Uvod
Sva je poezija religiozna. Ako poezija nije religiozna, nije poezija. Sva poezija (izravno ili neizravno) traži Boga1 .
Vladimir Nazor već se kao srednjoškolac počeo baviti književnošću te je unutar pedesetak godina književnoga stvaralaštva koje „neprestano, do kraja, iznenađuje uvijek novim spoznajama, svježom problematikom i novim preokupacijama“2 ostvario „jedan od najopsežnijih opusa u hrvatskoj literaturi“3. Njegov opus, u kritici smatran autohtonim i nepripadajućim ikakvoj stilskoj formaciji tadašnje moderne4, sastavljen je od različitih književnih formi (pjesama, novela, epova, romana, putopisa, članaka, priča i dr.) koje se dijele u nekoliko razvojnih faza5. Krešimir Nemec i dr.6 ističu da prvih dvadesetak godina njegovo stvaralaštvo obilježava diletantski duh u traženju svoga puta, zatim nacionalna angažiranost7 protkana povijesnim, slavenskim i mitološko-legendarnim motivima (Slavenske legende, 1900., Živana, 1902., i Knjiga o kraljevima hrvatskijem, 1904.), kao i prosvjetiteljska težnja usmjerena prema istarskome puku (Krvava košulja, 1905.). Osim toga, ta je stvaralačka faza ispunjena dionizijskom atmosferom slavljenja životnih radosti i panteizmom, koja se, prema autorima, „napaja na vrelu poganskoga klasicizma te starozavjetnih biblijskih tekstova“8, što je za ovaj rad značajno jer u toj fazi nastaje zbirka Lirika (1910.) u kojoj je objavljena pjesma Cvrčak, a koju će se ovdje pokušati dovesti u vezu upravo s biblijskim tekstom. Nadalje, navedeni Nazorov stvaralački period sadrži i refleksivnu liriku okrenutu trubadursko-petrarkističkom pjesništvu i unutarnjem svijetu lirskoga subjekta (Nove pjesme9, 1913., Intima, Pjesni ljuvene, 1915.), a kasnije se sve češće javlja i alegorijsko pisanje, svijet mistike te izražavanje religioznih čuvstava (ep Utva zlatokrila, 1916., zbirka priča Stoimena, 1916., Legenda o svetom Hristoforu, 1922., zbirka Pjesme o četiri arhanđela10, 1927.). Mihanović11 piše kako Nazor nakon „mladenačkih poganskih, ditirambskih uzbuđenja“ ulazi u fazu duhovne smirenosti u kojoj su sve češći „gotski tonovi kršćanskih, biblijskih, tajanstvenih motiva i zvjezdanih odraza“ koji stoje u suprotnosti njegovu ranijem duševnom nemiru te ističe da su u toj fazi kršćanski motivi u Nazora zamijenili dotadašnje pogansko-ditirampske. Iako je takav obrat u tadašnjoj kritici dočekan s neodobravanjem, čak i prešućivanjem književne i estetske vrijednosti Nazorove intimne lirike religioznoga tona12, velik broj Nazorovih pjesama religiozno-duhovne tematike svrstan je u antologijske, posebice iz zbirke Pjesme o četiri arhanđela (npr. Geokarp, Njezin san, Mistični brak, Štap, Jaram). Bonaventura Duda je za Nazora izrekao da je „najizrazitiji hrvatski religiozni pjesnik“13, a takva izjava ne bi trebala čuditi s obzirom na to da je Vladimir Nazor u svim svojim stvaralačkim fazama pisao poeziju religiozne tematike14, stoga nisu neočekivane ni moguće biblijske implikacije u njegovoj pjesmi Cvrčak.
