Uvod
Mnogima je nepoznata riječ pastoral, a još više njegov smisao. Taj se pojam odavno koristi za osmišljavanje crkvenoga poslanja. Na temelju crkvene brige cura animarum pod tim se pojmom pretežito podrazumijevao svećenički rad ili dušobrižništvo. Odražavao je društveno-kulturno okruženje i shvaćanje načina crkvenoga rada u određenim okolnostima. Dušobrižništvo se odnosi na izričitu svećenikovu brigu za čovjekovu dušu, čime je dugo zanemarivana dušobrižnička cjelovitost, što u novije doba usporava razvitak kršćanskoga rada u svijetu.
Pastoralna se odrednica promijenila, a težište više nije samo na svećenikovu radu nego na uzajamnosti svećenika i vjernika laika u crkvenomu poslanju. Ne radi se samo o brizi za duše u crkvenomu okruženju nego i o poslanju u društvu i u kulturi. Ako se Crkva ne trudi o poslanju u svijetu, bezbrižno ga prepušta svjetovnim ustrojima, pa ne čudi što jača vjerska ravnodušnost i raskršćanjenje. Pitanje je suodgovornosti, jer Isus šalje učenike da naviještaju evanđelje „po svem svijetu, …svemu stvorenju“ (Mk 16,15).
U središtu poslanja je skrb za cjelovitoga čovjeka i njegovo spasenje, u njegovoj stvarnoj okolini. Crkvena je zadaća tražiti i oplemeniti susretišta Božje objave i zbilje ljudskoga života. Riječ Božja dosljedna je i nepromjenjiva, a društveno je okruženje podložno neprestanoj mijeni, pa je nužna pastoralna prosudba u 'promjeni epoha'. Stoga nas zanima kako se Crkva pastoralno postavila u društvenoj tranziciji, na prijelazu iz komunizma u slobodu, kako se ustaljeno dušobrižništvo odražava na vjerski život u demokraciji i treba li pastoralna transformacija.
1. Pastoralne pukotine i društvena preobrazba koncem prošloga stoljeća
Tijekom povijesti društvo se nikad nije promijenilo tako brzo i sveobuhvatno, s mnogo protuslovlja, kao na prijelazu iz komunizma u demokratski tržišni sustav. Društveni preokret u Hrvatskoj zbivao se u okolnostima korjenitih sveukupnih promjena, odrazivši se i na crkveni život. Premda je u žarištu odraz suvremenoga pastorala u vidu društvene promjene, ipak, s povijesnoga gledišta, treba propitati je li pastoralna samouputnost pridonijela posvjetovnjenju i zašto je nužna promjena.
1.1. Suzdržanost i čežnja za obnovom
Kršćanstvo je oduvijek bilo antropološki i društveno-kulturno usmjereno. No u kasnoj antici gubilo se zanimanje za zbilju, a poruka spasenja postupno je postajala pojmovni nauk, kao da kršćanski život nema ništa s društvom i čovjekom, kao jedinstvom duše i tijela, nego samo s njegovom dušom i pobožnošću. U doba societas christianae dušobrižništvo je zaokupljeno bogoštovljem, a zanemaren je društveno-kulturni život i bogoslovni odgoj zajednice. Pod utjecajem protestantizma i na poticaj Tridentskoga sabora (1545. - 1563.) crkveni se rad, prema cura animarum, usmjeruje bogoslužju i dušobrižništvu, koje se i danas shvaća jednostrano.1
Dušobrižništvo je samo briga o duši, što može biti zamka kvijetizma i fideizma, a komu prepustiti brigu za ovozemni život, ako je 'stvoreni svijet prostor za ljudsko djelovanje'2? Time se nehotice suzuje crkveno poslanje ad intra, zanemarujući evangelizacijsko-misionarsku cjelovitost. Dušobrižništvo usmjereno samo na 'duhovnu stvarnost', zanemarujući stvarno područje i vrijeme, skriva zamku 'gnosticizma i neopelagijanizma'3, što se suprotstavlja načelu utjelovljenja i otkupljenja. Kršćanska se vjera i ćudoređe ne odnose samo na ljudsku nutrinu nego i na društvo i znanost, politiku i gospodarstvo. Da se ti sustavi ne bi osilili, kršćani su pozvani u njima predstavljati nadnaravnu odrednicu zajedničkoga dobra.
Zapustiti vjerski život u svijetu, znači odbaciti evangelizaciju, što ide u prilog marksizmu, prema kojemu se vjera ne smije miješati u društveno-kulturne odnose, nego ih treba prepustiti znanstveno-tehnološkomu napretku. U poimanju dušobrižništva nositelj pastorala je svećenik, a vjernici su laici neuključeni u to, na čemu ustraje i prosvjetiteljstvo, podržavajući klerikalizam i crkvenu otuđenost. Zbog prevage tih zasada treba preispitivati je li samouputno dušobrižništvo primjereno 'individualizmu'4, jer ravnodušnost prema Bogu traži kršćansku prepoznatljivost. Zbog pastoralne suzdržanosti brigu za društveno-kulturni svijet preuzeo je netko drugi, pa se, i zbog crkvenih pukotina, olako širi prosvjetiteljstvo, komunistička razuzdanost i nasrtljivost.
Shvativši trpkost prosvjetiteljstva, papa Franjo poručuje: „Ne može se više tvrditi da se religija treba ograničiti na privatnu sferu i da ona postoji samo zato da pripremi duše za nebo. Znamo da Bog želi sreću svojoj djeci na ovoj zemlji … Iz toga proizlazi da kršćansko obraćenje zahtijeva da se preispita napose sve ono što se tiče društvenoga poretka i postizanja općega dobra.“5
1.2. Društvena promjena kao znak vremena
Polovinu je prošloga stoljeća u Hrvatskoj vladao komunizam, koji se danas promiče pod krilaticom jugoslavenstva.6 Ono je plodno tlo za bezboštvo i materijalizam, čije posljedice snosimo, što se vidi u omalovažavanju svega, osobito ljudskih zasada i, u duhu sestrinske woke ideologije i transhumanizma, pripremanju 'novoga čovjeka'. Suvremeni se naraštaj treba suočavati sa zlom neljudskoga sustava. Štoviše, „Crkva je dužna da u svako vrijeme ispituje znakove vremena i tumači ih u svjetlu evanđelja“ pa je pozvana uvijek iznova „spoznati i razumjeti svijet u kojem živimo“7.
