Uvod
Dolaskom članica Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog na prostor Hrvatske počinje pružanja organizirane skrbi bolesnima i potrebitima i podizanje stupnja obrazovanja prvenstveno ženske populacije. U Karlovcu su do sredine 19. stoljeća skrb za bolesne i potrebite pružali vojni liječnici, franjevci i priučeno osoblje. Izgradnjom Gradske javne bolnice 1846. godine u bolnici su, uz liječnike, radile sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskog i priučeno osoblje. Svrha je rada istražiti doprinos i djelokrug rada Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog u Gradskoj javnoj bolnici u Karlovcu u razdoblju od 1. travnja 1888. do 12. listopada 1978. godine. Temelj za izradu rada bili su dokumenti pohranjeni u pismohrani Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog u Zagrebu i Opće bolnice Karlovac te u arhivskim fondovima i zbirkama Državnog arhiva u Karlovcu (DAKA) i Filozofskog fakulteta u Zagrebu (FFZG). Podatci koji su interpretirani u tablicama analizirani su iz dostupne građe i sintetizirani u tabličnom prikazu. Time je dobivena jasnija slika o broju sestara milosrdnica u promatranom razdoblju, njihovu djelokrugu rada i radnim ulogama te organizaciji rada u bolnici.
Analizom dokumenata pohranjenih u pismohrani Škole za medicinske sestre Mlinarska i Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dobiveni su podatci o profilu obrazovanja sestara milosrdnica. Kao dopuna ovim izvorima korištene su do sada objavljene publikacije i usmena svjedočanstva suradnika sestara milosrdnica.
1. Dolazak sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog u Hrvatsku
Družbu sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog osnovao je u Francuskoj 1633. godine svećenik Vinko Paulski (1581-1660), zajedno s udovicom Lujzom de Marillac (1591-1660). Njegova je misija bila pomaganje siromašnima, bolesnima i potrebitima, a realizacija takve ideje zahtijevala je dobro organiziranu instituciju. Zbog toga on osniva niz družbi koje neće djelovati samo unutar samostana nego će pomagati u ubožnicama, sirotištima, bolnicama i domovima potrebitih. Takav način djelovanja prvi put u povijesti omogućio je redovnicama služenje izvan samostana.3
Tijekom 19. stoljeća društveno-ekonomske prilike u Hrvatskoj doprinijele su raslojavanju društva, a posljedično tome, uz velik broj nepismenih ljudi, povećan je broj bolesnih i siromašnih. Takvo stanje potaknulo je zagrebačkog nadbiskupa, poslije i kardinala, Jurja Haulika da pozove u Zagreb redovnice Družbe sestara milosrdnice sv. Vinka Paulskog iz Zamsa da preuzmu rad u školama i brigu za bolesne i nemoćne. Redovnice u Zagreb dolaze 5. rujna 1845. godine.4
Prva bolnička služba izvan Zagreba koju je preuzela Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga bila je u Rijeci, gdje su sestre s radom započele 1. studenoga 1858. godine.5 Družba se organizacijski širila i na područja izvan Hrvatske, a redovnice su djelovale u Albaniji, Argentini, Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Italiji, Sloveniji i Srbiji. Nakon Drugoga svjetskog rata utjecaj Družbe naglo slabi i djelovanje redovnica prestaje u svim socijalnim i obrazovnim institucijama. Nacionalizira se družbina imovina, u zdravstvenim se ustanovama redovnicama zabranjuje rad u redovničkim odijelima, a one koje su bile pod sumnjom da su surađivale s okupatorom bile su podvrgnute sudskim procesima, lišene slobode ili pogubljene.6
1. Početci zdravstvene skrbi u Karlovcu
Grad Karlovac osnovan je 1579. godine kao tvrđava koja je zbog svoga geopolitičkog položaja imala važnu ulogu u obrani Austro-Ugarske Monarhije i cijele zapadne Europe od invazije Turaka. Unutar tvrđave gradile su se vojarne, oružane, barutane, spremišta, vojne bolnice, ljekarne i stambene kuće. Povijest skrbi za bolesne i potrebite u Karlovcu veže se za osnutak grada jer se, usporedo s gradnjom tvrđave, grade i bolnice. U bolnicama se zbrinjavaju ranjenici, nemoćni i oboljeli od zaraznih bolesti koje su bile čest pratilac oskudnih stambenih prilika, loših higijenskih uvjeta i neprikladne vodoopskrbe.7 Prva privremena vojna bolnica izgrađena je u jesen 1580. godine. Prema planu grada iz 1758/1759. godine, bolnica se nalazila na uglu današnjih ulica Ivana Šimunića i Frana Krste Frankopana.8 Bolnicom je upravljao pukovnijski liječnik. Na današnjem Trgu bana Josipa Jelačića podignuta je 1580. godine crkva Presvetoga Trojstva koju su 1658. godine preuzeli franjevci.9
Franjevci su kao vojni kapelani, po dolasku u tvrđavu 1657. godine, vodili brigu za siromašne, bolesne i beskućnike. Uz vojne liječnike pružali su medicinsku pomoć, a najsiromašnijima smještaj u samostanu i besplatne obroke.10 U sklopu samostana nalazila se ljekarna koja je radila do 1763. godine, kada Marija Terezija zabranjuje rad svim redovničkim ljekarnama.11