Iako je naslov pjesme vjerojatno motiviran pjesnikovim odrastanjem u bračkom zavičaju jer, kako piše Jevgenij Paščenko, „Cvrčak s otoka to je i glas prošlosti koja se taložila u pučkoj tradiciji i koju je osluškivao budući pjesnik još u djetinjstvu“15, u radu će biti prikazana moguća metarazina teksta usredotočena na biblijske implikacije i moguću alegoričnost teksta koja iz toga proizlazi. Navedeni Nazorov ditiramb objavljen je u mladenačkoj zbirci Lirika (1910.) koju obilježava pretežito dionizijska atmosfera i dionizijski doživljaj prirode, ali je prisutno i uranjanje u religioznost koja se prezentira u zbirci dvojako – kao ispovijed i kajanje te kao misterij spiritualnoga svijeta16. Odnosno, i u nominalno poganskoj fazi Nazorova stvaralaštva, kako ju on sam naziva17, pronalazi se religiozna tematika, stoga će se u radu otvoriti mogućnost čitanja Nazorova ditiramba Cvrčak kao alegorijskoga prikaza odnosa čovjeka i Boga. U Nazorovim djelima svakako su primjetna egzistencijalna pitanja poput odnosa ljudskoga i božanskoga, tjelesnoga i duhovnoga, dihotomije života i smrti, provizornosti čovjeka u vremenu te intelektualne dvojbe o besmrtnosti i prekogrobnoj tajni18, a vidljivo je da iako je Nazor sam sebe u prvoj fazi stvaralaštva oslovljavao poganinom, nacionalistom i mistikom19, u njegovim se djelima često (posebice npr. u zbirci Pjesme o četiri arhanđela) iskazuje upravo kršćanski svjetonazor. Premda je u Nazora primjetno poznavanje grčko-rimske, staroegipatske i indijske mitologije, kao i sklonost panteizmu, neizostavni su brojni kršćanski motivi u njegovim djelima20. Odnosno, religijska perspektiva Nazoru nimalo nije strana21, počevši od njegova kršćanskoga odgoja pa sve do osobnih doživljaja Boga, opisanih npr. u autobiografskoj priči Anđeo u zvoniku, a kasnije i u zbirci Pjesme o četiri arhanđela. Takva bi se perspektiva mogla prepoznati i u pjesničkom tekstu Cvrčak premda se on, kako je već istaknuto, svrstava u „pogansku“ fazu Nazorova stvaralaštva, no „poganluk o kojemu govori pjesnik nije u biti ateistički, nego životni odraz Nazorove mladosti“22, njegovih unutarnjih dilema i borbi.
Glavna je poruka pjesme Cvrčak radost sunca i ljepota prirode, kao „temeljna obilježja poganske vizije“23, no usprkos tome što se u literaturi većinom pronalazi da se stihovi pjesme ne mogu svrstati u religijsko-kršćanske poruke, ne treba ih nužno shvaćati suprotno. Primjerice, Ina Gjurgjan navodi da se u pjesmi Cvrčak „propituje uloga i smisao čovjeka u svijetu“24, a Drago Šimundža da se u pjesmi nalazi moralno-moralistički prizvuk, odnosno ukazuje se na prisutnost, između ostaloga, i filozofsko-etičke tematike, ne nužno samo dionizijske25. Motivi radosti života i ljubavi prema zemlji ne bi trebale biti isključivo oznake poganstva, a već je ovdje spomenuto da u njegovoj zbirci Lirika iz 1910. godine postoji čak izravna religijska inspiracija. Nazor je bio „mistik i mitik – poganin i kršćanin u isto vrijeme“26, lirik i pripovjedač, a nedvojbeno je bio i religiozni pjesnik, gdje „mitsko i profano u njegovim pjesmama spontano uranja u mistično i religiozno“27 te se međusobno isprepleću čovjekova zemaljska htijenja i religiozne težnje. U tome se vidi da Nazor nije zaboravio svoje religiozne temelje te su u njegovu stvaralaštvu od 1910. do 1913. primjetne česte religiozne inspiracije28 i općenito ispunjenost zbirki vjerskim nadahnućem. Dapače, kako ističe i Drago Šimundža, Nazor je bio jedan od „najplodnijih i najuspješnijih hrvatskih pjesnika izvan takozvanoga katoličkog kruga koji se uz druge teme i motive cijeloga života nadahnjivao religijskom i religioznom mišlju i tematikom“29. Također, u Nazorovim se pismima upućenim Ljubomiru Marakoviću otkriva da Nazor piše o filozofsko-teološkoj pozadini svojih književnih djela, kao i o svojim religioznim uvjerenjima, odnosno da navedena pisma „vjerodostojno pokazuju njegovu dušu prožetu duhovnim i kršćanskim vrijednostima koje je unosio i u svoja djela i pjesme“30. S obzirom na to da se i u zbirci Lirika nalazi nekoliko religioznih pjesama (npr. Ave Maria, U ognjici, Ruta Moapka, Žene Galilejke, Prognanik), može se pretpostaviti da je religijski utjecaj ostavio traga u Nazorovu mladenačkom pjesništvu. Taj se utjecaj, kako će se u radu prezentirati, možebitno prepoznaje i u njegovu ditirambu Cvrčak, u kojemu se primjećuju pojedini izravni biblijski motivi, ali i mnoge moguće asocijativno-analoške odrednice koje upućuju na biblijski tekst, zbog čega bi se navedeni ditiramb mogao čitati alegorično.