Osvrtom na propast socijalizma govorimo o promjeni kao znaku vremena, vrjednujući ga sa stajališta vjere. Vjernici su bili progonjeni, a osjećali su se ugroženi u neprijateljskomu svijetu. Crkva je, za razliku u societas christianae, bila prisiljena ograditi se od zlobnoga društva, pa je svijet doživljavala u strahu i prijetnji. Zbog tog iskustva, ulaskom u stanje slobode, kao da se i pluralno društvo doživljuje sukobljeno. No svijet se ne smije promatrati protivno, kao da Crkva pastoralno mora ići protiv njega, nego je kao kairos za navještaj radosne vijesti, pozvana ulijevati novo vino u nove mješine (Mt 9,17). Ipak, hrvatska Crkva, prosudbom znakova Božjih nakana, postupno izlazi iz izdvojenosti, razgovara sa svijetom i preuzima proročku zadaću.
Osim svećenika mnogi su vjernici laici bili progonjeni i nisu se smjeli javno kršćanski očitovati, pa su preuzimali njihove službe. Crkva se usmjerila odgoju i pripremi svećenika za pastoral, zapostavivši odgoj vjernika laika. Isto tako, u jeku Drugoga vatikanskog sabora (1962. - 1965.), koji je Crkvu otvorio svijetu, crkveni je rad prisilno zastao u tridentskomu dušobrižništvu ostvarujući uslužno dušobrižništvo i klerikalizaciju, koji su u laicima umanjivali svijest su/odgovornosti. Svećenici su i u tranziciji postali žrtve, jer su se izlaskom iz okova jednoumlja odjednom našli u središtu zanimanja često Crkvi nesklone društvene javnosti, a nije bilo osposobljenih vjernika laika koji bi preuzeli službe u Crkvi, da bi se zauzeli u društvu i politici.8
Komunizam, opterećen strašću za moći i vlasti, stvarao je duhovno-kulturnu pomutnju: zagovarajući napredak tvrdilo se da život nije u službi vječnosti, nego je odvojena stvarnost, za koju se treba boriti u prolaznosti. Tražeći od vjernika, osobito u kulturi, izobrazbi, odgoju i medijima marksistički svjetonazor, širilo se sustavno bezboštvo, tvrdeći da je čovjek sam sebi svrha. A protuslovlje spomenutoga dušobrižništva je u stvaranju pukotine, u kojoj marksističke predrasude svojataju skrb o tijelu i ovostranosti, dok su vjernici u obiteljima i župama ustrajno živjeli vjeru.
Crkva je bila samo rubna društvena stvarnost poistovjećena s nazadnjaštvom, vjera se iz javnoga života istisnula u 'privatnost', a prenošenje kršćanskih vrjednota nisu jamčili društveni ustroji. U okolnostima nasilja i straha bili su vidljivi dušobrižnički prijepori, pogibelji i ugroze ljudske cjelovitosti. Obitelji su danomice proživljavale korjenitu pomutnju, jer su bile prisiljene trpjeti zbog vjere, seliti se i mijenjati svoj način života. To je uočio Sabor, rekavši da „možemo govoriti o pravoj društvenoj i kulturnoj preobrazbi, koja zahvaća također vjerski život“9.
Zabludjeli komunizam smatrao je kršćanstvo zastarjelim i štetnim za društvo, tvrdeći da će vjera izumrijeti. Time se stvaralo: nepovjerenje, duboke podjele i napetosti. Crkva se nije pomirila s nametanjem bezbožnosti i oduzimanja vjerske slobode, pa se, unatoč prijetnjama, zalagala za kršćanski odgoj i vjeropouku. Odvažno je tražila nove načine svoga poslanja na pastoralno-katehetskomu području, budeći svijest da su kršćani pozvani na odgoj i život u vjeri.
Kao područje Duha Crkva je pridonijela propasti komunizma i sazrijevanju društvenih promjena.10 Da je zagovarala zatvoreni svjetonazor, možda bi izbjegnula progon, ali bi izgubila smisao svoga poslanja. Iznenada je došlo do prijelaza u demokraciju, pa prijelaz, kao znak vremena, označuje promjenu smjera, ali to ipso facto ne znači obraćenje ljudi i pastoralnu obnovu. Jer, srušeni su partijski okruzi, a iza njih je, u mnogomu, ostao isprazni socijalizam. Neljudski sustav ostavio je zarazne tragove bezbožnosti u ljudskim dušama; stvorio je podmitljive navike i ponašanja, način života koji nije doživio ozbiljnu kulturnu i duhovnu promjenu.
Prekid nije bio bezbolan, jer je prijelaz, u mnogomu, bio pod nazorom bivših komunista, koji su zauzimali sva društvena područja, a demokracija nije moguća bez demokrata niti posvjetovnjačeni vjernici mogu voditi demokršćanske stranke. U Hrvatskoj je bjesnilo srpsko ratno nasilje, čija se zloća očitovala i u rušenju crkava. Istodobno se gradila sloboda, koja je oslobodila zvijer u čovjeku, a on se prepustio sekularizmu i konformizmu, koji, zbog manjka vjere i duhovnosti, potiskuju nadahnuće Duha i suobličuju se okolnomu svijetu i njegovim zlima.
2. Prijelaz u demokraciju i dušobrižništvo
Crkva je u tranziciji ušla u novo razdoblje odnosa vjere i kulture,11 pa je nedovoljno opravdavati prijepore samo nesklonim okolnostima, nego se treba upitati: što i kako činiti da prispijemo „do mjere uzrasta punine Kristove“ (Ef 4,13)? U raspravi o promjeni dušobrižništva nužna je raščlamba društva, ali „sa samokritikom suvremenoga doba mora ukorak ići i samokritika suvremenoga kršćanstva“.12 Bitno je preispitati je li Crkva na vrijeme shvatila da u tranziciji treba mijenjati dušobrižnički način i kako je odgovorila na duh svijeta i znakove vremena?
Trebalo se osloboditi tlapnje povratka na pretkomunističko doba i da će se ulaskom u slobodu sve urediti. Težnja za demokratskim odnosima i europskim poretkom bila je imperativ, što je Crkva poduprla, svjesna da su u Europi postojali 'zabrinjavajući znakovi gubljenja kršćanskoga spomena i baštine, agnosticizma i vjerske ravnodušnosti'13. Radi primjerene dušobrižničke postavke trebalo je nadići predrasudu da smo katolička zemlja i da sve protječe u katoličkomu duhu. Iza lovorika prošlosti skrila se dušobrižnička povučenost, a u prijelazu je bio potreban pastoralni napredak, stjecanje kršćanskih vrjednota i neusiljenih navika, izbjegavanje dvojbi zapadnoga društva i saborsko usvajanje sinodalnog duha. Sloboda je omogućila kršćanima posvjedočiti duhovne i vjerske vrjednote, postati glas zapostavljenih i siromašnih.