Od 1776. godine Gradski magistrat za socijalnu skrb regulira svoju nadležnost u brizi za siromašne i beskućnike. Jedan od skrbnika gradske sirotinje bio je i budući hrvatski ban Ivan Mažuranić koji tu zadaću obavlja u razdoblju od 1841. do 1849. godine.12
Crveni križ će također imati značajnu ulogu u zbrinjavanju ranjenih i bolesnih vojnika i civila unutar i izvan tvrđave. Njegovo djelovanje doći će do izražaja tijekom Prvog svjetskog rata kada se pružanje pomoći organizira u improviziranim bolnicama, školama i vojarnama te tzv. baraka-bolnicama koje se podižu kod Željezničkog kolodvora na Baniji i u dvorištu Gimnazije na Rakovcu. U aktivnosti Crvenog križa bile su uključene ugledne Karlovčanke i Milosrdne sestre sv. Križa iz Đakova.13
Prva bolnica koja je izgrađena izvan tvrđave nalazila se na mjestu današnjeg rimokatoličkog groblja na Dubovcu. Odlukom Gradskog magistrata, bolnica pod nazivom »Purgerski špital«, zajedno s ljekarnom, izgrađena je 1779. godine. U bolnici se uglavnom liječila sirotinja koja nije imala novca za liječenje kod kuće pa je ona više nalikovala ubožnici.14 U bolnici su 1807. godine radili kirurzi opstetičari: Ivan Zugchich, Ivan Grube, Ignal. Trenz, Mich. Bauman, Frane Lohmiz (?), Anton Krupacz i primalja Ana Lamprecht.15 Zbog opasnost od urušavanja bolnica je srušena 1870. godine, a danas se na njezinu mjestu nalazi kapelica Svih svetih.16
Povećanje broja stanovnika u Karlovcu uvjetuje potrebu za izgradnjom bolnice koja bi primjereno odgovorila na zdravstvene potrebe stanovništva. Zahvaljujući donaciji karlovačkog dobrotvora Nikole Šebetića, počinje se 1846. godine na Lujzijanskoj cesti na Dubovcu graditi nova gradska javna bolnica i ubožnica. Bila je to jednokatnica sa 60 bolničkih kreveta i 20 kreveta za ubogare. Donacijama brojnih Karlovčana, 1884. godine dograđen je drugi kat zgrade, a paviljon za zarazne bolesti i mrtvačnica izgrađeni su 12 godina poslije. Uz bolnicu se nalazilo prostrano dvorište s vrtom i parkom za šetnju bolesnika.17
Karlovac tijekom 18. i 19. stoljeća postaje jedan od najznačajnijih i najbogatijih gradova u Hrvatskoj zahvaljujući procvatu trgovine i lađarstva Kupom.18 Intenzivan razvoj grada potaknuo je potrebu za poboljšanjem uvjeta rada u bolnici. Na tragu tih nastojanja tadašnji ravnatelj bolnice dr. Milan Nemičić poziva 1886. godine Družbu sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog da preuzme njegu bolesnih i sve popratne poslove u bolnici.19
3. Djelovanje sestara milosrdnica u Karlov cu
3.1. Organizacija rada u bolnici prije Drugoga svjetskog rata
U karlovačku Gradsku javnu bolnicu prve redovnice dolaze nakon potpisivanja ugovora između superiora Fidelisa Höppergera i ravnatelja bolnice dr. Milana Nemičića.20 Ugovorom je dogovoren honorar u kojem uz stan i hranu svaka sestra milosrdnica dobiva novčanu naknadu od 20 forinti godišnje. Ugovor je potpisan 6. veljače 1886. godine, a prve dvije sestre milosrdnice s predstojnicom s. Kerubinom Selan započinju s radom 1. travnja 1888. godine.21 Imena i podatci o sestrama milosrdnicama koje su došle s predstojnicom nisu pronađeni. Sestre milosrdnice dolaskom u bolnicu preuzimaju brigu za bolesnike kao i sve druge popratne poslove u bolnici. Unatoč činjenici da su sestre milosrdnice bile važan dionik pružanja zdravstvene skrbi i neizmjerno potrebne za rad u bolnici, o mogućim nesporazumima i sukobima svjedoči podatak iz 1908. godine kada superior Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga Andrija Jagatić ima potrebu tražiti od uprave bolnice »da poduzme mjere osposobljavanja sestara za rad u bolnici i da sestre budu zaštićene od bilo kakvog uznemiravanja na poslu, inače će Družba biti primorana povući sestre iz bolnice«. Nadalje traži da se »sestrama osigura u bolnici kapelica gdje bi mogle svakodnevno prisustvovati svetoj misi«.22 Svi traženi zahtjevi su ispunjeni i sestre su nastavile raditi u bolnici.
Bolnica je 1909. godine imala je dan odjel sa 150 kreveta i u njoj su se liječili oboljeli od svih bolesti. Bolesnike su liječili primarni liječnik kojem su dodijeljena dva pomoćna liječnika, jedan sekundarni liječnik i jedan aspirant.23 Oba su liječnika imala besplatan smještaj u bolnici. Prema tadašnjim propisima u zavodu je radila i jedna primalja, a osoblje se zapošljavalo putem natječaja. »Njegu bolesnika obavljale su sestre milosrdnice reda sv. Vincenca prema ugovoru kojeg obnavlja gradsko zastupstvo.«24 Za otkaz podvorničkog i muškog služinskog osoblja nadležan je bio ravnatelj bolnice. Za otkaz ženskog služinskog osoblja, koje je većinom bilo kuhinjsko, bila je nadležna predstojnica sestara milosrdnica. Vjerske potrebe bolesnika obavljale su sestre milosrdnice ili mjesni dušobrižnici prema sklopljenom ugovoru s ravnateljem bolnice.
