Drama Vladimir Ignaca Kristijanovića i njegov kajkavski dramski jezik

1. Uvod

Drama Vladimir, kralj horvatski, zresni domorodec pripada ranoj fazi Kristijanovićeva stvaralaštva. Na dnu prve (naslovne) stranice sačuvanoga rukopisa drame, osim posvete ( Od Ignaca Kristijanovič Tomašu Mikloušiču prikazan) stoji godina 1832. Prema Olgi Šojat (1962: 69) ta godina označuje kraj prve faze Kristijanovićeva stvaralaštva, koju je obilježilo bavljenje nabožnom literaturom i suradnja s ujakom Mikloušićem (umro je 1833.). Iduća dva desetljeća Kristijanović će se potvrđivati kao pučki prosvjetitelj i neće tražiti književnički put u pisanju drama.1 Posveta ujaku na sačuvanom rukopisu ukazuje na to da je Kristijanović pišući svoju dramu imao na pameti prethodne Mikloušićeve uspjehe na području drame. Vjerojatno je htio ujaku tada, pri kraju njegova života, pokazati kako nasljeduje njegov rad, htio je na njega ostaviti dojam svojim umijećem.

Slika 1. Prva, naslovna stranica rukopisa (Arhiv HAZU, sign.I a 82) drame Vladimir Ignaca Kristijanovića

Koliko dosad znamo, jedini tekstni svjedok Kristijanovićeve drame Vladimir jest rukopisni fragment Arhiva HAZU-a I a 82. Taj rukopis, koji O. Šojat drži autografom, izgleda kao čistopis s nekoliko manjih naknadnih ispravaka, čini se istom rukom. Ne sadržava svršetak jer drama ili nije bila završena ili je prepisivanje bilo prekinuto. Na završetku osmoga lista stoji kustoda Vladimir, koja ukazuje na nastavak drame i sljedeću repliku Vladimira. Od svih tema Kristijanović je dramom otišao u daleku slavensku povijest, u 10./11. stoljeće, prikazavši hrvatskoga kraljevića Vladimira u sužanjstvu bugarskoga cara Samuila (u tekstu Šalamona). Kristijanoviću je cilj bio prikazati čast domoljuba plemenita roda koji »(...) rajši sužen ostati hoče i živlenje izgubiti nego kraljestvu horvatskomu po iskuplenju svomu škoditi« (Kristijanović 2a2). Prvi prizor čini samo Vladimirov monolog, u kojemu on ocrtava iskazima, osobito retoričkim pitanjima, okolnosti u kojima se našao, nemoćan i obeščašćen. U drugom prizoru Vladimir razgovara sa Štratom, carevim pouzdanikom i uglednim vojskovođom. U njihovu razgovoru razmataju se i pojašnjavaju okolnosti koje su Vladimira dovele u sužanjstvo, a središnji i najvažniji segment toga prizora jest duga ispovjedna Vladimirova replika, u kojoj on iz mladačke perspektive opisuje svoje vojničke početke i pajdaštvo, odnos s ocem i situaciju koja ga je u boju dovela u sužanjstvo. Iduće Vladimirove replike podcrtavat će bojazan uslijed dvojbe koja ga u zarobljeničkom položaju muči: hoće li otac sinov život pretpostaviti stečenim zemljama i moći. Štrato ga u mislima prati, hrabri i tješi, laskanjem ga nastoji osokoliti, a na kraju prizora najavljuje dolazak kralja Šalamona. U trećem prizoru doći će do obrata jer će Vladimir doznati od Šalamona da su on i njegov otac bili prijatelji u mladosti te da se u očevu zarobljeništvu nalazi Polimet,3 sin kralja Šalamona, što stubokom mijenja Vladimirovu perspektivu na vlastiti položaj u sužanjstvu. S obzirom na to da svršetak nije ispisan, ne doznaje se na koji je način došlo do konačnoga raspleta, iako je predvidljiv iz sačuvanoga dijela posljednjega prizora.

Nikola Batušić sugerirao je moguće utjecaje na izbor teme Kristijanovićeve tragedije: Ljetopis popa Dukljanina i anonimnu zagrebačku isusovačku dramu Princeps pro populo victima (1732.) te je ustvrdio nakon analize da je »ovo djelo jasnih klasicističkih obilježja kakva iskazuje isusovačka školska drama« (2004: 192). Iako je ukazao na podudarnosti s isusovačkom dramaturškom matricom i odraze Corneillevih dramaturških načela, Batušić je objasnio zašto Vladimir nije bio namijenjen teatru u zagrebačkom Sjemeništu, gdje je, dok je pisao dramu, Kristijanović službovao: Kristijanovićeva drama nije komedija ni poučni igrokaz, što je bio repertoar toga teatra o pokladama, a isusovačkih gojenaca nije tada bilo jer je red 1773. na dulje ukinut. Stoga, Batušić je zaključio da je drama mogla biti namijenjena školskomu kazalištu u Plemićkom konviktu na Gradecu. Kako god to bilo, tematiziranje »junačke« radnje, čime su eliminirani ženski likovi, ne mora biti samo odraz utjecaja kasnijega sjemenišnoga kazališta, nego i Kristijanovićeva nazora. Naime, iako Kristijanović piše dramu namijenjenu izvođenju, što se jasno iz riječi predgovora vidi, poznato je također prema stajalištima iznesenima u Blagorečjima (Blag II 1830: 242) da je Kristijanović u maskiranju, a osobito se to odnosi na preoblačenje muškaraca u žene, vidio ponašanje suprotno kršćanskomu moralu.4 U starijem isusovačkom kazalištu bilo je ženskih likova, ali morali su ih glumiti muškarci prerušeni u žene jer ženama nije bilo pristupa u gimnazije i glumišta.5

