1. Uvod
Ovaj rad istražuje mogućnost ukidanja nepovredivosti ispovjedne tajne u slučaju kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, s obzirom na sve češće pozive u javnosti za takvim zahvatom. Cilj ovakvih poziva je na još jedan način pokušati utjecati na, ako ne iskorjenjivanje, onda barem smanjenje ovih zlih i gnjusnih čina koji ne predstavljaju samo počinjenje kaznenih djela već i najteže grijehe protiv šeste Božje zapovijedi. Ipak, ukidanje nepovredivosti ispovjedne tajne teško bi postiglo željeni učinak, a osim toga bilo bi neprovedivo s pravnog, kao i sa sakramentalnog aspekta. U tom smislu, u radu će se nakon uvoda istražiti status nepovredivosti ispovjedne tajne u međunarodnom te, posljedično, hrvatskom pravnom poretku. U sljedećem će se poglavlju istražiti status ispovjedne tajne u kanonskom pravu te mogućnosti postupanja ispovjednika kojem je pokornik ispovjedio takvo djelo, nakon čega će uslijediti zaključna razmatranja.
Na ovome mjestu potrebna su tri pojašnjenja.
Prvo, ukidanje o kojem je riječ odnosilo bi se na odgovarajuće izmjene zakonodavstva koje osiguravaju pravilnu primjenu nepovredivosti ispovjedne tajne kako je ustanovljena u odgovarajućim Crkvenim aktima, kao i u međunarodnom ugovoru sklopljenom između Svete Stolice i Republike Hrvatske. Prvenstveno bi riječ bila o ukidanju odredbe Kaznenog zakona o nepostojanju kaznenog djela neprijavljivanja počinjenog kaznenog djela kad njegova obilježja ostvari vjerski ispovjednik, ali, moguće, i drugih odredbi različitih zakona koji propisuju odgovarajuće iznimke kad je riječ o obvezama svjedočenja ispovjednika.
Drugo, rad se bavi isključivo hipotetskom pravnom situacijom koja bi nastala u pravnom sustavu Republike Hrvatske.
Treće, važno je napomenuti, s obzirom na razlikovanje nepovredivosti „sakramentalnog pečata“ i „ispovjedne tajne“ u užem smislu riječi, na što će se u radu ukazati u nastavku, da će se izraz „ispovjedna tajna“ koristiti u širem smislu, jednako kao što se to čini i u npr. Ugovoru o pravnim pitanjima sklopljenim između Svete Stolice i Republike Hrvatske.
2. Ispovjedna tajna u međunarodnom pravu i pozitivnom pravu Republike Hrvatske
Zaštita ispovjedne tajne predviđena je u hrvatskom pozitivnom pravu. Zakon o općem upravnom postupku, primjerice, u članku 63. stavku 3. previđa kako će se svjedoka u parničnom postupku poučiti da ima pravo uskratiti odgovore i na pojedina pitanja na koja ne bi mogao odgovoriti, a da ne povrijedi propisima utvrđenu tajnu, a posebice na pitanja o onome što mu je stranka povjerila kao svojem opunomoćeniku ili ispovjedila kao vjerskom ispovjedniku.1 Zakonom o parničnom postupku člankom 237. stavkom 1. propisano je kako svjedok može uskratiti svjedočenje o onome o čemu se stranka ili druga osoba svjedoku kao vjerskom ispovjedniku ispovjedila.2 Zakonom o kaznenom postupku3 člankom 284. propisano je kako se vjerski ispovjednik o sadržaju ispovjedi ne može ispitati kao svjedok. Štoviše, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vjerski ispovjednik apsolutno je nesposoban za svjedočenje. Točnije, kako navodi i Petrak,4 Vrhovni sud Republike Hrvatske izrijekom se pozvao na sakramentalni pečat iz kanona 983. Zakonika kanonskog prava (u daljnjem tekstu: Zakonik) te konstatirao kako „iznimke postoje … osim za vjerskog ispovjednika (točka 4. članka 284. ZKP/08.) koji bi trebao svjedočiti o sadržaju ispovijedi jer se radi o ispovjednoj tajni, tzv. sakramentalnom pečatu koji je nepovrediv i apsolutan. Ovo zato što nije moguće da itko ikada oslobodi ispovjednika čuvanja sakramentalnog pečata jer ispovjedna tajna nije vezana uz osobu nego uz sakrament“.5
Kazneni zakon6 ne samo da u članku 302. propisuje da nema kaznenog djela neprijavljivanja počinjenog kaznenog djela kad njegova obilježja ostvari vjerski ispovjednik, već u članku 145. propisuje kako će se vjerski ispovjednik koji neovlašteno otkrije podatak koji mu je povjeren u obavljanju njegova zvanja kazniti kaznom zatvora do jedne godine, osim ako je otkrivanje tajne počinjeno u javnom interesu ili interesu druge osobe koji su pretežniji od interesa čuvanja tajne. U potonjem slučaju, sukladno tekstu Kaznenog zakona, nema kaznenog djela. Koncept „pretežnijeg interesa“ u ovom slučaju ne bi mogao doći do izražaja. Kako, naime, objašnjavaju Pleić i Vukušić, „ono što se događa u sakramentu pomirenja ulazi u božansko područje i tu treba i ostati“.7 Možemo, dakle, konstatirati kako je u hrvatskom pravnom sustavu institut ispovjedne tajne na normativnoj razini uistinu zaštićen u najvećoj mjeri.