Prijelaz u demokraciju doživljen je kao olakšanje, očekujući „novo proljeće vjere“14, a u suočavanju s naslijeđem duhovne pustoši ispriječio se novoliberalizam. Od Crkve se očekivala uključenost u rješavanje tranzicijskih nevolja, osobito društvenih i da se ona, radi prosudbeno-proročke svijesti, ne ušutka političkim ponudama. Neke pogodnosti, kao što je izdvajanje novca, često su spoticaj, a Crkva „ne polaže svoju nadu u povlastice koje joj pruža građanska vlast“.15 Crkva je postupno uživala ugled, pa su potpisani ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske, čime je uređen odnos Crkve i države. Protočnost je bila razvidna, osobito je tijekom rata bila prepoznata u ostvarenju karitativnih pothvata i uvođenju školskog vjeronauka. Svojom zauzetošću pridonijela je uspostavi demokracije te se ukorijenjeno postavila u društvu, nastojeći oplemeniti područje koje joj je omogućio višestranački sustav.
U političkoj slobodi lebdio je izazov izgradnje društva u duhu evanđelja. Otvorila su se obzorja za pastoralno stvaralaštvo i pristup društvu: vrtići, školstvo, kultura, mediji, vojska, policija, bolnice, zatvori. U učestalim obraćenjima obnovljen je katekumenat, premda se očekivalo da će duhovna praznina u ljudima izazvati veću želju za kršćanskim istinama. No nerijetko je bila ispunjena zabavama, ideološkim i sektaškim ponudama, a poseban mamac bio je tehnološki napredak i pojava interneta.
2.1. Nesnalaženje i promjena pastoralne paradigme
Crkva je u prijelazu previdjela potrebu promjene dušobrižničke svijesti i načina rada i nije se suočila s time. Spomenuto dušobrižništvo jednostavno je preslikano u demokratsko stanje. Društvena odrednica Crkve gotovo je izostala, na što su se vjernici laici i svećenici priviknuli, produbljujući time prijepor crkvenosti. Dušobrižnička je zatvorenost nehotice pripomogla 'privatizaciji' vjere, a zadaća Crkve je uprisutniti vjeru u svakodnevici i prosuđivati izazove svijeta, da bi što bolje naviještala evanđelje. Ali, kako unaprijediti pastoral, ako se nastavlja raditi na isti način?
Pluralizam omogućuje novi svjetonazor, nezavisan o onostranosti, što ubrzava 'sekularizaciju'16. Kršćanska vjera gubi svoj odnos sa stvarnošću, pa mnogi kršćani, pod utjecajem socijalizma, na vjeru gledaju suzdržano, kao privjesak, što crpi crkveno poslanje. Liberalizacija i mediji pojačano utječu na mišljenje ljudi, pa se oni kritički odnose prema Crkvi. Suparnik nije više borbeni komunizam, nego liberalizam, koji je razotkrivao crkveno nesnalaženje u suvremenomu svijetu.
Crkveno vodstvo nije bilo pripremljeno za pastoralne izazove u globalizaciji, a posljedica je autoritativni način upravljanja, umjesto pastoral kružnoga toka. Čuvali su dušobrižničke položaje, tj. u župama se davala prednost ne stvaralačkomu, nego uslužnomu pastoralu, bila je zajamčena podjela sakramenata, ali, često, bez ozbiljne katehetske pripreme. Osjećao se strah pred novim i stav suprotstavljenosti, a ne susreta sa svijetom, pa nije bilo lako ostvariti nove suvremene kršćanske potrebe.
Uobičajeno dušobrižništvo održava pastoral okupljanja, a zanemaruje odrednicu poslanja, pa se gubi životna snaga. Prepušta se spontanosti, što ne zahtijeva veliki vjerski napor, jer je lakše slijediti običaje nego stvarati pastoralnu strategiju. Podržava kulturološko kršćanstvo, zaustavlja se na obredima i upućuje na pastoral čuvanja postojećega stanja bez razmišljanja o obraćenju i umreživanju, cjelovitom odgoju u vjeri i suodgovornosti vjernika laika.
Stečeno samotno dušobrižništvo hrani klerikalizam pa se Crkvu doživljuje samo kroz hijerarhiju. Klerikalno osmišljen pastoral usmjeren je crkvenim slavljima i prigodnim događajima, a prenaglašenost tradicije često se preodijeva u tradicionalizam, što vjeru umrtvljuje. Posljedica je suzdržanost laika, nerad s odraslima, manjak crkvenosti i zajedništva te svijesti o dobrovoljstvu i društvenoj zauzetosti. U pretjeranoj centralizaciji naziru se ostatci vlastelinsko-klerikalne uloge biskupa i župnika, što usporava saborski smisao Crkve kao „naroda Božjega“ i obnovu crkvenih struktura.17
Uspostava pastoralnih i ekonomskih vijeća, koja neke naše župe i biskupije ni danas nemaju, često je bila besadržajna, što je usporilo osmišljenost služba, dužnosti i uloge vjernika laika. Učinak je pastoralna slika „narodne Crkve“, u kojoj su obredi prijelaza (rođenje, ženidba, smrt) glavni crkveni čini. Pastoral nije sustavno osmišljavan, nego je bio prigodan, crkvenost se hranila obredima i pučkom pobožnošću. Oblikovala se obredna uputa, koja postupno jača vjernički subjektivizam, prema kojoj svatko zagovara svoj osobni pojam kršćanstva, ravnodušnost prema vjeri, udaljenost od Crkve i župne zajednice. Pastoral je usmjeravan na sakramentalizaciju, a premalo na životno poslanje i vjersko poosobljene18, na društveno-karitativnu i proročko-prosudbenu svijest ad intra i ad extra.
Da su tradicionalna 'crkvenost' i religioznost postajali sve slabiji, već je u tranziciji pokazalo istraživanje Vjera i moral u Hrvatskoj19. Premda nije bilo lako, u ratnim i poratnim okolnostima, istodobno stvarati državu i graditi dalekosežni i cjeloviti pastoralni smjer, ipak se čini da je crkveno vodstvo bilo uvjereno da postojeće dušobrižništvo može odgovoriti zahtjevima pluralnoga društva.
