Uvod
Duga i teška mletačka opsada Zadra 1345. – 1346. koja je rezultirala teškim porazom i predajom grada Mlečanima detaljno je opisana u dva srednjovjekovna rukopisa.
Obsidio Iadrensis / Opsada Zadra (dalje u radu Opsada) nezaobilazan je povijesni izvor za poznavanje hrvatskog srednjovjekovlja, a osobito za povijest kompleksnih hrvatskih i hrvatsko-ugarskih odnosa s Mlečanima koji su u djelu prikazani kroz prizmu položaja i sudbine Zadra u jednom vremenskom razdoblju.1 Okvirno gledano djelo predstavlja povijesni prikaz mletačke opsade Zadra od kolovoza 1345. do prosinca 1346. sa zadarske točke gledišta i sadrži izvještaj o diplomatskim aktivnostima i ratnim operacijama tih godina koje su dovele do poraza Zadra. Kažemo okvirno gledano, jer se ovdje ne radi o djelu koje nema drugih pretenzija osim da bude izvješće s poprišta sukoba zaraćenih strana. Upravo suprotno, zadržavajući izvjestiteljsku poziciju koja mu osigurava autentičnost i objektivnost, autor se od početka nastoji uzdići iznad razine pukog terenskog izvjestitelja i zaogrnuti facta u književno ruho. U djelu se uz tijek ratnih djelovanja i nizanje uspjeha jedne i druge strane donose i slike o stanju u gradu, raspoloženju i moralu stanovnika, nestašici hrane, teškoj gladi i pobuni pučana, drugim riječima slike koje imaju i književni potencijal.
Djelo se u rukopisu čuva u Zbirci kodeksa Arhiva HAZU-a u Zagrebu pod signaturom II. a 35.2 Kvalitetom djela kao historiografskog izvora, političkim i strateškim pitanjima bavili su se povjesničari, a književnim i jezičnim pitanjima klasični filolozi.3 Prekretnicu i snažni poticaj znanstvenim istraživanjima donijela je objava rukopisa u izdanju HAZU-a 2007. godine4 s kritičkim aparatom (V. Gortan, V. Vratović i B. Glavičić) i pratećim studijama historiografskog i povijesnog značaja djela (M. Kurelac i D. Karbić), uspostavljenom kronologijom događaja (D. Karbić i Z. Ladić) koja je od iznimne važnosti za snalaženje u događajnoj povijesti, te osvrtom na latinski jezik djela (B. Glavičić), čime je djelo postalo dostupno široj znanstvenoj zajednici.5 Glavičić je pri tom ustvrdio da je tekst prijepisa iskvaren zbog čega je otežana i na mnogo mjesta nezadovoljavajuća uspostava teksta. Jezične nedostatke opisao je kao odraz srednjovjekovne prakse i autorove razine znanja latinskog jezika.6
Istu zadarsku pobunu s promletačke točke gledišta donosi Cronica Iadretina / Zadarska kronika (dalje u radu Kronika) pisana na latinskom jeziku, datirana u četrnaesto stoljeće ili na početak petnaestog stoljeća. Rukopis pod signaturom Ms. Lat. X, 300 čuva Biblioteca Nazionale Marciana di Venezia kamo je dospio ostavštinom Girolama Contarinija. Rukopis su detaljno opisali i s pratećim studijama za tisak priredili Gherardo Ortalli i Ornella Pittarello, a objavio Istituto Veneto di Scienze, Lettere ed Arti 2014. godine.7 U uvodnoj se studiji sam povijesni trenutak koji opisuje djelo i kontrola nad Zadrom u to vrijeme ocjenjuju izuzetno važnim za odnos snaga na Jadranu i utjecaja na domaće prilike u Veneciji.8
Uz latinski tekst Kronike u tom se izdanju donosi i prijevodna verzija na talijanskom jeziku iz 15. stoljeća pod naslovom Como la cità de Zara revellò ala cità signoria de Venesia (dalje u radu Como la cità).9 I doista riječ je o pobuni (revellò) Zadrana 1345. godine, jednoj u nizu zadarskih pobuna protiv Venecije za koje ni sami mletački kroničari nisu bili sigurni koliko ih je bilo.10 Izdanje se temelji na rukopisu u kronici Pseudo-Zancaruola koju čuva Biblioteca Nazionale Marciana pod signaturom It. VII, 49, cc. 286r–295r.
Oba djela, i Opsada i Kronika, kao i talijanski prijevod Kronike nude obilje materijala za usporedbu već i zbog same prirode svoje građe, slijeda događaja koji prate te izrazite izvještajne komponente. Tomu treba pridodati i činjenicu da su djela anonimna i nastala vjerojatno u vrijeme blisko vremenu događanja radnje.11 Inkorporirani povijesni dokumenti (pisma i izvještaji) analizirani su u dosadašnjoj znanstvenoj literaturi i uspoređeni s drugim povijesnim izvorima kako bi se potvrdio događajni slijed.12 Međutim, analiza književnih citata u ovim djelima do sada nije provedena.
1. Problemi žanrovskog određenja
Djela kojima se u ovom radu bavimo su historiografska, ali je bliže određenje njihove vrste otežano. Tako se i u kritičkom izdanju zadarske Opsade djelo navodi kao kronika, ali se pri tom ističe da je riječ o kompleksnijem slučaju.13 Kako ovo pitanje zbog svoje složenosti izlazi iz okvira ovoga rada, ovdje donosimo samo kratak osvrt na probleme žanrovskog određenja.
U svojoj studiji Teorija književnih rodova i književnost srednjeg vijeka Jauss kao teškoću pri određivanju strukturnih značajki književnih oblika u srednjem vijeku nastalih na narodnim jezicima ističe difuznost tekstovne građe u kronološkom pogledu.14 Međutim, kronološkoj difuznosti valja pridodati i geografsku. To općenito vrijedi za sve književne rodove. Ni književni oblici na latinskom jeziku nisu nastali strogim nasljedovanjem iz klasične književnosti. Jauss navodi da su tradicionalne filologije teoriju književnih rodova „razvijale na primjerima klasičkih književnih perioda gdje je oblik nekog roda određen kanoniziranim pravilima“ i povijest mu se može pratiti od djela do djela.15 Međutim, to ipak ne znači da se unutar nekog kanoniziranog književnog roda ili oblika ne pojavljuju značajke drugih rodova. Tako u pojedinim prikazima Tacitovim, čije se djelo Annales općenito drži vrhuncem rimske historiografije, do osobitog izražaja dolazi dramska kompozicija i tragična nota do te mjere da se Anali „smatraju tragedijom u prozi“.16 U srednjem se vijeku pod utjecajem Biblije i patristike razvijaju srednjovjekovni historiografski oblici: historija (opsežne građe, univerzalna, ecclesiastica, historija naroda, gradova), kronika (opsežne građe, svjetska ili lokalna, pisane kao series tempori ili imago mundi), anali (niz kratkih bilježaka o događajima, razvrstani prema godinama), životopisi, gestae (djela osoba koje obnašaju određeni položaj), genealogija, memoari.17 Neki od njih, kronika i historija, međusobno pokazuju znatne sličnosti.
