeva nalazimo geografski termin čukur 'padina, kotlina, uska plitka jaruga, udubljenje, jama', turskog, odnosno perzijskog porijekla. U ruskoj se literaturi susreće i oblik čunkur, a u Iranu bilježi toponime Čokur i Čokurkend (Мурза́ев 1984, 444). Također, varijantni oblik čokir, 'jaruga, klisura, bunar' (Мурза́ев 1984, 443). Riječ ne nalazimo kod Škaljića, ali ga donosi Mulahalilović (1976–92, 210) u svome rječniku Orijentalizmi u srpskohrvatskom jeziku I (rječnik je u rukopisu, nastao kao dopuna Škaljićevu rječniku), gdje se navodi da je čùkur 'jama; ognjište ukopano u zemlji', te donosi toponimi Čukur Česma »naziv za jedan predio starog Beograda, prozvan po istoimenoj česmi«. Kod Grigorjana nalazimo oblike čikur, čukur 'jama' (Григорян 1975, 246).

[13] Kod Nikonova derbent je složenica od iran. der, dar 'vrata, tjesnac, prolaz' i bend 'pregrada' (Никонов 1966, 119), kod Škaljića također složenica od perz. der 'vrata' i bend, prez. osn. od besten 'vezati, svezati', odakle je izveden i toponim Derventa (Škaljić 1979, 212). Navedeno tumačenje Nikonov vezuje samo za toponime Derbent na području Kavkaza i Kaspijskog mora, dok bosanski toponim Derventa dovodi u vezu sa značenjem 'šuma' na osnovu apelativa drvo (Никонов 1966, 120). Vidjeti također » dervent, dervend < perz. dar – vrata i perz. band – čvor, uzao; brana, nasip; perz. darband – slijepa ulica; prolaz, kanjon; tvrđava« (Haverić i Šehović 2017, 186). Kod Murzaeva također 'klanac, uski prolaz u planinama', 'prolaz', "utvrda', 'predstraža' (Мурза́ев 1984, 150).

[14] Kod Šica (1994, 47) 'nizina, ulegnuće tla, udolina'. Kod Snoja » dól prisl.lat.‛deorsum, desuper’, star. dȍl; dóli, dólu (…) S sloven. dóli je enako stcslovan. dolě, hrv. dȍlje, srb. dȍle, nar. rus. dóli, češ. dole ‛spodaj, doli’. Pslovan. * dolъ̏ je iz prvotnega tožilnika smeri, * dolě̋ pa iz mestnika samostalnika * dȍlъ ‛jama, votlina, dolina’, kar je dalo sloven. dọ̑l ‛dolina’, cslovan. dolъ ‛jama, dolina’ i dr. To se je razvilo iz ide. * dholo- ‛obok, votlina, dolina’, kar je dalo tudi gr. thólos ‛obokano okroglo poslopje na dvorišču, kjer so shranjevali orožje in orodje’« (Snoj 2016).

[15] Usporediti sa Suhodo u Hadžićima. »Pridjev suhi dobio je po tome što na samom početku ove doline ponire potočić Jažve, koji izvire 500 metara sjeverno, ispod objekata u Suhodolu. Prostor između mjesta poniranja i ponovnog izviranja potoka naziva se Suhi do (Suhodo), što ima svoje logičko objašnjenje. Mjesto gdje potočić ponire i zove se Ponor, a u vrijeme proljetnih kiša i otapanja snijega ovdje se ponekad stvori jezero« (Alađuz 2016, 102–103).

[16] Šic (1994, 47) za dolac kaže da je to »zemlja ili skup zemalja dobre vrste, koja je naplavljena od bregova sa svih strana delovanjem vode«.

[17] Dolina je »negativni linijski izduženi oblik reljefa koji ima opšti pad od gornjeg dijela prema donjem. Nastaju erozivnim djelovanjem stalnih vodotoka – rijeka« (SSNGT 1988, 68). Kod Snoja » dolína - e ž lat.‛vallis’ (15. stol.), dolȋnar, dolȋnec, dolȋnski. Isto je hrv., srb. dòlina, rus. dolína. Pslovan. * doli̋na je izvedenica od pslovan. * dȍlъ, sloven. dọ̑l ‛manja dolina’« (Snoj 2016).

[18] Draga – 'spust, strma padina, strmina' (Григорян 1975, 72). U Speleološkom rječniku »DRȀGA – Klanac bez vodenog toka, ali može imati i značenje uvale. U Istri i Hrvatskom Primorju znači morska uvala, manji zaljev« (Malinar 2021, 22). Usporedi sa Draga od »prasl. * dorga ‘uska rečna dolina, klanac’ ili ‘krčevina, utrina’, (…) Prasl. reč u osnovi kao postverbal od * dьrgati ‘trgati, čupati’ izvorno je svakako značila iskrčen komad zemljišta« (Loma 2013, 78). Kod Snoja » drága -e ž ‛manjša dolina, manjši ozek zaliv’ = lat.‛vallicula, sinulus maris’, star. ‛jarek na travniku’ (18. stol.). Enako je hrv. drȁga ‛dolina, soteska, morski zaliv’, rus. doróga ‛cesta, pot, proga, tir’, češ. dráha v enakih pomenih. Pslovan. * dőrga je verjetno sorodno s pslovan. * dь̋rgnǫti ‛drgniti, odtrgati, razdreti, izkrčiti’« (Snoj 2016).

[19] Nejasne etimologije. Kod Matasovića i dr. 'duboka izrovana dolina'. »Zacijelo u vezi s dùmača 'duboka dolina' (18. st), ali etimologija nije jasna« (2016, 207). Riječ nalazimo u RHSJ (1880–1976, II–884) 'duboka dolina', ali »ne zna se postańe« (1880–1976, II–884), također kod Jahića (1910, 164) »a) duboka dolina, duboka uvala; udolina, dubodolina«. Šic (1994, 26) među kraškim dolinama navodi nazive dùmača i dùmān, sa značenjem 'dubodolina' kraške morfologije (Šic 1994, 50–51), kod Šimunovića (1972, 199) također duman 'dubodolina'. Prema Škaljiću, toponim Dumànlija mogao bi biti orijentalnoga porijekla metaforičke motiviranosti prema izgledu, od tumànlije 'široke šalvare, gaće, dimije' < tur. tuman – perz. tunbān (Škaljić 1979, 623).

[20] Gora se u SSNGT (1988, 135) navodi sinonimno s planina, »jasno istaknuto prostrano uzvišenje u reljefu kopna, koje se izdiže iznad okolnih nižih i zaravnjenih terena – podnožja. Prema postanku razlikuju se nabrane, rasjedne i vulkanske P.; prema tektonici – vjenačne i gromadne P.; prema visini – niske (do 1000 m), srednje (1000 do 2000 m) i visoke P. (preko 2000 m)«. »Postalo od psl. g'ora (...) < ie. * gwer(H)- 'šumovita planina'« (Matasović i dr. 2016, 285).