1. Sunce i voda kao alegorija Boga
Kako je Nazor očito bio obrazovan o antičkim klasicima, vidljiv je utjecaj antike i u pjesmi Cvrčak, ponajviše u pjesničkoj vrsti ditiramba, ali i u prenošenju duha ditirampske poezije pjevanjem o suncu, mediteranskom krajoliku i dionizijskim motivima31. Međutim, u ovom će se radu pokušati ilustrirati prisutnost biblijskih motiva i biblijskoga imaginarija na temelju kojih će se otvoriti mogućnost alegoričnoga čitanja Nazorova ditiramba. Počne li se već od klasifikacije pjesme kao ditiramba (termina koji se izravno spominje i u samom Cvrčku32), lirske pjesme izvođene u antici u čast Dioniza, grčkoga boga vina, alegorijska poveznica mogla bi postojati već u motivu vina jer u tekstu je cvrčak, analoški, pjan, no ne od vina, već od sunca („Ja sam danas ispio sunce plamno (…)/ Zemniče, ja sam pjan (…)“33). Budući da se motiv sunca u Nazorovu religioznom pjesništvu doista pojavljuje u povezanosti s kontekstom kršćanskoga Boga34 (npr. u pjesmi Tkač, Božić, Vjesnik, Podizanje, Vjernik), isti će se motiv u pjesmi Cvrčak pokušati povezati s biblijskim tekstom35 u kojemu je Bog često označen upravo suncem, npr. kao „sunce i štit“ (Ps 84, 11), „sunce spasenja“ (Mal 4, 2), „Mlado sunce36 s visine da obasja one što sjede u tmini“ (Lk 1: 78-79) i dr.
Moguća simboličnost sunca kao Boga mogla bi se locirati i u motivu 'cvrčkove p'janosti' suncem - a ne, dionizijski, vinom, evocirajući stih iz Poslanice Efežanima 5, 18 u kojemu stoji: „ne opijajte se vinom u kojem je razuzdanost, nego – punite se Duhom!“. Posebice je to značajno u kontekstu Nazorova teksta jer je cvrčak nakon činova ispijanja sunca i gutanja žara sunčanoga konfiguriran tjelesnom hiperbolizacijom i transformacijom, točnije somatizacijom prirode37: „I žilice su moje nabrekle ko potoci./ U utrobi se mojoj ljuljuška more tamno./ Na leđima mi šuma, što nagli trgnu srh./ Dv’je st’jene, dva obronka postaše moji boci,/ A glava – gorski vrh” te: „I osjećam u sebi, gdje struje šumne r’jeke,/ Šumore zelen-luzi svjetlošću obasjani,/ Klokoće vrelo, more pjeni se i krkoči,/ Modri se grožđe, i zri bobulja sure smreke,/ Niz bor se smola toči.“ Može se reći da je njegovo tijelo ulaskom sunca u nj sačinjeno od prirode, biva jedno s prirodom ili je odraz prirode, što asocijativno podsjeća na biblijske pasuse koji tematiziraju sjedinjenje Boga i čovjeka, odražavanje Boga i njegova Duha u čovjeku (npr. „A svi mi koji otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku – iz slave u slavu, 2Kor 3, 18), čak i potpunu preobrazbu čovjeka pod utjecajem Boga (npr. „Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!“; 2Kor 5, 17). Isto tako, u 1Kor 6, 17-20 pronalazi se sljedeće: „A tko prione uz Gospodina, jedan je duh! (…) Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama (…) Proslavite dakle Boga u tijelu svojem!“ Sličnost se ovdje ne temelji samo na motivu sjedinjenja već i u ideji tijela kao lokusa himne Bogu jer u Nazorovu ditirambu cvrčak iskazuje upravo stapanje tijela i prirode unutar čega se posebice zaziva sunce.
Štoviše, sunce je simbolički označeno atribucijom buđenja i svojevrsnoga oživljavanja, npr. u stihovima „Oh, sunca, sunca, sunca./ Još led mi noge trni,/ Pred očma još se crni/ Odurni zimski san38”, gdje se narativ o buđenju iz mraka poklapa s biblijskom atribucijom Isusa Krista koji je svojim uskrsnućem 'pobijedio' tamu (smrt). Poveznicu motiva sunca s osobom Isusa Krista moguće je prepoznati i u Nazorovoj sintagmi „sunčana sveta krv“ koja „rominja s vedra neba ko kiša od iskara“, osobito jer se u pjesmi nalazi u kontekstu pozivanja čovjeka da izađe iz tame u svjetlost („Izađi! - Što se kriješ pod krošnjom, u rupama!“) što je simptomatično biblijskom narativu o Isusu39. Dapače, u biblijskom je tekstu Isus nazvan suncem, točnije „svjetlošću svijeta“ (Iv 8, 12), onim koji će pobijediti mrak i donijeti spasenje onima koji u njega vjeruju, npr. „Ja – Svjetlost – dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje ne ostane u tami“ (Iv 12, 46). Taj pasus, kao i u radu već izdvojeni pasus iz Evanđelja po Luki 1, 78-79 u kojem se Isus naziva Mladim suncem, vrlo je indikativan za tekst pjesme Cvrčak jer u njemu je čovjek (zemnik) atribuiran upravo motivom mraka („Zaprznio te mrak/ po zemlji sipaš žuč“). Kontekst mraka sugerira se i u već navedenom primjeru čovjekove skrivenosti pod krošnjom, u rupama, a koji bi se mogao također asocijativno povezati i s biblijskim motivom skrivanja Adama i Eve među stablima u edenskom vrtu. Osim toga, cvrčak zove čovjeka pozivom „Izađi!“, dok u Knjizi Postanka 3, 9 Bog „zovne čovjeka: »Gdje si?«“, aludirajući njegovu skrivenost i potrebu da izađe. Oba primjera povezana su s kontekstom iznevjerenosti čovjekove iskonske uloge čuvanja kreacije40, a posljedično i činom skrivanja te odvajanja od sunca/Boga.