Kristijanovićeva drama izdvaja se iz čitava njegova opusa jer je to njegova jedina drama ili barem pokušaj da se okuša u žanru drame. Osim jezikoslovnih djela kao što je gramatika Grammatik der kroatischen Mundart (1840.) i osvrta Nekaj o horvatskem jeziku (1848.) i Jošče nekaj o horvatskem jeziku (1849.) njegov opus čine djela nabožno-poučnoga karaktera (najpoznatije i najuspjelije su propovijedi Blagorečja), pučka kalendarska štiva na stranicama Danice zagrebečke i prijevodi (kao što su Ezopove basne). Kristijanovićeva je drama jednočinka (u bilješci ispod naslova piše: Vu jednem ispelavanju naprvostavljen), drama u jednom činu s tri prizora. Čini se da je Kristijanovićeva pseudopovijesna tragedija Vladimir njegovo originalno književno djelo jer se izravni predložak dosad nije uspio pronaći, pa se i po tom taj tekst izdvaja iz njegova opusa, među djelima koja su bliži ili udaljeni prijevodi, adaptacije i kompilacije.

U ovom prilogu raspravit ćemo o Kristijanovićevoj uporabi jezika, kao vrelu za povijesna dijalektološka i jezičnopovijesna istraživanja hrvatskoga jezika, potom ćemo se osvrnuti na bitne značajke po kojima možemo govoriti o dramskom jeziku, i na kraju ćemo pružiti dva etnolingvistička pogleda na kajkavski tekst, kao dva moguća smjera daljnjih istraživanja.

2. Rasprava o uporabi jezika u Kristijanovićevoj drami

2.1. Kristijanovićeva drama između povijesne dijalektologije i povijesti hrvatskoga jezika

Dobro je poznata Kristijanovićeva pozicija i njegova stajališta o jeziku Hrvata u osvit ilirskoga pokreta i u vrijeme kada je jezična koncepcija iliraca već prihvaćena. U dosadašnjim radovima na to se osvrće gotovo svatko tko je išta napisao o Kristijanoviću. Obično se govori o »žrtvovanju« ili o »obezvređivanju« kajkavštine u vrijeme ilirskoga narodnog preporoda i o Kristijanoviću kao »borcu«6 »za slatki naš kaj«. Ako gledamo na to bez opreka, može se reći da je dobro da su Hrvati imali i Kristijanovića i ilirce jer s jedne strane u Kristijanovićevu opusu ogleda se višestoljetni skorup dozrele književno-pučke kajkavštine, a na drugoj važnost jezičnoga sjedinjavanja svih Hrvata u štokavštini, za kojom je također stajala bogata književna produkcija, i u koju je gdjegdje uvirala kajkavska riječ.

Devetnaestostoljetna književna kajkavština po jezičnostrukturnim značajkama ne razlikuje se bitno od one iz 17. i 18. stoljeća.7 U tim je stoljećima postignuta stabilnost i razvijene su njezine funkcionalne i ekspresivne stilske mogućnosti.8 Stoga nije potrebno opisivati podrobno jezik Kristijanovićeve drame po shematiziranim deskriptivnim jezikoslovnim kriterijima, ne treba ponavljati već utvrđene opće značajke. Hrvatski jezičnopovijesni prikazi često se zaustavljaju na najzanimljivijim mjestima, kada se popišu jezičnostrukturne značajke. Zato ćemo u ovom prilogu na primjerima pokušati pokazati što je Kristijanoviću bio doista jezik i kako iza njegove jezične uporabe takva kakva jest stoji mreža razloga i okolnosti koje treba uzeti u obzir ako se želi govoriti o Kristijanovićevoj jezičnoj kreativnosti i posebnostima njegova kajkavskoga dramskoga jezika. Najprije ćemo analizirati neka važnija obilježja Kristijanovićeva stila u dramskom tekstu. Nadalje, kada se raspravlja o dramskom tekstu, važnijim se od jezičnostrukturnih danosti i jezičnih normi onoga vremena čini pitanje kako je taj jezik funkcionirao na nekoliko razina. Mnogo je tih razina i teško bi ovaj prilog mogao iscrpiti sve što drama za interpretaciju nudi. Stoga ćemo pozornost nakon osvrta na stilska uporišta usmjeriti na tri glavne zanimljive uporišne točke (pitanja) koje jezičnopovijesne analize rijetko kad dodirnu: izražavanje uljudnosti i govorne činove (pitanje jezične uvjerljivosti iskaza u prikazanim situacijama i odnosima među likovima), jezikom projicirane stereotipe (pitanje uvjerljivosti slika svijeta koje su u jeziku i jezikom uhvaćene) i iskazivanje emocija (pitanje uvjerljivosti karaktera i izazivanje empatije). Sve su to bitna jezikoslovna pitanja, duboko smo uvjereni, ako analiziramo jezik jedne drame.