Međutim, sukladno pojedinim medijskim napisima pa i stručnim obraćanjima, u javnosti se sve više spominje prijedlog „ukidanja“ ispovjedne tajne kad je riječ o kaznenim djelima počinjenima na štetu djece. U tom smislu, istražit će se mogućnost derogacije navedene odredbe članka 8. stavka 2. Ugovora o pravnim pitanjima kada je riječ o kaznenim djelima koja se u Kaznenom zakonu koji je trenutno na snazi nalaze u Glavi XVII pod nazivom „Kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta“.
Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda8, Opća deklaracija u ljudskim pravima,9 Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima,10 kao i Povelja Europske unije o temeljnim pravima11 jamče slobodu vjeroispovijedi i njezino izražavanje. Ovo svakako uključuje i ispovjednu tajnu, dajući joj međunarodnopravnu zaštitu.12 Za napomenuti je da Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i Opća deklaracija u ljudskim pravima sadrže odredbe o mogućnosti podvrgavanja slobode vjeroispovijedi određenim ograničenjima u posebnim slučajevima. Kako su, međutim, ovi međunarodni ugovori po pravnoj snazi jednaki ugovorima koje je Republika Hrvatska sklopila sa Svetom Stolicom, primjenjuju se opća pravna načela lex specialis derogat legi generali i lex posterior derogat legi priori, koja prednost daju navedenim ugovorima sa Svetom Stolicom kao kasnijima i specifičnima.13
Kada se govori o ugovorima koje je Republika Hrvatska sklopila sa Svetom Stolicom, konkretno o Ugovoru o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske, Ugovoru o suradnji na području odgoja i kulture, Ugovoru o pravnim pitanjima i Ugovoru o gospodarskim pitanjima14 (dalje: Ugovori sa Svetom Stolicom), riječ je o međunarodnim ugovorima. Člankom 8. stavkom 2. Ugovora o pravnim pitanjima propisano je kako je ispovjedna tajna u svakom slučaju nepovrediva. Na ovaj je način, nepovredivost ispovjedne tajne u drugačijem statusu nego što je to u državama koje ovo pitanje nemaju uređeno na istoj takvoj razini.15 Citirana odredba Ugovora o pravnim pitanjima sukladna je i Zakoniku koji u kanonu 983. propisuje kako je sakramentalni pečat nepovrediv te stoga ispovjednik ne smije riječima ni na bilo koji drugi način ni zbog bilo kojeg razloga nikako odati pokornika.16
Za pravni sustav Republike Hrvatske karakterističan je tzv. podređeni odnos međunarodnih ugovora u odnosu na Ustav. Takav odnos proizlazi iz članka 141. Ustava RH kojim je propisano kako međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. S obzirom da je položaj Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj uređen međunarodnim ugovorima, taj položaj različit je od položaja ostalih vjerskih zajednica na koje se primjenjuje Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica („ Narodne novine“, broj 83/02, 73/13).17
Takav, relativno snažan, položaj međunarodnih ugovora u domaćem pravnom poretku postoji, primjerice i u armenskom, albanskom, češkom, francuskom, moldavskom i ruskom ustavu.18 Jednak položaj kao i nacionalnom zakonodavstvu međunarodnim ugovorima daju, primjerice, ustavi Njemačke i Turske,19 dok po nizozemskom Ustavu međunarodno pravo ima prednost pred svim domaćim zakonodavstvom pa i Ustavom.20