S druge strane, cvrčak je antitetički atribuiran činovima ispijanja sunca plamnoga, gutanja žara sunčanoga te težnjom za izlaskom izvan mraka. Shodno tome, u sintagmama „sunce plamno“ i „žar sunčani“ prepoznaje se odrednica plamena/ vatre što, ponovo, jest atribucija biblijskoga Boga, npr. Heb 12, 29: „Jer Bog je naš oganj što proždire“. U skladu s potonjim, u Nazorovu se ditirambu pronalaze stihovi u kojima cvrčak cvrči dok „sunce s neba lije na zemlju žar i plam:/ “Zemniče, ja sam himna što bruji za oltarom,/ Dok šuti gordi hram“, koji bi mogli evokativno upućivati na biblijsku sliku Božjega lijevanja ognja na grešnike, npr. Sodomu i Gomoru u Knjizi Postanka 19, 24: „Jahve zapljušti s neba na Sodomu i Gomoru sumpornim ognjem“ ili konačan sud u Knjizi Otkrivenja 16, 8: „I suncu je dano da pali ljude ognjem“. Naime, na takav kontekst možebitno upućuju i iduća dva prethodno navedena Nazorova stiha koja uključuju motiv brujanja himne za oltarom i šutnju kao odgovor, odnosno ponovo bi se mogla prepoznati, na razini alegorije, odvojenost čovjeka od Boga41. Na to se nadovezuje i sljedeći stih u kojemu se pronalazi cvrčkov poziv čovjeku da izađe na sunce iz mraka krošnje i rupâ, gdje se motivom rupâ42 dodatno pojačava slika čovjekove skrivenosti. Nadalje, poveznica Boga i vatre značajna je ovdje i zato što se u Nazorovu tekstu vatra javlja u okviru koncepta žeđanja, gladovanja i vječne mladosti: „Al žeđa nek ti bude velika, ljuta glad43./ Pa gutaj vatru moju i siši mlijeko moje i bit ćeš sveđer mlad“, odnosno čovjeka-zemnika imperativno se upućuje na izvor vječnoga života, što se može značenjski povezati s osobom Isusa Krista koji je u Bibliji, osim motivom žeđanja („Tko je žedan, neka k dođe meni i pije“, Iv 7, 37), predstavljen i izvorom žive vode kao simbolom besmrtnosti44, npr. u sceni sa Samarijankom („A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni“, Iv 4, 13-14). Osim toga, imperativno-optativna forma koja se u izdvojenom Nazorovu primjeru pojavljuje („nek ti bude“) također je bliska biblijskom izrazu u kojemu se često koriste izrazi s česticom „neka“, a posebice izraz „neka bude“. Isto tako, Nazorovi motivi mlijeka i sisanja iz gore navedenoga citata, koji asocijativno prizivaju sliku novorođenčeta, mogu se povezati s biblijskim imaginarijem o duhovnom mlijeku vječnoga života iz 1Pt 2, 2-3: „Kao novorođenčad žudite za duhovnim, nepatvorenim mlijekom da po njemu uzrastete za spasenje, ako ste doista okusili kako je dobar Gospodin.“ Odnosno, i Nazorova zemnika i čovjeka u Bibliji upućuje se na izvor vječnoga života, a budući da je život u Nazorovu tekstu nazvan darom s neba, cijeli bi se kontekst o izvoru vječnoga života mogao poistovjetiti s biblijskim pasusom iz Rim 6, 23 gdje se ističe da „dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu, Gospodinu našem“.
Dodatna mogućnost povezanosti motiva sunca i vode s biblijskim kontekstom otvara se i u stihu Nazorova ditiramba „Slava zemlji i suncu i talasu“ koji podsjeća na početnu rečenicu kršćanske molitve „Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetom“, gdje je Sin, kao i sunce kod Nazora, stavljen na drugo mjesto u poretku, dok je talas (od grč.45 Thallasa > more) kao potencijalna oznaka Duha Svetoga na zadnjem. Naime, u Bibliji se Duh Sveti kao Isusova ostavština povezuje na više mjesta s vodom, primjerice u Otk 22, 17: „I Duh i Zaručnica govore: 'Dođi!' I tko ovo čuje, neka rekne: 'Dođi!' Tko je žedan, neka dođe, neka zahvati vode života zabadava!“ ili u Iv 7, 37-39: „U posljednji, veliki dan blagdana Isus stade i povika: 'Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene! Kao što reče Pismo: 'Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe!'46 To reče o Duhu kojega su imali primiti oni što vjeruju u njega“. Dakako, i sam poziv „Dođi!“ iz izdvojenoga pasusa (Otk 22, 17) asocira Nazorov „Izađi!“ jer se javljaju u gotovo istom kontekstu – ispijanju vode47 ili sunca, ovdje moguće figurativno Isusa Krista.