Budući da se rodovi srednjovjekovne književnosti nisu razvili iz utvrđenih kanona, u nedostatku unaprijed utvrđene i opisane norme roda, Jauss drži da se istraživanje strukture treba izvoditi iz promatranja pojedinih tekstova.18 U našem konkretnom slučaju tekstovi koje u ovom radu promatramo pokazuju elemente različitih rodovskih struktura i teško ih je svrstati pod bilo koju. To je ujedno i razlog terminološke nedosljednosti u znanstvenoj literaturi, pa se na ova djela referira kao na kronike, ljetopise ili, najopćenitije, kao na historiografska djela. S aspekta povijesti kao znanstvene discipline na njih se referira kao na povijesne izvore. Verziju opisa opsade Zadra s promletačke točke gledišta uobičajeno se naziva Kronikom prema njezinom latinskom naslovu Cronica Iadretina. Butić u svojoj disertaciji kaže da je Opsada historia jer potanko tumači series, ali pri tom istovremeno hvali i kudi kralja Ludovika, podržava i osuđuje Zadrane. Nadalje, Opsada je kronika (ljetopis) jer događaje opisuje u sustavnom slijedu, ali u vrlo kratkom vremenskom razdoblju. Opsada je naposljetku i djelo memoaristike (memoir), ali glavni junak nije jedan, nego Zadrani u cjelini. Butić smatra da su svi detektirani žanrovi u ovom djelu narušeni. Uzevši u obzir djelo o opsadi Ancone, Boncompagna de Signa zaključuje da elementi različitih rodovskih struktura kakvi se pokazuju u De obsidione Anconae i Obsidio Iadrensis ukazuju na osamostaljivanje žanrovske strukture.19
2. Teorijski okvir i hipoteza
U ovom se radu bavimo ulogom književnih citata u narativima o opsadi Zadra 1345.–1346. kao oblicima eksplicitne intertekstualnosti promatrajući ih kroz prizmu teorije citatnosti. Oraić Tolić definira citat kao eksplicitni „intekst tuđeg teksta u okviru svoga, dakle onaj oblik intertekstualnog susreta u kojem postoji podudaranje ili ekvivalencija između tuđeg i vlastitog teksta“.20 Pojam intertekstualnost u književnu je teoriju uvela Julija Kristeva opisujući njime odnos između tekstova u kontekstu povezanosti svakog književnog teksta s ranijim tekstovima. Barthes drži da je svaki tekst intertekst, jer sadrži elemente ranijih tekstova, a i sam je među-tekst drugog teksta.21 Prema Bloomu ni jedan se tekst, autor ili čitatelj ne može odvojiti ni osloboditi utjecaja i odnosa s prethodnicima.22 Allen vidi intertekstualnost kao novi pristup značenju, autorstvu i čitanju teksta.23 Citatnost se kao termin u književnoj teoriji pojavljuje kod ruskih analitičara pjesnika ruske avangarde. U citatnoj liniji europske književnosti Markov shvaća citatnost kao dominantni književni postupak.24 Oraić Tolić u svojoj studiji Teorija citatnosti drži književne citate i književne citatne kontakte osnovnim predmetom svake citatno orijentirane književnoznanstvene analize, a književnu citatnost dijelom šire kulturne citatnosti utemeljene u citatnom mišljenju i citatnom izražavanju karakterističnom za pojedinu epohu. Citatnost shvaća kao svojstvo intertekstualne strukture, kao karakteristično ontološko i semiotičko načelo pojedinih tekstova, stilova i cijelih kultura. Latinsko srednjovjekovlje, kojemu pripadaju djela kojima se ovdje bavimo, prema Oraić Tolić citatna je kultura kat' exochen. Po odnosu prema kulturnoj tradiciji srednjovjekovna je kultura vertikalna, a po tipu citatnosti ilustrativna. U takvim se kulturama tradicija shvaća kao dragocjena riznica iz koje treba uzimati vrijedne odlomke, s poštovanjem ih preuzimati i citatno oponašati u vlastitom tekstu. U ilustrativnom tipu citatnosti tekstovi iz te riznice shvaćaju se kao posvećeni uzori, a sama riznica kao sustav tekstova-uzora.25 U ovom radu termine „književni uzori“ i „tekstualni autoriteti“ rabimo u tom smislu. Gordon smatra da je bitna značajka srednjovjekovne književnosti da „na neki način odgovara usmenim i pisanim autoritetima“. Određujući intertekstualnost kao fenomen putem kojeg se značenje datog teksta otkriva u odnosu prema drugim tekstovima, sam tekst vidi kao otvorenu, fluidnu kompoziciju. Ustvrđuje da se takav put pokazao osobito produktivnim u proučavanju odnosa između srednjovjekovnih tekstova.26
Oraić Tolić u studiji Citatnost u književnosti, umjetnosti i kulturi, revidiranoj verziji studije Teorija citatnosti, navodi tri elementa citatne relacije: 1. vlastiti tekst kao tekst koji citira, 2. tuđi citirani tekst, citat ili intekst i 3. tuđi necitirani tekst koji se podrazumijeva, prototekst. Kako bi zorno predočila citatnu relaciju članova i omogućila sustavnu klasifikaciju citata, konstruira model kategorijalnog citatnog trokuta preuredivši bazični trokut C. K. Ogdena i I. A. Richarda, odnosno semantički trokut S. Ullmana. Citate dijeli prema citatnim signalima (obilježeni i šifrirani ili skriveni), opsegu podudaranja (potpuni, nepotpuni, vakantni ili prazni), vrsti prototeksta iz kojeg su preuzeti (intrasemiotičke, intersemiotičke i transsemiotičke) i semantičkoj funkciji (referencijalni i autoreferencijalni).27 Za analizu citatnosti autorica konstruira kategorijalni semiotički četverokut kao metodološki konstrukt zasnovan na dvjema semiotičkim tradicijama, de Sausseureua i Peircea i Morissa. Tri semiotičke relacije iz Morrisove podjele (semantika, sintaktika i pragmatika) čine tri stranice autoričinog kategorijalnog semiotičkog četverokuta. Na četvrtoj stranici autorica im pridružuje globalnu kulturnu funkciju.28 U našoj tipologiji citata i citatnosti primijenit ćemo ovaj klasifikacijski model.