U zavodu je bio osnovan ambulatorij za siromašne bolesnike u kojem je radio pomoćni liječnik uz nadzor primarnog liječnika. Svim djelatnicima u bolnici bilo je strogo zabranjeno zahtijevanje i primanje nagrada od bolesnika. Bili su dužni poštivati radnu hijerarhiju, kućni red, a svako odstupanje od propisanog prijavljivati pretpostavljenima. Bolničko »podvorno« osoblje i sestre milosrdnice bilo je zaduženo za njegu bolesnika, higijenu i red u bolnici. Prilikom prijema na bolničko liječenje sestre su preuzimale i pohranjivale odjeću, dok su sve vrjednije stvari predavale putem bolničke pisarne bolničkom upravitelju. Primopredaja stvari evidentirala se na uzglavnoj ploči na bolesničkom krevetu. Sestre su bile odgovorne za čuvanje bolničkog inventara. Pazile su da svaki bolesnički krevet ima jedan jastuk s jastučnicom, jednu »strunjaču«, dvije plahte i jedan »gunj« koji je prilagođen godišnjem dobu. Rad i nadzor nad kuhinjskim poslovima obavljala je sestra milosrdnica kojoj su bile dodijeljene jedna ili više služavki. Posuđe se pralo u vrućoj vodi i dobro sušilo krpom. Kuhinja, smočnica i ostale nusprostorije prale su se dva puta dnevno. Pralje su bile zadužene za redovito pranje i dostavljanje čistog rublja. U slučaju oštećenja nisu ga smjele bacati, nego ga predati sestri koja je oštećenje bilježila i prijavljivala upravitelju. Pranje rublja s četkom bilo je strogo zabranjeno. Rublje od infektivnih bolesnika pralo se odvojeno od ostalog.
Sestre su vodile brigu i o bolničkom vrtu te poštivanju rasporeda korištenja vrta. Boravak u vrtu bio je strogo propisan i podijeljen prema spolu. Muški bolesnici su smjeli odlaziti u vrt poslije jutarnje liječničke vizite i od 13 do 15 sati, a žene od 15 do 17 sati. U vrtu je bilo zabranjeno ležanje na travi, oštećivanje drveća i cvijeća. Ženske osobe koje su bolovale od »bludobolje« nisu smjele napuštati bolesničku sobu, a u vrtu su boravile samo u ograđenom dijelu, u posebno vrijeme, po odredbi ravnateljstva. Sestre su kontrolirale poštuje li se kućni red i nose li bolesnici prikladnu odjeću. Svaki je bolesnik prilikom izlaska iz sobe morao imati pidžamu, papuče i kućni ogrtač. Bolesnici nisu smjeli ulaziti u redovničke i druge prostorije niti samovoljno napuštati bolnicu.
Sestre milosrdnice kontrolirale su higijenu bolesničkih soba i nužnika, pazile da pacijenti ne pljuju po podu, svađaju se, pjevaju ili fućkaju. Kartanje i druge društvene igre za novac bile su zabranjene kao i kriomice uzimanje jela, pića i duhana prilikom posjeta. Posjete bolesnicima bile su dozvoljene svaki dan od 14 do 16 sati. Pušenje se dozvoljavalo samo u vrtu uz prethodno dopuštenje liječnika. Prema bolesnicima odnosile su se »prijazno i čovjekoljubivo«, a oni prema sestrama »čedno i poslušno«. U slučaju da su sestre zanemarile svoje dužnosti, ravnatelj ih je mogao novčano kazniti u rasponu od 1 do 5 kruna. Tako sakupljeni novac usmjeravan je za pomoć siromašnim rekonvalescentima prilikom otpusta.25
Tablica 1. Kućni red bolnice preuzet iz »Štatuta Obće javne gradske bolnice u Karlovcu«, 1909. godine.
Prva instanca kontrole nad radom sestara milosrdnica bila je sestara predstojnica (nadbolničarka, starješica).26 Kontrole je obavljala više puta dnevno i noću. Nadzirala je dvorbu i njegu bolesnika, izdavanje propisane hrane bolesnicima, nadzor nad bolničkim inventarom i poštivanjem kućnog reda. Bila je odgovorna ravnatelju, primarnom liječniku i upravitelju da se poslovi točno i pravovremeno obavljaju, a svaku nesukladnost bila je dužna prijaviti. U slučaju namjernog oštećenja ili kvara inventara sestre su štetu nadoknađivale vlastitim sredstvima.27
Nadzor nad radom svih redovnica obavljao je »pripomoćni« liječnik. Svakodnevno je prije vizite obilazio bolesnike, kontrolirao higijenu bolesničkih soba i sanitarnih prostorija, čistoću posteljine, rublja i pljuvačnice. Nadalje, kontrolirao je bolničko osoblje da točno provodi propisane terapijske ili dijetetske mjere. Pazio je da sestre ne zanemaruju bolesnike i da sa njima dobro postupaju. I sam »pripomoćni« liječnik morao se »pristojno i obzirno ophoditi s bolničarskim osobljem, posebice sestrama milosrdnicama«.28

Slika 1. Proslava Božića, Gradska javna bolnica Dubovac, 1937. Stoje s lijeva na desno: s. Klemencija Špoljarić i s. Grgurina Majdandžić. Izvor:www.kafotka.net.