S obzirom na to da se u Nazorovoj pjesmi spominju i izravni biblijski motivi grma koji gori, napetoga luka te plamenoga mača, može se iz svega navedenoga zaključiti da je prisutan biblijski imaginarij. Naime, Bog se Mojsiju u Bibliji objavio u obliku grma koji gori, ali ne izgara, sugerirajući ideju vječnosti, a motiv plamenoga mača javlja se u Knjizi Postanka 3, 24 u kontekstu raskola, odvajanja čovjeka i Boga u edenskom vrtu, što su slike koje se mogu prepoznati i u Nazorovu Cvrčku. Uz navedeno, u Nazorovu tekstu pronalazi se da je čovjek stvoren da bude „čil i jak“, tj. da bude „grm što gori48, luk napet49, plamen mač“, što su, kako je navedeno, izravni biblijski motivi, a koji bi se u ovom okviru mogli tumačiti iskonskom ulogom originalnoga čovjeka - koja je i u biblijskom i u Nazorovu narativu iznevjerena – uloga očuvanja primordijalne božanske kreacije u koju je utkana ideja života, besmrtnosti i komunikacije s Bogom.
2. Slika svijeta i čovjeka
I pjeva: „Sv'jet je lijep, a život dar je s neba!“
Kako je već argumentirano, čovjek je u Nazorovu ditirambu atribuiran mrakom, skrivenošću od sunca i sipanju žuči, odnosno odvajanjem od njegove praiskonske uloge nositelja, kako se navodi u ditirambu, zlatnoga ključa radosti50. Iako se stvaranje čovjeka u Cvrčku povezuje s motivom nicanja iz zuba ljutoga zmaja kao dijela grčke mitologije, primjetno je kako se prikazuje stvaranje čovjeka s jednom svrhom te potom svojevrsni čovjekov gradacijski pad. To se posebice vidi u sljedećim strofama:
… Izađi – ti, koj’ niknu iz zuba ljuta zmaja, Da budeš grm što gori, luk napet, plamen mač, Al raznježi ti dušu milinje cvjetnog maja, Al omekša ti srce jesenjih voda plač.
… Zaprznio te mrak, Po zemlji sipaš žuč. A tebe zemlja rodi da budeš čil i jak, Da nosiš u njedrima radosti zlatni ključ.
U istaknutim stihovima vidljiv je prikaz razloga kreacije čovjeka – da bude snažan te nositelj radosti, a zatim je vidljiva promjena, odvajanje od početne slike. Potonje bi se moglo sagledati biblijskom slikom pada čovječanstva, počevši od prvostvorenca Adama pa nadalje. Takvom čitanju mogao bi pridonijeti i motiv harfe u Nazorovu Cvrčku koji se pojavljuje u kontekstu odnosa neba i zemlje51, točnije mogućega prekida toga odnosa. Harfa, atribuirana i riječju „golema“, u Nazorovoj je pjesmi sačinjena od napetih sunčevih žica koje idu od neba pa do zemlje, koje sjaje i mnogo ih ruku dira, pa se može na temelju metaforičke sinonimičnosti Boga kao sunca, pretpostaviti slika povezanosti zemaljske kreacije i neba kao izravnoga očitovanja „transcedencije, moći, vječnosti i svetosti“52. Odnos neba i zemlje ilustriran je, primjerice, u stihovima „Nebesa zabrujaše,/ I sluša zemlja sva“, što evocira (starozavjetnu) komunikaciju Boga i čovjeka, a „brujanje“ se u ovoj pjesmi pojavljuje i u cvrčkovoj izjavi „Zemniče, ja sam himna što bruji za oltarom,/ Dok šuti gordi hram“, gdje motiv šutnje u kontekstu obraćanja Boga priziva biblijski stih „Ali je Jahve u svojem svetom hramu:/ nek' zemlja sva zašuti pred njime!“ (Hab 2: 20)53. Šutnja se javlja u istom kontekstu u nastavku Nazorovih stihova: „Nebesa zabrujaše,/ I sluša zemlja sva/ Mir je na vodi, muk je u docu i luzima“ te je odmah zatim motiv šutnje preobražen u vidu straha od prestanka komunikacije: „Bojiš se, zemljo majko, da onim pod prstima/ Ne zamre pjev sunčani, žica se ne prekine“54. Dakle, prikazana je slika svijeta unutar kojega je prisutno odvajanje čovjeka-zemnika od izvora života (sunca) te potencijalni prekid komunikacije sa Stvoriteljem, ostvarenim i u motivu „zemlje majke“ koji se također može dovesti u vezu s biblijskim tekstom na temelju prikaza stvaranja Adama od zemaljskog praha u Knjizi Postanka. S potonjim se povezuje i Nazorov naziv zemnik kao onaj kojega je zemlja majka rodila da vlada na zemlji, što bi se moglo prepoznati u već istaknutim stihovima: „A tebe zemlja rodi da budeš čil i jak“ ili „Da budeš grm što gori, luk napet, plamen mač“, a što je u skladu s biblijskom ulogom prvostvorenoga čovjeka da bude „gospodar svoj zemlji“, kako se pronalazi u Knjizi Postanka 1, 26.