Zaštitnici pravnog poretka unutar pojedine države, unutar kojeg je ustavnim odredbama određen i položaj međunarodnog prava unutar tog ustroja najčešće su sudske vlasti. Vrhovni sud SAD-a u predmetu Medellin21 zaključio je da presuda Međunarodnog suda u predmetu Avena22 ne tvori savezni zakon koji ima prednost pred domaćim zakonom.23 Svojom argumentacijom Vrhovni je sud SAD-a oslabio snagu međunarodnog prava i međunarodnopravnih obveza SAD-a, a dao „jak vjetar u leđa“ domaćem pravu.24 Slično, Ustavni sud Italije odbio je presudu Međunarodnog suda Jurisdictional Immunities25 , proglasivši neustavnim zakon koji je implementirao Konvenciju UN-a o sudskim imunitetima država i njihove imovine i nametao državama obvezu primjene presude Međunarodnog suda.26 Pritom, pozvao se na najviša načela talijanskog Ustava,27 ustvrdivši da bi suprotan zaključak, odnosno postupanje po suprotnom zaključku, predstavljalo „apsolutno žrtvovanje“ jednog od najviših načela talijanskog pravnog poretka.28 Zaštitom svojih temeljnih ustavnih načela Savezni ustavni sud SR Njemačke vodio se i u svojim poznatim slučajevima Solange I29 i Solange II30, kao i u Lisabonskoj presudi.31 Slično, i Ustavni sud Češke, u svojim presudama Lisbon I32 i Lisbon II33 smatrao se čuvarom ustavnih vrijednosti u odnosu na Lisabonski ugovor.34
U Republici Hrvatskoj situacija je nešto drukčija. Ustavni sud Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: USRH) utvrdio je kako je nadležan ocjenjivati usklađenost zakona s međunarodnim ugovorom. U Odluci br. U-I-745/99 od 8. studenoga 2000. naveo je kako slijedi: „Ako je odlučivanje Ustavnoga suda o suglasnosti zakona s Ustavom i drugih propisa s Ustavom i zakonom u biti odlučivanje o suglasnosti propisa nižeg ranga s propisom višeg ranga i s Ustavom kao propisom najvišeg ranga, tada je ovlast Ustavnog suda da ocjenjuje suglasnost zakona s međunarodnim ugovorom logična posljedica ustavne odredbe da je potvrđeni i objavljeni međunarodni ugovor dio unutarnjeg pravnog poretka i da je po svojoj pravnoj snazi iznad zakona.“35
Iako bi ovakvo tumačenje moglo voditi zaključku da postoji i nadležnost USRH-a za ocjenjivanje usklađenosti međunarodnog ugovora s Ustavom, ovakav zaključak Ustavni sud nije izrazio. Naprotiv, USRH je ustvrdio kako nije nadležan ocjenjivati suglasnost međunarodnih ugovora neposredno s Ustavom RH i to u Rješenju kojim je odbacio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima, o suradnji na području odgoja i kulture, o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske te o gospodarskim pitanjima.36 Također, ovako je odlučio i u Rješenju kojim je odbacio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Ugovora o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.37
Status Crkve u Republici Hrvatskoj i drugim članicama Europske unije, a tako i onaj njegov segment koji proizlazi iz međunarodnih ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske, zaštićen je i pravom Europske unije. Člankom 17. stavkom 1. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (u daljnjem tekstu: UFEU) propisano je kako Unija poštuje i ne dovodi u pitanje status koji na temelju nacionalnog prava imaju Crkve i vjerske udruge ili zajednice u državama članicama. Taj članak, smješten u glavu UFEU-a pod nazivom „Odredbe koje imaju opću primjenu“, predstavlja konkretizaciju članka 4. stavka 2. Ugovora o Europskoj uniji (dalje: UEU)38 kojim je propisano kako Unija poštuje jednakost država članica pred Ugovorima sa Svetom Stolicom, kao i njihove nacionalne identitete, koji su neodvojivo povezani s njihovim temeljnim političkim i ustavnim strukturama. Međutim, praksa Suda Europske unije (u daljnjem tekstu: Sud EU-a) dovela je u pitanje smisao tog članka.