[21] U SSNGT (1988, 140) navodi se sinonimno s hrbat, »1. najviši dio planine – kada je uzak, oštar, krševit, nazupčen; 2. oštra nadvodna ili podvodna uzvišenja morskog dna (npr., Srednjoatlantski greben ili hrbat); 3. stijene u priobalnim vodama – na pribrežnoj terasi, ostaci klifa koji su se sačuvali prilikom njegovog pomjeranja (u ovom značenju upotrebljava se termin greben, ne i hrbat)«. U Speleološkom rječniku greben je »uski stjenoviti rbat na planini. Može biti horizontalan ili nagnut« (Malinar 2021, 21). Vidjeti, također, i kod Grigorjana (Григорян 1975, 58). »Postalo od psl. * greby (...), od istog korijena koji je u grepsti, grebati. Greben je isprva ono čime se grebe, češalj« (Matasović i dr. 2016, 297).

[22] Grede su »zajednički naziv izdignutih, relativno nevisokih pozitivnih formi reljefa različitog porijekla« (SSNGT 1988, 140). Kod Šica (1994, 91) 'pješčani sprud'. U Speleološkom rječniku greda je »istaknuti izdužen stjenoviti oblik čest na kraškom reljefu« (Malinar 2021, 22). Murzaev navodi da ovaj termin »u geografskoj terminologiji možemo smatrati toponomastičkom metaforom« jer je u većini slovenskih jezika preuzet iz građevinske terminologije (Мурза́ев 1984, 139). Također vidjeti Matasović i dr. (2016, 297).

[23] Matasović i dr. riječ dovode u vezu s korijenom riječi gora. »Najvjerojatnije postalo od psl. * gъrič ‹a. p. b› (sln. gríč), što je izvedeno od istog korijena od kojega je i gora. Riječ je u tom slučaju postala od * gwrH-ih2- « (2016, 299). Na problematičnu etimologiju upućuje RHSJ (1880–1976, III–425), Bezlaj (1977, I–177) i Skok (1971–74, I–616), koji upućuje na moguću vezu sa vlat. grettius < * grědius, a romansko posredništvo potvrđuje i Šimunović. »Takvi rimski leksički relikti jesu griža (i top. Grižice), Grič (top. Veli grič) 'litice, kamenje izrovano vodom' od predrimskog * grediu (di > ž: griža), odnosno grettiu (tti > č: grič)« (Šimunović 1976, 14). U Speleološkom rječniku grič je »šumovito uzvišenje iz kojega izviruje iškrapano stijenje« (Malinar 2021, 25).

[24] Nejasne etimologije. U Speleološkom rječniku navodi se sinonimno sa klisura, klanac, kanjon (Malinar 2021, 31). Također, vidjeti RHSJ (1880–1976, III–694). »Riječ nejasna podrijetla. Kod nas je u starijoj literaturi zabilježena samo kod štokavaca. Postoji i u mak. pùdo i u toponimu Ohrid. Zacijelo je posuđena iz nekog predslav. jezika Balkana« (Matasović i dr. 2016, 336).

[25] Kod Grigorjana nalazimo geografski apelativ rid / rit, sinonimno s hrid, hritka, hrit, i hrt, značenja 'brdo, nasip, uzvišenje'. (Григорян 1975, 187)

[26] Hum je »kupasto uzvišenje izgrađeno od krečnjaka koje se diže sa dna kraškog polja. Visina mu može dostići i više stotina metara« (SSNGT 1988. 159). U Speleološkom rječniku hum je »usamljeno uzvišenje na kraškoj visoravni ili polju. Ponegdje i: kum, holm, holmec, hom, um, umac« (Malinar 2021. 27). »Postalo od psl. * xъlm (...), što je posuđeno iz germanskog *xulma- (...) Germanska je riječ izvedena od ie. *kelH- 'uzdizati se'« (Matasović i dr. 2016. 340).

[27] U vezi s apelativom kik, koji je, sudeći po njegovoj prisutnosti u ovdašnjoj oronimiji naročito, u prošlosti bio frekventan topografski naziv, RHSJ (1880–1976, IV–949) upućuje na usporedbu s apelativom kuk, navodeći da je to »ime mjestima, najčešće brdima«. »Od istoga su korijena i kukma , kičma . Dublja je etimologija nejasna« (Matasović i dr. 2016, 438). Apelativ nalazimo i kod Šica (1994, 17), čije je tumačenje ovoga termina metaforičko, od let. kukumus 'guka, grba' > stpolj. kika 'bogalj' > ukr. kykit 'zakržljali prst, patrljak'. »Tako je sh. reč kȋk kao oronim danas svuda poznata, a kao apelativ, naprotiv, manje, i to se kȋkom uvek naziva brdo sasvim određena izgleda. (...) Oblik brda koji se redovno označava kao kȋk opisuju ovako: 'kik je ispupčenje na brdu'«. Kao geografski termin nalazimo ga i kod Grigorjana u obliku kítka, uz sinonimne nazive kičer, kičera, kičero s osnovnim značenjem nevelike šume na uzvišenom mjestu (Григорян 1975, 97). S tim u vezi pogledati Pokičẽr u Toponimiji otoka Murtera (Skračić 2010, 329–330). Usporedi, također, s Kik u okolini Maglaja, »Kik je zaobljen planinski vrh s malo zašiljenim najvišim dijelom« (Lisičić 2010, 255), i Pokik u zeničkoj kotlini. »Pokik – planinski vrh smješten u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine – u blizini grada Zenice, 60 km sjeverozapadno od glavnog grada, s nadmorskom visinom od 1032 metara« (Bašić 2016, 158). Kik, »kako se danas zove voda/česma u Jarićima«, u tuzlanskoj toponimiji dovodi se u vezu s drukčijom motiviranošću. »Kik dolazi od imenice fitonimnog porijekla kikovina, po čijem raslinju/drvetu je bio bogat i poznat ovaj kraj« (Kasumović 1991, 127). Također, usp. u Toponimiji Rađevine Kȋk i Kíčer / Kìčer i napomene: »Za Kik je zanimljivo to da se kao toponim sreće i kod lužičkih Srba, dok se kod ostalih Slovena ne sreće (Loma 1994, 233). Kičer je rasprostranjeniji u slovenskom svetu, iako su i kik i kičer od istog korena (Loma 1994, 233)« (Petrović-Savić 2013, 38). Matasović, preko riječi kičma, dovodi u vezu s tur. kıç 'stražnja strana' (2016, 438), s tim u vezi vidjeti također Škaljić (1979, 407).

[28] Klanci ili tjesnaci su »dijelovi dolina koji imaju uske, duboke i strme strane. V. također sutjeska« (SSNGT 1988, 196). U Speleološkom rječniku »uska dolina strmih bokova bez vode tekućice« (Malinar 2021, 30). Matasović apelativ dovodi u vezu s korijenom koji je u klati »ako je izvorno značenje 'usjeklina između dvije strmine'« (2016, 444, 445).