Nastavno na motiv harfe, ona je u Starom zavjetu često prikazivana kao instrument kojim se slavi Bog, npr. „Slavite Jahvu na harfi/ na liri od deset žica veličajte njega!“ (Ps 33, 2), a kao instrument Boga pojavljuje se u Knjizi Otkrivenja (npr. 5, 8; 14, 2 i 15, 2) u kontekstu pjevanja Božje pjesme ili pjesme Bogu. Čin pjevanja pjesme poklapa se zapravo s 'radnjom' Nazorova ditiramba jer cvrčak pjeva, a u njegovoj se pjesmi ističe opijenost i transformiranost suncem, slavljenje sunca i zazivanje sunca, na što se upućuje, poziva 'mrakom zaprznuti' čovjek-zemnik. Moglo bi se argumentirati da sama cvrčkova pjesma i njegov doživljaj prirode, čiju ljepotu kreacije on osjeća unutar sebe i sačinjen je od nje, simbolizira raspoloženje i atmosferu edenskoga vrta55, „vrta Božjega“ (Ez 28, 13), u kojemu je vladalo jedinstvo svih stvorenja, narušeno potom čovjekovim padom u grijeh, u tamu. Odnos tame i svjetlosti u pjesmi identificira i Ina Gjurgjan koja ukazuje na prisutnost simbolizacije ne samo lika cvrčka nego i cijele Nazorove pjesme u kojoj se, prema autorici, zvukovnošću podcrtava tema o cvrčkovu pjevu kao simbolu „borbe između sila Svjetla i Tame“56 te se podcrtava raspoloženje koje se u Nazorovu pjesništvu vrlo često u velikoj mjeri „semantizira, da i samo postaje smislom pjesme“57. Ditirampsko raspoloženje cvrčkove opijenosti prirodom i životom, ali i povremeni pad raspoloženja i ritma u prikazu čovjeka tako se u Cvrčku, prema autorici, može sagledati zasebnim simbolom koji afirmira navedenu tematiku pjesme o borbi između Svjetlosti i Tame, a koju ovaj rad u tom smislu povezuje s biblijskim motivima, tj. odnosom Boga (sunca) i čovjeka (mraka). Ono što Gjurgjan ističe jest Nazorovo estetičko načelo, vidljivo i u pjesmi Cvrčak - ritam, zvuk i glazba te secesionistički stil iskazan sugestivnom ritmičnošću, euritmičnošću i ritualnim ponavljanjem obrazaca. Smatra da je, stilski, Nazorov ditiramb vrhunac umijeća u uporabi onomatopejske aliteracije, izmjena kratkoga i dugoga stiha kojima se postiže euritmičnost, korištenju retoričke parafraze, amblematike, klasičnih motiva (Pan), bajkovitih mitema (ljuti zmaj, zlatni ključ), slika iz prirode, alegorije i hiperbole, a posebice u izgradnji simbolike pomoću sugestivnih pjesničkih slika58, o čemu je i u ovom radu riječ. Nazor je posebice isticao izražajnu vrijednost aliteracija, odnosno općenito je u pisanju tražio osobitosti pojedinih glasova koji dobivaju svoj puni smisao tek u riječima u kojima „predstavljaju svojevrsno jedinstvo smisla i značenja“59. U Cvrčku bi se takvo spajanje smisla, značenja i aliteracije moglo primijetiti, primjerice, u ponavljanju glasova s, c i č u ključnim motivima pjesme: sunce - sunčani, sunčane, sunčana sveta te cvrčak – cvrči na čvoru crne smrče jer cvrčak je u pjesmi označen poput glasnika 'dobre vijesti' o revitalizirajućoj (gotovo uskrisiteljskoj) moći sunca, dok motiv smrče odmah u početku glasovno asocira riječ smrt, kojom će u pjesmi metaforički biti obilježen čovjek-zemnik. Posebice treba istaknuti da je doživljaj svijeta u Cvrčku spojen sa snažnom sposobnošću evokacije60 - prizivanja, čak i metaforičkog oživljavanja slike svijeta, svedene ovdje na uspomenu sjedinjenosti čovjeka i prirode, što se u radu argumentiralo mogućom implikacijom edenskoga vrta. Odnosno, cijeli Nazorov ditiramb, i na sadržajnoj i na stilskoj razini, prikazuje temeljni smisao i ideju pjesme – polarizirajući odnos između cvrčka kao simbola prirode, životne radosti i snage, tj. života (svjetlosti) te čovjeka kao simbola otuđenosti od prirode, a time i od samoga sebe. U okviru navedenoga Mirko Žeželj prirodu u zbirci Lirika označava simbolom, slikom, projekcijom vlastitoga 'ja'61, na temelju čega se ponovo može izdvojiti ključna dihotomija Nazorova ditiramba – cvrčkov 'ja' metonimiziran prirodom, svjetlošću i životom te čovjekov 'ja' atribuiran odsustvom potonjega, zbog čega postaje projicirana slika sebe samoga – mrak. Takav se odnos svjetlosti kao atribucije Boga i tame kao atribucije čovjeka pronalazi, osim u ovdje već navedenim biblijskim pasusima, i u npr. Iv 3, 19: „Svjetlost je došla na svijet,/ ali ljudi su više ljubili/ tamu nego svjetlost/ jer djela im bijahu zla“, što se poklapa s Nazorovim tekstom u kojemu je čovjek 'zaprznut mrakom' i 'po zemlji sipa žuč'.
