Sažetak sa skupa

Plastično-rekonstruktivna kirurgija – povijest i sadašnjost

Mirko Kontić orcid.org/0000-0002-6949-2993 ; KBC Split, Spinčićeva 1, 21000 Split, Hrvatska
Barbara Blagaić orcid.org/0000-0003-2456-4110 ; KBC Split, Spinčićeva 1, 21000 Split, Hrvatska

Sažetak

Važnost plastično-rekonstruktivne kirurgije glave i vrata istaknuo je i njezin moderni utemeljitelj u Hrvatskoj
Ante Šercer izjavom da “svaki čovjek ima pravo na život, na zdravlje i ljepotu”. Povijesni pregled seže još oko
600 godina pr. Kr., kada Sushruta Samhita opisuje rekonstrukciju nosa kožom uzetom s čela. Takozvana
indijska metoda razvila se zbog učestalih amputacija nosa kao načina kažnjavanja prekršaja protiv zakona i
morala. Trebalo je mnogo vremena da bi tu metodu proveli u Europi, a upotrebljava se i danas. Kamen temeljac
plastične kirurgije Europe “De Chirurgia Curtorum Per Insitionem” objavljuje Gaspare Tagliacozzi iz Bologne
1597. godine. Knjiga opisuje procedure rekonstrukcija nosa kožom nadlaktice. Metode upotrijebljene na
Siciliji u obiteljima Branca i Vianeo postaju tako temelj tzv. talijanske metode. Karl Ferdinand von Graefe,
pruski ratni kirurg u ratu protiv Napoleona, provodi rekonstrukcije nosa te širi ove metode među kirurzima
toga doba knjigom “Rhinoplastik” ili umjetnost organskog nadomještanja nosa 1818. Tijekom 19. stoljeća
odvija se procvat moderne kirurgije lica u djelima Delpecha, Diefenbacha, Lagenbecka, Zeisa, Brunsa.
Dvadeseto stoljeće donosi napredak operacija nosa preko submukozne septoplastike Freera i Killiana 1904.,
otvorene rinoplastike Rethija 1921., do zatvorene rinoplastike po Cottleu 1947. U Hrvatskoj Ante Šercer iznosi
teoriju “Dekortication des Nasi” 1923., a potom modifikacija Ive Padovana prezentirana Američkoj akademiji
1970. godine, promovira otvorene rinoplastike cijelom svijetu. Plastično-rekonstruktivna kirurgija razvija se
zbog potreba ratnih stradanja u Europi 19. i 20. stoljeća. Stečena znanja i prakse upotrebljavaju se za
rekonstrukcije tumorskih defekata i danas, a posebno se razvija funkcionalna i estetska kirurgija.
Transplantaciju slobodnih dijelova kože započinje Reverdin 1869., a unaprjeđuju je Thiersch, Padget i Wolfe.
Poznavanje funkcionalne anatomije i razvoj tehnika mikroskopije omogućavaju upotrebu lokalnih i udaljenih
slobodnih režnjeva. Otoplastika započinje u djelima Johana Friedricha Dieffenbacha 1845. zbog
posttraumatskih rekonstrukcija, a razvija se do današnjih estetskih metoda po Weerdi, Mustardeu, Furnasu,
Converse i brojnim drugima. Poseban uspjeh donose tehnike po Brentu, Nagati i modifikacije za rekonstrukcije
uške u djece s prirođenim malformacijama. Ideal ljepote lica mijenja se kroz desetljeća i kulture. Razvoj
kirurških metoda kao što su reanimacija lica, blefaroplastika, face-lift, prate i nekirurški postupci pomlađivanja
lica.

Ključne riječi

plastika; povijest; kirurgija

Hrčak ID:

336365

URI

https://hrcak.srce.hr/336365

Datum izdavanja:

10.11.2025.

Posjeta: 136 *