[29] Klisura je »uska, duboka dolina strmih strana u planinama. Za razliku od kanjona, dno K. nije u potpunosti zauzeto koritom rijeke. Nastaje vertikalnom erozijom, tj. intenzivnim usijecanjem vodenog toka« (SSNGT 1988, 201). U Speleološkom rječniku navodi se sinonimno uz »(grč. kleisura) klanac, kanjon, hrid« (Malinar 2021, 31).

[30] I kod Šica 'brdska kosa, padina' (1994, 41). U Speleološkom rječniku »kosina, padina brijega, laz« (Malinar 2021: 32). Matasović riječ navodi kao balkansku, čije je dublje porijeklo nejasno (2016, 450).

[31] Kotlina je »ulegnuće u Zemljinoj kori, zatvoreno sa svih strana ili otvoreno s jedne ili dviju uzajamno suprotnih strana (u slučaju dreniranja rijeke). (...) Ponekad se termin upotrebljava kao sinonim za depresiju« (SSGNT 1988, 215). »Postalo od * kotьlìna (…), što je izvedeno od psl. * kotьlъ« (Matasović i dr. 2016, 489).

[32] Kraj je »1. prostorna cjelina koja može imati uslovne ili određenije granice, a karakteriše se određenim geografskim (npr. primorski kraj), istorijskim (npr. novooslobođeni krajevi), ekonomskim (npr. nerazvijeni kraj) i drugim obilježjima; ponekad sinonim za oblast, područje, krajinu; 2. prema nekim autorima, najmanja u hijerarhiji geografskih regija na relaciji oblast - predio - kraj; (npr. Panonska oblast – srednjohrvatska Panonija /predio/) – Pokuplje i Turopolje (kraj); 3. administrativno-teritorijalna jedinica u nekim republikama SSSR-a« (SSGNT 1988, 215). Kod Šica (1994, 95) 'rub, kraj; oblast, obala'. Usp. sa »Krȃj (< kraj ‘predio između korita rijeke i gorskoga vijenca’)« (Vidović 2011, 224). »Apelativ kraj u Neretvanskoj krajini i Popovu označuje predio između korita rijeke (u ovome slučaju Trebišnjice) i gorskoga vijenca (visokih brdskih vapnenačkih masiva koji omeđuju sjeverni i južni dio Popovskoga polja)« (Vidović 2011, 225). Matasović upućuje na isti korijen kao u krojiti (2016, 492, 508).

[33] » Karst / kras / krš« jeste »kompleks oblika reljefa i hidrografskih pojava koje se javljaju u oblastima građenim od stijena rastvorljivih u vodi (krečnjaka, dolomita, gipsa), kao rezultat hemijske i mehaničke erozije u tim stijenama« (SSNGT 1988, 1980). Porijeklo riječi je upitno. Riječ je kao geografski termin prisutna u mnogim jezicima. »Tal. carso, njem. Karst (...) Nalazi se i u grčko-rom. i u arb. kursh.« »Varijanta od arhaičnoga kras, sa ar > r: kȑš. Nije isto po porijeklu što i krš > krhak« (Skok 1971–74, II–180). »Ponekad se smatra da je krš u značenju specifičnog reljefa istoga podrijetla kao i kras, no tada su formalne veze nategnute. U značenju 'ono što je skršeno, lom, nered' riječ je potvrđena u 19. st.« (Matasović i dr. 2016, 512). Kod Šica (1994, 44, 59) 'stenje, šljunak', krȃs m. 'karst, neplodno tle'. U Speleološkom rječniku krš, kras ili karst jest »reljef sa specifičnom morfologijom, nastao u karbonatnim stijenama (vapnencima i manje u dolomitima)« (Malinar 2021, 32). Kod Snoja » kȓš -a m ‛stijene, kamenje oštrih ivica’ = lat. ‛loca saxosa’ , stara. kȑš (19. stoljeće), kȓšje, kȓšec. Isto vrijedi i za hrvatski, srpski kȑš ‛stijena, kamen, krš’. Slav. * krъšь̏ je izvedeno od pslovan. * krъši̋ti ‛lomiti, lomiti’, slovenski kŕšiti, hrvatski, srpski lomiti i izvorno znači ‛razbijen, usitnjen kamen’« (Snoj 2016).

[34] Kod Murzaeva nalazimo laz, lazina u značenju 'šumski proplanak, dio polja očišćen od grmlja i drveća, proplanak; put divljih životinja, šumski put' (Мурза́ев 1984, 201). Šic (1994, 73) navodi 'prosek, krčevina, iskrčeno mesto; njiva u šumi; mala njiva u kamenitom predelu', također, 'polje u šumi nastalo krčenjem stabala' (Григорян 1975, 116). Kod Matasovića i dr. 'iskrčeno mjesto u šumi; neobrađena zemlja' (2016, 542). Usporedi sa Laz od »prasl. * lazъ 'prokrčena staza u šumi, krčevina'« (Loma 2013, 129), s Lazine u Hadžićima (Alađuz 2016, 105–106) i Lȁzina u Podveležju. »U ovim krajevima lazine su njive nastale poslije krčenja šume« (Peco 1990, 151). U Speleološkom rječniku laz je »strma padina. Ponekad i kao brina« (Malinar 2021, 34). Također, u vezi s rudarstvom, »prolaz u rovu ili na površini nazivao se laz ( лaзь)« (Rodić 1986, 144).

[35] »Izvedeno od ledènjāk >ledènjāčkī < leden * leděnъ« (Matasović 2016, 543).

[36] Ledenica je »jama smještena na visinama preko 2.000 m (nekad i niže) u kojoj se nalazi led nastao od snježnice koja ne može da oteče kroz začepljene pukotine na dnu jame, nego se nagomilava i ledi (npr., ledenica ispod Triglava)« (SSNGT 1988, 228). U Speleološkom rječniku definirana je kao »speleološki objekt visokogorskog krasa u kojem stalno ili veći dio godine ima leda« (Malinar 2021, 34). Matasović i dr. (< psl. * lèd(v)ěnъ, stcsl. leděnъ); Postalo od * ledenìca, * leděnìca, izvedeno od * leděnъ, izvedeno od * ledъ. »Najstarije je značenje 'jama, odnosno mjesto pod zemljom za čuvanje leda'« (2016, 543). Usporedi s Ledenica u Hadžićima. »Toponim Ledenica označava mjesto gdje se nalazi pećina, odnosno kraška jama, u kojoj se u toku čitave godine zadržava led. Usmeno predanje govori da su, nakon izgradnje željezničke pruge Sarajevo – Mostar, ovdje, u toku ljeta, dolazili sarajevski slastičari da vade led i nose ga u slastičarne u Sarajevo. Dolazili bi vozom iz Sarajeva, a od Tarčina do Ledenice konjima. Na konjima bi u noćnim satima, kad je znatno hladnije, dopremili led u Tarčin na željezničku stanicu, a odatle vozom u Sarajevo« (Alađuz 2016, 106).