Pojavnost i ulogu književnih citata u navedenim narativima promatramo u opisanom teorijskom okviru polazeći od hipoteze da upravo književni uzori, s obzirom na kontekst srednjovjekovlja, daju tekstu i autoru legitimitet i autoritet: ni autor, u oba slučaja nepoznat, ni tekst kao takav nemaju autoritet ni legitimitet sami po sebi, nego im uporište i snagu daju uzori koje podražavaju i na koje se pozivaju.29
3. Korpus
Ilustrativni tip citatnosti, kako smo u uvodu istaknuli, podrazumijeva riznicu vrijednosti, autoritativne tekstove i autore koji se shvaćaju kao uzori. U našoj ćemo analizi u ovom poglavlju nastojati kao prvo metodama klasične filologije identificirati književne citate u sva tri djela o opsadi Zadra: Obsidio Iadrensis, Cronica Iadretina i Como la cità de Zara revellò ala cità signoria de Venesia i pridružiti ih izvornim književnim djelima i autorima, što je prvi korak svakog citatnog istraživanja, a potom im odrediti mjesto i ulogu u konstruiranju narativa o konkretnom sukobu zaraćenih strana. Uz citiranje koje je u promatranim narativima dominantan intertekstualni postupak, obratit će se pozornost i na parafraziranje i aludiranje koji se također pojavljuju kao oblici intertekstualnosti. Izlučeni književni citati razvrstat će se prema tekstualnim autoritetima kojima smo ih pridružili. Poredbenim pristupom sagledat će se i rasvijetliti odnos između latinske verzije mletačke kronike i njezinog talijanskog prijevoda iz 15. stoljeća. Tipologija citata prema gore ocrtanom klasifikacijskom modelu provest će se u drugom dijelu rada.30
3.1. Biblijski citati u kontekstu uzroka rata, moralne opravdanosti i odnosa zaraćenih strana
Citati Svetog pisma brojnošću daleko nadmašuju citate ostalih tekstualnih autoriteta.
Tako u Obsidio Iadrensis nalazimo sljedeće: Ps 3,2, Job 13,25 Jer 11,19, Jer 50,14, Ef 6,11, Dj 9,15, 2Tim 1,11, Iz 9,2, Ps 49(48),13, Prop 10,16, Izr 13,24, Ps 111,9, Ps 41(42),2, Ez 33,11, Lk 16,21, Sir 12,10.
U djelu Cronica Iadretina nalazimo sljedeće: Ps 80(79), Ps 117(118), Ps 50(51), Ps 120(121), Ps 31(32), Ps 115(116), Ps 110(111), Ps 86(87), Mat 21,29 i 23,39, Mar 11,9, Lk 13,35 i 19,38, Iv 12,13 i 5,14; Paul Ef 4.
Već letimičan pogled na ovaj popis svjedoči o znatnoj zastupljenosti biblijskih citata u promatranim djelima koja je očekivana i uobičajena u književnosti srednjeg vijeka,31 a to vrijedi i za historiografska djela. Zadarska Opsada pri tom pokazuje širi izbor biblijskih knjiga i zastupljenost starozavjetnih, dok je u mletačkoj Kronici izbor sveden uglavnom na Psalme i izbor iz Evanđelja.
Talijanski priređivači Kronike drže da se citati „iznad svega oni Sv. pisma, pojavljuju namjerno da podrže interpretativnu liniju kroničara prema kojem božanska providnost vodi mletačke akcije utoliko što je Venecija u pravu i ima punu zakonsku osnovu“.32
Međutim, naše istraživanje, kako ćemo u nastavku vidjeti, pokazuje da su biblijski citati za pisca izraz Božje providnosti u kojoj ne samo jedna već obje zaraćene strane nalaze opravdanje za rat.33 Obje strane, i Zadrani i Mlečani, pozivajući se na Sv. pismo prizivaju ili osjećaju Božju prisutnost na svojoj strani. Razlike se u pristupu ipak daju vidjeti već od samog početka. Zadarska Opsada započinje jadikovkom upućenom Bogu iz Ps 3,2: Domine, quid multiplicati sunt, qui tribulant me? Multi insurgunt adversum me. (Obs. I, Prolog) /Gospode, zašto su se namnožili oni koji me muče? Mnogi se dižu protiv mene./ Mletačka Kronika pak otvara izlaganje zazivanjem Bogorodice: Mater clara Dei, lux inclita, stella diei, nostre causa spei, tu memor esto mei, Virgo Maria. /Svijetla majko Božja, svjetlosti proslavljena, zvijezdo danja, uzrokom našega spasa, Djevice Marijo/. U talijanskom prijevodu ove kronike Como la cità zaziv Majke Božje je izostavljen. Ove su razlike u pristupu između Opsade i Kronike očekivane s obzirom na ishod opsade, tj. poraz Zadra i predaju Mlečanima. Štoviše, cijelo jedno poglavlje u zadarskoj Opsadi nosi naziv Lamentatio (Jadikovanje).34
U svjetonazoru srednjovjekovnog čovjeka pokretač povijesti je Stvoritelj. Uz tu osnovnu premisu za ishod je rata u srednjovjekovlju od osobite važnosti i identificiranje svih značajki aktera pa se oni opisuju istovremeno kao dobri i kao zli, odnosno ocrtavaju sa svojim dobrim i lošim osobinama, pri čemu prevladavajuća značajka djeluje u svijesti srednjovjekovnog čovjeka presudno na ishod događaja.35 Ovo je načelo primjenjivo i na Opsadu, gdje se, paralelno s borbom protiv vanjskog neprijatelja Mlečana, unutar gradskih zidina, kao ograđenog vrta,36 odvija svojevrsna psihomahija.37 Međutim, iako je pokretač povijesti Stvoritelj, pisac Opsade ne gubi iz vida povijesne razloge sukoba.
Butić iznosi zanimljivu pretpostavku da je grešni Zadar stigla Božja kazna mletačkom rukom zbog zlog značaja njegovih građana. Zadrani su istovremeno dobri i zli, a ovaj dvostruki značaj građana koji se „uvukao u tekst“, smatra Butić, mogao bi biti odraz političke podijeljenosti u gradu za vrijeme opsade o kojoj nam autor djela ne govori dovoljno.38
Zadarski autor Opsade drži da je nevolja snašla Zadrane s jedne strane zbog nezasitnosti Mlečana,39 a s druge strane jer su se odali vremenitom bogatstvu zanemarujući pritom duhovno. Stoga autor sam grad Zadar uspoređuje s Babilonom citirajući Jer 50,14:
Preparamini contra Babilonem, per circuitum omnesqui tenditis arcum, debellate eam, non parcatis iaculis, quia Domino peccauit. (Obs. I, c. 2)
/Svrstajte se protiv Babilona, opkolite ga svi strijelci, strijeljajte na nj! Ne štedite strijele jer je zgriješio Gospodu./
Slično tome, i u mletačkoj Kronici zadarski se plemići opisuju u kontekstu navođenja uzroka rata kao bahati i prema duždu i prema puku te se ističe kolaboracija s ugarskim kraljem (pro opprimendo minores, cum favore Ungharico, benefitiorum ingrata, se ipsam minime cognoscens, Cron. c. 1). Ova, s mletačke točke gledišta, pogrešna procjena Zadrana oslikava se biblijskim citatom, pozivanjem na Salomona kao simbola mudrosti i pravednosti (Sal Sap I 2,21 i 3,10): Haec cogitaverunt et erraverunt; excecavit enim eos malitia eorum. Unde secundum impias ipsorum cogitationes „correctionem habebunt“ quia „neglexerunt iustum et a Domino recesserunt. Zadrani su dakle zaslužili kaznu (correctionem), jer su zanemarili ono što je pravedno (iustum) i odmetnuli se od Boga (recesserunt).40 Štoviše, uspoređuje ih se sa zloduhom (ad nequam exemplar pravi spiritus ait, Cron. c. 1) koji se drznuo usporediti sa Svevišnjim: Ponam sedem meam ab aquilone et ero similis Altissimo (prema Is. XIV, 13-14). U talijanskoj prijevodnoj verziji zloduh se još preciznije navodi kao Lucifer: simile a lo diaybolico spirito del anzolo Lucifer che disse (Como la cità, c. 1) i potom slijedi navedeni citat iz Izaije koji se ostavlja na latinskom. U ovoj prijevodnoj talijanskoj verziji gore navedeni citati iz Knjige Salomonove prevedeni su na talijanski41 što je rijedak slučaj, jer se u ovom prijevodu citati iz Sv. pisma u pravilu ostavljaju na latinskom. U tim je slučajevima riječ o interlingvalnim citatima. Terminološka koherentnost prijevoda i stilska ujednačenost pridonose njegovoj vjerodostojnosti, a time u konačnici i njegovoj uporabnoj vrijednosti.42
Biblijski citati služe zadarskom autoru Opsade i za ilustraciju stanja duha Zadrana koje uspoređuje s nerazumnom stokom nesvjesnom posljedica svoje bahatosti:
Ob hoc homo, cum in honore esset, non intellexit; (propterea) comparatus est iumentis insipientibus illisque est factus similis. (Obs. II, c. 10 prema Ps 49(48),13).
/Dok je čovjek bio u časti, nije to uviđao, pa je zato uspoređen s nerazumnom stokom i postao joj sličan./ (Ps 49(48),13);
… quippe rudis es, et principes tui de mane comedunt. (Obs. II, c. 10 prema Propov 10,16)
/…zato što si neiskusan, a tvoj se knezovi goste od jutra./ (Propov 10,16).
I u mletačkoj latinskoj i prijevodnoj talijanskoj verziji Zadrane se naziva slijepima uslijed blagodati (nimia cupidine ceci, Cron. c. 19; Como la cità, c. 19).
Sa svoje strane, kako bi pozvao Zadrane na otpor svim sredstvima, zadarski se autor prema Ef 6,11 služi slikom božanske ratne opreme – armatura dei, a Mlečane poistovjećuje s đavolom: Induite vos armatura Dei, ut possitis stare aduersus insidias diaboli! (Obs. II, c. 1).
/Navucite na sebe božansku ratnu opremu da se možete odupirati đavolovim zasjedama!/ (Ef 6,11).
Slikovito se biblijskim prizorima opisuje Zadar u odnosu spram Mlečana kao list na vjetru progonjen (prema Job 13,25),43 kao janje koje vode na klanje i koje će biti izbrisano sa zemlje živih (prema Jer 11,19).44 Ove poredbene slike djeluju po principu similitudinis karakterizirajući dobro ili zločinačko ponašanje.45
Kako kršćanski moral traži da se prema grešniku iskaže milosrđe, u Opsadi se pojavljuje citat Ez 33,11 kojim se ističe da najpravedniji vladar nebesnika i podzemnika ne želi grešnikovu smrt (iustissimus princeps celestium et infimorum qui mortem non vult peccatoris, Obs. II, c. 18), pa tako nije dopustio da Zadrani klonu duhom unatoč svojim grijesima. Širenjem smisla tog citata može se iščitati da Zadranima kao kršćanima nije do smrti njihova neprijatelja, nego do toga da on spozna što radi i da se odvrati od zlog djelovanja.46
Pa ipak upozorava se i opominje da se radi o neprijatelju kojem se ne može vjerovati, pa ni kad si se s njim izmirio (numquam credas inimico reconciliato, Obs. II, c. 19 prema Sir 12,10), vjerojatno imajući na umu dotadašnju povijest zadarskih pobuna protiv Venecije.47 Citat uz to možemo shvatiti i kao aluziju na Vergilijev stih Quidquid id est, timeo Danaos et dona ferentes (Verg. Aen. II, 49).
Pisac Opsade se u Obs. II, c. 11 referira na Ps 111, u kojemu se izražava čvrsta vjera da će se Jahve smilovati i zaštititi nevoljnike – Zadrane.48 Sintagmom iz Ps 41(42) cervus ad fontes desiderat aquarum /kao što jelen žudi za izvorom vode/ (Obs. II, c. 14) koja označava žudnju i potragu duše za Bogom, opisuje se žudnja i ustrajnost Mlečana da svladaju Zadrane.49
U mletačkoj Kronici brojna mjesta iz Sv. pisma na koja se autor referira suptilno prenose vrlo jasnu poruku mletačke nadmoći koja proizlazi iz uvjerenja u Božju naklonost.50
U Kronici se osobito uočava citat evanđelista, i to određenog mjesta koje nalazimo u Mat 21,29 i 23,29, Mar 11,9, Lk 13,35 i 19,38 te Iv 12,13: „blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje“.51 Iz toga se iščitava mletački stav o njihovoj vojnoj kampanji protiv Zadra te povlači jasna paralela: Mlečani dolaze u Zadar kao pravdonoše u ime Gospodnje blagoslovljeni i to im prema autoru Kronike osigurava pobjedu. U prijevodnoj je talijanskoj varijanti citat ostavljen na latinskom.52 Zanimljivi su uz to i citati u završnim poglavljima Kronike u kojima se pojavljuje suptilna gradacija: iskazuje se prvo pohvala duždu kojeg se naziva najpravednijim i u kojemu je pravednost združena s milosrđem (benignissimus dux in quo non est iustitia sine misericordia), gdje se aludira na Ps 115(116) i 110(111). Potom se izražava opomena Zadranima riječima apostola u Paul Ef 4,26 nolite peccare /nemojte griješiti!/.53 Naposljetku opomena prerasta u prijetnju navođenjem citata Iv 5,14: „Eto, ozdravio si! Više ne griješi da te što gore ne snađe!“54 Grešnike se upućuje na priznavanje pogreške i pokajanje kako bi se vratili pod okrilje Božjeg zakona.
U cjelini gledano citati iz Sv. pisma na koje se referiraju pisci Opsade i Kronike služe autorima da ilustriraju različite aspekte ovoga sukoba, njegove uzroke i posljedice te odnos zaraćenih strana putem nizanja slikovnih usporednica promatranih kroz svjetonazorsku prizmu srednjovjekovnog čovjeka. Uz to također podcrtavaju svoju moralnu poziciju čvrsto ukorijenjenu u biblijsku tradiciju.