Sljedećih dvadesetak godina organizacija rada u bolnici nije se značajno mijenjala, osim u segmentima povećanja smještajnih kapaciteta i otvaranja novih odjela. Tako je 1932. godine bolnica već imala 180 bolesničkih kreveta raspoređenih na dva odjela, kirurškom i internom. Na svakom odjelu radio je jedan primarni i jedan sekundarni liječnik. U bolnici radi i jedan pomoćni liječnik te upravitelj bolnice koji obavlja i poslove ekonoma. Jedan primarni liječnik obavlja i funkciju ravnatelja bolnice, a drugi primarni liječnik ujedno je i gradski kotarski liječnik. Njegu bolesnika i dalje obavljaju sestre milosrdnice uz dodjeljivanje priučenog bolničarskog osoblja. Bolničko osoblje i služinčad dobivaju pravo na korištenje godišnjeg odmora u trajanju od 14 dana što je 10 dana manje od liječnika. Ravnatelj je nadzirao rad svih zaposlenika.29

Slika 2. Sestra milosrdnica u karlovačkoj bolnici, oko 1930. Izvor: www. kafotka.net.
3.2. Uvjeti rada nakon Drugoga svjetskog rata
U razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata u bolnici dolazi do značajnih strukturalnih i kadrovskih promjena, posebice bolničarskog osoblja. O tome govore podatci da su 1948. godine u bolnici bile zaposlene 24 sestre milosrdnice, a 1966. godine njihov se broj smanjio na trećinu. Odlukom lokalnih vlasti, 1949. godine za vrijeme upravljanja bolnicom dr. Miroslava Feldmana, redovnicama se zabranjuje rad u redovničkom odijelu. Uz dopuštenje crkvene vlasti neke su odjenule civilno odijelo i nastavile raditi u bolnici. One koje na to nisu pristale dobile su otkaz pa je prvih 6 otkaza u bolnici uručeno 1. svibnja 1949. godine. Ujesen iste godine donesena je odluka da bolnica mora služiti isključivo bolesnicima, što je značilo iseljavanje sestara iz bolnice i zatvaranje bolničke kapelice koju su sestre desetljećima uređivale i koristile. Raseljavanjem sestara po privatnim kućama širom grada prestaje postojati redovnička zajednica. Iako nije egzistirala kao formalna redovnička zajednica, sestre su i dalje bile pod nadzorom predstojnice, a svoje redovničke dužnosti obavljale su u Franjevačkom samostanu. Revitalizacija redovničke zajednice ostvarit će se 15 godina poslije.30
Sestre su u razdoblju od 1948. do 1967. godine vodile većinu odjela u bolnici, radile su u bolničkoj ljekarni, operacijskoj sali, na rendgenu i u laboratoriju. Nadzirale su rad u kuhinji, praonici rublja, uređivale okoliš bolnice i vrt. Samostalno su pripremale ljekovite praške, supozitorije i masti.31
Liječnik Boris Morsan ističe da su »sestre milosrdnice savjesno obavljale povjerenu im njegu i ostale poslove«.32 Iako su savjesno služile na korist i dobrobit bolesnicima njihova kvaliteta rada nije uspijevala nadići ideologiju tadašnje vlasti. U zapisniku Savjeta za narodno zdravlje i socijalnu politiku Narodnog odbora grada Karlovca iz 1952. godine stoji: »Ni glavna sestra bolnice nije bila postavljena jer nije bilo adekvatne osobe. Sestra Leopoldina, koja po kvaliteti rada odgovara, ne odgovara u pogledu odnosa prema vjerskim pitanjima.«33

Slika 3. S. Leopoldina Gärtner, godina nepoznata.34
Od početka pedesetih godina prošlog stoljeća u zapisima se ne pronalaze podatci o zapošljavanju redovnica s iznimkom s. Jelene Jurišić koja je zaposlena 1952. godine. Postupni odlasci sestara iz bolnice dodatno su produbljivali problem nedostatka osoblja. Krajem 1952. godine u bolnici su kao instrumentarke radile samo dvije redovnice koje su znale biti pozivane i noću, iako su imale slobodan dan.35 Uprava bolnice problem nedostatka osoblja pokušala je riješiti zapošljavanjem priučenog kadra, od kojih je nekolicina bila nepismena. Sestre milosrdnice podučavale su novo osoblje njezi i pristupu bolesniku kao i svim poslovima za koje su bile zadužene. S. Alfonza Kovačić, koja je na Filozofskom fakultetu diplomirala XIII. antropogeografsku grupu nauka,36 za vrijeme rada u karlovačkoj bolnici (od 1. veljače 1947. do 18. veljače 1948.)37 podučavala je zaposlenike čitanju, pisanju i računanju. Nastava se održavala u večernjim satima, nakon obavljenih dnevnih poslova. Na kraju tečaja polagao se ispit na kojemu su prisustvovali i članovi Gradskog narodnog odbora. Tečaj opismenjavanja polučio je dobre rezultate, a s. Alfonza Kovačić bila je pismeno pohvaljena za obavljeni posao.38
Na zamolbu franjevaca, s. Leopoldina Gärtner, koja je na Filozofskom fakultetu stekla diplomu profesorice njemačkog jezika i slavistike,39 održavala je učenicama nakon završene osnovne škole predavanja o higijeni žene i pripremi za stupanje u brak. Tijekom 1950-ih godina edukaciju su završile četiri grupe učenica, što je bilo pozitivno primljeno od strane učenica i roditelja.40 Osnutkom Škole za dječje njegovateljice, 1958. godine41 i Škole za medicinske sestre 1960. godine42 predavala je hrvatski jezik i bila član ispitne komisije prilikom polaganja završnih ispita (intervju, ispitanica, MP).43
Iako je 1966. godine u bolnici radilo svega osam sestara milosrdnica, bila je to dovoljna motivacija s. Leopoldini da pokrene postupak revitalizacije redovničke zajednice. Nakon što je ishodila dopuštenje od Nadbiskupijskog duhovnog stola (NDS) i organizirala zajednički smještaj sestara, kao preduvjet za formiranje zajednice, redovnička zajednica ponovno je uspostavljena 14. prosinca 1966. godine. Sestre su bile raspoređene u tri stana u stambenoj zgradi u ulici Grge Tuškana br. 2/a, a u bolnicu su odlazile samo na posao.44 Zajednicu su činile: s. Leopoldina Gärtner, s. Leoncija Jaklenec, s. Jelena Jurišić, s. Amata Kordić, s. Konradina Ljubek, s. Klemencija Špoljarić, s. Urzicija Štrucelj i s. Leokadija Turkalj.45 Odlaskom s. Leopoldine Gärtner i s. Amate Kordić u bolnici od 1968. do 1975. godine radi preostalih šest sestara. Od 1976. do 1978. u bolnici ostaju s. Leoncija Jaklenec, s. Jelena Jurišić, s. Klemencija Špoljarić i s. Urzicija Štrucelj.