[37] U savremenoj geografskoj naučnoj terminologiji luka je »mjesto na obali okeana, mora ili unutrašnjih vodenih puteva s pripadajućom vodenom površinom, s kompleksom objekata i instalacija koje obezbjeđuju sidrenje brodova, vršenje utovarno-istovarnih radova i drugih operacija za opsluživanje plovidbe« (SSNGT 1988, 237), što je izvan arealnog značenja u ovome radu. »Postalo od psl. lǫkà… 'uvala, močvara' (…) Prvotno je značenje 'zavoj rijeke' iz čega se razvilo 'luka, uvala' i vlažno područje (u zavoju rijeke)' > 'livada'« (Matasović i dr. 2016, 569). Dunja Brozović Rončević (1999, 38) apelativ luka navodi među nazivima za blatišta. U našem arealu lukom se naziva i svaki komad obradivog zemljišta, ne samo uz vodu. Isto i kod Šica (1994, 66); (Skok 1971–74, II/281). Usporedi s Luke / Luka u Hadžićima (Alađuz 2016, 99–100).

[38] U Speloeološkom rječniku za maj se navodi da je i »česti toponim ilirskog podrijetla za vrh« (Malinar 2021, 35). »Još jedan oblik starijeg arhetipa mal ( malj) primećuje se kod nekih toponima, npr. kod tipa Moja (Maja), kod or. Majevica (…)« (Doci 1984, 284). »Očigledno je, dakle, da je ime Majevica složenica od osnove maj i nastavaka - ev i - ica. (...) Predpostavljam samo da se radi o jednoj reči koja postoji i u savremenom arbanaškom jeziku i koja znači: brdo, planina. To je i reč mal ( malj) i maja. (...) Značajno je, međutim, da se reč Majevica javlja i kao apelativ. Mnogi iz predela Majevice odlaze u manastir Ozren u planini Ozrenu. Po njihovu povratku odatle može se čuti da govore kako je tamo velika majevica, podrazumevajući pod tim šumu uopšte« (Filipović 1969, 12).

[39] Nanos je »1. zajednički naziv za rastresite kvartarne nanose na Zemljinoj površini, nezavisne od uslova njihovog nastanka (pijesak, šljunak, glina i dr.); 2. tvrde čestice koje rijeke i struje unose u akumulacije, jezera i mora. U rijeke N. dospijevaju usljed razaranja korita i erozije u bazenu riječnog sliva; 3. priobalni morski N.; u poređenju s drugim tipovima morskih N. karakterišu se visokim stepenom pokretljivosti« (SSNGT 1988, 278). Također, 'blato, zemlja, pijesak nanesen vodom' (Григорян 1975, 140).

[40] Naplav, 'riječni nanos' (Григорян 1975, 140, 156), za više značenja pogledati plavilo (Григорян 1975, 156).

[41] Obala je »granični pojas između kopna i vode koji predstavlja područje njihovog uzajamnog dejstva. Riječna obala je dio strane riječnog korita koji se nalazi iznad nivoa vode u rijeci« (SSNGT 1988, 292). Matasović i dr. bilježi (16. st. 'zid, bedem, nasip'; 19. st. kopno uz more, rijeku ili jezero'), »izvedeno od obaliti 'oboriti, srušiti' (17. st.), (starije i obvaliti (16. st.)) < psl. * obvalìti ( sę) (…) Starije značenje 'zid, nasip' razvilo se od toga što se zidovi i nasipi grade svaljivanjem kamenja« (Matasović i dr. 2021, 33–34).

[42] Otok je »dio kopna okružen sa svih strana vodama okeana, mora, jezera ili rijeka« (SSNGT 1988, 305). Kod Šica (1994, 93) otokъ 'ostrvo', otьtoka 'voda koja otiče' (Šic 1994, 81), 'pobočni krak reke' (Šic 1994, 83). »Postalo od psl.* obtòkъ (…) Izvorno je značenje bilo '(kopno) oko kojeg teče voda'. U sjevernim slavenskim jezicima značenjski je razvoj bio drugačiji: 'ono što otiče' > 'oteklina'« (Matasović i dr. 2021, 90).

[43] Apelativ pad i sve izvedenice u ovom slučaju imaju isto značenje.

[44] Šic (1994, 48), pȃd, gen. pȃdi, f. 'do', odatle pàdina 'mali do'.

[45] Slično kao i s apelativom luka i apelativ palučak u našem arealu nije isključivo vezan za blatišta (Brozović Rončević 1999, 38), i ima značenje manje obradive površine među neobradivom. Kod Šica (1994, 67) pȁlučak 'mala, nepravilna luka'. Usporedi s Paločak (Palučak) u Hadžićima (Alađuz 2016, 100–101).

[46] Pik je »(franc.) 1. planinski vrh sa oštrim završetkom; 2. najviša tačka planinskog vrha, nezavisno od njegovog oblika« (https://yusundials.com/geografski-recnik/). 'Oštri planinski vrh' (Мурза́ев 1984, 289). “Posuđeno preko njem. Pik iz fr. pique 'koplje, šiljak' (od korijena koji je u piquer 'bosti' < vlat. piccare onomatopejskoga postanja, usp. pikati ) (Matasović i dr. 2021, 123).

[47] »Posuđeno preko njem. Plan iz fr. plan, izvorno 'ravna površina', od lat. plānus 'ravan'« (Matasović i dr. 2021, 132). Usporedi s Plane u Hadžićima (Alađuz 2016, 108).

[48] Planina je »jasno istaknuto uzvišenje u reljefu kopna, koje se izdiže iznad okolnih nižih i zaravnjenih terena - podnožja« (SSNGT 1988, 323). »Postalo od psl. * polnina (sln. planina) 1. 'visoravan'; 2. 'visoko gorje' (…) što je izvedeno od pridjeva * polnъ 'ravan, neobrastao drvećem' (…) U slavenskom je izvorno značenje 'visoravan' iz čega se razvilo suvremeno značenje koje je u mnogim govorima istisnulo naslijeđenu imenicu gora , izvorno 'šumovit kraj'« (Matasović i dr. 2021, 132).

[49] U rječniku geografskih termina navodi se samo plato (franc.), »visoka ravnica s ravnom ili talasastom, slabo raščlanjenom površinom, ograničena oštrim rubovima od susjednih nižih ravničarskih prostranstava« (SSNGT 1988, 327). Skok (1971–74: II–677) upućuje na metaforičko značenje. »Dalmato-romanski leksički ostatak iz kuhinjske terminologije od vlat. plattus”, 'tanjur'. Matasović i dr. navodi plàtō, »izvedeno od plat 'ravan < vlat. plattus 'plosnat, širok'«, što je u vezi s plȁta »posuđeno iz njem. Platte 'ploča' < srvnj. platte, blatte, što je iz srlat. platta, poimeničeni pridjev od plattus 'plosnat, širok' (2021, 134–135).

[50] Usporedi sa Pòbrežje u trebinjskoj Lastvi, »brdovito područje na padini nekog većeg uzvišenja« (Hadžimejlić 1987, 42). Kao varijantni toponimski lik javlja se toponim Brȇzje (< prasl. * berza 'listopadno bjelogorično stablo' Betula).