Sud EU-a smatrao je kako se tim člankom izražava neutralnost Unije prema tome kako države članice uređuju svoje odnose s Crkvama i vjerskim udruženjima ili zajednicama.39 Države članice navedeni su članak shvaćale puno restriktivnije kada je u pitanju utjecaj prava Europske unije. U predmetu Cresco poljska i talijanska vlada poricale su i samu nadležnost Suda EU-a da odlučuje u konkretnom predmetu upravo s obzirom na ograničenja iz članka 17. UFEU-a.40 Njemački ustavni sud uvrstio je vjerska pitanja u zaštićeni segment nacionalnog prava koje pravo Europske unije mora poštovati s obzirom na demokratsko samoodređenje naroda države članice Europske unije.41
Uistinu, sukladno pravilima međunarodnog prava koja se odnose ne tumačenje međunarodnih ugovora,42 odredba članka 17. UFEU-a, ne bi se smjela tumačiti na način da joj se niječe učinak,43 odnosno da se ograničava njezin domašaj, slijedom čega možemo ustvrditi da je status katoličke Crkve i sklopljenih Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske zaštićen i pravom Europske unije.
Sukladno provedenom istraživanju, status nepovredivosti ispovjedne tajne, s obzirom na njegov međunarodni karakter, ne može se derogirati domaćim pravom. No, znači li ovo uistinu, unatoč odredbama kanonskog, ali i domaćeg kaznenog prava, potpunu nemoć ispovjednika kojem je pokornik ispovjedio počinjenje kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta da prijavi takvo kazneno djelo?
3. Ispovjedna tajna u kanonskom pravu i mogućnosti ispovjednika kod ispovijedi grijeha protiv šeste Božje zapovijedi na štetu djeteta
Katekizam Katoličke Crkve (u daljnjem tekstu: Katekizam) navodi kako sakrament obraćenja „sakramentalno ostvaruje Isusov poziv na obraćenje, put povratka k Ocu od kojega se čovjek grijehom udaljio“. Također, sakrament pokore, „posvećuje osobni i crkveni put obraćenja, kajanja i zadovoljštine kršćanina grešnika“.44 Nadalje, navodi i kako je Krist „ustanovio sakrament pokore za sve grešne članove Crkve, prije svega za one koji nakon Krštenja padnu u teški grijeh i tako izgube krsnu milost, nanoseći ranu i zajedništvu s Crkvom“ te kako njima „sakrament pokore pruža novu mogućnost obraćenja i ponovnog dobivanja milosti opravdanja“.45
Sakrament sadrži dva elementa. S jedne strane to su kajanje, ispovijed i zadovoljština kao aktivnosti pokornika, a s druge strane Božje djelovanje po zahvatu Crkve koja u ime Isusa Krista daje oproštenje grijeha i određuje zadovoljštinu.46 Zadovoljštinu određuje ispovjednik prema kakvoći i broju grijeha, vodeći računa o pokornikovom stanju, a pokornik ih je, sukladno Zakoniku, obvezan osobno ispuniti.47
Katekizam zadovoljštinu naziva „zahtjevom obične pravednosti“ te vrlo konkretno navodi kako je, s obzirom da mnogi grijesi često nanose štetu bližnjemu, treba učiniti sve što je moguće da se šteta nadoknadi, primjerice vratiti ukradene stvari, popraviti dobar glas oklevetanom ili izliječiti rane.48 Katekizam objašnjava kako odrješenje briše grijeh, „ali ne popravlja sve nerede što ih je grijeh uzrokovao“49 te kako grešnik mora učiniti nešto više da ispravi svoje grijehe, mora zadovoljiti, okajati svoje grijehe. Takva zadovoljština, koja se naziva i pokora, može biti molitva, milodar, djela milosrđa, usluga bližnjemu, svojevoljna odricanja, žrtve te strpljivo prihvaćanje križa koji moramo nositi.50
Sukladno navedenom, ispovjednik bi mogao pokorniku koji ispovijeda grijeh protiv šeste Božje zapovijedi na štetu djeteta odrediti zadovoljštinu u vidu prijavljivanja nadležnim tijelima. S jedne strane, pokornik bi na taj način udovoljio „zahtjevu obične pravednosti“, okajao svoje grijehe, podnio žrtvu utjelovljenu u odgovarajućem sekularnom postupku i kazni određenim Kaznenim zakonom, Zakonom o kaznenom postupku i drugim pozitivnim pravnim propisima. S druge strane, priznanje počinjenja konkretnog kaznenog djela u svakom bi slučaju doprinijelo „izlječenju rana“ osoba, djece, na štetu kojih je ono počinjeno, s obzirom da je riječ o situacijama u kojima žrtve i same, najčešće iz srama, ne prijavljuju niti kaznena djela niti počinitelje.