Odlazak s. Urzicije Štrucelj, 12. listopada 1978. godine, kao posljednje s urološkog odjela, jest kraj rada sestara milosrdnica Družbe sv. Vinka Paulskog u karlovačkoj bolnici i gašenje redovničke zajednice u Karlovcu.46
3.3. Prikaz sestara milosrdnica prema radnom mjestu i stupnju obrazovanja u karlovačkoj bolnici od 1888. do 1978. godine
U do sada objavljenim radovima i monografiji bolnice navedeno je tridesetak sestara milosrdnica. Dodatnim istraživanjem pismohrane Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog nađeno je ukupno 90 redovnica koje su radile u Karlovcu.
Podatci o razdoblju i načinu djelovanja preuzeti su iz osobnika redovnica, dok su podatci o radnom mjestu dopunjeni podatcima iz monografije Opće bolnice Karlovac i dosjea zaposlenika pohranjenih u pismohrani Opće bolnice Karlovac. U osobnicima se koristi izraz bolničarka za sestre koje su završile bilo koji oblik bolničarskog obrazovanja. Na temelju matične knjige Škole za medicinske sestre Mlinarska, u tablici je naveden stupanj obrazovanja sestara koje su završile tu školu.47
Tablica 3. Popis sestara milosrdnica prema kronološkom redu dolaska u Gradsku javnu bolnicu Karlovac te razdoblje i svojstvo djelovanja u bolnici.
| Ime i prezime | Razdoblje rada u karlovačkoj bolnici | Svojstvo djelovanja u bolnici |
|---|---|---|
| Kerubina Selan | 1.4.1888. – 1907. | predstojnica |
| Izacija Horvat | 30.8.1900. – 1.3.1905. | bolničarka |
| Eligija Pišpek | 15.7.1903. – 27.7.1905. | bolničarka |
| Epolonija Ambroš | 4.2.1905. – 27.8.1907. | kuharica |
| Hironida Černigoj | 27.2.1905. – 14.5.1907. | bolničarka |
| Rutilija Žabret | 10.8.1906. – 8.8.1910. | bolničarka |
| Lucija Šircelj | 1.4.1907. – 1909. | bolničarka |
| Hegesipa Špelar | 3.2.1908. – 23.11.1919. | švelja |
| Lamberta Wiedenhofer | 1.4.1909. – 1.7.1912. | bolničarka |
| Johana Kašnar | 5.2.1910. – 23.4.1915. | bolničarka |
| Dobrotiva Tadej | 27.7.1910. – 3.11.1912. | bolničarka |
| Parmena Lesar | 20.7.1911. – 25.11.1940. | bolničarka |
| Erazma Janšek | 21.7.1914. – 1.7.1920. | predstojnica |
| Numidika Radočaj | 15.4.1916. – 19.1.1947. | bolničarka |
| Romualda Müller | 17.4.1916. – 20.5.1917. | kuharica |
| Petrina Kovačić | 17.8.1916. – 22.11.1919. | bolničarka |
| Rigberta Derežan | 6.3.1917. – 6.8.1924. | kuharica |
| Regelata Ladika | 20.7.1918. – 27.7.1923. | bolničarka |
| Oktavija Žnidar | 17.4.1919. – 12.9.1919. | bolničarka |
| Oceana Predikaka | 21.7.1920. – 31.8.1926. | predstojnica |
| Hermelanda Penić | 10.1.1921. – 2.10.1924. | bolničarka |
| Rosvita Bosnić | 15.4.1922. – 3.5.1927. | bolničarka |
| Nivela Sović | 15.10.1922. – 31.7.1925. | bolničarka |
| Kolomana Golob | 1.2.1924. – 1.1.1929. | bolničarka |
| Montana Mikulčić | 12.8.1924. – 7.3.1925. | bolničarka |
| Gaudioza Novosel |
27.3.1925. – 5.9.1929. 17.6.1946. – 13.5.1949. | bolničarka na internom odjelu |
| Eksuperancija Nemanić | 14.8.1925. – 5.4.1926. | bolničarka |
| Veronika Kern | 17.8.1925. – 1.10.1928. | bolničarka |
| Ingena Perovšek | 5.4.1926. – 3.10.1927. | bolničarka |
| Dominatora Bratković | 26.7.1926. – 31.8.1932. | bolničarka i predstojnica |
| Kapitolina Modrić | 17.8.1926. – 20.7.1930. | kuharica |
| Arbona Stanić | 1.6.1927. – 2.12.1948. | brinula o vrtu i voćnjaku |
| Šantal Adotti | 22.7.1927. – 15.6.1929. | bolničarka |
| Notburga Flis |
9.12.1927. – 1.9.1930. 15.7.1931. – 1.9.1949. | sestra bolničarka, zadužena za podjelu terapije u bolnici |
| Blezila Čulig | 15.8.1928. – 10.10.1942. | apotekarica |
| Makrobija Bolbeher | 30.8.1928. – 1.1.1930. | bolničarka |
| Viktorijana Gornim | 19.10.1928. – 28.8.1930. | bolničarka |
| Vianeja Stegić | 31.12.1929. – 1.9.1933. | bolničarka |
| Celina Škvorc | 12.8.1930. – 10.12.1931. | kuharica |
| Pretekstata Šavelj | 13.8.1930. – 4.12.1935. | bolničarka |
| Helkonida Čubek |
1.9.1930. – 1.9.1935. 1.6.1936. – 20.10.1946. | bolničarka |
| Bonifacija Jukić | 4.11.1931. – 13.12.1936. | bolničarka |