[51] Termin nalazimo kod Grigorjana pod odrednicom polje sa značenjem manjeg ravnog mjesta u planini koje nije obraslo šumom (Григорян 1975, 163); (Фасмер 3, str. 322). »Postalo od psl. polje < * pohl2-yo -, od ie. korijena * pelh2 - 'širok, plosnat, ravan' (možda je od istoga korijena i stvnj. feld 'polje'), v. planina « (Matasović i dr. 2021, 163).

[52] »Termin P. upotrebljava se u raznim značenjima: 1. kraško udubljenje s ravnim dnom i strmim stranama - kraško polje (najčešće); 2. sinonim za njivu (oranicu); 3. prošireni dio kotline nastao najčešće fluvijalnim procesom; 4. niži, uravnjeni deo kotline; 5. otvoreno, ravno zemljište; 6. figurativno: oblast, područje nečega, npr. polje visokog vazdušnog pritiska« (SSGNT 1988, 342). Također, 'otvoren predeo, ravnica, stena; oranica' (Šic 1994: 69).

[53] Ponor je »prirodni otvor na karstifikovanoj površini (po obodu ili na dnu erozione doline, kraške jame, vrtače, uvale, polja), koji apsorbuje atmosfersku vodu ili vodu povremenih i stalnih vodotoka, odvodeći je u dubinu« (SSGNT 1988, 344). U Speleološkom rječniku »otvor u tlu gdje se gubi površinski vodeni tok« (Malinar 2021, 43). Kod Snoja (2016, 568) i » ponorъ 'mesto, kjer reka ponikne', odatle i ponȋrek«. »Postalo od * ponorъ, što je izvedeno od * ponerti” (složeno od * po- i * nerti 'roniti' < ie. * nerH- 'potopiti se'« (Matasović i dr. 2021, 167).

[54] Usporedi s Ponor u trebinjskoj Lastvi, 'duboka udolina' (Hadžimejlić 1987, 42).

[55] Riječ je o vokalnoj supstituciji, koje su u ilijaškoj toponimiji česte i raznovrsne, supstituciju a > e, osim u navedenom primjeru, nalazimo i u primjerima Kòsanica (ELE) / Kȍs enica (VO), Mȉl eć (VI), Òmanice / Òm enice (VI), Ȍm enice (VI), Palùž ec (DRA) (Ibrišimović 2022, 311). O ovoj vokalnoj supstituciji u bosanskim dijalektima vidjeti više u: Bulić 2009, 148–153).

[56] Usporedi s Porat (Poratke) u Hadžićima, gdje je zabilježen kao jedinstven toponim (Alađuz 2016, 190). Također, »Pòratak (< ratak < rt/ratac ‘početak kose’)«, uz objašnjenje, »S obzirom na to da u mjesnim govorima ne postoji apelativ rt/rat, pučka etimologija tome doskače na način da mijenja lik toponima Poratak, Poredak ili Poretak (‘prvi vrh u gorskom vijencu’). Moguće je da se i u Popovu nekoć rabio apelativ red ‘kamen živac’, pa je došlo do ukrštanja apelativa rt/rat i red« (Vidović 2011, 224).

[57] Prevoj / prijevoj – sedlo jeste »sniženje u planinskom grebenu prema kome po objema padinama obično prolaze gornji dijelovi riječnih dolina ili njihovih manjih pritoka podesni za povezivanje. P. su mjesta najlakšeg prelaska iz jedne planinske doline u drugu, npr. prevoj Krnovo (Crna Gora), Ivan-sedlo, Kupreška vrata (Bosna i Hercegovina), Ljubelj (Slovenija) i dr. U ovom značenju susreće se i termin vrata« (SSGNT 1988, 353). Nastalo od prèviti < psl. perviti, što je složeno od * per (< psl. per 'kroz, preko') i psl. * víti < ie. * weyh1 - 'viti, svijati' (Matasović i dr. 2021, 195, 556). »U geografskom smislu značenje se razvilo od 'mjesto gdje se gora ili gorska kosa previja'« (Matasović i dr. 2021, 216).

[58] Također pribiti < pri- + prasl. i stsl. biti 'zapljuskivanje, udaranje talasa o obalu', 'mjesto izloženo vjetru'. Priboj nalazimo kod Grigorjana sa značenjem visoke strme riječne obale (Григорян 1975, 170); (Loma 2013, 179). Kod Šica (1994, 38) prijeboj je 'dubodolina'. Priboj je također i stočarski naziv za tor. »Leti ovce zatvaraju u torovima, a zimi u pribojima. Priboj se podiže u selu, oko kuće za stanovanje ili pored nje, kao i na planinskom pašnjaku« (Radovi 1956, 8).

[59] Riječ je o toponimu s istom apelativnom osnovom, proširenom nastavkom - uša. »Varijabilnost toponimskih likova u pogledu roda, broja i vida« prisutna je u ilijaškoj toponimiji, a dvorodnost, osim u navedenom, bilježimo i u primjerima Dóla (PO, SU) / Dȏl (BI, HO, KA, ME, RI), Krúzi / Krúge (VI), Međ (NA) / Mèđa (BA, CR, KU, PO, RI, RN, SR, VI ), Međù drumama / Među drùmima (VI), Òsoja (CR) Ósoji (PO), Šljȁk / Šljȁka (VO) (Ibrišimović 2022, 318).

[60] Kod Šica (1994, 92) među geografskim terminima prȗd je 'peščani sprud, dina'. Također kod Matasovića i dr. prud je 'pješčani nanos' < psl. * prǫd < ie. (s)prondo- (srvnj. spranz 'pukotina') od korijena *(s)prend 'brzo se pomicati (2021, 249–259).

[61] U mjesnome leksiku pučina je procjep u stijeni. Riječ je kao geografski pojam potisnuta u savremenog govornoj praksi, a slične odraze nalazimo u glagolima raspučiti 'otvoriti', ispučiti, npr. šljive, 'pootvarati ih i osloboditi košpica' i sl. Apelativ pučina u značenju tjesnaca nalazimo kod Grigorjana, »pučina 'planinska klisura'« (Григорян 1975, 180). Murzaev, također, među drugim značenjima navodi odraz u bugarskom jeziku gdje pučina označava 'duboki uski klanac' te dovodi u vezu s apelativima puča 'brežuljak s podzemnim ledom', karakterističan za reljef u istočnom Sibiru, i pučilo 'ponor' (Мурза́ев 1984, 319). Matasović i dr. za pùčinu navodi značenje 'otvoreno more', postalo od psl. * pǫčina, »što se obično izvodi od korijena * pǫč- koji je u puknuti , pucati « (2021, 253).

[62] Rt je »istureni dio kopna koji zalazi u more, jezero ili rijeku. Obično je građen od čvrstih stijena, ali može biti i od nanosa (npr. Zlatni rat na ostrvu Braču)« (SSGNT 1988, 382). U našim je primjerima zastupljen oblik rȃt. Kao i oblik rt, na kopnu je poprimio drugo značenje. »Forma sadržaja arat i varijante uvijek predstavljaju referent koji s tri strane oplakuje more, a četvrtom se drži za obalu. U standardnom jeziku je to rt, poluotok. Samo u jednom slučaju, toponim sam zabilježio na kopnu (DO, Zaglav), doduše u blizini mora, ali ga se ono ne dotiče. Izduženim oblikom podsjeća na one uza samo more, pa je vjerojatno došlo do transfera forme sadržaja. Arat je dakle sasvim sigurno nekada bio geografski termin, ali danas više nije u toj upotrebi« (Skračić 1989, 62–63).