Slika 2. Početak predgovora drame Vladimir

Prve riječi drame, u predgovoru, izriču potrebu o uzvisivanju posebnoga jezika, plemenitoga i razvijenoga, kojim se mogu kao i drugi narodi dičiti Hrvati: »Vsaki narod z osebujnem jezikom svojem diči se. Gdo Horvatom za zlo vzeti bude mogel ako i oni starinskeh vitezov svojeh diku i poštejne z plemenitim i razvijenem jezikom izvišuju?« (Kristijanović 1832: 2a). Iz tih rečenica očituje se autorova marnost i promišljanje o uporabi jezika. Sudeći prema tom iskazu i uočenim jezičnim značajkama teksta lako je ustvrditi da jezik te drame nije odraz jednoga konkretnoga kajkavskoga govora nego je odraz težnje kajkavskih pisaca onoga doba da kajkavski književni idiom (sa zagrebačkom kajkavskom govornom podlogom9), učine što sposobnijim književnim jezikom s visokim stupnjem jezične standardiziranosti.

U svojem radu o Kristijanovićevu stilu O. Šojat pokazala je isključivo na izabranim odlomcima iz Blagorečja kako je Kristijanović očitovao sklonost »za plemenito jezično izražavanje« (Šojat 1960: 54), da se osviješteno i promišljeno služio stilskim sredstvima kako bi postigao svrhu svojega diskurza, ali i njegovu priličnu prilagodljivost jer je »točno znao za koga piše i kako treba da piše, pa je prema tome podesio i svoj stil«, to jest znao je što je umjetnost riječi. Izražajnost, izrazna otmjenost, razvidna je i u drami Vladimir, pa ćemo to u nastavku nastojati argumentirati.

[1] A da li sem ja zbilja suženj ? Ja suženj ? Zaisto vredno počel sem moja prva vojačkoga navuka leta! O Bože ! O otec moj! O da bi se ja mogel vputiti da vsa ova samo senja jesu ! (Kristijanović 1832: 2b)

U danom primjeru jezičnom uporabom postignuta je silna ekspresivnost izmjenom kratkih i dugih rečenica uz istodobno gomilanje, ponavljanje i nizanje iskaza upitnoga i uskličnoga tona, razvedeno slaganje i varijantni red riječi ( moja prva vojačkoga navuka leta; anteponiranje moja prva i postponiranje atributa otec moj).

[2] Vlad[imir]: Osupnjen sem! Ti meni daješ razmeti...

Šalamon: Da sin moj je suženj otca tvojega. Kak ti moj.

Vlad[imir]: Tvoj sin suženj otca moga? Tvoj Polimet10? Otkuda? Gde? Kak?

Šalam[on]: Pak hotela je sreča vojnička, kotera vagu na obodve strani jednako je pritegnula. (Kristijanović 1832: 8a)

U navedenom ulomku drame očituje se pažljivo i precizno (uglavnom neobilježeno) kontekstualno uključivanje iskaza, nastavljanjem na tuđe riječi i skladnom izmjenom iskazne teme i reme. Kristijanović je za naglašavanje dramatičnosti ključnoga dramskoga trenutka i ovdje, kao u prvom primjeru, iskoristio gomilanje iskaza različite duljine i različita tona.

[3a] Štrat[o]: Štrato se zovem.

Vlad[imir]: Štrato? On viteški Štrato, koteri otca mojega pri Vuni potoku pobil je? (Kristijanović 1832: 4a)

[3b] ...vnogi zmed oveh k prsam svojem junačkem lubljeno pritisnuli me jesu (Kristijanović 1832: 5a)

[ 3c] ... da negda ti i otec moj prijateli bili ste, kak ti povedaš nazlob, koteri vu vgašeno prijatelstvo cepi se... (Kristijanović 1832: 7a)

[ 3d] Mojega pak otca podložniki, buduči negda moji podložniki, kak bi mogli podnašati prez najvekšega omrazenja i špota vu hercegu svojem sužnja odkuplenoga? (Kristijanović 1832: 6a)

U izdvojenim primjerima uočavamo kako Kristijanović naglašava važnost pojedinih riječi njihovim postavljanjem na početak iskaza ( Štrato – Štrato) ili na kraj iskaza ( pobil je) ili nekoga njegova dijela ( podložniki – podložniki), a dodatnu težinu osim položaja riječi daje i ponavljanje riječi. Osim toga, navedeni primjeri svjedoče o marnu Kristijanovićevu izboru riječi i distribuciji distantnih sinonima u diskursu ( viteški – junačkem, nazlob – omrazenja).

Svi primjeri zajedno uvjeravaju nas da nije riječ o nekom dramskom pokusu i ad hoc napisanom dramskom fragmentu, nego iza jezične uporabe, koja, takva kakva jest, doprinosi dramskoj ekspresivnosti i napetosti, postoji splet razloga, odnos među riječima i njihovim značenjima.