| Patagata Vadnov | 31.8.1932. – 29.9.1934. | predstojnica |
| Vojislava Šinkovec | 21.7.1933. – 19.8.1938. | kuharica |
| Monika Glas | 31.7.1933. – 31.8.1938. | kuharica |
| Krispina Gjipalo | 16.8.1934. – 1.8.1936. | bolničarka |
| Branka Cvetnić |
3.5.1935. – 1.9.1937. 1.9.1938. – 29.9.1943. | bolničarka |
| Evalda Pažulj | 17.12.1935. – 12.9.1936. | bolničarka |
| Pionija Plemenitaš | 17.8.1936. – 29.1.1937. | bolničarka |
| Grgurina Majdandžić | 31.7.1937. – 22.9.1941. | bolničarka |
| Klemencija Špoljarić |
26.8.1937. – 1.9.1938. 27.8.1939. – 13.9.1978. |
bolničarka i voditeljica hemat. laboratorija predstojnica |
| Placidija Vehar | 5.1.1938. – 19.1.1947. | bolničarka |
| Konona Matijaščić | 4.4.1938. – 4.7.1938. | kuharica |
| Simona Škopljanac | 16.8.1938. – 1.9.1944. | kuharica |
| Junipera Rožić | 16.8.1938. – 17.10.1946. | pekarica |
| Verijana Babačić | 31.7.1939. – 1.6.1942. | bolničarka |
| Sizinija Fajt |
11.9.1939. – 26.3.1942. 22.7.1945. – 5.11.1945. | bolničarka |
| Rajnerija Križanić | 14.7.1940. – 9.3.1942. | bolničarka |
| Glicerija Večerić | 10.9.1941. – 17.7.1942. | bolničarka |
| Salaberga Krobot | 11.11.1941. – 30.11.1945. | bolničarka |
| Leonida Čebrajec | 9.3.1942. – 13.9.1945. | bolničarka i predstojnica |
| Gencijana Grgur | 26.5.1942. – 13.5.1949. | sestra bolničarka |
| Urzicija Štrucelj |
17.8.1942. – 17.8.1945. 1.12.1949. – 12.10.1978. |
švelja bolničarka na kirurgiji i urologiji |
| Urzeja Božikov | 9.11.1942. – 24.3.1943. | bolničarka |
| Konradina Ljubek | 26.3.1943. – 15.12.1975. | bolničarka na zaraznom odjelu; predstojnica |
| Brunona Špoljar | 9.6.1944. – 14.11.1945. | bolničarka |
| Leoncija Jaklenec | 23.7.1945. – 13.3.1978. | bolničarka na ORL, instrumentarka |
| Martina Ivoš | 3.8.1945. – nepoznato | sestra pomoćnica |
| Irma Martinković | 7.9.1945. – 2.12.1948. | švelja |
| Suza Podboj | 7.9.1945. – 7.9.1947. | instrumentarka |
| Perpetua Kovačić | 19.9.1945. – 22.8.1949. | sestra bolničarka, predstojnica |
| Julinka Tašić | 24.9.1945. – 1.6.1950. |
bolničarka na kirurgiji i antituberkuloznom odjelu |
| Amata Kordić |
11.11.1945. – 1.7.1949. 10.2.1951. – 16.6.1971. | bolničarka na internom odjelu |
| Sperata Katić | 30.1.1946. – 1.4.1948. | kuharica |
| Zlata Florijančić | 30.9.1946. – 1.1.1950. | sestra bolničarka, laborant u ljekarni |
| Adjuta Rihter | 17.10.1946. – 1.7.1949. | bolničarka |
| Leokadija Turkalj | 1.11.1946. – 9.2.1967. | bolničarka, gl. instrumentarka; predstojnica |
| Ilidija Kimovec |
14.1.1947. – 24.11.1947. 18.3.1948. – 23.8.1949. | bolničarka |
| Alfonza Kovačić | 1.2.1947. – 18.2.1948. | bolničarka |
| Leopoldina Gartner |
1.6.1947. – 1.11.1949. 1.5.1950. – 30.8.1967. |
instrumentarka; predstojnica gl. medicinska sestra na ORL48 |
| Emerencijana Jerše | 1.9.1947. – 1.2.1950. | bolničarka |
| Gaudencija Brčić | 22.9.1947. – 4.3.1965. | bolnič. na inter. odjelu i ORL, predstojnica |
| Ljudevita Vlašić | 30.9.1947. – 17.11.1947. | bolničarka |
| Vincencija Nosić | 3.3.1949. – 15.12.1949. | apotekarica |
| Mara Gričar | 29.8.1949. – 31.8.1965. | bolničarka na antituberkuloznom odjelu |
| Davorka Kordić | 15.10.1949. – 28.11.1953. | bolničarka na kirurgiji |
| Jolanka Majer | 15.10.1949. – nepoznato | bolničarka na zaraznom odjelu |
| Jelena Jurišić | 6.11.1952. – 30.6.1976. | medicinska sestra u antituberkuloznom dispanzeru i röntgenu49 |
| Armentaria Brecelj | bolničarka u bolničkoj ljekarni | |
| Alica Kokolj50 | pralja |
Iz analiziranih podataka moguće je zaključiti da su sestre većinom bile zaposlene kao bolničarke, a manje kao kuharice, švelje ili apotekarice. Dio je završio Školu za sestre pomoćnice u Zagrebu, dio bolničarske tečajeve koje je organizirala Družba ili bolnica u kojoj su radile, dio Družbinu bolničku školu,51 dok je za neke nepoznato imaju li kakav oblik njegovateljskog obrazovanja. Sestre koje su završile Školu za sestre pomoćnice u Zagrebu mogle su dobiti naziv sestra pomoćnica ili sestra bolničarka, ovisno o smjeru koji su završile.