Početkom trećega tisućljeća, nakon preuzimanja vlasti bivših komunista i liberala, 2000. godine, u duhu poticaja pape Ivana Pavla II., o potrebi nove evangelizacije, biskupi su spoznali da je neodgodiv pastoralni zaokret, jer nova vremena traže i prikladne metode evangelizacije. Shvatili su da samo mistika i duboko poznavanje vjere omogućuju kršćansku zauzetost i cjeloviti pogled na stvarnost, jer vjera prožima ne samo pojedinca nego i zajednicu. Nadnaravno iskustvo omogućuje cjelovitu pastoralnu promjenu, koja mora poći od svjedočenja iskustva vjere i zajedništva s Isusom Kristom. Pastoralna se odlučnost naslućuje u njihovoj poruci da je „zbog zanemarivanja župne kateheze nastala određena eklezijalna praznina unutar nagrižene cjelovitosti uvođenja u vjeru i u život župne zajednice, upućujući na nužnost rada s obiteljima kao i župne kateheze“20. Smjernice su bile usklađene sa saborskom ekleziologijom, ali izvedba je postavljena u uobičajene okvire,21 što u poslijemodernomu društvu može „ometati evangelizacijski polet“22.
Mnogi su vjernici, u okvirima pučke pobožnosti, istinski uranjali u otajstva kršćanske vjere, dok su 'nikodemski kršćani' (Iv 3,1-8) i nominalni vjernici rado zagovarali pripadnost Crkvi, pa se bez iskrenoga obraćenja širilo kulturološko kršćanstvo (Ef 4,20-24), što je, u mnogomu, bio znak duhovne i crkvene praznine. Premda se većina pučanstva izjašnjavala katolicima, ipak se mnogi nisu oslobodili socijalističkoga oklopa niti su shvatili da je 'kršćaninova zadaća unositi evanđelje u različitosti društveno-kulturnoga života'23.
Zbog manjka kršćanske duhovnosti ispriječila se novoliberalna suprotnost, prema kojoj vjernik u crkvi istodobno može slaviti bogoslužje, a u društvu se ponašati svjetovno. Bez stvaralačke pripadnosti crkvenoj zajednici vjera gubi uporište u svakodnevici, jer se slavi u zajednici vjernika, a suvremeno se društvo razvija na tehno-znanstvenomu, političkom i gospodarstvenom napretku, pa tako, osim umanjenoga broja katolika, umanjuje važnost vjere u crkveni nauk i zajednice.24 Suvremeni 'slabi čovjek' sve se manje ponaša prema načelima vjere, a uglavnom usvaja formam mentis koju mu podmeću internet i TV, kao glavna posrednička sredstva, koja ustrajno propituju vjerske vrjednote, rastaču crkveno zajedništvo i pokreću izdvojenost. Kulturološko se kršćanstvo pokazuje neplodnim, jer ne uspijeva prenositi kršćansku vjeru i njezine vrjednote. No, vapaj za 'pastoralnom transformacijom' i duhovno-crkvena praznina, osim što su znak crkvene tromosti, mogu biti pastoralni kairos.
2.2. Sekularizacija i duhovno-pastoralni otpor
Pitanje je kako se nositi s promjenama, koje papa Franjo naziva 'promjenama epoha'. Nije poteškoća u prihvaćanju promjena, nego u spoznaji, da, kada nastupe, postajemo nešto drugo, nešto što možda ne želimo biti. To se, početkom trećega tisućljeća, dogodilo Europi, koja, gubeći svoju bitnost, umjesto kršćanstva promiče isprazne riječi ljudskih prava i nejasne snošljivosti.25 A Hrvatska?
Nakon jednoumlja, u prijelazu se nametnuo dionički kapitalizam, kao neka vrsta tehnokratskoga komunizma, mnoštvo zamisli i životnih izbora. Hrvatska se našla u liberalnoj demokraciji, koja, tvoreći nenarodno26 društvo relativizira antropološke, kulturne i vrijednosne stvarnosti: vjeru, život, osobu, brak, obitelj, državu. Društvo propituje sekularizacija, koja se oslobađa od vjere i pretvara u sekularizam, čija je svrha potisnuti kršćanstvo iz javnosti.27 Pomoću tehnokratske slike i virtualnoga svijeta, digitalne i zelene tranzicije, robotizacije i umjetne inteligencije, nastaje 'novi društveni sustav obilježen slojevitim epohalnim promjenama'28 i novi čovjek, koji je, s neznatnim vjerskim iskustvom i znanjem, sve manje otporan duhu vremena.
Slabljenje vjere i vjerskoga znanja utječe na hrvatsko društvo, što pridonosi sekularizaciji,29 a duhovnost vjeri daje životnost, pa je prijepor vjere povezan s manjkom zdrave duhovnosti. Ipak, bezbožni svjetovni humanizam nije glavni izazov crkvenomu kršćanstvu, nego okretanje od religije k duhovnosti. Tijekom povijesnih crkvenih napetosti vjernici su oživljavali osobnu duhovnost. I danas je povećano zanimanje za duhovnost, ali suvremeni čovjek o njoj rijetko ima produbljen stav, jer se učestalo otima iz krila vjere i zajednice te postaje samostalno područje sa svojim pravilima. Globalizacija potiče neku 'novu duhovnost', na temelju koje 'slabi čovjek' postupno sastavlja izvaninstitucionalnu duhovnost i vjerovanje.30
Budući da su, početkom trećega tisućljeća, bili 'vidljivi tragovi sekularizacije i sekularizma', hrvatski biskupi, upitavši se kako evangelizirati tu Hrvatsku, naumili su 'planirati pastoral u perspektivi svetosti'.31 Crkveni duhovno-pastoralni pothvati nastojali su se oduprijeti 'upravljačima ovoga mračnog svijeta' (Ef 6,12), jer sekularizam raskršćanjuje kulturu, pridonosi 'antropološkoj fragmentaciji' i znanstvenom agnosticizmu. Svjetovni mainstream mediji sustavno pritišću hrvatsku sredinu da bi ozloglasili hrvatsko društvo i ljude poticali na iseljavanje.