[63] U SSGNT (1988, 368) samo ravnica/ravnina kao »oblik reljefa Zemljine površine koji se karakteriše malim nagibima i neznatnim kolebanjima visina; jedan od najznačajnijih elemenata reljefa Zemljine površine. R. mogu ležati ispod nivoa mora (npr. Prikaspijska), mogu biti nizijske – s visinom od 0 do 200 m, više od 200 do 500 m i visijske (preko 500 m)«. Matasović i dr. navodi primarno značenje 'isti, jednak', »dublja etimologija je nesigurna« (2021, 277).

[64] Usporedi s Rázdolje u trebinjskoj Lastvi, »zaravan na kome je raskrsnica šumskih puteva« (Hadžimejlić 1987, 42) i Rázdōlje u Podveležju, predio u Veleži (Peco 1990, 156).

[65] Navedena su imenovanja u vezi s prirodnim udubljenjima na Zemljinoj površini. Osim geografskoga značenja 'rupa u zemlji, čatrnja' (Šic 1994, 58), ovaj je apelativ nekada označavao rudnik, odnosno rudarsku rupu, a rudari su nazivani rupnicima. »Rudarska jama, rov, rudarsko okno naziva se u Zakonu o rudnicima rupa (roupa), a takođe i u nekim našim poveljama. « (Rodić 1986, 143). Vukanović (1998, 82) navodi tri značenja termina rupa (roupa) u srednjovjekovnom rudarstvu u zemljama centralnog Balkana, vještačka rupa, rudarsko okno i rudnik (Ibrišimović 2022, 175–203). Matasović i dr. navodi da je riječ »nesigurnog postanja, a hrv. rȕpa formalno je i semantički izvodivo iz korijena *(H)rewp- 'kopati, probiti'« (2021, 312).

[66] U lokalnoj se leksici najčešće dovodi u vezu sa starim rudokopima.

[67] Prema ie. korijenu * k'el- 'sakriti, pokriti' (u * k'elH-men-) »značenje 'sljeme' razvilo bi se iz 'poklopac, pokrivalo'« (Matasović i dr. 2021, 359).

[68] »Prirodni agregat minerala više ili manje postojanog mineraloškog i hemijskog sastava, koji obrazuje samostalno geološko tijelo u Zemljinoj kori« (SSGNT 1988, 410); 'litica, stena' (Šic 1994, 45). U Speleološkom rječniku 'litica' je također jedno od značenja (Malinar 2021, 53). »Postalo od psl. stěnà 'kamen, stijena, zid' (…) < ie.* styeH-« (Matasović i dr. 2021, 389).

[69] »Bok planine, padina brda« (Šic 1994, 32). Kod većine autora obuhvaćenih ovim radom ne nalazimo niti jedno od značenja koje odgovara ispitivanom arealu, npr., »STRANA - pravac; prostor, lokalitet, regija, rub, udaljeno mjesto, suprotna obala rijeke« (Мурза́ев 1984, 370). Matasović i dr. navodi značenja 'strana, zemlja', također 'prostor koji se prostire uz nešto, iza ili ispred nečega; zemlja, oblast, područje; dio tijela' (2021, 392).

[70] Etimološka su tumačenja problematična, iako rječnici uglavnom upućuju na tursko porijeklo i saglasna su u vezi s apelativnim značenjem, 'klanac, jaruga, provalija'. Riječ ne nalazimo kod Škaljića. U Akademijinu rječniku (RHSJ 1880–1976, XVII–43) »u Bosni Do Surduk kod sela Papratnice u Visočkom kotaru (...) SURDUP, m. topogr. naziv. vidi Surdun, možda je i neka veza sa surduk. (...) Na severoistočnoj podorini Žijova (u Crnoj Gori) padaju u oči imena: Surdup, čije ime znači provala, ali mu ne znam porekla.« Rječnik upućuje i na vjerovatnoću porijekla iz mađarskog szurdok (klanac). Kod Šica (1994, 26, 52) nalazimo također oblik surdup kao udubljenje u krasu, 'vrtača koja se kanalom produžuje u pećinu'. Usporedi sa Sùrdup-strána u Podveležju (Peco 1990, 158).

[71] Špilja je »speleološki objekt u kojem prevladavaju horizontalni ili blago nakošeni kanali. Vrste špilja: vodoravne, uzlazne, silazne, etažne, razgranate, vodene, suhe itd. Naziva se još: spilja, peć, pećina, jama« (Malinar 2021, 54). Nastalo iz ngr. σπήλα 'jama, spilja' < grč. σπήλαιoν (Matasović i dr. 2021, 445).

[72] Značenje je navedeno prema mjesnom leksiku i referentu. Nejasne etimologije. Skok (1971–74, I–340) povezuje s nazivom čuka za 'brdo, greben', »balkanska riječ mediteranskog porijekla (upor. tükú (...) od tük)«. Kod Murzaeva nalazimo termin tuka 'zemlja, tlo, glina, prašina...' (Мурза́ев 1984, 406). Grigorjan navodi termin tukma sa značenjem 'isturena stijena', također u prenesenom značenju, prijekorno 'glava' (Григорян 1975, 225). U ovom slučaju porijeklo je tursko, u bosanskom ustaljeno u imenici tokmak (< tur. tokmak 'malj; glavat, debeo komad drveta'; 'glupan' (Škaljić 1979, 618), ima odraza i u bosanskoj onomastici (Tokmaković, prezime; Mulahalilović II/400).

[73] Apelativ ulica čest je u toponimiji u ispitivanom arealu, svi se toponimi s ovim apelativom odnose na mikroreferente, koji jasno upućuju na zaključak da apelativ ulica u sastavu toponima koji ih identificiraju nemaju mnogo veze sa značenjem ovoga apelativa u savremenom bosanskom jeziku. »Svi znamo kako danas izgleda ulica; (...) Nekada, međutim, u davna vremena i na nekim dalekim prostranstvima, nije bilo tako. Tada nije bilo ni asfalta, ni velikih zgrada naslonjenih jednih na druge, ni automobila, ni tramvaja i trolejbusa, ni električnih stubova sa žicama, ni crveno-žuto-zelenih semafora. Ljudi su gradili kuće ("skrovišta") pokraj kakvog prirodnog kamenitog udubljenja da bi njime mogli lakše hoditi i jedni druge u dobru ili u nevolji pohoditi. To su obično bila korita presahlih potoka ili manje kamenite vododerine. Tako je nastala i sama reč ulica (od ula, što je značilo "put", a pre toga "udubljenje" ili "korito potoka")« (Šipka 2007, 66). Kod Grigorjana nalazimo termin ulej, sa značenjem ljevkaste jaruge, klanca na strmoj planinskoj padini kojom otječe voda pri kiši; odakle je izvedeno i ulica sa značenjem 'golo mjesto na strmoj šumovitoj planinskoj padini' (Григорян 1975, 229), također uluk < tur. oluk 'uska i duga jaruga'. Matasović i dr. također za ȕlica navodi značenje 'uzak prolaz, procjep', od psl . úlica, izvedeno od * úlь(jь) 'procjep, panj' < ie. * h2ewl - 'uzak prolaz, procjep' (2021, 507).