Postavlja se, međutim, pitanje kako bi ispovjednik trebao postupiti u slučaju kad pokornik ne ispuni zadovoljštinu, odnosno ne prijavi počinjenje kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta ili odbije to učiniti.
Prvo, kao što je navedeno, sakramentalni je pečat nepovrediv51 te stoga ispovjednik ne smije riječima ni na bilo koji drugi način ni zbog bilo kojeg razloga nikako odati pokornika.52 Kako se navodi u dokumentu Apostolske pokorničarne pod nazivom Nota o važnosti unutarnjega sudišta (‘forum internum’) i nepovrjedivosti sakramentalnoga pečata (u daljnjem tekstu: Nota) „nepovrjediva tajnost ispovijedi proizlazi izravno iz objavljenoga božanskoga prava te je ukorijenjena u naravi sakramenta, tako da ne dopušta nikakvu iznimku na crkvenom polju te, još manje, na građanskom. U slavljenju sakramenta pomirenja kao da je, uistinu, zbijena sama bit kršćanstva i Crkve: Sin je Božji postao čovjekom kako bi nas spasio te je odlučio uključiti, kao ‘nužno sredstvo’ u tom djelu spasenja, Crkvu te u njoj one koje je izabrao, pozvao i uspostavio kao svoje službenike“.53 Nadalje, u navedenoj Noti navodi se kako ispovjednik mora braniti sakramentalni pečat i do prolijevanja krvi, i to ne samo kao čin odanosti prema pokorniku, već i kao „prijeko potrebno svjedočanstvo – ‘martirium’– dano izravno za spasenjsku jedinstvenost i univerzalnost Krista i Crkve.“54
Nastavno, kanon 984. Zakonika navodi kako se ispovjedniku „posve zabranjuje služiti na štetu pokornika znanjem do kojeg je došao u ispovijedi“. Također, sukladno kanonu 1386. ispovjednik koji izravno povrijedi sakramentalni pečat upada u izopćenje unaprijed izrečeno, pridržano Apostolskoj Stolici; onaj pak koji to učini samo neizravno, treba se kazniti prema težini kažnjivog djela. Apostolskom konstitucijom Pascite gregem Dei (Pasite stado Božje) od 23. svibnja 2021. godine55 Papa Franjo proglasio je obnovljenu VI. knjigu Zakonika kanonskog prava „Kaznene mjere u Crkvi“. „Put obnove kaznenog prava“ temelji se na tri kriterija, i to veća preciznost i određenje kaznenih mjera i samim time njihovu veću jasnoću i jednostavnost, zatim zaštita zajednice i nastojanje da se uklone sablazni i nadoknadi šteta te nakana da se „pastirima u Crkvi, odgovornima za zajednicu, ordinarijima, pruži učinkovito sredstvo da se u zajednicama koje predvode postigne mir, red i pravednost“.56 Bez obzira na navedeno, tekst kanona 1386., ranijeg 1388., ostao je nepromijenjen, osim što je uvedeno novo kažnjivo djelo snimanja ispovijedi.