U pluralnomu društvu vlada 'tržište kao dogma neoliberalnih vjerovanja'32, određujući što je ćudoredno, što se vidi u nametanju rada nedjeljom i na referendumu o braku i obitelji. Odmak od kršćanske baštine nije uzrokovan siromaštvom duhovno-pastoralne ponude, nego se radi o postupku, kojemu, osim društvenih prijepora, pridonosi neprikladan pastoral i unutarnje poteškoće koje nagrizaju Crkvu.33 Društvo je religiozno, ali kršćanstvo slabi, širi se humanizam i univerzalizam, uočava se povratak pretkršćanskim zasadama svetoga, povratak na bezboštvo, oduševljenje istočnjačkim vjerovanjima, panteističkim zamislima i kozmoteizmom.34
U razvitku blagostanja bitno je gospodarstvo, koje u Hrvatskoj još uvijek baštini socijalističke navike, a svodi se na neodržive trgovinske odnose uvoza i turizma. Mnoge obitelji, zbog nezaposlenosti i opadanja gospodarstva, iseljavaju, odgađaju sklapanje braka i rađanje djece. Zbog duhovne praznine, i kapitala kao glavnoga mjerila, društvo zahvaća zaraza oholosti i pohlepe. Lagodnost skriva zamku, prema kojoj domaće stanovništvo smatra neprihvatljivim neke poslove, a za koje koriste tuđe radnike, pa se društvo postupno i nepovratno rastače. Takve društvene pojave priječe domaću proizvodnju, razvitak gospodarstva, stvaraju duhovni zastoj i uvećavaju činovničku crkvenu svijest, što Crkvu može označiti kao muzejski izložak.
Poslijemodernizam guši evanđeoske vrjednote, a osobito seksualni prevrat, na krilima nenaravne rodne ideologije i woke kulture, sekularizira brak i obitelj, pa se u Hrvatskoj sklapa sve manje crkvenih brakova, a sve ih se više rastavlja. Očito, osim gospodarstvenih čimbenika, promjene društvenih mjerila i vrjednota pridonose priraštajnomu slomu hrvatskoga društva, jer su brak i obitelj temelj društva. Suvremeno društvo i novi naraštaji mijenjaju prednosti, pa, pod utjecajem 'duhovne svjetovnosti', koja ne traži Boga nego osobnu dobrobit, i 'woke kulture', tone u odbacivanje svega što ograničuje osobnu slobodu; jača autonomija pojedinca i individualizacija religioznosti, što zatire vjerske i znanstvene istine.35 Neki to nazivaju cancel culture, zatiranje kršćanskoga pamćenja ili ukidanje cjelokupnoga društveno-kulturnoga naslijeđa.36
U raseljenoj Hrvatskoj više je umrlih nego rođenih, što se, sa starenjem stanovništva i useljavanjem tuđih radnika, odražava na životnost crkvenih zajednica i pad duhovnih zvanja.37 Demografsko oživljavanje, koje, osim političkih pothvata, uključuje spoj pastorala djece, mladih, obitelji i društveni pastoral, prvobitno se ukorjenjuje u duhovnoj obnovi. Crkva je pozvana, u vjerskomu i političkomu mnoštvu graditi prihvatljivu kulturu suživota, integraciju useljenika te sustavno raditi na pastoralu useljenika.38 Hrvatsko društvo i hrvatska Crkva su pred velikim ispitom, jer se, zbog „teških povreda ljudskog dostojanstva u suvremenom svijetu”39, radi o opstanku naroda i kršćanske vjere.
Sve se više govori o 'poslijekršćanskomu društvu', u kojemu kršćanstvo nije duhovni smjerokaz, pa prijelaz iz kršćanskoga u svjetovno društvo upućuje na pastoralnu obnovu. Jer, nestankom vjere gubi se kršćanska predaja, koja pruža kulturna i ćudoredna pravila ponašanja, koja se očituju u odnosu prema osobi, braku i obitelji, izobrazbi i odgoju, poslu i novcu. Stoga, bez prvoga navještaja i ozbiljne vjeropouke, opasnost je da, zbog želje za narodnom biti, vjera postane nevjerska, tj. da se mnogi smatraju kršćanima bez obzira vjeruju li ili ne vjeruju.
Crkva je pozvana dati dušu modernomu društvu, premda je nagrizaju ne samo izvancrkveni, nego i unutarcrkveni razlozi i prijepori. Zbog duhovne usahlosti u Europi mnogi izlaze iz Crkve, u Hrvatskoj opada povjerenje u nju, ljudi koji redovito idu u crkvu stariji su i sve ih je manje, osobito nakon pandemije; produbljuje se napetost između konzervativaca i progresivaca, jača laicizam i prijepor zvanja, javlja se agnosticizam među svećenicima, a svemu pridonosi sablazan spolnih zlostavljanja, pa se povećava sumnja i nevjerica.
Veliki su to izazovi u oblikovanju crkvenoga doprinosa, da bi se svijet mogao postupno mijenjati i postajati sličniji kraljevstvu Božjemu. Tko misli učiniti svijet sličnim kraljevstvu Božjemu, taj se mora baviti ovim svijetom i u njemu se boriti snagom Duha Svetoga. Crkva ne bi smjela biti sebeljubna, nego bi se morala suočavati sa svojim pozivom i poslanjem, biti misionarska, tj. nesebičnim služenjem učiniti svijet sličnijim kraljevstvu Božjemu.40 Očito, nove okolnosti potiču Crkvu na promjenu pastoralne paradigme, na prijelaz iz aplikativnoga i uslužnoga pastorala na pastoral Riječi, tj. naviještanja Riječi Gospodnje, koja treba 'trčati' u svijet u kojemu svi nemaju vjeru (2 Sol 3,1-5), da bi se promijenio, obratio i postao nov (Otk 21,5).
Kršćani su dio društva, pa ih se tiču svi 'transformacijski procesi', jer „su primili poruku spasenja koju valja iznijeti pred svakoga“41. Crkva se može suočiti s duhom vremena na plemenit način, potičući pastoralno obraćenje. Obraćenje proizlazi iz iskrenoga odnosa s Isusom, inače društvo i pastoral odumiru. Radi se o mističnomu odnosu, koji zna otkriti Boga u čovjeku, svjedočeći zajednički život u vjernosti evanđelju. U suprotnomu, prevagnut će 'duhovna svjetovnost'. Stoga treba prepoznati promjene, jer „povlačenje u izolaciju, koja je inačica imanentizma, može naći svoj izraz u lažnoj autonomiji u kojoj nema mjesta za Boga“.42 No, smiju li vjernici pred čvrsto posvetovnjačenim čovjekom biti vjerski neotporni i mlaki, ispuštajući 'odgovor na obrazloženje nade' (1 Pt 3,15)?