2.2. Dramski jezik

Visoko se cijeni uvjerljivost dramskoga jezika Matijaša grabancijaša dijaka. Kristijanović je kao i Brezovački promišljeno pristupio jezičnomu oslikavanju i uvjerljivosti karaktera, ali, za razliku od likova u drami Brezovačkoga, njegovi su likovi redom pripadnici visokoga staleža, pa se usporedbe s jezikom Matijaša čine promašenim.11 Kristijanovićev dramski jezik uvjerljiv je na drugi način. B. Štebih Golub (2021: 264) u svojem recentnom radu o oslovljavanju u kajkavskom književnom jeziku piše:

Zanimljivo je da se u dramskom fragmentu Vladimir likovi međusobno također oslovljavaju s ti. Kako je riječ o drami pisanoj prema isusovačkoj matrici koja je uvelike slijedila Corneilleova klasicistička pravila, Kristijanović se pridržava staleške klauzule, pa njegovi likovi pripadaju najvišim društvenim slojevima: riječ je o Vladimiru, sinu horvatskoga kralja, Stratu, kraljevu pouzdaniku i bugarskom vojskovođi te kralju Salamonu, pa bismo prema Kristijanovićevim pravilima oslovljavanja i praksi iz razgovora očekivali da se likovi jedni drugima obraćaju u trećem licu množine tim više što se ne radi o osobama u bliskim ili obiteljskim vezama, a nominalno se oslovljavaju s kralj i herceg. Uzroke takvoga odstupanja valja tek ispitati na većem korpusu dramskih tekstova Kristijanovićeva vremena. Odstupanje je dobro uočeno i razborito se odgađa rješavanje toga pitanja dok se ne istraži građa u širem kontekstu ondašnje dramske produkcije.

Međutim, odgovor na pitanje o odstupanju od pravila u oslovljavanju, koja je Kristijanović pedantno popisao i razvrstao u svojoj gramatici, a u dodatku gramatici (Kristijanović 2012: 193–194) dao i konverzacijske primjere, trebalo bi potražiti najprvo u Kristijanovićevoj drami. Dramski dijalog ne bi zvučao uvjerljivo, nego neprirodno i kruto, kada bi bio na tragu Kristijanovićevih dekontekstualiziranih uzoraka pravilne (poželjne) komunikacije. Kristijanović stavlja likove u specifičnu situaciju (ratne okolnosti, zarobljavanje plemića), pa je jezična uporaba dramskih likova, da bi govorna situacija bila što uvjerljivija, morala biti prilagođena i ukazivati na solidarnost prema vojniku, premda neprijatelju, istoga staleža i visokoga ranga. Osim toga, zbog obostranih interesa koji se raskrivaju u drugom i trećem dramskom prizoru (mogućnosti oslobađanja, otkupa ili razmjene zarobljenika) sugovornici bi u takvoj neugodnoj situaciji vođeni interesima uvijek potencirali bliskost i razumijevanje, nastojali bi da formalnu komunikaciju pretvore u neformalnu ( Vi > ti). Dramski likovi ne govore sve što misle, pripadnici suprotstavljenih strana koriste se svim raspoloživim sredstvima, časte jedni druge hvalama i veličanjem, grle se, traže se pozitivna uporišta za razvijanje bliskosti (npr. pobuđivanje empatije kod sugovornika emocionalno obojanim ispovjednim iskazima, prizivanje sjećanja na negdanje prijateljstvo kraljeva u mladosti) s ciljem da se nelagodna pozicija ili neugodna situacija uspješno prevlada ili stekne neka korist.

[4] Štrat[o]: Za stanovito velik odgovor, herceg! Ja se moram nad tobum čuditi i tebe ljubiti.

Vlad[imir]: O, da bi me se predi bojal bil!

Štrat[o]: Još pristojneše vitezu govorejnje! Mi imamo z najjakšem neprijatelom harcuvati ako vu negvem šeregu više Vladimirov ne nahađa se.

Vlad[imir]: Ostavi prilizavajnje, vam strahovit ne mogu biti neprijatelji, nego oni koteri z mojem mišlejnem vnogo vekše čine bi zjedinili. Smem li ime tvoje znati?

Štrat[o]: Štrato se zovem.

Vlad[imir]: Štrato? On viteški Štrato, koteri otca mojega pri Vuni potoku pobil je?

Štrat[o]: Ne spominaj, prosim te, onoga dvojnoga harca. O kak krvavo fantil se je malo potlam tvoj otec na ravnice trnove! Takov otec takvoga sina imati mora. (Kristijanović 1832: 3b-4a)

Ako se ulomak analizira dubinski, iza sklopa pojedinih riječi, nadaje se zaključak da Kristijanović uljudno uvažavanje i poštovanje sugovornika ne gradi samo laskanjem ( prilizavajnje)12 i veličanjem sugovornika ( Takov otec takvoga sina imati mora) nego i govornim činovima koji su puno više od korištenja zamjenica ti/ Vi u iskazima. Čašćenje titulom herceg u obraćanju, uporabom imenice vitez, atributima velik (odgovor), pristojneše (govorejnje) i viteški (Štrato), uporabom glagola čuditi se (‘diviti se’) i ljubiti, tu je i neutraliziranje zapovjednosti imperativa ostavi, ne spominaj „uljudnim” glagolima kojima se traži dopuštenje ili se nešto moli ( smeti / prositi ). U suprotnom, da nije došlo do takva prilagođavanja jezika u prikazanoj dramskoj situaciji, Kristijanovićevu dramu odvelo bi to u neuvjerljiv dramski jezik. A neraskrivanje okolnosti, uvjeta i mreže odnosa što su zastrti riječima i njihovim sklopovima jezikoslovnu analizu ostavlja na površini.