3.2. Citati tekstualnih autoriteta s područja filozofije morala – moralno opravdavanje rata
Moralno se opravdanje opsade Zadra ne nudi samo kroz Bibliju, kako smo pokazali u prethodnom poglavlju, nego i upućivanjem na filozofska djela naročito s područja filozofije morala, pri čemu se rat promatra kao moralni čin. Tako se u Kronici iznosi misao Filozofa da moralni čin, a ovdje mletački pisac misli na opsadu Zadra, ima za cilj da čovjek postane bolji. Pri tom se pod Filozof/ Phylosophus misli na Aristotela.55
…Ut inquit Phylosophus, 2˚ Ethicorum: „Opus morale suscipimus non contemplationis gratia“ neque ut sciamus, „sed ut boni fiamus“. (Cron. c. 1).
Moralni se čin (opus morale), dakle, ne poduzima radi kontemplacije (gratia contemplationis) ili spoznaje (neque ut sciamus), nego da postanemo bolji (ut boni fiamus).
U talijanskom se prijevodu djelo zamijenilo s Etimologijama, a misao dobila dodatak boni et fideli:
… segondo che dice el philosopho. II. Ethymologie „Noy havemo receuto morale opera di asempio, non per gratia de contemplation“ né perchè noy sapiamo, „ma aciò che noy doventemo boni et fideli“ (Como la cità, c. 1).
Moralnu opravdanost rata zadarski autor Opsade vidi u nasilnoj vladavini mletačkog dužda. Tako uporište za kritiku postupanja mletačkog dužda prema podanicima nalazi kod Egidija Rimskoga (o. 1243.–1316.) u njegovu djelu Regiminis principum:
Fides igitur non est eis admittenda pro eo quod camum inregendo fidelem subditumEgidius in libro laudabiter Regiminis principum autentice disciplinat, regulariter non gubernant, sed deterius more tyrannico in chaos precipitant. (Obs., I, Prolog)
/Prema Egidiju, koji u hvalevrijednoj knjizi Odgoj vladara otvoreno prekorava upotrebu uzde u vladanju nad vjernim podanicima, oni ne upravljaju svojim podanicima kako treba, nego ih gore od samih tirana ruše u propast./
Iz ovog je citata vidljivo da Zadrane smatra vjernim podanicima (fidelem subditum), a duždev način vladanja tiranskim (more tyrannico) i gore od toga (deterius).
Osim što Mlečane smatra prijetvornima autor je oštar i u ocjeni mletačke ljudskosti kao takve, te ih naziva opakima i odriče im svojstva čovječnosti pozivajući se pri tom na Aristotelovo i Porfirijevo određenje,56 a isto misli i o Ugarima:
… Sicut Aristotiles philosophus et Porphirius in eorum dialeticis et conclusionibus expresse attestantur, animalitatem rationalitatemque fore essentialiter hominis ac risibilitatem proprium eius, sic manifeste Venetis insit naturaliter excitare simoniam ac eius proprietas Ungaricęque turbę cum simonia somnium appetere. Bene ergo difinitio hominis descripta ab amatoribus scientię, inquantum tangit illos sceleratos viros, deberaet augmentari, non autem tantum decapitari, prout ex premissis luculenter designatur. (Obs. I, c. 17)
/Kao što filozof Aristotel i Porfirije u svojim dijalektičkim zaključcima izrijekom potvrđuju da su tjelesnost i razumnost bitna svojstva čovjeka, a da sposobnost smijanja pripada samo njemu, tako je očigledno Mlečanima od prirode usađeno poticati simoniju, a njegovo je svojstvo i ugarske vojske da zbog simonije drijemaju. Definicija dakle čovjeka koju su dobro postavili ljubitelji znanosti, morala bi se, ukoliko se tiče tih opakih ljudi pooštriti, a ne samo ublažiti, kako se očevidno pokazuje na temelju prethodnoga./
Vjerojatno se i ovdje autor igra s etimologijom, pa pod „prirođen“ upućuje na vezu riječi „Veneti“ s latinskim glagolom „prodavati“ (vendere). Drugim riječima, to je narod bez časti i razuma, kod kojega je sve na prodaju pa im otud i ime.
Moralno se opravdanje u zadarskoj Opsadi za pojedine konkretne akcije i protuakcije nalazi i kod drugih autoriteta, kao što je Dionizije Katon, navodni autor zbirke sentencija Catonis disticha moralia iz 3. stojeća, kako pokazuje citat: tu quoque fac simile, sic ars deluditur arte (Obs. I, c. 9) /I ti postupaj slično, tako se varka izigrava varkom/ prema Cat. Dist. Mor. I, 26. Citat je preuzet bez navođenja imena autora ili djela.
Nadalje, u Obs. I, c. 9, autor oštro osuđuje i Zadrane zbog lošeg upravljanja gradom i sklonosti demagogiji, što će im donijeti težak poraz. Kako bi ocrtao koliko su u svom neznanju jadni, podsmješljivo razvija usporednicu s filozofom i teologom Alainom od Lilla (o. 1128. – o. 1202. ili 1203.), jednim od najistaknutijih imena srednjovjekovne učenosti. Kazuje da Zadrani sebe smatraju učenijima od Alana i mudrijima od same mudrosti (eloquentiam Alani sapientiamque philosophię putant excedere).57 I ova je usporednica intertekstualni postupak.
Izjavom si quis ignorantia est perventus, fingit stilum mendatiorum58 u Prologu zadarski autor Opsade žigoše neznanje kao takvo i ističe kao posljedicu neznanja lažni, neistinit govor. Toga se prema mišljenju našeg autora trebaju čuvati svi (a cunctis est cavendus) i to se odnosi na čovjeka općenito, a u danom kontekstu i na Zadrane i na Mlečane. Kako nije izvjesno da je razmatranja o istinitosti govora primio direktno iz grčkog izvora,59 sva je prilika da se ovdje radi o aluziji na djela sv. Augustina Contra mendacium i De mendacio.60
Kako vidimo, učenost autora Kronike i Opsade pokazuje se osim u poznavanju Biblije i u poznavanju i citiranju drugih autoriteta učenosti i mudrosti srednjeg vijeka.
3.3. Citati autoriteta s područja prava – pravna utemeljenost rata
Pravna utemeljenost rata bitno je pitanje za obje zaraćene strane.
Mletački autor Kronike nastoji i s pravne strane potkrijepiti opravdanost mletačke vojne kampanje protiv Zadra parafraziranjem pravnog autoriteta Digesta Iustiniani, bez navođenja izvora, gdje se pak parafrazira misao iz Gajevih Institucija:61
…unde licet pro parte ducalis culminis nulla subesset causa discordie, cum rex ipse moleste ferre non debebat si Venetie ad recuperationem civitatis sue intendebant, quia „nemini facit iniuriam qui utitur iure suo“… (Cron. c. 12). Kako se iz ovog odjeljka iščitava, za mletačku stranu, za dužda (pro parte ducalis), nema nikakvog razloga za spor (nulla causa discordiae), jer Mlečani samo provode svoje pravo, tj. ono što oni smatraju pravednim i pravno utemeljenim, jer nitko ne čini nepravdu i nezakoniti čin (iniuriam) tko se služi svojim pravom (qui utitur iure suo). Stoga je i sam rat kao sredstvo opravdan ukoliko je posljedica nekog pogaženog prava i ukoliko oštećena strana njime realizira ono što smatra svojim pravom. Razlike kako vidimo u pogledima jedne i druge strane ponajviše dolaze do izražaja u shvaćanju prava i pravde u kontekstu uzroka rata.