Crkva živi u svijetu, ali očito ne više u svomu svijetu, jer mnogi vjernici više brinu o društvenomu ugledu nego o vjerskoj vrsnoći. Vjeru je nekoć podržavalo društvo, a u pluralizmu otkrivamo da je Crkva samo jedan od mnogih društvenih sudionika. Vjera je preživjela u otporu, a da bi u sekularnomu svijetu kršćani ostali otporni i postojani, treba im duhovnost i obnova, jasan nauk i Crkva kao zajednica vjernika, uvjereni kršćani koji će unositi evanđelje u sve društvene sustave.
3. Transformacija pastorala u evanđeosko-misionarskomu duhu
U dvojbama treba li transformirati pastoral, ne može se zaobići Isusovu rečenicu: „Lice zemlje i neba umijete rasuditi, kako onda ovo vrijeme ne rasuđujete?“ (Lk 12,56). Za uspostavu prikladnoga pastorala nužna je bogoslovno-pastoralna prosudba, koja se odnosi na svekoliku crkvenu stvarnost43 i otvaranju djelovanja Duha Svetoga, u razabiranju stvarnosti i društvenoga rasta44, dakako, bez 'totalizirajućih makinacija'.
Prosudba je životni odabir, 'potaknut vjerom'45, čije rješenje uključuje ozbiljno obraćanje na evanđelje (Kol 2,2-3), u suprotnomu radilo bi se o lukavomu umijeću. 'Transformacija pastorala' je pitanje vjere, pa se treba upitati što Bog od Crkve očekuje u doba 'promjene epoha' (Rim 12,2), odnosno kako danas naviještati evanđelje, kako vjera može postati stvarnost? Bez duhovnosti i pastoralne provjere, koja jamči, u primjerenomu obliku, istinit pastoralni zahtjev, Crkva se može uljuljati i previdjeti obnovu. Može se dogoditi da neke službe u Crkvi preuzmu osobe koje uopće ne vjeruju i ne prihvaćaju crkveni nauk. Crkva ne opstoji samo u crkvenim prostorijama ili biskupijskim uredima, nego je čine vjernici, koji žive u različitim sredinama. Ali, centralizacija, samouputnost i aplikativni način rada priječe crkvenu obnovu.
Pitanje je što je 'transformacija pastorala', odnosno kako se to događa, koji su njezini putovi i ciljevi? Tradicionalno dušobrižništvo, koje je stoljećima odgajalo kršćane, ozbiljno je poljuljano. Kao što smo u prvim dvama dijelovima utvrdili, postaje neučinkovito, odgovara svijetu koji više ne postoji, jer živimo u doba globalizacije i 'privatizacije' života. Ipak, utjecaj i trag tridentskoga načina rada, koji još uvijek prožima pastoralne postavke, modele i strukture, nije lako, ali je nužno promijeniti i uspostaviti sinodalne, evanđeosko-misionarske odrednice. A, u sklopu razočaranja demokracijom, „sinodalnost bi mogla ponuditi nadahnuće za budućnost naših društava”.46
Odgovor na tehnokratski pastoral je 'misionarstvo i evangelizacija'47, jer upućuju na put (Lk 4,18). Duh Sveti i pastoralna ljubav snaga su što Crkvu pokreće da iziđe iz sebe (Dj 2,1-13), da služi, darujući se u poslanju suvremenim siromasima. Jedini način da bi biskupija ili župna zajednica zadržale kvasac života i rasta, jest pastoralno izići iz sebe, te, navješćujući i svjedočeći, poticati druge na Božje milosrđe (Iv 4,29). Obnova se ne ograničuje na strukture, koje misionarsko obraćenje pastorala mijenja za rast kraljevstva Božjega i na sebe preuzima obraćenje zajednice i obogaćuje duhovne poglede. Premda pretpostavlja osobno obraćenje, zajednica postaje nositelj pastoralnoga obraćenja,48 koje se tiče uzajamnih odnosa i ponašanja u misijskoj zajednici.
Nosiva promjena, koju je trebalo poduzeti već u tranziciji, odnosi se na ustroj biskupijskoga pastorala i pastoralnoga zajedništva koje svoje najbolje čine nalazi u cjelovitomu ili organskomu pastoralu. Zajedništvo je temeljena odrednica, jer 'privatizirani način života može dovesti do skrivanja vjernika u lažnu duhovnost'49, a bez duhovnosti nema pastorala. Promjena se očituje u sudjelujućemu pastoralnom planu, razrađenu, ostvarenu i vrjednovanu u sustavu sudjelovanja svih, a istodobno u prilagodljivomu prema stalnim izazovima naroda Božjega. Ustrojstveno obraćenje mjesne Crkve usklađuje se s planom zajednice, usmjerenim prema svima, tako da se svatko osjeća pozvanim i uključenim, a svaka je struktura uvijek otvorena utjecaju Duha Svetoga.50
U sklopu Sinode o sinodalnosti (2021. - 2024.) hrvatski su biskupi uputili na promjene u duhu sinodalnosti, ali ne pružaju, kao neke druge biskupske konferencije, cjelovite pastoralne smjernice, na temelju kojih se može reći da se radi o strateškoj 'transformaciji pastorala', premda su i neke biskupije ugrađene u uobičajeni pastoral, jer pastoralni 'oblici sudjelovanja svih' nisu zaživjeli. Smatraju da treba uključiti vjernike laike u sinodalna tijela sudjelovanja i suodlučivanja, ali sinodalni postupci postaju neučinkoviti, često zbog slabljenja biskupova ugleda.51
Uzimajući u obzir kontekst, pastoralno se obraćenje odnosi na modele, postavke i strukture crkvenoga rada. Ne radi se samo o predanosti i dobroj volji nego i o smjeru. Da bi se omogućilo prenošenje evanđelja u suvremenu uljudbu, biskupijski i župni pastoral treba poći od stanja osoba, od stvarnih poteškoća, očekivanja i vrjednota, osluškujući 'radosti i žalosti' ljudi. Kada se radi o tim bitnim odlukama, 'svaki je naraštaj na novomu početku'. Strukture, kao životne veze, važne su i nužne, ali same po sebi ne mogu jamčiti duhovno i pastoralno blagostanje, jer „i najbolje su strukture djelotvorne samo ako su u zajednici živa uvjerenja koja mogu motivirati ljude“52, u suprotnomu „svaka se nova struktura pokaže nedjelotvornom.“53
U Isusovu pozivu učenicima da ga slijede, osjeća se pastoralni i misionarski smisao: „Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi“ (Mt 4,19). Navještaj i misionarstvo izazovni su, tj. znače poći ususret, tražiti potrebite i udaljene od Boga. Poslanje nije privjesak. Njime naviještamo, tješimo i prosvjetljujemo druge. Očito, abdikativnomu pastoralu treba misionarstvo. No, bez osobnoga obraćanja nema 'pastoralne transformacije', a Crkva ne odvaja društveno obraćenje od duhovnoga. Sve 'obnove' ostaju neučinkovite, tvrdio je papa Benedikt XVI., ako se ne odgovori na izazov vjere, tj. ako u susretu s Isusom Kristom vjera ne oživi i ne postane stav.54 Svi su pastoralni pothvati uzaludni, ako u njima „nema duhovnosti koja može promijeniti srce“.55