Katekizam dodatno pojašnjava kako Crkva izjavljuje da je svaki svećenik koji sluša ispovijedi obvezan, pod prijetnjom najstrožih kazni, obdržavati posvemašnju tajnu o grijesima koje mu je pokornik ispovjedio te mu nije dopušteno govoriti ni o onome što je u ispovijedi saznao o životu pokornika. Također, navodi se kako se ispovjedna tajna, koja ne dopušta izuzetaka, zove „'sakramentalni pečat', jer ono što je pokornik očitovao svećeniku ostaje 'zapečaćeno' sakramentom“.57
Potrebno je istaknuti kako je ispovjednik vezan sakramentalnim pečatom, dok tumač ili drugi do kojih je na bilo koji način iz ispovijedi doprlo znanje o grijesima, sukladno kanonu 982. Zakonika nisu vezani sakramentalnim pečatom, nego ispovjednom tajnom58 u užem smislu riječi. „Sakramentalni pečat nastaje kada pokornik očituje svoje grijehe svećeniku ispovjedniku s nakanom da od njega, kajući se zbog učinjenoga, dobije odrješenje i pokoru.“59 Nakana podrazumijeva odluku pokornika da popravi sablazan i učinjenu štetu.60
Dakle, ako se pokornik ne kaje zbog učinjenog grijeha, može doći do uskrate odrješenja.61 Ovo je u skladu i s kanonom 980. prema kojem „ako svećenik ne sumnja u raspoloženje pokornika i ovaj moli odrješenje, neka odrješenje ne uskrati niti odgodi“. Argumentum a contrario, ako svećenik sumnja u raspoloženje pokornika, odrješenje može odgoditi pa i uskratiti. Potrebno raspoloženje definirano je kanonom 987. pokornik se treba odreći grijeha i stvoriti odluku da će se povratiti te se na taj način, vratiti Bogu.
Ipak, ako bi pokornik već na ispovijedi ustvrdio da se odbija prijaviti, ispovjednik ne bi smio uskratiti odrješenje. Kako se navodi u Noti „kad je riječ o grijesima koji uključuju elemente kaznenoga djela, nikada nije dopušteno nametnuti pokorniku, kao uvjet za odrješenje, obvezu da se prijavi građanskomu pravosuđu, po snazi naravnoga načela, koje poznaje svaki poredak, prema kojemu ' nemo tenetur se detergere'“.62
Tim više, ispovjedniku ne daje dopuštenje da pokornika koji mu je ispovjedio počinjenje grijeha protiv šeste Božje zapovijedi na štetu djeteta, a ujedno i kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, prijavi nadležnim vlastima kada se on sam odbija prijaviti unatoč tome što mu je ispovjednik isto odredio kao zadovoljštinu. Čak ni nedostatak odrješenja, kad bi do njega došlo, ne utječe na nepovredivost ispovjedne tajne.63
U svakom slučaju, iz navedenog proizlazi kako bi npr. prijavljivanje kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta za koje je ispovjednik saznao pod ispovijedi bilo nedopušteno. Ispovjedniku, ipak, na raspolaganju stoje neke druge opcije. Tako bi on trebao uvjeriti pokornika da konkretnu informaciju obznani kako bi se nadležnim tijelima omogućilo poduzimanje odgovarajućih radnji.64 Također, mogao bi se, na načelnoj razini i ne ulazeći ni u kakve detalje, savjetovati s drugim, eventualno za konkretni slučaj kompetentnijim, svećenikom.65
U tom smislu, bilo bi korisno da se aktima Katoličke Crkve posebno urede navedene specifične situacije.66 Tako se u Zakoniku posebno obrađuje situacija u kojoj pokornik ispovjedi da je lažno prijavio nedužna ispovjednika zbog zlodjela poticanja na grijeh protiv šeste Božje zapovijedi te se propisuje da se pokornik može odriješiti samo pod uvjetom izričitog opoziva lažne prijave i naknade štete.67 Nema razloga da se logika ove odredbe, mutatis mutandis, imajući u vidu poruke iz Note, primijeni i na subjektivno obratnu situaciju u kojoj bi pokornik ispovjedio grijeh protiv šeste Božje zapovijedi na štetu djeteta. U tom smislu, spomenute upute mogle bi detaljnije razraditi načine na koje bi ispovjednik mogao utjecati na pokornika, bez obzira je li pokornik počinitelj ili žrtva.68
4. Umjesto zaključka: ukidanje nepovredivosti ispovjedne tajne - pravni, sakramentalni i utilitarni aspekt