U skladu s tim, čovjek je u Nazorovu ditirambu prikazan odvojeno od sunca i u suprotnosti atributima čilosti i jakosti za što je stvoren da bude. U pjesmi se spominje motiv vječne mladosti, koji se asocijativno povezuje sa životom i snagom62, dakle mogla bi se pretpostaviti biblijska slika stvaranja čovjeka kao onoga koji je trebao biti vječno mlad, odnosno besmrtan. Osim toga, čovjek je u Nazorovu tekstu stvoren da nosi u „njedrima radosti zlatni ključ“63, što može asocirati sintagmu „Radosna vijest“, tj. evanđelje o kraljevstvu Božjem. Zbog svega istaknutoga, čitajući Nazorova Cvrčka iz perspektive biblijske alegorije, moguće je konstruirati sliku svijeta u kojemu se čovjek odvojio od vlastitoga Stvoritelja i prebiva u tami te ga se poziva na vraćanje izvoru života i njegovoj iskonskoj ulozi. Drugim riječima, Nazorov ditiramb, koji podsjeća na „odjeke staroga svijeta“64, mogao bi se alegorijski čitati kao prikaz božanske kreacije od koje se čovjek odvojio, a na koju ga se nanovo poziva – na povratak ideji svijeta začetoj u edenskom vrtu. Zato iako je cvrčak glavni nositelj poruke Nazorova ditiramba o slavljenju sunca i života, važna je i uloga čovjeka unutar toga konteksta te se u Cvrčku pronalazi spoj zemaljske i ontološke perspektive, a svakako moguće i religijske.
Sličan koncept pronalazi se u Nazorovu ditirambu Io Pean65 koji već u naslovu sugerira sličnost s Cvrčkom (grč. pean - vrsta himne). Protagonist je pjesme također životinja (ptica) koja, u duhu ditirampske poezije, slavi zemlju te kao i Nazorov cvrčak zaziva sunce (koje naziva „oče“). Nadalje, dolazi iz mraka u svjetlost („Iz tamne spilje dođoh, iz carstva vječnog mraka/ Da izgorim na vatri tvojega sjajnoga traka“) i pjeva svoju pjesmu o zemlji uzalud. Osim gotovo istih motiva poput „sunce plam lije ognjem s oka“; „O sunce, sunce oče/ Rastopi zlato svoje:/ Ko žice zvučne sjajne/ U grlo lij ga moje“; „Opio sunčev me žar“; „A život pun je čara,/ A zemlja sva je l'jepa“; „Sveđ slava sunašcu“; „Sveđ slava zemljici“; „A zemlju, majku staru, prenuo nagli srh“ i dr., u tekstu se nalazi i motiv zemnika koji je „šaka zemskoga praha“ i gleda prema nebu kojim se iskri „božansko vječno sjeme“ i „Osjeća: pred njim trepće:/ Sunčana zvučna nit“. Dakako, i u ditirambu Io Pean glavni je motiv sunce, a primjetne su poveznice s biblijskim tekstom jer se pronalaze slike težnje duše prema suncu/nebu, prinosa žrtve suncu, ognjenih konja, duge te općenito motiva božanskoga. Iako je možda nedovoljno da se i taj ditiramb čita alegorično, razvidno je da Nazor čak i unutar dionizijske atmosfere svojih pjesama umeće religijske motive, što pokazuje da je religijska dimenzija prožeta njegovim zbirkama.