Slika 3. Početak trećega prizora drame Vladimir

2.3. Etnolingvistički pogled na dramski jezik

Kristijanovićeva drama projicira važne stereotipe i izdašan je materijal za rekonstrukciju i interpretaciju ondanje slike svijeta što je pohranjena u jeziku i uhvaćena tim jezikom. Iako stereotipi nisu obično posve točni, oni su nerijetko korisni jer bez stereotipnih predodžbi teško bi bilo uočavati i razvrstavati pojavnosti koje čovjeka okružuju. I u iskazima Kristijanovićevih dramskih likova transponira se određeni svjetonazor i vrednuju se stereotipno određene pojavnosti. Ucjepljivanje stereotipa i vrednovanja u tekst ne govori isključivo o autorovu svjetonazoru, u aksiološkoj dimenziji iskaza zrcale se šira društvena poimanja i predodžbe stvarnosti, gotove slike koje čovjek odrastanjem usvaja zajedno s jezikom i prenose se nerijetko s koljena na koljeno. Primjerice, i danas su jednako živi oprečni stereotipi o starijoj (muškoj) osobi kao u Kristijanovićevo doba, što se razaznaje u zrcaljenjima stereotipnih slika starca u drami:

[ 5a] Još vezda mi na pamet dohađa kak z mene špotaval se je stari on. On potrenec!? (Kristijanović 1832: 2a)

[ 5b] Vladi[mir]: I pak me pohađaš? Starče, ja sem vnogo rajše sam. (Kristijanović 1832: 3a)

[ 5c] Vlad[imir]: Razmem te, istina je da ja suženj kralja tvojega jesem i pri njem stoji kak z menum baratati hoče, ali posluhni, ako ti on jesi koteroga spodobu nosiš, ako si stari pošten vojnik, vzemi se za me ter prosi kralja da se proti meni kakti vojniku... (Kristijanović 1832: 3b)

[ 5d] Spomeni se, o odičeni starče, iz nasladnosti mladosti tvoje, nigdar vekšu neg ja vu ovom mojem pripečejnu čutil nisi. (Kristijanović 1832: 5a-5b)

[ 5e] Primi vezda jošče od jednoga staroga vojnika navuk. (Kristijanović 1832: 8b)

U prva dva primjera riječi stari, potrenec, starče nose konotacije negativna vrijednosna obojenja i zrcale rodno neutralne stereotipe o starijim osobama. Iz perspektive mladića starija osoba smatra se osobom koja nedovoljno razumije ili nije dovoljno upućena ili ne postupa kako bi trebalo postupati [5a]. Takve konotacije izražene su i uporabom pejorativa potrenec, kojom se podrugljivo označuje osoba u starosti, u potrenoj dobi. Nadalje, starac se, opet iz perspektive mladića, stereotipno shvaća i kao osoba koja smeta, dodijava [5b]. Stereotipna shvaćanja o starcu vrijednosno su pozitivno modificirana u daljnjim dramskim situacijama i rodno se sužavaju na isključivo mušku osobu, u ovom slučaju vojnika u starijoj dobi [5c]. Kada Vladimir kaže Štratu »ako ti on jesi koteroga spodobu nosiš, ako si stari pošten vojnik«, iskače stereotip kojim se stariji muškarac smatra mudrom, časnom i poštenom osobom, osobito kad je riječ o starijem vojniku. Štoviše, dramski lik potpuno je svjestan da je moguće iznevjeravanje toga stereotipa kojim operira, što se vidi iz njegova opreza, koji se iščitava iz kondicionalnosti navedene klauze. Pozitivan stereotip o muškoj starijoj osobi, koju se poštuje i cijeni, može ocrtavati i samo atribut kao u primjeru odičeni [5d]. I konačno, stereotip o mudrosti starijega muškarca, vojnika u ovoj situaciji, zrcali se iz govora same osobe kojoj se stereotip pripisuje, ta se osoba sama stavlja u situaciju da savjetuje i mudro govori jer se obično od takve osobe to i očekuje.

Na to se nadovezuju i stereotipi o mladiću (mladu vojniku) i djetetu.

[ 6a] Ter z konja hiteči me, rekel mi je „ deteˮ. Znam da i kralj negov drži me za dete, za mehko, mlohavo, nasladnostjam privučeno dete. (Kristijanović 1832: 3a)

[ 6b] Štrat[o]: Ni mi drago da tak genuti me znal jesi. Z tobum dete postajati počel jesem. Vlad[imir]: Ni tak, Štrato, posluhni zakaj plačem se, nije ovo detinski plač, z koterim ti vitešku suzu tvoju zjediniti sramuvati bi se moral. (Kristijanović 1832: 5b)

Mladić se svim silama trudi svojoj okolini ostaviti dojam odrasle osobe, prema kojoj ne treba postupati kao s djetetom. Osobito je to pojačano kada se mladić želi dokazati u boju, potvrditi se u društvu kao muškarac. Vladimir se susreće u postupanju svoje okoline upravo s tim stereotipnim predodžbama i silno ne želi da ga se promatra kroz te predodžbe. Nadalje, tu je ujedno i stereotip o djetetu, štoviše, prilično je eksplicitno i jasno taj stereotip u drami opisan kada Vladimir karakterizira dijete kao »mehko, mlohavo, nasladnostjam privučeno« [6a]. Uz djecu se veže i plakanje i tankoćutnost, pa Vladimir opravdava svoje suze tako da ih veže uz još jedan stereotip, onaj o snažnu, ali tankoćutnu junaku (vitezu), koji se ne srami pustiti suzu.