[74] U RHSJ (1880–1976, IX–861) »ùsjelina f. strmac, vrlet«. Sjesti od psl. * ssti < ie. sed- 'sjesti (Matasović 2021, 343).

[75] Riječ je o ekaviziranom toponimskom liku. Jedna od karakteristika ilijaških toponima jeste neujednačena realizacija glasa jat, koja varira od ijekavske, ekavske do ikavske. Tako, osim u katastarskim knjigama ( Belica RN, Gorela HA , Oselina / Osjelina SR, Breg SR, Brest SR, Brestovi BA, Goli breg ME, SR, Korito reke SR, Korito reke Ljubine SR, Leska IV, ST, Medvedov do KAM, IV, Na bregu / Na brijégu SR, Ravan brest SR), ekavizirane toponimske likove, istina, u znatno manjem obimu, bilježimo i na terenu, kao što su npr. Dȅtelina PO i Lȇpā lúka, uz Lȉjepā lúka SR (Ibrišimović 2022, 313-314).

[76] Termin nalazimo kod Murzaeva »VALA - dolina, udubina, nizina« (Мурза́ев 1984, 96), također, »do, usek« (Šic 1994: 49). Grigorjan navodi rumunsko porijeklo »rum. vàle 'dolina, porječje'« (Григорян 1975, 36)

[77] Ilijaški je Vȃl (VI) putić na području staroga grada Dubrovnika. Usporedi Vȃl u Mikrotoponimiji trebinjske Lastve, »uzdignuti dio terena koji ima oblik talasa« (Hadžimejlić 1987, 41).

[78] »Dugački planinski greben, izdužen u pravcu opšteg prostiranja slojeva i odvojen od graničnih paralelnih vijenaca izduženim dolinama tektonskog ili erozivnog porijekla«, kao dio sintagme planinski vijenac (SSGNT 1984, 325). Kod Murzeva »VIJENAC – planine, izdužene u krug ili polukrug« (Мурза́ев 1984, 99). Matasović i dr. navodi značenje 'plesti, svijati' ie. korijena * weyh1 -, od kojeg je postalo psl. * věncь (2021, 551).

[79] U Akademijinu rječniku vlàčuge su »unakrst sklepani kolci na kojima orači dovoze plugove« (RHSJ 1880–1976, XXI–146), s tim u vezi i vláčiti »vlačom drljati«, ali i »vući, potezati po čemu što teško« (RHSJ 1880–1976, XXI–145). Vidjeti također Григорян (1975, 39). Matasović i dr. navode glagol vláčiti od psl. * volčìti »koji je od istog korijena koji je u vući «, koje je postalo od * vьlkti < * welk- (2021, 559, 573).

[80] Ovo je ime šume, livade i voćnjaka u Rȉbarićima, vláka je apelativ za stazu u šumi kojom se izvlače oborena stabla. Usporedi sa Vláka u trebinjskoj Lastvi kojom se imenuje »zaravanak u brdu ili 'njiva krivudava, ćoškasta, uska i duga'« (Hadžimejlić 1987, 41), Vlàčuge i Vlȁka u Podveležju »u vezi s glagolom vlačiti: gdje se nešto vlačilo, prodol, ravnica« (Peco 1990, 162). Usp. i sa Vlačeg »međnjik banjskih sela (…) stsrp. vlačeg ‘presedlina’ (…) Up. oronim Vlàčeg koji u oblasti Pivske planine beleži Cicmil 164 uz objašnjenje da reč znači presedlinu, kosu između dva dola; Vlačeg i u Bosni kod Kupresa. Inače reč vlačeg znači jak gvozdeni lanac koji služi za vučenje, izvedena je od vlačiti < prasl. *v olčiti« (Loma 2013, 45). Također i vlȁka 'ravni do, gola strana brda' (Šic 1994, 49).

[81] »Najviši dio planine, masiva ili grebena planinskog vijenca«, kao dio sintagme planinski vrh (SSGNT 1988: 325). Kod Murzaeva 'vrh, vrh planine, brda', kao i kod Šica (1994, 35), ali i 'početak, izvor rijeke' i niz drugih značenja u različitim arealima (Мурза́ев 1984, 101–102). Postalo od psl. vьrx < * wers- 'vrh' (Matasović i dr. 2021, 568).

[82] »Obično okruglasto udubljenje u krasu čiji je gornji, ivični presjek 20-25 m, a dubina 5-10 m. (...) U srpskohrvatskom jezičkom području za vrtače se upotrebljavaju i izrazi do, dolac, dolina, duliba, vrtop. Internacionalni naziv je dolina« (SSGNT 1988, 478). »Levkasto udubljenje u krasu« (Šic 1994, 53). Matasović i dr. navode da je vtača posuđena iz vlat. * hortacea, izvedeno iz * hortus 'vrt' (571), od psl. vьrtti < ie. * wert- 'okretati, vrtjeti' (2021, 572).

References

 

Alađuz, Vahid. 2016 Hadžićka toponimija. Hadžići: Općina Hadžići.;

 

Bašić, Mirela. 2016 Fitonimi u toponimiji zeničke kotline. Književni jezik. 271–272. (Sarajevo). Institut za jezik Univerziteta u Sarajevu.

 

Bezlaj, France. 1977 Etimološki slovar slovenskega jezika.Prva knjiga: A–J. Ljubljana: Slovenska akademija znanosti in umetnosti, Inštitut za slovenski jezik.

 

Brozović Rončević, Dunja. 1999 Nazivi za blatišta i njihovi toponimijski odrazi u hrvatskom jeziku. Folia onomastica Croatica. 8:1–40

 

Bulić, Refik. 2009 Iz bosanske dijalektologije. Tuzla: PrintCom.;

 

Doci, Rexep. 1984 Međujezički kontakti u našoj toponimiji u svjetlu semantike riječi tipa mal (malj), Zbornik radova savjetovanja o pitanjima standardizacije geografskih naziva u jezicima naroda i narodnosti SFRJ. Sarajevo: Geografsko društvo BiH.;

 

Фасмер, Makc. 1968 Этимологический словарь русского языка. Пер. с нем. и допол. О. Н. Трубачева. ТТ. I–IV, М.: Прогресс. [Fasmer, Maks. 1968 Etimologicheskiy slovar' russkogo yazyka. Per. s nem. i dopol. O. (М.). Progress.].