U razdoblju od 1921. do 1945. godine Školu za sestre pomoćnice završilo je 113. Od ukupnog broja sestara, 103 sestre završilo je bolnički smjer i 10 sestara socijalno-medicinski smjer. Sestre koje su radile u karlovačkoj bolnici s diplomom Škole za sestre pomoćnice u Zagrebu bile su: s. Martina Ivoš koja je završila socijalno-medicinski smjer (1921.-1922.); bolničarski smjer završile su: s. Notburga Flis (1927.-1928. istupila iz škole i ponovo pohađala 1930.-1931.), s. Zlata Florijančić (1922.-1923.), s. Perpetua Kovačić (1923.-1925.) i s. Gencijana Grgur (1930.-1931.). S. Regelata Ladika (1923.-1925.), s. Veronika Kern (1930.-1931.) i Hermelada Penić (1928.-1929.) radile su u Karlovcu prije pohađanja Škole za sestre pomoćnice. S. Oktavija Žnidar ispisala se iz nepoznatog razloga, a s. Rosvita Bosnić 1931. godine se premješta i nastavlja školovanje u Družbinoj bolničkoj školi.52 S. Notburga Flis zaposlila se u karlovačkoj bolnici u drugom navratu 14 dana nakon stjecanja diplome53 te se može smatrati prvom školovanom medicinskom sestrom u karlovačkoj bolnici.54
Bolničarski tečajevi, koje je organizirala Družba već početkom 1921. godine, održavali su se u Zagrebu, zatim u Sarajevu, Velikom Bečkereku55 i drugdje. U razdoblju od 10. prosinca 1923. do 10. lipnja 1924. godine bolničarski tečaj u Sarajevu završile su: s. Dominatora Bratković, s. Eksuperancija Nemanić i s. Pretekstata Šavelj; s. Johana Kašner pohađala je tečaj nakon odlaska iz karlovačke bolnice.56 Iz osobnika doznajemo da su u Karlovcu, u organizaciji bolnice, šestomjesečni bolničarski tečaj 1961. godine završile s. Leoncija Jaklenec i s. Urzicija Štrucelj.
U osobnicima pronalazimo podatke da su: s. Leopoldina Gärtner, s. Jelena Jurišić, s. Alfonza Kovačić i s. Vincencija Nosić stekle stručni naziv profesorice. Na Filozofskom fakultetu diplomirale su Leopoldina Gärtner, s. Alfonza Kovačić i s. Vincencija Nosić, dok za s. Jelenu Jurišić nije pronađeno koji je fakultet završila. S. Alfonza Kovačić, položila je diplomski ispit iz XIII. antropogeografske grupe nauka (Geografija, Opća historija i Narodna historija).57 S. Leopoldina Gärtner diplomirala je XXI. germanističku grupu nauka (Njemački jezik i književnost sa staronjemačkim, Hrvatski ili srpski jezik sa staroslavenskim i Historija južnoslavenske književnosti, Narodna historija i Češki jezik),58 a s. Vincencija Nosić XVI. grupu za narodnu književnost (Historija južnoslavenske književnosti, Latinski jezik s književnošću i Hrvatski jezik sa staroslavenskim, Narodna historija i Ruski jezik).59
Talijanski ili njemački jezik kao drugi jezik govorilo je pet sestara. Njemačkim jezikom služile su se s. Makrobija Bolbeher, s. Zlata Florijančić i s. Leopoldina Gärtner, a talijanskim s. Hironida Černigoj i s. Leokadija Turkalj.60
Tijekom 90 godina prošloga stoljeća u bolnici je radilo 17 predstojnica, kronološkim slijedom one su: s. Kerubina Selan (1. travnja 1888. – 1907.), s. Lucija Šircelj (1907. – 1909.), s. Lamberta Wiedenhofer (1909. – 1. srpnja 1912.), s. Šantal Adotti (21. srpnja 1912. – 1914.), s. Erazma Janšek (1914. – 1920.), s. Oceana Predikaka (1920. – 31. kolovoza 1926.), s. Dominatora Bratković (31. kolovoza 1926. – 29. kolovoza 1932.), s. Pantagata Vadnov (29. kolovoza 1932. – 15. rujna 1934.), s. Parmena Lesar (19. rujna 1934. – 24. studenog 1940.), s. Blezila Čulig (24. studenog 1940. – 3. rujna 1942.), s. Leonida Čebrajec (3. rujna 1942. – 12. rujna 1945.), s. Perpetua Kovačić (2. studenog 1945. – 1. srpnja 1949.), s. Leokadija Turkalj (4. srpnja 1950. – 15. rujna 1953.), s. Gaudencija Brčić (15. rujna 1953. – 7. listopada 1959.), s. Leopoldina Gärtner (7. listopada 1959. – 5. siječnja 1966.), s. Konradina Ljubek (5. siječnja 1966. – 12. veljače 1972.) i s. Klemencija Špoljarić (12. veljače 1972. – 12. veljače 1978.).61
U tablici 4. prikazan je broj sestara u bolnici po godinama. Predstojnice sestara navedene su u koloni sa sestrama bolničarkama jer su te dvije funkcije bile nedjeljive.