Navedeni citat iz Digesta Iustiniani ostaje na latinskom i u talijanskom prijevodu. Na latinskom ostaju i pravne sintagme u završnim poglavljima mletačke Kronike, u c. 19 i c. 20: ex publico instrumento, sub dominio, nomine syndicario (pisano s y ili s i), pena soluta vel non. To pokazuje da se radi o uobičajenim pravnim izrazima razumljivim obnašateljima određenih dužnosti za čiju je upotrebu djelo i napisano i prevedeno.
Zadarski autor Opsade konstatira s pravne točke gledišta da su Mlečani napali Zadrane bez pravnog temelja (absque titulo iuris incedunt, Obs. I, Prolog), a u Zadru se nalaze ljudi koji su vješti u pravu, odnosno razumiju se u zakone (Iadrę leges periti reperiuntur) i uz to imaju i svetaca priznatih na proročkom tronu (in trono prophetico aprobati), što je svojevrsna garancija pravedne pozicije. Iako se pisac ne poziva na neke određene pravne autoritete niti iz antike poput pisca mletačke Kronike niti iz svoje sadašnjosti, pretpostaviti je da misli na svoje sugrađane poznavatelje ne samo Statuta i običajnoga prava nego i uvjeta sporazuma pod kojima se grad 1313. godine predao Veneciji.62 Ovdje se može pomišljati da pod poznavateljima zakona skromno misli i na sebe samoga.63
3. 4. Citati autoriteta s područja vojne vještine - opravdavanje vojne strategije
Svoje poznavanje strategije i vojne vještine mletački pisac Kronike pokazuje upućenošću u Vegecijev traktat De re militari osiguravajući time sebi meritornu poziciju pri podnošenju ovakve vrste izvješća. U srednjem je vijeku ovo Vegecijevo djelo, iako iz vremena kasne antike, smatrano izvorom i autoritetom za poznavanje rimske vojne vještine kojom su Rimljani postali vladari golemog teritorija, a to je razlog što danas imamo na raspolaganju velik broj srednjovjekovnih prijepisa ovog djela.64 Autor Kronike citira ga na dva mjesta navodeći ime autora i precizno određujući mjesto citata u Vegecijevu traktatu:
„Secundos optantes eventus“ provide meditarunt pugnare „arte non casu“, ut monet Vegetius, De re militari, libro III-o circa principium (Cron. c. 16);65
...nam Vegetio De re militari testante libro IIIo, capitulo VIIIIo „pautiores numero et inferiores viribus superventus et insidias fatientes sub bonis ducibus reportaverunt sepe victoriam“ (Cron. c. 23).
U Zadarskoj se Opsadi u tijelu teksta Vegecije ne spominje, ali se jedan ulomak iz De re militari navodi u predtekstu rukopisa (folium primum). Fragment govori o nazivu lađe liburne o čemu smo izvijestili na drugom mjestu.66
Definiciju hrabrosti mletački autor Kronike preuzima od Aurelija Kasiodora, uglednog kasnorimskog pravnika i učitelja filozofije, iz njegovog djela De anima:
Verum quia „fortitudo est considerata periculorum susceptio (et laborum firma perpessio)“, ut ait Aurelius senatorum clarissimus in libro De anima, capitulo VIIo, viri prudentissimi…“ (Cron. c. 16).
Kako vidimo i u ovom je slučaju navedeno ime autora i djela koje se citira te precizno određeno mjesto odakle je preuzet citat.
Međutim, u talijanskom prijevodu ovi su citati potpuno izostavljeni kako su to primijetili već i talijanski priređivači i izdavači ovoga djela, a što ih je navelo na pomisao o mogućem postojanju još jednog latinskog izvornika.67 Isto vrijedi i za poslovični citat iz Vergilija fama volat68 koji nam pisac Kronike donosi u parafrazi Alberta iz Brescie fama volat debitumque modum transitio.69 Međutim, budući da prijevod slijedi latinski tekst, izostanak ovih latinskih citata nije dostatan za takvu ocjenu. Držimo da se radi o njihovom namjernom ispuštanju koje predstavlja razvojnu fazu u prijenosu teksta s ciljem lakšeg praćenja teksta i stavljanja akcenta na događajnu sferu.
Iz promatranog se korpusa vidi da citati značajno pridonose osvjetljavanju bitnih pitanja: odnosa zaraćenih strana, karakteru sudionika, moralnoj i pravnoj opravdanosti rata te primijenjenoj strategiji. Stoga zaključno možemo reći da se pisci služe citatima kao konstitutivnim elementom u konstruiranju narativa o opsadi Zadra.
Nadalje, pozivanjem na tekstualne autoritete pisci promatranih djela pokazuju svoju učenost na različitim područjima: poznavanju Sv. pisma, filozofije, ponajprije filozofije morala, zatim vojne vještine i prava. Kad se prema ovim područjima pogleda zastupljenost citata, a uz njih i parafraza i aluzija, možemo konstatirati da su citati iz Sv. pisma u usporedbi s antičkima daleko brojniji. To smatramo odrazom vremena u kojem su nastali, odnosno položajem Biblije kao vrhunskog tekstualnog autoriteta u srednjem vijeku. Također možemo ustvrditi da su u prijevodnoj talijanskoj varijanti u usporedbi s latinskim izvornikom antički citati reducirani, odnosno u svojevrsnom povlačenju. Znak toga može biti i općenito mali broj citata autoriteta iz antičke tradicije u svim promatranim djelima.
4. Tipologija citata
Zastupljenost citata koje smo u prvom dijelu istraživanja detektirali svjedoči o izrazitoj orijentaciji autora na tuđe tekstove preuzete iz europske kršćanske, latinske i grčke književnosti i kulture. U ovom ćemo ih dijelu rada nastojati tipologizirati promatrajući ih kroz prizmu teorije citatnosti u sklopu kategorijalnog citatnog trokuta i kategorijalnog citatnog četverokuta koje smo u ocrtali u uvodnom dijelu rada.
Citati koje smo detektirali pokazuju četiri osnovna tipa prototeksta s kojima promatrani tekstovi stupaju u citatnu vezu.
1) U prvom je redu to Biblija koja kao Riječ Božja u kontekstu srednjovjekovlja sadrži odgovore na sva čovjekova pitanja i stoga predstavlja primarnu i apsolutnu riznicu iz koje se preuzima citatni tekst.
2) Drugi je tip latinska književnost, odnosno djela i autori klasične rimske, poklasične i latinske kršćanske književnosti.
3) Treći su tip djela velikih grčkih pisaca koja su do srednjovjekovnog čitatelja dolazila putem latinskih prijevoda i tumačenja.
4) Četvrti su tip pojedine latinske riječi i sintagme, pravni i administrativni tehnički termini koji i u prijevodnoj talijanskoj varijanti ostaju na latinskom jeziku.
Spiegel, detektirajući književne uzore kroničara Opatije Saint Denis, riznicu naziva „set of philosophical assumptions and literaray tradition“ iz koje su kroničari crpili svoje poznavanje predmeta i pomoću koje su oblikovali svoju interpretativnu strategiju i jezik historiografskog diskursa.70
Promatrani kroz model kategorijalnog citatnog trokuta, po citatnim signalima zastupljeni su i obilježeni i skriveni (šifrirani) citati. Zanimljivo je da su biblijski citati skriveni, odnosno ne donose se znakovi koji bi pomogli u određivanju iz koje je biblijske knjige citat preuzet. Za razliku od biblijskih citati iz grčke i rimske te šire latinske književnosti s područja prava, filozofije i vojne vještine su uglavnom obilježeni citati. Točne i potpune informacije o citiranom prototekstu koje sadrže ime autora, naslov djela i odjeljak nalazimo u primjerima:
– Ut inquit Phylosophus, 2˚Ethicorum (Cron. c. 1)
– „Secundos optantes eventus“ provide meditarunt pugnare „arte non casu“, ut monet Vegetius, De re militari, libro III-o circa principium (Cron. c. 16);71
– ...nam Vegetio De re militari testante libro IIIo, capitulo VIIIIo „pautiores numero et inferiores viribus superventus et insidias fatientes sub bonis ducibus reportaverunt sepe victoriam“ (Cron. c. 23).
– Verum quia „fortitudo est considerata periculorum susceptio (et laborum firma perpessio)“, ut ait Aurelius senatorum clarissimus in libro De anima, capitulo VIIo, viri prudentissimi…“ (Cron. c. 16).
Vidimo da je autor mletačke Kronike vrlo precizan u određenju citiranog prototeksta Aristotelovog, Vegecijevog i Aurelija Kasiodora.
U nekim je primjerima navedeno ime autora i konkretnog djela ili skupa rasprava o određenoj temi, ali ne i konkretni odjeljak iz kojih su citati preuzeti. Na takav su način uvedeni citati u sljedećim primjerima:
– Egidius in libro laudabiter Regiminis principum autentice disciplinat (Obs., I, Prolog),
– Sicut Aristotiles philosophus et Porphirius in eorum dialeticis et conclusionibus expresse attestantur (Obs. I, c. 17).
U sljedećim primjerima nalazimo skrivene, šifrirane citate i parafraze:
– quia „ nemini facit iniuriam qui utitur iure suo“… (Cron. c. 12) preko Digesta Iustiniani parafrazira mjesto iz Gajevih Institucija: Nullus videtur dolo facere, qui suo iure utitur (Gaius, Institutiones, II, de testam. ad ed. urb. 50. 17. 55);
– poslovični citat iz Vergilija fama volat pisac Kronike donosi u parafrazi Alberta iz Brescie fama volat debitumque modum transitio. Kako ovi primjeri pokazuju, parafrazirani tekst čvrsto je isprepleten s pravim citatima.
– tu quoque fac simile, sic ars deluditur arte (Obs. I, c. 9) prema Cat. Dist. Mor. I, 26.
Ovi su citati kako vidimo preuzeti bez navođenja imena autora ili djela.
Prema opsegu podudaranja s prototekstom, odnosno s tekstovima odakle su preuzeti, citati koje smo detektirali su potpuni i u cijelosti se mogu pridružiti izvorniku kojeg citiraju. U prijevodnoj talijanskoj varijanti citati iz Biblije u najvećem broju slučajeva ostaju na latinskom kao i citat iz pravnog autoriteta Digesta Iustiniani. U tom se slučaju radi o interlingvalnim citatima. Pravne i administrativne sintagme također ostaju na latinskom jeziku, dok se citati iz Vegecija i Aurelija Kasiodora omitiraju. Omitiran je također citat Alberta iz Brescie fama volat debitumque modum transitio, a Aristotelove se djelo 2˚ Ethicorum kako smo gore istaknuli pobrkalo s II. Ethymologie.
Uz citate kao oblike eksplicitne intertekstualne veze detektirali smo i aluziju kao oblik implicitne intertekstualne veze. Takvi su primjeri sljedeći:
– benignissimus dux in quo non est iustitia sine misericordia u završnim poglavljima mletačke Kronike gdje se aludira na Ps 115(116) i 110(111);
– odjeljak o istinitom i lažnom govoru u Prologu zadarske Opsade gdje se radi o aluziji na djela Sv. Augustina Contra mendacium i De mendacio;
– numquam credas inimico reconciliato (Obs. II, c. 19 prema Sir 12,10) može biti i aluzija na Vergilijev stih Quidquid id est, timeo Danaos et dona ferentes (Verg. Aen. II, 49);
– Iadrę leges periti reperiuntur (Obs. I, Prolog) gdje se aludira na neke određene Zadrane vješte u pravu, ali ih mi ne možemo sa sigurnošću identificirati.72 Oni ne pripadaju riznici kao Biblija i antička tradicija, ali su relevantni za tumačenje bitnog aspekta sukoba.
S obzirom na vrstu prototeksta svi su citati i aluzije intrasemiotički (jer prototekst i vlastiti tekst pripadaju istoj umjetnosti) i interliterarni. To znači da su i interliterarni, odnosno da je prototekst, kao i vlastiti tekst, književni tekst.
Promatrajući sve izlučene citate kroz prizmu kategorijalnog semiotičkog četverokuta i funkcija koje iz njih proizlaze, možemo ustanoviti sljedeće.
S gledišta semantičkih funkcija, u sva tri promatrana djela kojima se u radu bavimo semantička determinacija ide od prototeksta ka vlastitom tekstu autora. Autorov tekst nastaje ugledanjem na tekstualne uzore, Bibliju i antičku tradiciju, a smisao prototeksta svojom snagom i istinom dubinski osvjetljava autorov tekst. Sintaktički gledano promatrana su djela u cjelini hijerarhijski ustrojena, a položaj autorovog teksta je subordiniran u odnosu na velike uzore na koje se poziva.
Na planu pragmatičkih funkcija promatrana djela orijentirana su prema čitatelju i njegovu horizontu očekivanja (Jaussov termin). Čitatelji su kao i autori djela koje smo u ovom radu analizirali dionici iste književne i kulturne tradicije, antičke i nadasve kršćanske. To nam svjedoči ne samo daleko najveći broj biblijskih citata u odnosu na ostale, nego i činjenica da biblijski citati pokazuju izostanak eksplicitnih signala. Iz toga se iščitava da autori pouzdano znaju da su citirana mjesta dobro poznata čitateljima i da je suvišno navoditi iz koje je točno biblijske knjige neki citat preuzet. Zanimljivo je da smo na području prava zabilježili primjere šifriranih citata. To nam svjedoči da autori očekuju od svojih čitatelja dobru upućenost i na ovom području.
Kod citiranja djela s područja filozofije u skladu s antičkom tradicijom u većini primjera navedeno je ime autora i tematsko polje rasprave djela (naslov). To je uvriježena praksa, jer tumačenje i razumijevanje filozofskih pojmova ovisi o njihovom kontekstu. Ponegdje je kako smo vidjeli zabilježen i točan odjeljak odakle je citat preuzet. Citati autoriteta vojne vještine također su precizno određeni. Ovakva preciznost i općenito uzevši prisutnost citata s područja filozofije, vojne vještina i prava za čije se razumijevanje traže specijalna znanja govori nam o obrazovanosti i očekivanju autora, ali i o obrazovanosti i očekivanju čitatelja kojima su okrenuti. S te točke gledišta možemo promatrati odnos talijanskog prevoditelja prema latinskom originalu i njegovo imitiranje Vegecijevog i Kasiodorovog citata kao izraz promjene horizonta očekivanja.
Imitativna semantika, hijerarhijski ustrojen tekst u kojem citati imaju povlašteno mjesto te orijentiranost na obrazovanog čitatelja-dionika iste tradicije značajke su kojima u radu analizirana djela s gledišta globalne kulturne funkcije reprezentiraju kršćansku i antičku kulturnu tradiciju. Našavši u njoj svoje uporište i snagu, pokazuju svoju pripadnost tradiciji i zauzimaju svoje mjesto u istoj tradicijskoj liniji. Tu pripadnost uz ostalo izrijekom potvrđuje autor zadarske Opsade kada u Prologu kaže da se u Zadru nalaze sveci priznati na proročkom tronu (in trono prophetico aprobati).
Imajući u vidu ukupnost odgovora po metodološkom kategorijalnom četverokutu možemo zaključiti da se u promatranim djelima radi o ilustrativnom tipu citatnosti.73 U tom smislu promatrana djela pripadaju svom vremenu, jer je upravo ilustrativna citatnost značajka europskog srednjovjekovlja.74
Zaključak
Analiza pojavnosti književnih citata u sva tri promatrana narativa o opsadi Zadra 1345.–1346. potvrdila je našu polaznu hipotezu da upravo književni citati i parafraze daju snagu i uporište, odnosno legitimitet autoru i tekstu, iako se radi o djelima koji s dijametralno suprotne točke gledišta zaraćenih strana opisuju isti događaj, pri čemu svaki od citiranih tekstualnih autoriteta ima svoju specifičnu ulogu u narativu. Citatima iz Svetog pisma koji su i najbrojniji svaka strana potvrđuje ili zazivima osigurava Božju prisutnost i zaštitu, ali i opravdava sam rat kao takav. Citiranje autoriteta vojne vještine Vegecija daje legitimitet primijenjenoj taktici, vojnim sredstvima i operacijama. Citiranje filozofskih autoriteta, napose njihovih djela s područja filozofije morala, Aristotela, Porfirija, Dinizija Katona i drugih učenih srednjovjekovnih teologa i filozofa (Egidija Rimskoga, sv. Augustina, Alaina iz Lilla), daju uz pozivanje na Sv. pismo moralni legitimitet cijelom sukobu, odnosno opravdavaju rat s moralne točke gledišta. Pozivanjem na pravne autoritete (Digesta Iustiniani) i poznavatelje zakona (leges periti) nudi se opravdanje rata s pozicije zaštite zakona i osiguravanja vladavine prava. Gledano u cjelini, svi navedeni književni uzori zajedno daju legitimitet autorima ovih djela da meritorno izvještavaju o ovom sukobu.
Istraživanjem je pokazano da citati značajno pridonose osvjetljavanju bitnih pitanja: odnosa zaraćenih strana, karaktera sudionika, moralne i pravne opravdanosti rata i primijenjene strategije te stoga predstavljaju bitni konstitutivni element u konstruiranju narativa o opsadi Zadra 1345.–1346. godine.
Analiza tipologije citata pokazala je da se radi o citatima podudarnima u cijelosti s tekstom iz kojega su preuzeti. Brojnost biblijskih citata pokazuje prvenstvo Svetog pisma u svijesti autora i čitatelja karakteristično za srednji vijek, a izostanak njihovih eksplicitnih signala ukazuje na to da je i čitateljima kao i autorima prototekst dobro poznat. Šifriranost citata s područja prava također govori u prilog tome da je čitatelj kao i autor pravnički obrazovan. Citati autoriteta iz drugih posebnih područja, filozofije morala i vojne vještine, obilježeni su preciznošću koja je, naročito za područje filozofije, tradicionalna i ciljaju na čitatelja koji ta znanja posjeduje. Citati tako svjedoče o učenosti autora promatranih djela na različitim područjima, ali isto tako i o učenosti njihove publike. Iz toga se vidi da su čitatelji, kao i autori, dionici iste tradicije, antičke i kršćanske, u kojima se korijeni europska kultura.
Omjer zastupljenosti biblijskih citata naspram antičkih govori o svom vremenu i zorno pokazuje njihovo povlačenje.
Prijevodna varijanta mletačke Kronike pokazuje stanovitu redukciju citata antičkih tekstualnih autoriteta. U narativnom smislu tekst takvom redukcijom biva pročišćen, a izvještajna komponenta jača, jer se slijed događaja lakše prati bez književnih ekskursa. Međutim, ovakvo reduciranje vodi k oduzimanju literarne vrijednosti teksta, a time i njegovoj vulgarizaciji. Na primjeru izostavljanja određenih književnih uzora u talijanskom prijevodu iz 15. stoljeća jasno se vidi da je to djelo namijenjeno publici koja više nije dionik antičke tradicije u svoj njenoj punoći, publici koja više ne razumije latinski niti poznaje dobro klasičnu književnost, i kojoj književne aluzije i citati ništa ne govore, nego dapače opterećuju tekst i otežavaju razumijevanje. Prijevodom na talijanski jezik krug čitatelja teksta širi se na one koji nisu više u bliskom kontaktu s klasičnom literaturom, koji latinski jezik znaju slabo ili nimalo i ne mogu pratiti tekst pisan na latinskom jeziku. Zato smatramo da pretpostavka o postojanju još nekog latinskog izvornika Kronike koji je mogao poslužiti kao predložak talijanskom prevoditelju u 15. stoljeću, iako je dakako moguća, nije nužna za tumačenje ove razlike između prijevodne talijanske varijante i njezinog latinskog izvornika.
Zaključno, imajući u vidu zastupljenost citata tekstualnih autoriteta kojima smo se u ovome radu bavili i njihovu funkciju u cjelini teksta, odnos prema njima u prijevodnoj talijanskoj verziji naspram latinskog izvornika te ustanovljenu redukciju citata iz antičke književnosti, možemo reći da u promatranim djelima, Obsidio Iadrensis, Cronica Iadretina i Como la cità de Zara revellò ala cità signoria de Venesia svjedočimo ne samo procesu vulgarizacije jezika nego i procesu vulgarizacije teksta u cjelini.