Prvi čimbenik koji govori u prilog nemogućnosti ukidanje ispovjedne tajne jest pravne naravi, kako u međunarodnopravnom smislu, tako i u smislu unutarnjeg prava. Naime, nepovredivost ispovjedne tajne predviđena je u međunarodnom ugovoru, konkretno Ugovoru o pravnim pitanjima sklopljenim između Svete Stolice i Republike Hrvatske, koji u članku 18. predviđa da će „Republika Hrvatska i Sveta Stolica u međusobnom dogovoru, diplomatskim putem, rješavati dvojbe ili teškoće koje bi mogle nastati glede tumačenja ili primjene odredbi ovoga Ugovora“. Nadalje je propisano da će o svim pitanjima od zajedničkog interesa koja će zahtijevati nova ili dodatna rješenja raspravljati posebno tijelo sastavljeno od predstavnika Svete Stolice i Republike Hrvatske. To znači da nepovredivost ispovjedne tajne nije moguće jednostrano ukinuti pa ni na bilo koji način prilagoditi bez istovremene povrede međunarodnog prava. Posljedično, s obzirom da pravni sustav Republike Hrvatske karakterizira nadređenost međunarodnog prava unutarnjem pravu, uz iznimku Ustava RH, domaće zakonodavstvo usklađeno je s navedenom odredbom Ugovora o pravnim pitanjima. U tom smislu, na odgovarajući je način od obveze svjedočenja zaštićen ispovjednik kako u građanskom, tako i u kaznenom pa i u upravnom postupku. S druge strane, nema kaznenog djela neprijavljivanje počinjenog kaznenog djela kad njegova obilježja ostvari vjerski ispovjednik. Izmjena takvog zakonodavstva koja bi imala učinak ukidanja nepovredivosti ispovjedne tajne također bi predstavljala povredu međunarodnog prava. Pravni i sakramentalni aspekt nepovredivosti ispovjedne tajne u tom su smislu izjednačeni.
Sakramentalni aspekt nepovredivosti ispovjedne tajne proizlazi iz dogme utvrđene na Tridentskom koncilu prema kojoj je sakrament ustanovljen od Krista kao nova mogućnost obraćenja i ponovnog dobivanja milosti opravdanja za grešne članove Crkve koji su nakon krštenja pali u teški grijeh. Sakrament oproštenja karakterizira Božje djelovanje po zahvatu Crkve koja u ime Isusa Krista daje oproštenje grijeha i određuje način zadovoljštine. Ovaj sakrament je pomirenje s Bogom i pomirenje s Crkvom.69 S obzirom na izravni Božji zahvat, sakramentalni aspekt će, u slučaju sukoba s pravnim, imati prednost, a rezultat te prednosti jest nepovredivost sakramentalnog pečata.
Potrebno je spomenuti da čak i kad bi došlo do odgovarajuće izmjene Ugovora o pravnim pitanjima sukladno njegovu članku 18., ispovjednik bi i dalje bio vezan sakramentalnim pečatom ne samo temeljem navedenih odredbi Zakonika već i temeljem odredbe Katekizma Katoličke Crkve koja rješava potencijalni sukob odredbi civilnog prava i „zahtjevima ćudoređa, osnovnim pravima osobe ili nauku evanđelja“.70 Svaki je čovjek tada u obvezi uskratiti poslušnost građanskim vlastima što svoje opravdanje ima u razlikovanju služenja Bogu i služenja političkoj zajednici.71
Konačno, ukidanju nepovredivosti ispovjedne tajne protivi se i utilitarni, odnosno jednostavnije, zdravorazumski razlog. Jedini sigurni učinak ukidanja nepovredivosti ispovjedne tajne bio bi nepristupanje počinitelja samom sakramentu. Učinak na zaustavljanje počinitelja kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta bio bi nikakav. Počinitelji se ne bi naveli na prijavljivanje, već bi se samo odvratili od ispovijedi, a ispovjednici bi teško počeli prijavljivati one rijetke pokornike koji bi im se i obratili. Naravno, ukidanje ove nepovredivosti nikako se ne bi moglo odnositi na ranije ispovijedi, odnosno ispovijedi prije stupanja novog zakonodavstva na snagu. Isto ne bi bilo prihvatljivo ni s aspekta međunarodnog niti unutarnjeg prava, imajući u vidu načelo zakonitosti. Riječ je o načelu, primjera radi, sadržanom u članku 11. Opće deklaracije UN-a o ljudskim pravima, članku 7. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, članku 49. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, kao i članku 31. Ustava. Riječ je o pravilu prema kojem „nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego je počinjeno nije bilo utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom kao kazneno djelo“.72