 

Filipović, Milenko. 1969 Majevica – s osobitim obzirom na etničku prošlost i etničke osobine majevičkih Srba. Djela, knj. XXXIV, Sarajevo: ANUBiH.;

 

Gluhak, Alemko. 1993 Hrvatski etimološki rječnik. Zagreb: August Cesarec.;

 

Григорян, Эдуард Александрович. 1975 Словарь местных географических терминов болгарского и македонского языков. Ереван: Айастан. XVIII + 260 стр. [Grigoryan,. Eduard Aleksandrovich. 1975 Slovar' mestnykh geograficheskikh terminov bolgarskogo i makedonskogo yazykov. Yerevan: Ayastan. XVIII + 260 str.].

 

Hadžimejlić, Jasna. 1987 Mikrotoponimija trebinjske Lastve. Poseban otisak iz Onomatoloških priloga VIII. Beograd: SANU.;

 

Halilović, Senahid. 2005 »Bosanskohercegovački govori«, Jezik u Bosni i Hercegovini. (ur. S. Mønnesland), Institut za jezik u Sarajevu i Institut za istočnoevropske i orijentalne studije,. Oslo, Sarajevo,: p. 15–51

 

Haverić, Đenita; Šehović, Amela. 2017 Riječi perzijskog porijekla u bosanskom jeziku. Posebna izdanja 25.Sarajevo: Institut; za jezik Univerziteta u Sarajevu.https://yusundials.com/geografski-recnik/ https://fran.si/193/marko-snoj-slovenski-etimoloski-slovar Ibrišimović, Nihada. 2021 »Mikrotoponimija Ilijaša i okolice«.Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli.

 

Ibrišimović, Nihada. 2022 »Toponimi motivirani rudarskom djelatnošću na prostoru starobosanskog Dubrovnika«. Zbornik radova. Treći simpozij o bosanskom jeziku. Sarajevo: Institut za jezik UNSA,; p. 175–203

 

Ibrišimović, Nihada. 2022 Ilijaška toponimija. Sarajevo: Institut za jezik UNSA.;

 

Jahić, Dževad. 1910 Rječnik bosanskog jezika, 2. Sarajevo: Bošnjačka asocijacija; p. 33

 

Kalmeta, Ratimir. 1976 »Zemljopisni nazivi u našem jeziku«,. Jezik. 24(2):50–53

 

Karadža, Mevlida. 1989 »Geografska terminologija«. Radovi XIV. Sarajevo: Institut; za jezik i književnost u Sarajevu, Institut za jezik.

 

Kasumović, Ahmet. 1991 Toponimi, etnici i ktetici Tuzle i okoline. Tuzla: DP Grafičar – Izdavačka djelatnost.;

 

Kingston, John. 1988 Longman illustrated Dictionary of Geography: the study of the Earth, its landforms and peoples,. Longman.;

 

Lepirica, Alen. 2009 Reljef geomorfoloških makroregija Bosne i Hercegovine. Tuzla: Prirodno-matematički fakultet u Tuzli.;

 

Lisičić, Sulejman. 2010 »Toponimi Maglaja i okoline«, Zbornik radova Pedagoškog Fakulteta u Zenici, 8. Zenica: Pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici,; p. 251–261

 

Loma, Aleksandar. 1994 »Na ušću Dnjepra u Kolubaru (Stara slovenska baština u geografskoj terminologiji Valjevskog kraja)«,Valjevac, veliki narodni kalendar za prostu 1994. godinu. Valjevo. p. 229–236

 

Loma, Aleksandar. 2013 Toponimija Banjske hrisovulje. Beograd: SANU.;

 

Malinar, Hrvoje. 2021 Speleološki rječnik. 2. izd. Zagreb: Hrvatski planinarski savez.;

 

Matasović, Ranko. 2008 Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika. Zagreb: Matica hrvatska.;

 

Matasović, Ranko i dr. 2016 Etimološki rječnik hrvatskoga jezika. 1. svezak. A – Nj. Zagreb: Institut; za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

 

Matasović, Ranko i dr. 2021 Etimološki rječnik hrvatskoga jezika. 2. svezak. O – Ž. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

 

Mulahalilović, Enver. 1976 Orijentalizmi u srpskohrvatskom jeziku,. I i II dio. Rukopis. , editor. Sarajevo: Institut za jezik Univerziteta u Sarajevu.;

 

Мурзаев, Эдуард Макарович. 1984 Словарь народных географических терминов. Москва: Мысль. [Murzаev, Eduаrd Makаrovich. 1984 Slovar' narodnykh geograficheskikh terminov. (Moskva). Mysl'.].

 

Никонов, Владимир Андреевич. 1966 Краткий топонимический словарь. Москва: Мысль. [Nikonov,. Vladimir Andreyevich.; 1966 Kratkiy toponimicheskiy slovar'. Moskva: Mysl'.];

 

OSTSO = Osnoven sistem i terminologija na slovenskata onomastika. Osnovnaja sistema i terminologija slavjanskoj onomastiki.Grundsystem und Terminologie der slawischen Onomastik. 1983 Skopje: Makedonska akademija na naukite i umetnostite.

 

Peco, Asim. 1990 Mikrotoponimija Podveležja. Sarajevo: ANUBiH.;

 

Petrović-Savić, Mirjana. 2013 »Toponimija Rađevine«. Doktorska disertacija. Novi Sad: Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu.;

 

Radovi Poljoprivredno-šumarskog fakulteta UNSA,. p. 4–7. 1956 Sarajevo: Univerzitet u Sarajevu, Institut za arhitekturu i urbanizam.

 

RHSJ = Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, I–XXIII. 1880–1976. Zagreb: JAZU.;

 

Rodić, Nikola. 1986 »Rudarska terminologija u starim srpskim tekstovima«. Južnoslovenski filolog XLII. Beograd: Institut za srpskohrvatski jezik,; p. 137–146

 

Skok, Petar. 1971 Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, I–IV. Zagreb: JAZU.;

 

Skračić, Vladimir. 1989 »Odnos između hrvatskih i mletačkih geografskih termina (na sjevernojadranskim otocima)«. Čakavska rič. 17(1):61–70

 

Skračić, Vladimir 2010 Toponimija otoka Murtera. Zadar: Sveučilište u Zadru – Centar za jadranska onomastička istraživanja.

 

Snoj, Marko. 2016 Slovenski etimološki slovar (www.fran.si;. p. 24 I. 2023

 

SSNGT = Garić-Karadža, Mevlida; Mastilo, Natalija. 1988 Savremena srpskohrvatska naučna geografska terminologija. Rukopis. Sarajevo: Institut za jezik Univerziteta u Sarajevu.;

 

Šic, Jozef. 1994 Geografska terminologija srpskohrvatskog jezika.Gornji Milanovac /. Beograd / Novi Sad: Dečje novine, Vukova zadužbina, Matica srpska.;

 

Šimunović, Petar. 1972 Toponimija otoka Brača. Brač: Skupština općina Brač, Savjet za prosvjetu i kulturu.

 

Šimunović, Petar. 1976 »Toponimija istarskog razvoda«. Onomastica Jugoslavica. 6:3–34

 

Šipka, Milan. 2007 Priče o rečima. 2. izdanje. Novi Sad: Prometej.;

This display is generated from NISO JATS XML with jats-html.xsl. The XSLT engine is libxslt.