Tablica 4. Broj sestara milosrdnica prema radnom mjestu u navedenim godinama u Gradskoj javnoj bolnici Karlovac. Podatci su preuzeti iz osobnika sestara milosrdnica i dokumenata pohranjenih u arhivu Družbe.
U tablici je prikazan broj sestara koje su radile u Gradskoj javnoj bolnici. Nije moguće točno utvrditi njihov broj jer nisu dolazile na početku ni odlazile krajem godine, međutim, pokušao se prikazati broj uzimajući u obzir da se izmjene sestara ne preklapaju. Primjerice, ako je neka sestra otišla u srpnju, a sljedeća došla u rujnu iste godine, u toj godini prikazana je jedna sestra. U slučajevima gdje je broj sestara u nekim godinama bio isti, u tablici su prikazana razdoblja. Za dvije sestre (Brecelj i Kokolj) nepoznato je razdoblje rada u bolnici i one nisu prikazane u tablici. Za dvije sestre (Ivoš i Majer) naveden je samo datum dolaska, jer je datum odlaska nepoznat. Sestra Jolanka Majer preminula je i pokopana 1. siječnja 1962. godine u Karlovcu62 na rimokatoličkom groblju Dubovac (polje 8, br. 213) pa se može pretpostaviti da je cijelo vrijeme radila u karlovačkoj bolnici. S obzirom na to da ova pretpostavka nije potvrđena drugim izvorom, u tablici je evidentirana samo godina dolaska. Također je moguće da ima još sestara koje su radile u bolnici, a čija su imena, unatoč iscrpnom istraživanju, ostala nepoznata.
Zaključak
U dijelovima monografija hrvatskih bolnica u kojima se opisuje razdoblje od kraja 19 st. do polovice 20 st. u pravilu nalazimo napomenu o redovnicama koje su brinule o njezi bolesnika i funkcioniranju svih bitnih službi za rad bolnice. U pojedinim tekstovima nalazimo i imena, često samo redovnička, uz navod ili bez njega u kojem su svojstvu navedene redovnice radile. Budući da je poznato da u većinu hrvatskih bolnica civilne medicinske sestre dolaze u većem broju pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća,63 opravdano se postavilo pitanje tko je, koliko i na koji način zaslužan za funkcioniranje bolničkih institucija do polovice 20. stoljeća. Stvorena je i percepcija da je do dolaska civilnih medicinskih sestara brigu o bolesnicima vodilo priučeno osoblje bez jasno strukturiranog procesa rada. Ta je percepcija potpomognuta i činjenicom da u monografijama Škole za medicinske sestre Mlinarska u Zagrebu, jedine škole na području Hrvatske do 1947. godine, nalazimo popis samo završenih civilnih medicinskih sestara. Taj je popis dopunjen redovnicama koje su završile tu školu tek u monografiji koja je izašla povodom stote godišnjice osnutka škole. Iako uz imena redovnica ne nalazimo podatak u kojoj su družbi djelovale taj je podatak moguće provjeriti u Matičnoj knjizi koja se nalazi u Školi.64
Prema pronađenim podatcima u karlovačkoj bolnici je u promatranom razdoblju radilo 90 redovnica. Od ukupnog broja, 68 sestara radile su kao bolničarke, a 22 kao pralje, kuharice, švelje, apotekarice ili im radno mjesto nije navedeno. Više od polovice sestara koje su radile kao bolničarke imale su stručno obrazovanje. Družbinu bolničku školu završilo je 28 sestara, pet sestara završilo je Školu za sestre pomoćnice u Zagrebu. Šestomjesečne bolničke tečajeve završilo je pet sestara u Sarajevu i dvije sestre završile su šestomjesečni bolnički tečaj u Karlovcu. Četiri sestre se navode kao profesorice, ali su za samo tri pronađene diplome na Filozofskom fakultetu.
U organizacijskom smislu bolnica je imala precizno razrađenu hijerarhiju odgovornosti i nadzora. Regulirano je ophođenje između djelatnika i između djelatnika i bolesnika. Propisana je zabrana uzimanja nagrada od bolesnika i postojao je protokol čuvanja njihovih stvari. Standardizirana je oprema bolesničkog kreveta, dnevni raspored aktivnosti, postupak čišćenja bolnice i rada u kuhinji. Od osoblja se očekivalo čuvanje bolničkog inventara te obzirno i štedljivo postupanje s bolničkim rubljem. Posebno se tretiralo rublje bolesnika oboljelih od infektivnih bolesti. Propisan je izgled bolesnika za izlazak iz sobe, stoga je moguće pretpostaviti da je za bolesnike slabog imovinskog stanja bolnica osigurala pidžame, papuče i ogrtač. Određene su novčane kazne za oštećivanje inventara i zanemarivanje dužnosti. Redovnice su sudjelovale u edukaciji i opismenjavanju osoblja.
Dolaskom u karlovačku bolnicu, sestre milosrdnice svojim su djelovanjem značajno doprinijele podizanju kvalitete pružanja zdravstvene skrbi bolesnicima i cjelokupne organizacije rada u bolnici. Njihova znanja, iskustvo i posvećenost pozivu bili su most daljnjem razvoju sestrinstva u drugoj polovici prošlog stoljeća.