3.1. Treba li i je li ostvariv novi pastoralni način?
Prijepor u Hrvatskoj nije površan, nego zahvaća duboke kulturne razine i zajedničko ćudoređe. Kako ne mijenjati pastoral u veoma promijenjenoj kulturi? Zar kršćani nisu su/odgovorni? Kršćanskoj je mudrosti svojstveno spoznavati spomenute promjene, znakove i duh vremena i, u odnosu sa svijetom, dati razlog svoje nade. Osim evanđelja, na pastoralnu preobrazbu potiče svijet u kojemu Crkva živi. Pastoralna mlitavost i bijeg nisu rješenje, jer, odgovorni, osobito svećenici, ne bi izbjegnuli Izaijinu prijekoru: „Mnogo si vidio, ali nisi mario, uši ti bjehu otvorene, ali nisi čuo“ (Iz 42,20).
U naletu sekularizma, koji „nastoji ograničiti vjeru i Crkvu na privatno i intimno područje“,56 pastoralni modeli, postavke i strukture ne smiju ostati neokrznutima, jer bismo sprječavali ljudsku slobodu i Duha Svetoga da djeluje u nama. Ali, da bi se nakon 'društvene tranzicije' pokrenula 'pastoralna transformacija', biskup,57 u duhu kenotičkoga pastorala, suradnje i suodgovornosti, zajedno s pastoralnim vijećem, pozvan je spoznati i provjeriti razloge obnove i utvrditi kamo usmjeriti mjesnu Crkvu (1 Sol 5,19-21). Ne radi se o promjeni vjere i nauka, nego načina pastoralnoga rada.
Nije dostatno primijeniti uopćene obrasce, administraciju ili samo predočiti učinke pastoralnoga istraživanja. Nužni su prikladni i stvarni pothvati, jer prosudba se ne ograničuje na puko tumačenje dijagnostike, ona je odvažan i ostvariv crkveni rad na svim razinama. No, raščlamba i odluke, planovi i provjera o smjeru Crkve ne tiču se samo biskupa i svećenika nego uključuje cijelu mjesnu Crkvu, sukladno bogoslovno-pastoralnim zahtjevima postupnosti i sinodalnosti. U Crkvi, kao zajednici „Božjega naroda“, svaki vjernik treba dati svoj udio, a možda smo daleko od toga, jer mnogi se usmjeruju na osobni vid ispunjavanja vjerskih potreba. To je suprotno sinodalnosti, pa se, i nehotice, stvara pastoralni individualizam, klerikalizam i prosvjetiteljski pastoral.
Uočivši svjetske i mjesne promjene, treba imati snage stvarno, mudro i odgovorno mijenjati unutarnji sklop i način rada u duhu evanđelja. Zbog manjka vjere i duboke duhovnosti neki se ne posvećuju poslanju, pa upadaju u beznađe i nepovjerenje. Gube se u duhovnomu radikalizmu, tumačeći Sveto pismo, doslovno, a ne žele ništa prosuđivati i poduzimati; neki, da bi na sebe privukli pozornost, osobito u vidu neprimjerenoga korištenja društvenih mreža, bave se novotarijama i aktivizmom, misleći da će s mnoštvom ponuda nešto promijeniti, pa brzo odustanu. Neki misle da ništa nije dobro i da sve treba mijenjati, a drugi se boje promjena, tvrdeći da su uhodani putovi dovoljni, vodeći se krilaticom 'uvijek se tako radilo'. Neki, zbog straha, da ne bi pogriješili i da se ne bi izvrgnuli prigovorima, osporavaju pastoralno planiranje, tvrde da je spontanost prokušan način, 'zatvarajući se u strukture koje daju lažni osjećaj sigurnosti'58.
Uočivši opasnosti pastorala zaborava i slijepoga dušobrižništva, hrvatski biskupi samokritički smatraju da suradnja, zajedništvo i otvorenost različitosti trebaju biti vodeće vrjednote,59 jer, tvrde, pojačana sekularizacija slabi vjeru kao uporište smisla te potiče njezino obezvrjeđivanje u životu pojedinca i u cijelomu društvu, što se odražava na prenošenje vjere, važnost predaje i pamćenja.60 Pitam se može li Crkva biti prepoznatljiva u 'evangelizacijsko-misijskomu ključu'61, ostajući u tridentskomu modelu, koji se oslanja na službujuće, a zanemaruje kraljevsko svećeništvo?
3.2. Smjernice za 'transformaciju pastorala'
Društvena tranzicija i duboka društvena previranja u trećemu tisućljeću pokazuju da je pred nama veliki kulturni, duhovni i pastoralni izazov, koji „zahtijeva da krenemo dugim putem obnove“62. Premda se u Hrvatskoj većina stanovnika izjašnjava kršćanima, udišući sekularni i nihilistički humus, sve je ugroženija crkvenost i ne može se izrijekom reći da smo društvo „onih koji s vjerom gledaju u Krista“63. No, čežnja za duhovnošću ne prestaje, ali svi ne teže za kršćanstvom.