U Kristijanovićevu tekstu jasno se razaznaje i negativno obojen stereotip o ženi, koji se iskazuje tako da se u tekstu supostavlja stereotipu o vojniku. U primjerima koje ćemo navesti jasno se govori o »nakinčenu« boravištu koje je prik- ladno za žene i sramotno za vojnika i, osim toga, projicira se uporabom atributa himbena (žena) drevni mizoginijski stereotip o varljivosti i prijetvornosti žene.

[ 7a] Vu kakov šator včinil me je nastaniti, nakinčen, prikladen kakti da bi ljuba njegova, himbena žena, vu njem prebivati morala, sramotno prebivališče za jednoga vojnika, mesto straže služba od vseh stran mi se ponuđa, špotlivo poštenje za Horvata. (Kristijanović 1832: 3a)

[ 7b] ... vzami se za me ter prosi kralja da se proti meni kakti vojniku, ne kakti jedni ženi kaže (Kristijanović 1832: 3b)

Sve u svemu, analiza bi mogla razotkrivati i niz drugih ucijepljenih stereotipa u Kristijanovićev dramski tekst, koji već vjekovima žive. Međutim, iz rečenoga jasno se može vidjeti da Kristijanović vješto jezičnom uporabom manipulira stereotipnim predodžbama u svrhu razvijanja dramske radnje i u svrhu oživljavanja dramskih likova, u čijim bi se predodžbama i postupanjima mogli prepoznati gledatelji/čitatelji njegove drame.

2.4. Izražavanje emocija

Analiza dramskoga teksta morala bi uzeti u obzir način izražavanja emocija jer emocije dramskoga lika daju uvjerljivost i plastičnost karaktera te pobuđuju empatiju gledatelja. Da bismo pokazali kako Kristijanović ocrtava unutarnji svijet glavnoga lika svoje drame, izabrat ćemo jedan reprezentativan primjer. Riječ je o iskazu Vladimira u drugom prizoru, u kojem on Štratu prikazuje ukratko svoje odrastanje uz oca do trenutka zarobljavanja. Na prvi pogled ta se replika čini zbog svoje duljine neuvjerljiva, ali se to može opravdati s obzirom na to da je riječ o ispovjednom pripovijedanju glavnoga lika. Vladimir iz svoje perspektive Štratu priča kako je pošao u boj sve do svojega zarobljavanja. U toj iskrenoj i dirljivoj ispovijedi mladića smjenjuje se niz stanja prožetih emocijama: strah (očeva reakcija na želju da ide u boj), zebnja (da otac ne promijeni odluku), čežnja (da se potvrdi kao ratnik i muškarac), nemir i uzbuđenost (neprospavana noć), nestrpljenje (hitro odijevanje), privrženost (otac i sin, Vladimir i pajdaši), sreća/radost (kada je krenuo u boj ravnopravno s drugim muškarcima), srdžba (ratnička), očekivanje i nada (susretanje i nadjačavanje neprijatelja po brežuljcima), tuga (kada je shvatio da je zarobljen). U samo jednoj replici Kristijanović vještom jezičnom uporabom izmjenjuje emocije i iskaze različitih emocionalno obojenih stanja skladno nadovezuje. Autor prilično uživljeno emocionalno tonira iskaz i jezičnostilski ga nijansira (npr. suze neposluhnjene želje; oka nisem stisnul, senje... preko pol noči pamet moju obzvirala jesu; iz postelje moje skočil sem, hitil se u oklop; vnogi zmed oveh k prsam svojem junačkem lubljeno pritisnuli me jesu; jedini otec... od koteroga slovo zel nisem boječi se, drščuč; na vsaki pogled njegov, pogled pun ognja, ja sam cel šereg vudril bil) služeći se i izravnim i neizravnim (drhtanje, plakanje, grljenje...) iskazivanjem osjećanja, što može prizivati empatiju gledatelja drame i angažirati ga da na temelju vlastita emocionalnoga iskustva osjeti dubinu toga mladačkoga proživljavanja. Jasnije će rečeno biti ako navedemo najvažniji dio te dramske replike:

[ 8] Vlad[imir]: ... Zaklinjal sedem puti na dan na kolenah klečeč, zaklinjal naj bi jenkrat spoznal da ja vu detinstvu nisem za nikaj odrasel ter dopustil da z vitezi vu harc šetujem, koterih premišlavajnje, veliku želju nasleduvajnja predi vu meni je zbudilo i višeput suze neposluhnenje želje moje je zavijalo. Včera zajdnič genul sem otca najbolšega zmed vseh otcev i Legled moju prošnu podpiral je. „[...] Da bi z vami spajdašiti se mogelˮ, zdihavajuč veli otec moj, „on jošče od rane betežen leži, ništermajnje naj buˮ, i z ovemi rečmi ogrlil me je, na znamejnje privolenja svojega. O kaj štimaš, kaj čutil je najsrečneši sin vu ovom objimajnju? Vu nasledujučoj noči niti oka nisem stisnul metemtoga vendar vu istom skoznuvajnu senje dike i harcuvajna preko pol noči pamet moju obzvirala jesu, onda iz postelje moje skočil sem, hitil se vu oklop, nerugane lasi pod kalpak spravil, zebral zmed mojega otca mečov koga ladat ufal sem se, zašel na konja vre jednoga predi bil sem zatrudil nego taborski glas naređene vojnike zbudil je. Oni dojdoše i ja vsakom držal govorenje i razgovor, vnogi zmed oveh k prsam svojem junačkem lubljeno pritisnul me jesu, jedini otec moj bil je od koteroga slovo zel nisem boječi se, drščuč, da ako još jedenput videl bi me, reč danu nazad ne vzeme. Ovak pošli smo vu pajdaštvu najvugodnešem, srečnešega nijeden človek čutil se ne more neg ja vu pajdaštvu Legleta čutil se jesem! Na vsaki pogled njegov, pogled pun ognja, ja sam cel šereg vudril bi bil i med meče neprijatelske hitil se. Vsaki brežanjek zbuđaval je vu meni sladko ufanje neprijatela na ravnici zapaziti, vsaki dol obečaval je srdcu mojemu priliku z šeregom neprijatelskom zestati se [...] preveč dalko od šerega mojega ponaglil sem se – ranjen i zadnič – vloljen! [...] Ja se plačem, ja zaplakati moram, akoprem bojim se da se iz mene zezmehaval budeš. Ti se odvračaš od mene? (Kristijanović 1832: 4a-5b)

3. Zaključne riječi

U ovom prilogu, zaobilazeći ponavljanje već poznatih jezičnostrukturnih danosti književne kajkavštine Kristijanovićeva doba, usredotočili smo se na argumentiranje Kristijanovićeve jezičnostilske prilagodljivosti, umijeća i kreativnosti da jezičnom uporabom aktivira dramski diskurz te na izražavanje uljudnosti i govorne činove, stereotipe i iskazivanje emocija jer smatramo da bez toga jezičnopovijesna analiza dramskoga teksta ostaje na površini. Utvrdili smo na nizu primjera da je Kristijanović u drami, kao i u drugim tipovima diskurza kojima je ovladao, bio prilagodljiv i učinkovito je, na različite načine, jezičnom uporabom postizao ekspresivnost, napetost i dramatičnost trenutka, pozicioniranjem riječi dodavao im težinu i važnost, uvjerljivo je kontekstualno uključivao iskaze i replike, spriječio izraznu jednoobraznost i ukalupljenost variranjem riječi te opskrbljivao diskurz distantnim sinonimima. U svemu tom probija subjektivan osjećaj o razmjerima Kristijanovićeva književnoga idiolekta, o njegovoj dubini i širini, na temelju autorove posvećenosti cilju vlastita diskurza. Taj idiolekt nesumnjivo je bio bogatiji i razvedeniji od slike koju o kajkavštini on nudi u svojem gramatičkom opisu i jezičnim preporukama. Tek u realizaciji vidimo tu puninu, mnogostrane izrazne mogućnosti, dojmljivost i živost Kristijanovićeva izražavanja. Ali, dakako, ne samo Kristijanovićeve ostvaraje i mogućnosti, nego općenito književne kajkavštine njegova doba. Istražujući ovdje izražavanje uljudnosti, ustvrdili smo da se Kristijanović i u tom segmentu odmiče od svojih idealiziranih (poželjnih) komunikacijskih uzoraka i dekontekstualiziranih, brižljivo sročenih pravila. Prilagodljiv je, ruši vlastita pravila da bi postigao cilj koji je tekstu postavio, pa dramske situacije tako jezičnom uporabom čini uvjerljivijima. Iako to i nije na prvi pogled vidljivo, kad se zagrebe oko okolnosti u kojima bi se dramski sugovornici istoga ranga doista u realnom životu našli, i njihovi interesi, jasno je zašto je jezična uporaba likova spuštena u neformalnu komunikaciju, ali opet s razlogom ispunjena nizom raznovrsnih jezičnih gesti i govornih činova (od iskaza poštovanja, hvaljenja, laskanja). Razotkrivanje i analiza nekih ucijepljenih stereotipa u dramske replike pokazuje nam ne samo da su u Kristijanovićevo doba živi bili »vekivečni« stereotipi o starcima, mladim vojnicima, djeci, ženama i junacima nego i to da ih Kristijanović iskorištava kao zamašnjake dramske radnje i likovima udahnjuje život ocrtavajući njihovu moguću jezičnu sliku svijeta, njihove mentalne sklopove i zapreke. I na koncu, analizom emocionalno toniranih iskaza vidi se ne samo da je Kristijanović bio vješt u sastavljanju takvih iskaza nego je jezičnu uporabu upregao tako, sklapajući i povezujući raznolika emocionalna stanja, da glavni dramski karakter dobije uvjerljivo ljudsko obličje po svojem unutarnjem svijetu koji su splele želje, motivacije, prepreke, mogućnosti, nevolje i udesi. O svemu tom trebalo je progovoriti kada se opisuje jezik jednoga u rukopisu zaostaloga i javnosti nepoznatoga dramskoga teksta iz povijesti hrvatske književnosti, da jezikoslovni zor i slovo ne spadne na popis fonema i morfema, na popis potvrđenih leksema i frazema, na popis odstupanja od gramatičkih pravila, da se naznači splet odnosa i razloga iza te i takve jezične uporabe u drami Ignaca Kristijanovića.

Transkripcija teksta Vladimir, kralj horvatski, zresni domorodec (1832.)