Miješanje poganskoga i kršćanskoga Nazoru, dakle, nije strano te bi se moglo reći da se u njegovu stvaralaštvu često provlači ideja ukazivanja na probleme čovjeka i svojevrsna žudnja za konačnom pobjedom dobra66. Drago Šimundža67 piše da je u svojim djelima Nazor potvrdio da vjeruje u Boga te iako je on s vjerom miješao vlastite intimne imaginacije, lirske doživljaje, idealističke osjećaje, mitsko-mističke vizije i sl., nikada u svom stvaralaštvu nije nijekao Boga, što je bilo jedno od tipičnih obilježja razdoblja modernizma. Autor navodi da se miješanje mitskoga i religioznoga pronalazi već u njegovoj prvoj zbirci Slavenske legende koje iako su posvećene mitskim bogovima, sadrže biblijske doživljaje i slike68. Osim u Slavenskim legendama spajanje mitskog i religioznog pronalazi se, na razini etičke problematike ljudskoga života, dualizma borbe dobra i zla, ali i (novozavjetne) poruke opraštanja i suživota, primjerice u priči Arkun i epovima Utvi zlatokrili, Medvjedu Brundi i Živani, o kojoj slično primjećuje Pavao Pavličić (vidi fusnotu 38). Prožimanje mitskog i religioznog nastavlja se i u drugim fazama Nazorova stvaralaštva, pa se i u djelima nacionalne tematike (npr. u Pjesmi o narodu hrvatskome, Starim istarskim baladama, Hrvatskim kraljevima, priči Veli Jože, romanu Krvavi dani) mogu pronaći religijski motivi poput molitve, isticanja važnosti vjere u borbi naroda za slobodu, lika Krista koji je dio hrvatske duše, tj. općenito vjerskoga elementa kao važnoga dijela povijesti hrvatskoga naroda. U Biblijskim legendama Nazor pak spaja biblijske priče s vlastitim vizijama, odnosno stvara vlastite legende na temelju biblijskih događaja, a, primjerice, u romanu Pastir Loda unutar mitsko-povijesne tematike prožima religijske komponente u obliku prikaza lika pastira Lode koji je, prema Zvjezdani Raos69, svjedok propadanja stare helenske kulture i rađanja nove – kršćanske Također, naglašava da je Nazorova ukorijenjenost u mediteransku tradiciju pojačana biblijskom i kršćanskom tradicijom70 koja je vidljiva u Nazorovoj poeziji, no također, kako je ovdje samo kratko navedeno, u Nazorovu proznom stvaralaštvu.
Vidljivo je da je religijsko itekako prisutno u Nazorovim književnim tekstovima, odnosno da u Nazora bez dvojbe „ima duboko religioznih stihova, ćudorednih misli i duhovnih poticaja“71. Prisutnost kršćansko-religioznoga u pjesmi Cvrčak stoga nije neočekivana te se, između ostaloga, iskazuje u obliku moguće alegorične slike p(r)ozivanja zastranjenoga čovjeka kako bi se vratio skladu praiskonske božanske kreacije.
Zaključak
Zbog mnogih izravnih motiva i potencijalnih neizravnih biblijskih implikacija prisutnih u Nazorovu Cvrčku u ovom se radu otvorila mogućnost čitanja navedenoga ditiramba kao alegorijske slike odnosa božanske kreacije i čovjeka koji se od nje odvojio. Počevši od motiva sunca kojemu se u Nazorovu tekstu pripisuju odrednice izvora života, transformacije tijela te poveznice neba i zemlje, što se poklapa s božanskom osobom prvenstveno Isusa Krista, pa do slike čovjeka-zemnika koji je u mraku, odvojen od svoje iskonske uloge, i kojega se poziva na povratak izvoru, može se iščitati određeni biblijski imaginarij. Cvrčkova pjesma naglašava 'pjanost' suncem, sjedinjenje sa zemaljskom kreacijom, figurativno uskrsnuće iz mraka, a istovremeno prikazuje čovjeka kao antitezu svemu navedenom jer se skriva u mraku pod krošnjama, sipa žuč po zemlji i 'zaprznut' je mrakom. Takva se slika udaljavanja čovjeka od ljepote božanske kreacije te Boga općenito pronalazi i u biblijskom narativu, već u Knjizi Postanka u prikazu iskonskoga grijeha Adama i Eve zbog kojega su izbačeni iz edenskoga vrta. Povratak edenskom vrtu i stablu života omogućen je vjerom u Isusa Krista, u biblijskom tekstu često označenim motivom sunca, što se može figurativno uočiti u Nazorovu ditirambu cvrčkovim zazivanjem upravo sunca, opijenošću suncem, oživljenošću suncem te pozivanjem čovjeka da izađe iz mraka na sunce. Osim nekolicine izravnih biblijskih motiva, u Nazorovu se tekstu tako asocijativno mogu prepoznati određene biblijske implikacije kojima je potom moguće formirati sliku hvalospjeva Bogu i kritike čovječanstvu.