Treba prosuđivati vremena i shvatiti da je ovo prigoda „za duboku pastoralnu promjenu u misijskomu smislu“64. To se posebno odnosi na župni pastoral, pa, ako on ne odiše „duhovnom snagom evangelizacije“, opasnost je da se začahuri i okošta. Hrvatski biskupi naglašavaju važnost župne zajednice, ali se umnažaju crkveni pokreti i udruge,65 koji „često donose novi evangelizacijski žar“, pa ih treba uključiti u cjeloviti pastoral mjesne Crkve i župne zajednice, da se ne bi usmjerili „samo na jedan dio evanđelja i Crkve ili da se ne pretvore u lutalice bez korijena“66. Stoga, „u svjetlu dosad rečenoga, potrebno je utvrditi perspektive koje omogućuju obnovu 'tradicionalnih' župnih struktura u misijskomu duhu. To je srce željene duboke pastoralne promjene koja mora obuhvatiti navještaj Božje riječi, sakramentalni život i svjedočenje ljubavi, odnosno bitna područja u kojima župa raste i suobličava se otajstvu u koje vjeruje.“67
U korijenu obnove je duhovnost, jer je njezina označnica priprava za promjene. Bez vjere nema pročišćenja i obnove, koja ne smije biti iz straha ili koristi. Crkva je pozvana uranjati u sekularni svijet, preobražavati ga i posvećivati, tj. biti u svijetu, ali ne biti od svijeta (Iv 17,14-16; Rim 12,1-2). Sentimentalnim pastoralom, s malim vjerskim iskustvom, znanjem i odgojem nemoguće je oprijeti se nasrtajima sekularizma i svjetovne duhovnosti. Stoga je bitno zajednički razmišljati o 'transformaciji pastorala', da ne bismo ostali „na zadaćama unutar Crkve, bez stvarnog zauzimanja za primjenu evanđelja u preobrazbi društva“68.
'Transformacija pastorala' nije usputan društveni čin, jer 'čovjekova kristocentričnost'69 nuka na preispitivanje prikladnosti dušobrižništva oblikovana prema klasičnomu trinomiju, usmjerujući ga na antropološko pitanje i na čovjekov okoliš, jer postojeći pastoral ne može, nakon društvene tranzicije, odgovoriti na nove izazove. Globalizaciji odgovaraju nesigurne i oslabljene osobnosti, bez jezika i baštine, a prikladan je pastoral onaj koji je, služeći evangelizaciji, sposoban uvjerljivo prenositi vjeru i navješćivati Riječ Božju. Osim izgradnje vjernika laika, koji su, krštenjem, suodgovorni za Crkvu, treba, u vidu župe kao 'zajednice zajednica', procijeniti pastoral svećeničke službe u novim okolnostima, jer se javljaju tvrdnje o suvišnosti 'službujućega svećeništva'70.
Unatoč tomu što novoliberalizam vjeru svodi na 'privatnost', svijet treba promatrati kao mjesto svjedočenja, pa je žurno da evanđelje uđe u kulturu i pokrene njezine članove, učini ih nositeljima znanosti i mira, politike i gospodarstva, poštovanja ljudskoga dostojanstva i svih stvorenja, da se otvore Bogu i drugomu (Mt 11,4-5). Dakle, nužno je ući u područja antropološke pozornosti i razvijati cjeloviti pastoral, pošavši od susreta sa suvremenim čovjekom.
Da ne bismo ostali u prošlosti, s bogoslovno-pastoralnoga stajališta, treba utvrditi što je pastoral ad intra, a što ad extra, jer dosadanji oblik dušobrižništva vodi pastoralnomu individualizmu i neuravnoteženosti, pa je bitno razvijati 'sinodalno poimanje pastorala'71, ne u duhu njemačkoga Sinodalnoga puta, koji, unatoč upozorenju pape Franje, da bi išao ukorak s vremenom, širi sekularizaciju. Jer, „ako nedostaje duhovne dubine, sinodalnost ostaje površna obnova“.72
Kao što Biskupska skupština na Sinodi o sinodalnosti (2021. - 2024.), na sveopćoj razini, raspravlja o pastoralnomu obraćenju, tako bi hrvatska Crkva trebala osmisliti 'transformaciju pastorala', tj. otkrivanje i ulazak u nova pastoralna i društvena područja, koja ne bi smjela biti isprazna. Na temelju raščlambe i prosudbe, u izvedbenoj inačici, pastoral bi trebalo usmjeriti i produbiti: ad intra: a) na cjeloviti vjerski odgoj i izobrazbu vjernika u duhu sinodalnosti, b) na izgradnju zajedništva, duhovnosti i duhovnoga vodstva. S druge strane, ad extra: a) na prvi navještaj, odnosno prvu i novu evangelizaciju, b) na nazočnost i rad Crkve u društvu.
Zaključak
Nakon društvene tranzicije Hrvatska se našla pred izazovom stvaranja države i društva u duhu demokracije. Ubrzo su se nametnule različite prepreke: duhovni i stvarni razlaz s komunističkim naslijeđem, duhovna obnova, liječenje ratnih rana, izgradnja mira i društvenih odnosa. No, osim sekularizma i globalizacije želju hrvatskoga naroda za samostalnošću osporavaju podjele izazvane novokomunizmom73. Opstanku i gubitku smisla prijeti slaba vjera, očaj i svođenje vjere na 'privatnost', neopravdane političke i gospodarske mjere, izazovi hedonizma i demografije te prijetnja novih totalitarizama.
Prednjače ugroze antropološke naravi, utjecaj interneta i društvenih mreža, kojima se potiče nestalno ozračje, a s kojim se ljudi poistovjećuju. Tehno-znanstveni napredak, klimatski narativi, digitalizacija i političke agende, načelo moći i novca nameću smjer društva bez Boga, što potiče Crkvu na sinodalnu povezanost. Novo doba ne podnosi crkvenu osrednjost, pa je žurna obnova i odgoj osoba, koje će raditi iz uvjerenja, unoseći vjeru u društveni život, a pastoralno obraćenje ne odnosi se samo na strukture, nego proistječe iz izvora bogoslovne i duhovne obnove.
Ako se pred nama mijenja svjetski poredak, to znači da je nužan prikladan pastoralni odgovor, da Crkvi treba cjeloviti pastoralni smisao prije svega kao način produbljenja vjere, duhovnoga obraćenja i povratka Bogu (1Sol 1,9; Dj 14,15). Žurno treba evanđeosko-misionarsko djelo (Mt 4,19), sinodalni pastoral i oblik župe kao 'zajednice zajednica', zauzetih vjernika laika, koji će, surađujući sa svećenicima, snagom Duha, pokazati 'novu vrstu kršćanske nazočnosti' u svijetu, koju suvremeni svijet može razumjeti i primiti. Promatrajući Crkvu u Europi, papa Franjo reče: „Europa je umorna.“74 Je li Hrvatska umorna? Ima li hrvatska Crkva duhovnu snagu za pastoralnu promjenu nakon društvene tranzicije, u doba globalizacijskih i demokratskih promjena? Tijekom povijesti Hrvati su nadilazili različite kušnje, pa se nadamo da će, snagom vjere, kao hodočasnici nade, nadvladati suvremene prijepore i svjedočiti svoju crkvenost.