Porijeklo i izvorno značenje imena grada Zagreba u širim se krugovima, uključujući i u školskim programima, uobičajilo tumačiti na krajnje jednostavne načine. Prvi je od njih legenda da je na izvoru, odnosno zdencu, na čijem je mjestu danas fontana Manduševac, na Trgu bana Josipa Jelačića, neki vitez od jedne djevojke zatražio vode riječima: »Zagrabi, Mando, zagrabi!« Drugi je oznaka prostornog smještaja – sintagma 'za breg(om)' (iza brda), odnosno njezina izvedenica 'za-greb(om).
Tijekom vremena u stručnim i znanstvenim krugovima izneseno je niz mišljenja o porijeklu i značenju imena grada Zagreba, mišljenja koja nisu odviše uvjerljiva, odnosno koja su na različite načine manjkava i sporna. Za razliku od njih, jedno mišljenje djeluje izrazito životno, u znatnoj mjeri povijesno provjerljivo, a povrh toga i nadahnjujuće.
Najstarija zagrebačka tajna
Prije tisuću, pa i više godina, u prostoru gdje se sada nalazi središnji trg grada Zagreba, glavnoga grada Hrvatske, te u njegovu okruženju, razvila su se naselja, koja su tijekom vremena međusobno srasla. Ovaj se prostor pokazao pogodnim za život i trajno prebivanje jer je obilovao postojanim izvorima i tokovima pitke vode te su izgrađena dva zdenca važna za svakodnevni život. Ovdje su se, uz domaće ljude, naseljavali ljudi iz različitih krajeva – Talijani, Česi, Nijemci, Mađari..., ljudi koji su govorili različitim jezicima.
Jezikoslovac Danijel Alerić u svojoj je nedovoljno zapaženoj knjizi »Najstarija zagrebačka tajna – Problem imena i starosti grada Zagreba« (Zagreb, Matica hrvatska, 2000.) sustavno i temeljito razmotrio niz različitih mišljenja o porijeklu i izvornom značenju imena grada Zagreba te potom iznio, obrazložio i potkrijepio svoje mišljenje.
Na temelju svojih istraživanja zaključio je da je u jedanaestom stoljeću, još prije uspostave zagrebačke biskupije 1094. godine, negdje poviše današnjeg Manduševca, odnosno Trga bana Josipa Jelačića, bio podignut benediktinski samostan u kojem su živjeli i djelovali češki benediktinci. Samostan je – ili samostanska crkva – bio posvećen anđelu Gabrijelu, odnosno – vjerojatnije – blagovijesti, navještenju Gospodinovu, događaju kojim započinje novozavjetna povijest, događaju u koji su uključeni anđeo Gabrijel i Blažena Djevica Marija.
Samostan su zbog crkvenih i društvenih okolnosti onoga vremena, te strukture stanovništva u tom prostoru, u narodu pojednostavljeno nazivali San Gabria, nazivom koji potječe iz talijanskog jezika, iz čega je tijekom vremena proizašao naziv grada Zagabria – oblik i danas prisutan u talijanskom jeziku – te se potom u nas ustalio naziv Zagreb.
Potkraj jedanaestoga stoljeća, najvjerojatnije u vrijeme nakon osnutka biskupije, redovnici su benediktinski samostan napustili.
Početkom trinaestoga stoljeća, vjerojatno nakon 1218., a najkasnije 1226. godine, u ove su krajeve došli sljedbenici svetoga Franje Asiškoga, koji je rođen 1181. ili 1182. godine, a preminuo 3. listopada 1226.
Bit će da im je tada omogućeno da se nastane u prostoru gdje je bio napušteni benediktinski samostan, tada već ruševan, možda i srušen. U prilog tome svjedoči to što su tijekom obnavljanja Franjevačkoga samostana na Kaptolu, nakon potresa 22. ožujka 2020., ispod njega otkriveni ostaci starijeg, zasigurno, benediktinskog samostana, čime su se zaključci Danijela Alerića pokazali vjerodostojnima.
Dogodilo se da su tijekom vremena, tijekom stoljeća, ljudi koji su ovdje živjeli pomalo zaboravili kako je nastao naziv grada Zagreba. A kada ljudi zaborave ljepote i dobrote života, prožme ih tuga, klone im snaga, duh im postane nepokretan. No anđeli ne zaboravljaju ništa od onoga što život čini vrijednim, ništa što može poslužiti ljudskome srcu. Premda ljudski zaborav nalegne kao teret na njihova krila, on ih ne može slomiti. Anđeli umiju ojačati svoja krila i osmijesima i suzama. Umiju ih ojačati i u ljudima.
Već tisuću godina anđeo Gabrijel leti nad gradom kojem je dao svoje ime, zakriljuje ga i ne prestaje njegovim stanovnicima donositi radosnu vijest.
Ondje gdje je nekada bio Samostan anđela Gabrijela, samostan posvećen blagovijesti, sada je crkva svetoga Franje Asiškoga, čovjeka koji je potkraj svoga života, 1224. godine, doživio snažan, upravo jedinstven, susret s anđelom.
Grad Zagreb pripada nizu gradova i naselja koja nose svetačka ili anđeoska imena. Onima kojima je to od značenja, ujedno je i poticajno i zahtjevno. Onima kojima nije, na neki bi način moglo biti izazovno, moguće čak praćeno upitnošću. Jer ime je i svojevrstan ispit savjesti, provjera pristupa životu. I blagoslov na putu.
Ime 'otkano' od božićnog otajstva
Na prvim stranicama knjige »Najstarija zagrebačka tajna« je napomena: »Ovo je djelo koncipirano g. 1964., ali je zbog objektivnih razloga moglo biti dovršeno istom g. 1994., u zagrebačkom Zavodu za hrvatski jezik. U postupak radi tiskanja predano je u početku listopada g. 1994.«
Danijel Alerić je, nakon što je koncipirao knjigu, ubrzo prestao raditi na njoj jer je zaključio da ju u ondašnjim društveno-političkim okolnostima ne bi mogao objaviti. No, i nakon što je 1994. godine svoje djelo predao u postupak radi tiskanja, proteklo je šest godina do njegovog objavljivanja 2000. godine.
Stječe se dojam da se knjiga, ni u aktualnim okolnostima, nije uspjela probiti do šireg čitateljskog kruga, pokrenuti hrvatske povjesničare, pa ni crkvene povjesničare, da istraživanje Danijela Alerića nastave. Potrebno je spomenuti da u fundusu knjižnice Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu nema nijednog primjerka ove knjige.
U božićnom broju Glasa Koncila 2018. (51-52/2018, str. 25) objavljen je razgovor sa sestrom Linom Plukavec, rizničarkom Zagrebačke katedrale. U izdvojenom dijelu tog razgovora piše:
