1. Početno pitanje: zašto srednjoškolci ne žele čitati, a publika bježi iz kazališta?
Suvremena umjetnost, a naročito kazalište,1 ima jedan veliki problem – bijeg publike, odnosno čitača, i to naročito mladih, što se tumači raznim sociološkim (nedostatak znanja i interesa, društvene promjene, novi oblici komunikacije), ekonomskim (osiromašenje), biološkim (gubitak interesa mladih u pubertetu i ovisnosti o društvenim mrežama i virtualnom svijetu) ili nekim drugim razlozima. U jednom trenutku sam i sama (iako zaljubljenik u kazalište koji se cijeli život bavi tom umjetnošću kao kritičar, teoretičar, urednik, profesor...) odustala od gledanja suvremenih predstava u svijetu, a prorijedila sam i posjete našim cijenjenim kazalištima (poput HNK-ova) jer je slika svijeta koja se nudila sa scene bila isuviše crna, mračna, čudna, iskrivljena...
Kao teoretičara zanimali su me odgovori na ova pitanja: zašto suvremena umjetnost nudi isključivo takvu sliku svijeta i postoji li neka druga slika svijeta u umjetnosti? U početku sam mislila da je problem u modi jer su sa zapada dolazile drame pune krvi i nasilja,2 pa u politici koja nam je nakon II. svjetskog rata nametnula Krležu kao najvažnijeg pisca, vrh kanona, a od uspostave Hrvatske netko je stalno optuživao „da smo ga zabranili”, a u svakom slučaju „da ga ne cijenimo dovoljno”.3 Došavši na Umjetničku akademiju u Osijeku (UAOS),4 dobila sam priliku oformiti trogodišnji program u šest semestara „Povijesti drame i kazališta”. Za potrebe predavanja ponovno sam proučila epohe i shvatila da je ono što sam kroz humanističko obrazovanje primila kao vrijednu literaturu prošlih epoha tek mali dio onoga što su imali jer je iz većine epoha izbačeno upravo ono što je ta epoha smatrala važnim. Proučivši izbačeno, spoznala sam da u tom izbacivanju ima neke logike jer je izbačeno sve lijepo/dobro/sveto... Dakle da postoji drukčija slika svijeta u umjetnosti, ali je izbačena iz kanona.
Nakon dvadesetogodišnjeg istraživanja odnosa kanona i društva mogu dokazati da je problem negledljive suvremene umjetnosti puno dublji i veći i od mode, i od politike, i od osobe koja je (ne)sposobna za određeni upravljački položaj u kazalištu. Da je problem u kanonu i svjetonazoru. Upravo zato uzrok bijega publike/čitatelja nije u publici koja nema vremena, novaca, znanja, pameti ili u mladima koji su u pubertetu i ovisnici o mobitelima, nego u onome što im dajemo kao vrijednu umjetnost. Odnosno, problem je u slici svijeta i poruci koju im ta umjetnost šalje.
Iako se općenito smatra da smo danas obrazovaniji, pismeniji, tehnički opremljeniji nego prije, često se čuje da ljudi, a naročito mladi „sve manje čitaju”, dok se u kazalištu govori o „gubitku ili odlasku gledatelja”. Dakle pretpostavka je da su čitatelji nekad čitali, ljudi više išli u kazalište, a onda od čitanja/gledanja odustali. Je li to točno i možemo li odrediti kad se to dogodilo? Izgleda da je točno i da možemo definirati točku prijeloma. I to kako na osobnoj tako i na društvenoj (povijesnoj) razini. A njihova zajednička točka potvrđuje istinitost teze.
1.1. Točka odustajanja na osobnoj razini ili kad dođemo do modernizma
Istraživanje kolegice Katarine Franjo, učiteljice hrvatskog jezika u Osnovnoj školi prof. Franje Viktora Šignjara u Virju, dokazalo je da i danas netko puno i rado čita, a to su osnovnoškolci!5 Od 2018. do 2021. ispitivani su učenici osnovne škole iz Virja i Zagreba. Prosječno po generaciji imaju dvoje ili troje nečitača lektire, ali ostali pročitaju sve, što znači 59 knjiga tijekom osnovne škole ili 7 naslova godišnje. Mala djeca! Za našu temu nisu važni samo rezultati istraživanja koji kažu da učenici čitaju, nego i razlozi koje navode zašto vole čitati („zabavno mi je”, „opušta me”, „naučim nešto”, „jako mi je zanimljivo”, „napeto je”, „volim zamišljati ono što čitam”...). Što je najbolje, osnovnoškolci više vole čitati tiskanu knjigu („Čitajući tiskanu knjigu lakše se mogu koncentrirati i više se opustiti u čitanju.”; „Radije ih čitam zato što mi je draže osjetiti knjigu i njezine papirnate listove.”). Takve odgovore dalo je više od osamdeset posto učenika, što je svakako ozbiljan uzorak i rezultat koji pobija teze da mladi „ne vole čitati” ili da je knjiga nešto „zastarjelo”.
Svi koji rade s mladima znaju da postoji određeni trenutak kad čak i oni koji najviše vole čitati – prestanu čitati. To se dogodi u srednjoj školi. Unatoč svim društvenim i/ili psihosocijalnim promjenama koje se dogode mladoj osobi, smatram da je osnovni problem u onome što im tada dajemo za čitanje. Jednog profesora hrvatskog jezika (inače zaljubljenika u svoj posao) učenici 4. razreda gimnazije pitali su u očaju: „Pa dobro, ima li u ovom modernizmu neka normalna životna priča?” I utvrdili: „Ovo je sve crnilo! Ovo je mučno! Ovo se stvarno ne da čitati!” To iskustvo s reakcijama djece koja vole čitati, ali su zgrožena onim što im se zadaje, sigurno se dogodilo mnogim profesorima. To znači da sami učenici dovode suvremenu literaturu u pitanje. Ali im onda mi, kao profesori i autoriteti, namećemo da je to „najkvalitetnije što postoji” jer je to lektira. I zato učenici koji nemaju dovoljno znanja da o tome raspravljaju jednostavno odustanu od čitanja.
Dakle točka pucanja pojedinca koji čita jest modernizam i kasnija suvremena literatura koja ima sve mračniji sadržaj tako da smo danas već u domeni perverzije i sablazni te doslovnog nametanja zla i grijeha kao jedine moguće slike svijeta.
1.2. Točka odustajanja na povijesnoj razini ili kad je zavladao modernizam
Ako pitanje o „odlasku čitatelja/gledatelja” stavimo u perspektivu povijesti, doći ćemo do vrlo zanimljivih rezultata. Kazalište je dva puta u europskoj civilizaciji proizašlo iz svetog i tema mu je bilo ono najsvetije u društvu: prvi put u Grčkoj s tragedijama kojima su teme bile iz grčke mitologije, a drugi put u kršćanstvu s prikazanjima koja su govorila o Bibliji i Isusu Kristu. Kazalište je 15 stoljeća ne samo govorilo o svetom, nego je bilo sveto, a i kasnije je bilo životno važno i govorilo je o najvažnijim temama ljudskog života. U epohama u kojima se tako radilo (antika, srednji vijek, barok, elizabetansko, odnosno Shakespeareovo doba...) svi su išli u kazalište, učili napamet stihove, i poezije i dijelove drama, svi su cijenili, čitali i voljeli književnost. Zadnja takva epoha bila je epoha građanske književnosti, pa evo primjera iz te epohe koja nam je najbliža.
Baraban: roman s otoka Hvara6 Rajmunda Kuparea objavljen je 1943. u 12 000 primjeraka. Dvanaest tisuća! Kad sam prvi put vidjela tu brojku, mislila sam da je tiskarska pogreška. To je bilo vrijeme pod kraj II. svjetskog rata, kad je cijela Europa bila umorna i iscrpljena, a hrvatsko izdanje za vrijeme NDH-a imalo je publiku samo u Hrvatskoj. Kupareo je bio mladi dominikanac koji je upravo jedva preživio tuberkulozu, bez ikakva političkog ili bilo kakvoga drugog utjecaja u društvu, a tih je dvanaest tisuća bilo rasprodano. Iako je Baraban doista odličan roman,7 u to su vrijeme i drugi romani izlazili u visokim nakladama, a čak je i jedna teorijska knjiga objavljena u devet tisuća primjeraka!8 Očito su u to vrijeme oni koji su bili pismeni intenzivno čitali. Mi danas imamo šire tržište, puno više pismenih, mnogo više objavljenih naslova godišnje, ali naklade su (osim iznimaka) od 300 do 500 primjeraka, a vrlo često se naslovi tiskaju i u 100 (sto) primjeraka.
Dakle, postoji jedan trenutak u društvu kada se dogodio preokret koji je izazvao današnje probleme sa suvremenom literaturom.
Rekla sam da je kod mladih to trenutak kad naiđu u lektiri na modernizam i kasniju suvremenu literaturu. U povijesti je to trenutak kad se uspostavio sadašnji kanon koji je upravo takvu literaturu podigao u vrijednost dostojnu lektire, kad ju je kanonizirao.
Nakon srednjeg vijeka i dalje je živjela kršćanska slika svijeta i kršćanska poruka na sceni, bez obzira na to koja je bila tema djela, sve dok se polovinom 20. stoljeća iz umjetnosti nije izbacilo sve što je lijepo, dobro i sveto, a djela koja su ušla u lektiru su malo-pomalo otjerala čitatelje od čitanja. U osnovnoj školi čitaju se djela koja pripadaju nekim starim kanonima, djela koja govore o nekim vrijednostima, o dobru i zlu, o izboru između toga dvoga, o pomagačima na putu glavnog junaka. Zato djeca čitaju. Kad se to u literaturi izgubi, odu i čitatelji.
Isto je i s kazalištem. Publika već dugo bježi iz kazališta jer nije u stanju raspravljati s medijima, kritičarima, profesorima, redateljima koji tvrde da je ono što se igra u HNK-u „najkvalitetnije što postoji”, a oni na sceni gledaju ili prazne i hladne slike ili pornografiju i nasilje. Budući da publiku u kazalištu najviše privlači naslov djela, dakle priča,9 i sklona je klasicima jer misli da zna što će dobiti na sceni, suvremeni redatelji su se „dosjetili jadu” pa postavljaju klasike (Edip, Hamlet, Dostojevski...), ali u nekoj svojoj verziji koja nema veze s dramskim tekstom. Tako je sad publika odustala i od „klasike”.10
1.3. Važna pitanja i nužnost definiranja pojmova
Zašto ono što igra u HNK-u ili se čita u lektiri smatramo vrijednim i kvalitetnim, temeljem naše kulture, iako od HNK-a publika bježi glavom bez obzira?
Zašto lektiru (naročito suvremena djela) smatramo najkvalitetnijom književnosti iako je nitko ne želi čitati, i iako i sami mi kao profesori vidimo da je lektira suvremene književnosti potpuno neprimjerena za taj uzrast i nekvalitetna? Zašto?
Pitanje zašto smatramo kvalitetnim ono što nitko ne želi čitati/gledati jest vrlo ozbiljno pitanje koje otvara dva druga važna pitanja na koja treba odgovoriti teorijskim istraživanjem.11
Da bi se na ta pitanja moglo odgovoriti, prvo je potrebno definirati pojmove koje upotrebljavamo radi jasnoće. Današnje postmoderne teorije ne usuđuju se jasno definirati pojmove i, što je još gore, tvrde da to nije ni moguće. Zato se u većini suvremenih teorijskih radova na bilo koju temu govori samo o razlikama i iznimkama (vrlo su popularni tzv. case studies, što znači uspostavljanje teorije na temelju jednog primjera), a ne o zajedničkim nazivnicima i pravilima. Time se stvara kakofonija i nesigurnost u postojanje istine. No koliko je god željeli zanijekati, istina postoji, kao i definicije pojmova.
2. Definiranje pojmova: kanon, europska kultura i svjetonazor
2.1. Što je to umjetnički kanon ili lažne teze kao aksiomi
Kad se u ovom tekstu spominje umjetnost ili vrijedna umjetnost, to ne znači „svi umjetnički radovi ikada nastali”; misli se na nešto što se, želimo li biti znanstveno određeni, naziva „umjetnički kanon”.
Kanon postoji u svakoj ljudskoj djelatnosti kao norma ili „zbirka pravila ili tekstova koji se smatraju mjerodavnima”.12 Umjetnički kanon popis je najvažnijih umjetničkih djela iz povijesti naše kulture koja smatramo kvalitetnima, temeljima naše civilizacije i važnima za njezin razvoj. Ali kanon ima u sebi ne samo popis djela nego i „formulu vrjednovanja”, i po toj se formuli ili normi treba vrjednovati ono što je prije napisano, ali i dalje pisati jer nova djela ulaze u vladajući kanon samo ako se uklope u tu „formulu”. Kanon je ono što učimo u školi kao ono što je vrijedna književnost (lektira) koju svaki obrazovani čovjek treba znati. To je ono što se smatra kvalitetnim i nužnim, ne samo za umjetnost nego i za život.13 Kanon se nameće medijski i društveno (financiraju se objavljivanja, postavljanja na scenu...).
Kazališni, odnosno dramski kanon mora se igrati, i to je obveza tzv. glavne struje kazališta. Kazalište glavne struje osnivaju državne institucije (od Sabora do općina), financirano je društvenim novcem, prate ga mediji, ima međunarodne veze. To je ono što se smatra kvalitetnim i važnim kazalištem u zemlji (dakle kod nas npr. HNK-ovi, Gavella, ZKM...) pa im je upravo zato dužnost igrati samo vrijedna i kvalitetna djela, dakle kanon. Kad igraju nešto novonapisano, to također mora biti prema usvojenim pravilima vrjednovanja jer ta djela ulaze u kanon.
Uz umjetnički kanon učimo tri aksioma (tj. neupitne istine):
kanon je neupitan jer ga potvrđuju stručnjaci (dakle o njemu se ne treba raspravljati jer je sigurno dobar);
kanon se razvija prirodnim razvojem; rezultat je evolucije žanrova (dakle najnovije je najbolje što imamo);
kanon se razvija izvan vanjskih utjecaja (npr. politike), što znači da je jedini razlog za uključivanje u kanon imanentna (inherentna, unutarnja) kvaliteta samog djela (dakle ako je kvalitetno djelo, trajat će…).
Nažalost, to nisu aksiomi, već lažne tvrdnje. Istina je:
znamo točno što je u kanonu koje epohe i kada kanon nastaje, a ovaj koji vlada nametnut je nakon II. svjetskog rata;
kanon je uvijek oblikovan svjetonazorom i politikom društva; kriteriji za ulazak djela u kanon nisu samo umjetnički, već izravna posljedica slijeđenja vladajućeg svjetonazora i njegove hijerarhije vrijednosti; imanentna kakvoća sekundarnog je značenja, dolazi tek nakon što svjetonazor postavi pravila i kriterije vrednovanja, a politika uspostavi vrh kanona; nema evolucije žanrova, nego izbor koji neke od žanrova smatra „kvalitetnijima”;
kanon se i danas nameće vrlo jasnim zahtjevima tema i poruka što se smatra „kvalitetom djela”; slijeđenje uputa nagrađuje se (uprizorenja, objavljivanje, nagrade, državni novac), neposluh se kažnjava jer se umjetnost koja se ne uklapa u zahtjeve izbacuje kao „nekvalitetna”, a umjetnike koji tako pišu prešućuje se kao „nevrijedne” pa oni mogu postojati samo na rubovima glavne struje (amateri) ili čak i ispod rubova (npr. kazalište religioznih tema nastalo pri župama), bez državnog novca ili ikakve medijske pažnje.14
2.2. Što je to europska kultura ili znanja, ideje, svjetonazor i umjetnost?
Kad kažem „temelji naše kulture”, mislim, naravno, europske kulture. Suvremena postmodernistička teorija tvrdi da je taj pojam nemoguće definirati zbog previše razlika između članica Europske unije ili zemalja kontinenta Europe. Međutim, tko god ode u Kinu ili Indiju, odjednom shvati da su iz te perspektive razlike između Njemačke, Italije, Finske, Češke i Hrvatske manje važne i da svi mi pripadamo jednoj kulturi koja je vrlo različita od primjerice kineske ili indijske kulture.
Ako je tome tako, onda mora postojati tzv. zajednički najmanji mogući nazivnik europske kulture, ono što nam je svima zajedničko, a što je različito (distinktivno) od drugih kultura. Kad govorimo o europskom kontinentu, odmah jasno vidimo razlike: u politici, gospodarstvu i jeziku.
S druge strane, imamo nešto zajedničko, a to je znanje. Na primjer, svi znaju tko je Edip, Odisej ili Zeus, ali rijetki znaju tko su Enkidu ili Gilgameš, jer je prva noga na kojoj stoji naša kultura antika (a ne babilonska kultura u kojoj je Gilgameš najvažniji ep). S druge strane, svi znaju tko je Jahve ili Isus jer je druga noga naše kulture kršćanstvo, a lik božanstva zvanog „kralj majmuna” nije šire poznat jer ne pripadamo kineskoj kulturi. Zajedničke su nam ideje (npr. u 18. i 19. st. stvorena je ideja nacije kako je danas shvaćamo), umjetničke epohe i umjetnički kanon (npr. svaka europska zemlja prošla je kroz epohu renesanse, baroka, klasicizma... ), i svjetonazor i njegova hijerarhija vrijednosti.15
Idući unazad po vremenskoj crti povijesti europske kulture, najlakše je pratiti umjetnička razdoblja jer postoji točka na kojoj se moramo zaustaviti, dakle početak. To su Homerova Ilijada i Odiseja iz 8. stoljeća prije Krista kao temelj grčke pisane kulture. Budući da možemo dokazati utjecaj, odnose i zajedničko znanje od tog vremena do danas, pripadamo istoj kulturi.
2.3. Što je svjetonazor ili kako definirati Boga/svijet/nas?
Svjetonazor,16 koji se spominje u ovom članku, nadindividualna je kategorija (što znači da se rađamo u tu kategoriju i usvajamo je od samog rođenja) koja definira naš odnos prema:
svijetu iznad nas (cjelina duhovnog i materijalnog svijeta, istina o Bogu, život poslije smrti, smisao života);
svijetu oko nas (društvo kao zajednica ljudi kojima pripadamo nekrvnim vezama, politika);
svijetu u nama (tko sam ja i koji je smisao mog života, moje obitelji kojoj pripadam krvnim i rodbinskim vezama).
Često nam se čini da na nas i društvo najviše utječu politika, gospodarstvo i/ili osobni odnosi. No svjetonazor kao najjača snaga gotovo je neprimjetan, a on je iznad svega (i politike, i gospodarstva, i osobnih odnosa) jer određuje identitet svijeta/društva/osobe. Svjetonazor definira ulogu, svrhu i smisao tih triju razina u našem životu i vrlo je važan jer oblikuje naše mišljenje, određuje naše ciljeve i utječe na naše djelovanje. On uspostavlja osnovnu hijerarhiju vrijednosti jednog društva i upravo je on najmanji zajednički nazivnik pojedine civilizacije. Svjetonazor i njegova hijerarhija zajednički su cijeloj Europi bez obzira na političke, ekonomske i druge razlike pojedinih zemalja i to je ono po čemu se razlikujemo od koje druge civilizacije.
Pitanje je koliko je svjetonazora dominiralo u europskoj kulturi i koji su to svjetonazori bili? Bila su tri svjetonazora: antički, kršćanski i sekularistički (ateistički), koji i danas vlada.
3. Dva velika svjetonazorska reza ili kršćanstvo vs. ateizam
3.1. Hijerarhija vrijednosti kršćanskoga svjetonazora ili važnost spasa duše
U povijesti naše kulture postoje dva velika svjetonazorska reza. Nakon antičkog vremena (i njihova svjetonazora) dolazi novi, kršćanski svjetonazor koji je na temelju vjerskih istina (dȏgmā) uspostavio hijerarhiju vrijednosti.
Na prvoj razini „ono iznad nas” jest svijet u značenju svega što postoji (i nebo i zemlja), a osnovna mu je karakteristika smisao jer je svijet dio Božjeg nauma. Svijet je stvorio svemogući i dobri Bog kao dio svojega plana i prema njemu ima odgovornost. Predstavnik te razine jest Bog, ali Isus Krist, Sin Božji koji se utjelovio i živio kao čovjek. Osnovna je vrijednost te razine ljubav, i to ona bezuvjetna, jer je Bog iz ljubavi stvorio ljude, a Božji je Sin iz ljubavi – smrću na križu – otkupio te ljude.
Na drugoj razini (svijet oko nas) nositelj identiteta društva jest država (kao zajednica ljudi koji nisu u rodbinskim odnosima), čija je temeljna karakteristika stabilnost (jer je uređena po pravednim i jasnim pravilima koja proizlaze iz vladajućeg Božjeg nauma i Božjeg plana), bez obzira na njezinu veličinu (od grada i feuda do kraljevstva ili Svetoga Rimskog Carstva). Predstavnik je kralj, a osnovna je vrijednost služenje. Time kralj na ljudskoj razini odslikava Isusovu odgovornost i ispunjavanje dužnosti prema Bogu jer kralj treba služiti podanicima koje mu je Bog povjerio. Kralj treba raditi za njihovo dobro.17
Na trećoj razini „odnos prema nama” jest obitelj kojoj osoba pripada i unutar koje se ostvaruje, a osnovna joj je karakteristika čast ili doličnost. Predstavnik je te razine otac kao zaštitnik obitelji, a osnovna je vrijednost poslušnost osobe temeljima obitelji.
U kršćanskom svjetonazoru najvažnije u životu čovjeka bilo je spas duše i sve je bilo podređeno tome, a moglo se postići čineći dobro i darivajući se drugima, bez obzira na kojem se dijelu društvene ljestvice nalazio pojedinac. Umjetnost je afirmirala hijerarhiju vrijednosti, ali se izbor tema i glavnih likova mijenjao. Prva razina, prikaz Božje namjere sa svijetom i transcendentnim likovima koji mu u tome pomažu (Krist, anđeli, demoni, sveci itd.), dominantan je sadržaj srednjevjekovne umjetnosti glavne struje (u kazalištu su to prikazanja, sacra rappresentazione: misteriji, mirakuli i moraliteti, npr. Prikazanje života i smrti sv. Lovrinca mučenika). Druga razina (svijet oko nas) dominira scenom u baroku, koja prikazuje kraljeve i plemstvo i njihovu vladavinu (paradigmatsko djelo žanra drame plašta i mača jest Život je san Pedra Calderóna de la Barce). Treća razina (svijet u nama) bila je tema drame glavne struje 18. i 19. stoljeća: građanske (melo)drame i pučke drame, koje su prikazivale obiteljske situacije i probleme. U hrvatskom kazalištu paradigmatsko je djelo Graničari Josipa Freudenreicha.
3.2. Kršćanska poruka ili milosrdni Bog koji dopušta osobni izbor između dobra i zla
Kako je rečeno, kazalište je 15 stoljeća (u antici18 i srednjem vijeku19) bilo sveto, a nakon toga su prevladale svjetovne teme slijedeći promjene u društvu. No bez obzira na to tko je glavni lik na sceni (Bog, kralj ili otac), u afirmativnim je epohama u podtekstu ista hijerarhija vrijednosti i isti svjetonazor koji šalje specifično kršćansku poruku sastavljenu od četiri elementa:
drama prikazuje svijet kao smisleno mjesto pod budnim okom milosrdnog Boga Svevišnjega i s čovjekom kao dijelom toga sustava,
u tome svijetu postoji svima jasna razlika između dobra i zla, pri čemu je zlo grijeh,
junak ima pravo izabrati između dobra i zla jer postoji slobodna volja, pa čak i kad je junak nevina žrtva koja ne može izbjeći zlo, može odabrati kako se nositi s time (hoće li mrziti i osvećivati se, oprostiti, preboljeti itd...).
izabere li zlo, junak ima mogućnost izlaza jer ovim svijetom vlada dobri i milosrdni Bog.20
Čitavo vrijeme vladavine kršćanskog svjetonazora u umjetnosti su isticani pozitivni primjeri (koji su uspijevali napraviti dobar odabir) kao poticaj, a negativni (koji nisu uspjeli) kao opomena. Bez obzira na probleme junaka ili na vrstu kraja (sretan ili tragičan), sve što se prikazuje na sceni u tim afirmativnim epohama služi publici na pouku kako živjeti (didaktička uloga književnosti) i za osnaživanje publike (ritualna uloga) pročišćenjem osjećaja, tj. katarzom,21 koja je i nakon antike ostala svrha kazališta.
No sve se to (i sretan kraj, i katarza sama, i didaktika, i ritualna uloga) uvijek doživljavalo iz perspektive slijeđenja hijerarhije vrijednosti (i u antici i u kršćanstvu). U kršćanstvu su to bili ljubav/služenje/poslušnost iz dužnosti/odgovornosti/doličnosti kao put ostvarenja osnovnog cilja glavnog junaka (ali i publike) – spasa duše. Te su poruke nosili žanrovi koji su vladali u vremenima afirmativnih epoha (srednji vijek, barok, građansko kazalište) pa je zato kazalište tada bilo doslovno životno važno, a svi su ga mogli pratiti i razumjeti jer je govorilo o temeljnim vrijednostima društva iz vladajućega općeprihvaćenog svjetonazora. Svi su išli u kazalište, a svi pismeni čitali sve što je bilo napisano; nepismeni su pak učili napamet.
Razvoj umjetnosti (pa tako i kazališta) u Europi ide smjenom epoha koja se najčešće zbiva po načelu suprotstavljanja. Tako su se tim izrazito afirmativnim epohama prema vladajućem svjetonazoru suprotstavljale tzv. „oponašateljske” epohe jer je uzor tih epoha bio u nekom drugom umjetničkom sustavu, najčešće antici (renesansa i klasicizam)22 te u pretkršćanskim mitovima (romantizam). Budući da je i dalje u društvu vladao kršćanski svjetonazor, umjetnost je dobila drugu ulogu i razdvojila publiku: više nije bila ritualna (za sve i svima važna), nego je služila kao posebna vrsta zabave za odabrane i obrazovane. Neobrazovanima se moralo „objasniti” zašto je to važno!
3.3. Sekularistički svjetonazor ili Boga nema, a kralj i otac su pokvareni
Drugi veliki svjetonazorski rez (koji nitko nije očekivao) u Europi bila je pobjeda novoga, sekularističkog svjetonazora na kraju II. svjetskog rata. U 18. stoljeću pojavila se nova, vrlo revolucionarna, ideja ateizma u značenju nevjerovanja u Boga, odnosno nepostojanja Boga.23 Na toj temeljnoj ideji oblikuje se novi svjetonazor koji danas zovemo sekularističkim i koji ima drukčiju hijerarhiju vrijednosti.
Novi je svjetonazor Boga i transcendenciju protjerao iz javne u privatnu sferu. U svojoj hijerarhiji vrijednosti na prvoj razini (svijet iznad nas) nositelj je identiteta „priroda kao kreator svijeta”, a evolucija je način razvoja svijeta pa je zato i njegova osnovna karakteristika. Istina koja se može egzaktno dokazati (razumom i uz pomoć Aristotelovih pet osjetila: vida, sluha, njuha, dodira i okusa) temeljna je vrijednost te prve razine, a znanstvenik je postao glavni predstavnik te istine.
Na drugoj razini (svijet oko nas) umjesto pravedno uređene „države”, nositelj identiteta postaje „društvo” s nedefiniranim središtem moći. Osnovna je karakteristika te razine promjena, a osnovna vrijednost kritičnost. Posljedica je to uvjerenja da će istinita i objektivna (dakle racionalna i znanstvena) prezentacija društvenih problema i mana naporima samih ljudi, uz pomoć znanosti i tehnologije, dovesti do poboljšanja društva. Cilj je te razine napredak ili promjena društva na bolje (slijedeći ideju evolucije na toj društvenoj razini). Glavni predstavnik te razine postaje hrabri kritički intelektualac (a kasnije i hrabri kritički umjetnik), koji oštrom kritikom ukazuje na nepravilnosti i tako pridonosi unapređenju ili boljitku društva.
Na trećoj razini (svijet u nama) nositelj je pojedinac (ne više osoba), a temeljna je vrijednost pobuna pojedinca protiv ograničenja na svim razinama (Bog, država, obitelj) u borbi za slobodu, što je i cilj te razine. Pojedinac je postao centar svijeta, a sve je podređeno njegovu boljitku. Opći je cilj svih triju razina sreća pojedinca na zemlji, koja će se postići oslobađanjem od dosadašnjih, (kršćanskih) ograničenja i „okova” na svim trima razinama.
Novi svjetonazor počeo je s Francuskom revolucijom, enciklopedistima i prosvjetiteljstvom u 18. st., a borba je bila duga i teška, trajala je gotovo dva stoljeća jer ga je reprezentirala manjina u društvu. Novi svjetonazor vodio je bitku protiv staroga (koji su predstavljali Katolička Crkva i Habsburgovci kao katolički vladari) svim sredstvima, a uz medije i obrazovanje najsnažnije oružje bila je – kultura, odnosno umjetnost. Zato je Otto von Bismarck rat protiv Katoličke Crkve, koji je on vodio u Njemačkoj, nazvao Kulturkampf (kulturni rat). Očito su svi bili svjesni da se promjena ljudske svijesti, a onda i društvene promjene, mogu učinkovito postići kulturom jer umjetnost najsnažnije može promijeniti svijest i mišljenje ljudi.24
Budući da je kršćanski svjetonazor vladao stoljećima, logično je da su, želeći uvesti novi svjetonazor, novi umjetnički pravci svjesno i namjerno rušili sve razine kršćanskog svjetonazora. Tako je ekspresionizam rušio prvu razinu svjetonazora ili sliku svijeta kojim upravlja milosrdni Bog prikazujući svijet kojim vlada glupi, zli, hladni ili nepostojeći Bog (npr. u Hrvatskoj Miroslav Krleža u dramama Adam i Eva, Legende).25 Realizam je rušio drugu razinu ili sliku društva kao smislene organizacije prikazujući društvo prepuno zlih i pokvarenih ljudi na svim razinama društva (npr. drame Miroslava Krleže Vučjak i Gospoda Glembajevi u kojima su zli svi, i oni bogati koji gaze siromašne na cesti, ali ni ti siromašni nisu puno bolji). Modernizam je rušio treću razinu kršćanskog svjetonazora, sliku obitelji kao mjesto snage za pojedinca prikazujući isključivo disfunkcionalne obitelji čiji članovi uništavaju jedni druge (npr. drame Miroslava Krleže U agoniji i opet Gospoda Glembajevi). Ti su smjerovi namjerno prikazivali destruktivnu pobunu pojedinca kao jedinu razumsku opciju reagiranja u ružnu i zlu svijetu u kojemu živimo.
Naravno da u toj slici nije bilo ni malo dobra, svjetla, a ni pozitivnog lika26 jer se to smatra reliktom kršćanske poruke i svjetonazora i prezire. Naravno, u tom svijetu nema izlaza ni za koga, bogati su pokvareni, siromašni primitivni... Pisci nam poručuju da je to svijet koji jednostavno treba zatrti i izgraditi novi!
3.4. Pobjeda sekularističkog svjetonazora ili pomor kršćanskih vrijednosti
Borba nije bila laka i, kako rekoh, trajala je dva stoljeća. Umjetnost pisana iz sekularističkog svjetonazora bila je u manjini. Još u prvoj polovici 20. stoljeća činila je manje od 10 %27 repertoara nacionalnih kazališta diljem Europe, a nije bila ni prihvaćena: publika je protestirala, kritika ih je negativno ocjenjivala. To i ne čudi jer je kod ljudi općenito, a i kod većine mislilaca i intelektualaca, do kraja II. svjetskog rata dominirao katolički svjetonazor,28 tako da je novih modernističkih ili sekularističkih mislilaca bilo tek 10-ak posto.29 Kršćanski intelektualci nove sekularističke pravce i modernizam uopće nisu smatrali prijetnjom. Te su pisce smatrali nezrelim mladim ljudima, a njihovo pisanje nešto poput pubertetskog bunta talentiranih mladih ljudi koji će ih proći „jer nije dobro ni za pisca ni za publiku da prikazuju svijet bez Boga”.30
Unatoč tome nakon II. svjetskog rata sekularistički svjetonazor doslovno je zavladao u cijeloj Europi (pa i demokršćanskim zemljama), što se odrazilo i na medije, i na obrazovanje, i na umjetnost. U cijeloj Europi dogodio se ozbiljan pomak u intelektualnom svijetu. „Stari” intelektualci, novinari, umjetnici, profesori izbačeni su sa svojih pozicija. U istočnoj Europi to je učinio komunizam kao otvoreno ateistička ideologija koja je javno prognala sve intelektualce drukčijeg mišljenja.31 Međutim, isto se dogodilo i u zapadnoj Europi tijekom procesa „denacifikacije” (odnosno „čišćenja” društva od nacističkih suradnika), iako većina „starih” intelektualaca uopće nisu bili kolaboracionisti nacista, nego samo javne osobe koje se nisu htjele/mogle odreći starih uvjerenja i svjetonazora.32
Novi intelektualci koji su zauzeli vodeće pozicije u društvu prihvatili su novi svjetonazor, redefinirali svijet prema njemu i nametnuli tu sliku kao „istinu” kroz znanost, obrazovanje i umjetnost, uspostavivši i novi umjetnički kanon. U povijesti umjetnosti ostale su nam sve dotadašnje epohe, ali ih drukčije vrednujemo. Danas veličamo oponašateljske epohe (renesansa, klasicizam, romantizam),33 a umanjujemo važnost afirmativnih: od prijezira prema srednjem vijeku („mračni” srednji vijek, „počeci pismenosti na narodnom jeziku bez vrijedne književnosti”), tumačenja baroka kroz formalne osobine („nerazumljiva poezija, neumjerena kićenost i pretile žene u slikarstvu”) ili podcjenjivanja građanskog kazališta („tipska i stereotipna” djela), do te mjere da za tu epohu nemamo ni generički termin. Iz kanona su izbačena dominanta djela afirmativnih epoha (npr. prikazanja ili viteški romani srednjeg vijeka, melodrame građanske epohe), a u kanon su ušla djela koja smatramo kritikom društva iz sekularističke pozicije (npr. Cervantesov Don Quijote koji parodira viteške romane), ili u kojima se prikazuje pobuna pojedinca protiv bogova i društva u ime postizanja slobode. Ako to nije osnovno značenje djela, a želimo ga imati u kanonu (npr. antičke drame), mi ga danas tako tumačimo jer je to jedini način da ga „uklopimo” u novi kanon.34
U svim se europskim kazalištima, gotovo drugi dan nakon završetka II. svjetskoga rata, dogodio oštar repertoarni rez.35 Doslovno su izbačeni svi afirmativni žanrovi koji sadrže elemente kršćanske poruke. Djela koja na bilo koji način govore pozitivno o svijetu oko nas (sretnim krajem, vjerovanjem da svijet ima smisla unatoč nesretnu kraju, vjerovanjem u postojanje dobra, slobode izbora...) proglašena su „nerealnima” ili „pukim i praznim” podilaženjem publici. Djela su se prestala postavljati ili objavljivati,36 a njihove autore se „kaznilo” zabranom pristupa u krug „pravih umjetnika” koji djeluju u glavnoj struji.
S druge strane, doslovno su zavladali sekularistički žanrovi (ekspresionizam, realizam, modernizam i modernistički krakovi) koji vladaju do danas.37 Nakon što je kanon u čitavoj Europi počišćen prema vrijednostima novog svjetonazora, iz ta tri vladajuća žanra politika je izabrala vrh kanona koji postaje neprikosnoveni uzor (paradigma). U Hrvatskoj je tako vrh kanona postao Miroslav Krleža.38
Vrh kanona, kanon, njegova poruka i vrijednosti nameću se dalje repertoarima, uvjetima natječaja, temama festivala. Umjetnici se trude postati „hrabri kritičari društva”, ali su im određene teme o kojima se govori i za to ih nagrađuju – pozicijom u glavnoj struji, nagradama, gostovanjima, izdašnim državnim financiranjem...39 Skandinavske su zemlje na vrh kanona postavile Henrika Ibsena proglasivši Noru prvom pravom građanskom dramom, iako su građani na sceni bili do tada puna dva stoljeća, no ovo je bila prva koja se uklopila u novi svjetonazor. Naravno da je na premijeri izazivala nerede i proteste. Nijemci su pak izabrali Bertolta Brechta, poznatog i po razaranju pučke drame tako da je uzimao njezinu formu i punio je drugim sadržajem i porukom.
4. Zaključak ili kazalište bez lijepog/dobrog/svetog završi u slijepoj ulici
4.1. Bȋt stvari ili lijepo, dobro i istinito
Ono što odmah na prvi pogled začuđuje kad se pogleda neka predstava glavne struje (ili pročita roman koji je dobio sve velike nagrade i medijska glavna struja puno ga hvali) jest količina ružnoće i nedostatak lijepog ili dobrog u njoj. Kako je to moguće kada literaturu još uvijek zovemo beletristika ili „lijepa književnost”? Dakle lijepo se povezivalo s umjetnosti, ali sad ga u njoj nema, a termin beletristike nekako je „pao” u značenju, postao je oznaka za „laku književnost”.40 Pitanje je zašto je lijepo/dobro/sveto u umjetnosti bilo i kamo je nestalo? I zašto nam je toliko važno da toga bude? Zato što je lijepo, dobro, istinito i sveto u temelju naše civilizacije.
Platonu, kao jednom od triju najvažnija antička filozofa, ideje su bile izvor svega. Najvažnija je bila ideja Dobroga, a odmah uz nju ideja Lijepoga i ideja Istinitoga. Povezanost tih triju ideja Platon objedinjuje u pojam „najvišega dobra”, što bi odgovaralo definiciji današnje predodžbe Boga. Platonu su te tri ideje definicija bȋti svega jer smatra da bi nešto bilo to što jest – mora biti dobro, lijepo, istinito:41 od tanjura do kazališne predstave.
U srednjem je vijeku Toma Akvinski to nastavio; definirao je biće/bitak uz pomoć transcendentala koji su „određenja koja nužno proizlaze iz bitka i koja ga nužno prate”,42 a nabrojio ih je četiri: jedno, dobro, istinito, lijepo (unum, bonum, verum, pulchrum). Dakle da bi nešto bilo nešto, pa tako i kazalište, i u srednjemu vijeku trebalo je biti dobro, lijepo, istinito.
Budući da je tako bilo u antici i srednjem vijeku, ne čudi da su kategorije lijepo/dobro/istinito kao bȋt djela, uz katarzu (pročišćenje emocija) kao svrhu kazališta, dvije i pol tisuće godina bile nužan temelj djela od kojeg su se onda očekivale i umjetničke karakteristike kvalitete. Nakon pobjede sekularizma nije izbačena samo umjetnost, nego i „stara” teorija,43 pa je nova teorija upravo te temeljne pojmove bȋti umjetnosti proglasila kriterijem za odbacivanja djela jer su svi ti pojmovi poistovjećeni s nekom negativnom odrednicom: lijepo je postalo „kič”, dobro je „razotkriveno” kao licemjerje, a ono istinito koje je u Platona i Tome Akvinskog označavalo povezanost s najvišim (odnosno sa svetim) postalo je laž. Kao kriterije vrednovanja ostavili smo samo „oštru kritiku društva” u ime nove istine (koja je bez duhovne dimenzije) i korisnosti (ali isključivo ako je kritika društva slijedila sekularističke stavove). Da bi umjetnost bila kvalitetna, danas tražimo od nje isključivo jednu vrstu poruke kao istinu: da svijet nema smisla, da je društvo pokvareno, a obitelj uništava pojedinca. To se nagrađuje, ostalo kažnjava. Zašto? Zato što je svjetonazor izbacio Boga, a lijepo/dobro/sveto/istinito je vezano uz njega.
4.2. Papin apel ili umjetnik kao Božji suradnik
Rekla sam da je umjetnost dva puta proizašla iz svetog (tragedije u Grčkoj i prikazanja u srednjem vijeku) te da je bila sveta u prvim dvjema temeljnim epohama naše kulture. No i kasnije je vladala kršćanska poruka jer je slika svijeta uvijek bila iz kršćanskog svjetonazora i pokazivala povezanost svijeta, čovjeka i Boga. Od 1945. umjetnost je izgubila transcendentnu dimenziju, izgubila je Boga. U početku to mnogi nisu shvatili,44 ali se s vremenom pokazalo kao krivi put.
Na to upozorava zadnji pokušaj vraćanja umjetnosti na pravi put, vapaj pape Ivana Pavla II. koji je krajem devedesetih (1999.), dakle na kraju 20. stoljeća, napisao pismo umjetnicima puno poštovanja i ljubavi prema njima i njihovu radu, ali izravno podsjećajući na važnost umjetnosti i njezinu povezanost s Bogom.
„Bog je [...] ‘Stvoritelj’ (Creator), a umjetnik njegov suradnik ‘stvaratelj’ (artifex). Stvoritelj daruje postojanje, nešto izvlači iz ničega – ex nihilo sui et subiecti, običava se reći na latinskomu – i to je u strogomu smislu način koji je vlastit samo Svemogućemu. Stvaratelj (artifex) pak koristi nešto što već postoji, čemu daje obličje i značenje. Takav način djelovanja vlastit je čovjeku ukoliko je Božja slika.”45
Bio je to poziv na povratak lijepom/dobrom/istinitom i svetom, ali, nažalost, uzaludan.
4.3. Samo rušimo ili umjetnost u slijepoj ulici
Postoji ozbiljan problem umjetnosti glavne struje koja slijedi sekularistički, odnosno ateistički svjetonazor. Ona je u početku namjerno rušila razine kršćanske hijerarhije vrijednosti, što je bilo logično jer je tada vladao kršćanski svjetonazor, a ona je željela „novi svijet” bez Boga i Crkve. Međutim, nakon pobjede sekularističkog svjetonazora ta umjetnost nije počela afirmirati vrijednosti svojeg svjetonazora, nego i dalje ruši kršćanski.
Posljednjih 75 godina umjetnost se svodi na dvije dimenzije (zanijekala je onu treću, transcendentnu), uništava vrijednosti i ne afirmira ništa, pa time izaziva samo negativne emocije kod publike i nimalo ih ne pročišćava. Dakle umjetnost postaje destruktivna i prazna. Nije čudo da publika bježi od takve umjetnosti. Slijeđenje suvremenog kanona dovelo je umjetnost u slijepu ulicu i zato današnja umjetnost ili vrišti ili grdi. Kako bi izazvala reakciju publike, današnja umjetnost glavne struje ili sablažnjava i šokira (vulgarnošću ili užasnim slikama silovanja, ubojstava, sakaćenja, masakriranja, mučenja) ili vrijeđa publiku (uglavnom optužbama na političkoj razini, npr. „svi ste vi fašisti”, što je bila specijalnost redatelja Olivera Frljića). Ono što se danas igra na sceni HNK-a, rekli smo najvažnijega hrvatskog kazališta, nekada je bilo na rubovima, na scenama poput Teatra &TD.
Problem je u tome što bez ikakva značenja svijeta u prikazanoj slici, bez ikakve naznake postojanja dobra ili izlaza iz tog zla i bez katarze (koja postoji samo u vremenu kada umjetnost pokazuje neki smisao u svijetu, odnosno u društvu koje priznaje Boga), umjetnost neće postići svoj cilj. Takva umjetnost neće ojačati publiku, već je oslabiti i deprimirati. Također, unatoč proklamiranom cilju takva umjetnost neće promijeniti svijet nabolje i potaknuti publiku da ga promijeni nabolje; naprotiv, njezina publika sve je manje aktivna u mijenjanju svijeta. Ako ne postane depresivna, postaje arogantna, nasilna i brutalna slijedeći nametnute slike nasilja kao sveprisutne i „normalne”.46
4.4. Loša i dobra vijest ili imamo pravo na lijepu/dobru/svetu umjetnost
Loša je vijest da je tako u cijeloj Europi. Kad sam počela govoriti o toj temi, slušatelji bi se često slagali sa mnom, ali su se nadali da je tako samo kod nas, dok je u Europi drukčija situacija. Nažalost, ne samo da je tako i u Europi, nego upravo iz te Europe (npr. Londona) sve to rušenje i dolazi i obuhvaća cijelu Europu pa tako primjerice i Poljska, koja je 99 % kršćanska, ima jednako takvu umjetnost glavne struje. Povremene pobune na pojedine predstave ne dovode do promjene glavnog kanona.47
Sve iznesene teze u ovom članku dokazane su u spomenutoj knjizi Istina i laži o kanonu i tekstovima koje sam objavljivala nakon nje. Ono što još uvijek nemam jest logičan odgovor zašto se to dogodilo, odnosno kako je moguće da je 10 % ljudi zavladalo nad onih 90 %? Današnja sociologija tvrdi da je razlog u II. svjetskom ratu koji je svojom okrutnošću uništio naš stari pogled na svijet, a posebno sliku o svemogućem i dobrom Bogu. Ali to nije istina iz dvaju razloga.
Prvo, rat je trajno stanje ljudskog bića. Povjesničari kažu da je mir samo predah između dva rata jer se stalno negdje vode ratovi. Drugo, tijekom Domovinskog rata (1990. – 1995.) umjetnost u ratnim područjima vratila se kršćanskoj poruci, potvrđujući vrijednosti Boga, drugih ljudi i života, čak i kada je glavni lik umro.48 Glavna struja u dijelovima koji nisu bili pogođeni ratom zašutjela je i čekala da vidi što će se dogoditi i tko će pobijediti. Unatoč tome što u našoj zemlji ima 80 do 90 % kršćana, unatoč našim očekivanjima promjene vladajućeg svjetonazora nakon dobivanja samostalnosti, unatoč pobjede u ratu – to se nije dogodilo. Nakon stjecanja mira sve se vratilo na europski dominantni sekularistički svjetonazor, i u umjetnosti, i u medijima, i u znanosti.49
S druge strane, u novijoj povijesti manjina je ta koja zavlada društvom, npr. ilirci i komunisti, odnosno ateisti u prošlosti, a slična se situacija ponovila nedavno u SAD-u. Početkom 21. stoljeća u javnosti je vrlo glasna postala tzv. woke kultura koja je u ime zaštite manjina počela čistiti literaturu od „rasističkih” i „uvredljivih” knjiga.50 S dolaskom novog predsjednika na vlast (Donald Trump 2025.) stvari su se zaustavile, ali se lijepo vidjelo da se radi o vrlo maloj grupi ljudi koja bi, da je ostala vlast koja njih podržava, nametnula svoje viđenje svijeta i umjetnosti.
Dobra je vijest da se umjetnost koja ima kršćansku poruku ili prikazuje svijet iz kršćanskog svjetonazora ne može ukinuti, ona je samo potisnuta na rubove (kazališni amateri) ili ispod njih (predstave u župama), ali postoji i bez novca i bez medija. Dobra je vijest da ne postoji evolucija svjetonazora i da ovo što sad vlada nije najbolje što imamo, kako nas uvjeravaju, jer se i danas pišu vrlo kvalitetna prikazanja za koje nas uče u školi da su izumrla jer su bila „samo crkvena propaganda”.51 Kad se promijeni svjetonazor, HNK-ovi će isti čas postaviti prikazanja Rajmuda Kuparea za Božić i Uskrs, a Freudenreichove Graničare za proslavu svake obljetnice. Ne znam hoću li ja to doživjeti, ali do tada imam, kao i svi mi, odgovornost prema talentima koje mi je Bog dao i imam izbor između dobra i zla. Zato pokušavam osnažiti sve da imamo pravo na lijepo/dobro/sveto u umjetnosti – pisanjem teorijskih tekstova i knjiga, držanjem javnih predavanja i pokušajem da svima približim kvalitetne drame napisane s kršćanskom porukom.52 Naime, u ovoj je bitci važno ne odustati, od svoga osobnog svjetonazora, od vjere, od lijepog/dobrog/svetog i u životu i u umjetnosti.