Treti iskaz

Kralj Šalam[on], Vlad[imir], Štrat[o]

Šala[mon]: Boji, kotere kralji med sobum držati pritruceni119 jesu, ne moraju biti osobitna neprijatelstva. Dopusti, herceg, da te ogrlim. O kak srečne dneve na pamet donaša mi cvetuča mladost tvoja! Ovak cvela je mladost otca tvojega! Ovo bilo je odprto govoreče oko njegovo. Ov znamenujuči istinski pogled, ovo njegovo plemenito držanje, još jedenput dopusti objeti120 tebe ar121 čutim da mlajšega otca tvojega vu [7a] tebi obimljem, nisi li kada od njega razmel kak zaufani prijatelji bili smo vu tvojoj dobi, vreme blaženo vu koterom smili smo istinskomu prijatelskoga srdca nagnjenju podati se. Ali naskorom122 k ladanju pozvani jesmo i onda skrbliv kralj i lico123 sumljiv sused moral je ljubečega kralja zavrči.

Vlad[imir]: Oprosti, o kralj, ako vu odgovoru na sladke reči hladnoga mene nah[a]đaš. Mladost moja vučena je misliti, ne pako zborno govoriti, kaj meni to more pomoči da negda ti i otec moj prijateli bili ste, kak ti povedaš, nazlob124 koteri vu vgašeno prijatelstvo cepi se, mora zmed vseh najsmrtnešega sada125 donesti. Ali ja još srdce človečansko prav ne poznam. Ne odvlači, o kralj, ne odvlači zdvojenje moje. Možno126 do sada govoril si poleg127 navade dvora, vezda govori poleg čutejnja kralja, koteri suprotivnika dike i mogučnosti svoje pred oblastjum ima. [7b]

Štrat[o]: Ne pusti, kralj, ne pusti mladiča ovoga nadalje vu dvojnosti128 stališa svojega.

Vlad[imir]: Falim129 ti, Štrato. Tak je, daj, da taki razmem iz vust tvojih, o kralj, kak odurnoga otcu svojemu činiti nakanil si nesrečnoga Vladimira. Po kak sramotnomu miru? Z kulikemi orsagi njega skupiti ima? Kak mali, kak obšanjen130 ov postati mora ako otcu ima povrnjen biti? O, dragi otec.

Šalom[on]: Ovo tulikajše131 zrelo človečko govorenje, herceg, bilo je negda otca tvojega, ovak tebe rad poslušam! O, da bi i moj sin mene ne mejnje vreden, tak z tvojem otcem govoril.

Vlad[imir]: Kaj potom razmeti hočeš?

Šalam[on]: Bog, spoznajem to, skoznuje nad mladostjum našum kakti nad živlenjem našem. Zdržavajnje132 obodvojega je njegva skrovnost, njegvo odlučejne. Gda najtiše more zmed vseh mrtelnih133 koj' sam spoznati bi mogel, kak zločest on je vu sebi. Kak nedos [8a]tojnoga iskazal bi se vu čineh da bi proviđenost vekivečna dopustila vse prilike zlo včiniti, poleg zloga nagnenja obrnuti. Tak je moj, herceg! Morebiti bi ja takov bil kakvoga me štimaš, morebiti ne bi bil znal dosta človečki misliti ter iz sreče boja, kotera te je vu ruke moje dala, vrednu hasen134 vzeti, morebiti bil bi radi odkuplenja tvojega od otca tvoga ono strgnuti znal135 kaj iskati nadalje z oružjem veđalo,136 morebiti, ništermajnje ne boj se, vsemu priprečenju ovomu vekša moč na put je stala. Ja ne morem potrebuvati da otec tvoj odkupi tebe z vekšum cenum, nego sina mojega.

Vlad[imir]: Osupnjen sem! Ti meni daješ razmeti.

Šalamon: Da sin moj je suženj otca tvojega. Kak ti moj.

Vlad[imir]: Tvoj sin suženj otca moga? Tvoj Polimet?137 Otkuda? Gde? Kak?

Šalam[on]: Pak hotela je sreča vojnička kotera vagu na obodve strani jednako je pritegnula. [8b]

Štrat[o]: Kak vidim, herceg, rad bi znati osebujneje pripečenja ovoga zgodu. Istoga onoga šerega suprot kojemu ti prenaglo šetuval si, vodil me je Polimet. I kada tvoji tebe pogublenoga zapazili su, srditost zdvojenje nje zvrhu človečanske moči objačilo i oseguralo je. Potekli su na juriš proti našem, vudreči osebujno138 na onoga vu koterom velikoga zgubička139 svojega nadomeščanje nahajali su konec ovoga harca i onak sam znaš. Primi vezda jošče od jednoga staroga vojnika navuk. Vudriti na neprijatelja ni vtekati se140 za vadlju,141 ne on koj hitrije, nego on koteri segurneje na neprijatelja vudre, preobladajnja bližneši postane. Vuzmi to v pamet, ti preveč ognjen herceg, drugač mogel bi buduči vitez vu prvom cvetu poginut.

Šalam[on]: Štrato, opomenki142 tvoji, premda prijatelja, ki kak vidi mi se, hercegu, nepovolni su, vidiš kak to men' ovde stoji…143

Slika 4. Posljednja stranica rukopisa drame Vladimir

Literatura i vrela

The drama Vladimir by Ignac Kristijanović and his Kajkavian dramatic language