Rekonstrukcija potpunog defekta donje usne udruženog s defektom brade

Rekonstrukcija potpunog defekta donje usne udruženog s defektom brade

Reconstruction of a complete lower lip defect combined with a chin defect

Ivan Kovačić¹, Marijan Kovačić² (https://orcid.org/0000-0003-0860-6923)

¹ Služba za kirurgiju, Opća bolnica Zadar

² Odjel za bolesti uha, grla i nosa, Opća bolnica Zadar

Adresa za dopisivanje:

Prim. Marijan Kovačić, dr. med., https://orcid.org/0000-0003-0860-6923 Obala Kneza Branimira 2E, 23000 Zadar, e-pošta: mar.kova@yahoo.com

Poštovani gospodine uredniče,

u prethodna dva teksta, objavljena u Liječničkom vjesniku, bavili smo se inovativnim postupcima u rekonstrukciji srednje velikog potpunog defekta donje usne. ( 1, 2) Ovim putem pokušat ćemo pobuditi zanimanje čitateljstva o uznapredovalim tumorima donje usne, čije liječenje dovodi do njenog totalnog defekta, nerijetko udruženog s defektom brade. Kirurški procesi rekonstrukcije takvog defekta iznimno su složeni. Baziraju se na upotrebi tkiva u neposrednoj blizini defekta, formiranjem regionalnih ili udaljenih režnjeva. ( 3– 5) Iskustva s primjenom pojedinih metoda prilično su oskudna i odnose se najčešće na pojedinačne slučajeve zbog rijetke učestalosti ovog tipa karcinoma. Naime, dijagnoza malignih bolesti donje usne u pravilu se postavlja pravovremeno zbog vidljivosti nastalih promjena. Bolesnici rano traže medicinsku skrb, a tim se izbjegava potreba opsežne resekcije tkiva. Našoj bolesnici izvršili smo rekonstrukciju velikog defekta donje trećine lica primjenom jednostranog kompozit otočnog režnja obraza elongiranog u područje vrata. U cijelosti smo nadomjestili tkivo donje usne i brade, a manji preostali kontralateralni defekt obraza zatvorili smo semicirkularnim režnjem okolnog tkiva. Izvornu varijantu ovog režnja opisuju Sasaki i suradnici ( 6), kojim su izvršili korekciju cervikalne ezofagealne stenoze i sanaciju posljedica osteoradionekroze usne šupljine. Njegova šira primjena nije se ostvarila u rekonstrukciji glave i vrata. Osnovni je razlog ograničena i mala površina režnja. Izmjenom lokacije formiranja i elongacijom režnja u područje vrata mi smo značajno povećali njegovu površinu i učinili ga podatnim za rekonstrukciju nastaloga velikog defekta. Osnovu režnja postavili smo nešto niže od osnovne tehnike, i to u područje bukomandibularnog dijela obraza. Površinu režnja povećali smo spuštanjem vanjske incizije u područje vrata oko 3 – 4 cm od ruba donje čeljusti (Figure 1; Figure 2). Uključivanjem i odizanjem površnog sloja duboke fascije vrata s režnjem umnogome smo podigli razinu kirurške sigurnosti pronalaženja i oslobađanja njegove vaskularne peteljke (facijalne arterije i vene). Omogućili smo njezino istezanje i konačnu transpoziciju režnja bez veće tenzije. Ovim postupkom zaštitili smo i mandibularnu granu ličnog živca i sačuvali i motornu inervaciju mišićnog sloja režnja. Po formi, režanj je i dalje ostao izvorno aksijalni s kvalitetnom opskrbom krvlju svih njegovih slojeva (bukalne sluznice, mišića: bucinatora, depressora labii oris i anguli oris, platizme i kože). ( 7) Oblik i površinu lako smo prilagodili nastalom defektu izvedbom dobro vizualiziranih intraoralnih i ekstraoralnih incizija (Figure 2). Manju pažnju zahtijevala je detekcija i prezervacija ušća Stensenova kanala i bukofaringealne fascije, koja prevenira nepoželjan prolaps masnog tkiva obraza. Bez obzira na veličinu donatorskog mjesta, njegovu sanaciju postigli smo izravnim zatvaranjem. Izbjegli smo torziju nosa, gornje usne i novoformiranoga usnog kuta. Sidrenjem mišićne strukture koštanim šavom na kost mentalne regije i spajanjem s gornjom usnom postigli smo stabilnu visinu usne i dubinu gingivovestibulanog sulkusa. Vrlo brzo uspostavljena je potpuna oralna kompetencija i razumljiv govor bolesnice. U istom aktu prebacivanjem bukalne sluznice i njezinim vezivanjem za kožu režnja formirali smo i vermilion donje usne koji je pridonio boljem estetskom izgledu. Postignuti rezultat u funkcionalnom i estetskom smislu nije se mijenjao za vrijeme praćenja u trajanju od pet godina, bez obzira na provedenu adjuvantnu radioterapiju (Figure 3). Iako se u mnoštvu opisanih tehnika teško može odrediti najbolja, mi vjerujemo da ova tehnika zbog svoje kirurške jednostavnosti i postojanosti postignutog rezultata može biti zanimljiva alternativa u rekonstrukciji totalnog defekta donje usne s defektom brade ili bez njega. Navedena tehnika može se iskoristiti i za druge defekte u području glave i vrata. Stoga smatramo da i ovo pismo može pripomoći njezinoj popularizaciji.

S poštovanjem!