Izvorni znanstveni članak
Borba protiv poplava. Protupoplavne mjere na donjem toku Štajerske Savinje u dugom 19. stoljeću (Sažetak)
Filip Čuček
orcid.org/0009-0008-8564-3027
; Institute of Contemporary History, Ljubljana
Sažetak
Bujična Savinja ima pluvio-nivalni režim; zbog veće količine oborina i smanjene evapotranspiracije prvi vršni protoci javljaju se u jesenskim mjesecima, a drugi vrhunac, uzrokovan topljenjem snijega, u proljetnim mjesecima. Posljedično, u prošlosti je bila izrazito sklona poplavama. U gornjem toku imala je velik pad, koji se u dolini smanjivao. Rijeka je, s brojnim meandrima, urezivala svoje korito u šljunkovite nanose. Za 17. i 18. stoljeće postoje izvješća da je Savinja stvarala brojne probleme pomicanjem svojega riječnog korita. Krajem 18. i u prvoj polovini 19. stoljeća Celje (i šira dolina) bili su pogođeni težim poplavama. Kotarski ured u Celju ozbiljno se bavio Savinjom i njezinim pritocima od početka 19. stoljeća. Do sredine 19. stoljeća pogođeni zemljoposjednici morali su provoditi čišćenje riječnog korita, izgradnju nasipa i učvršćivanje obala, dok je planove izrađivao kotarski (kasnije okružni) inženjer. Radovi su, međutim, napredovali sporo, a mjere su bile tek privremene, pa tijekom velikih poplava nisu bile osobito učinkovite.
U prvoj polovini 19. stoljeća Celje i Savinjska dolina pogođeni su najtežim poplavama 1814. i 1824. godine, dok se u drugoj polovini stoljeća najrazornija poplava dogodila već na samom početku, 1851. godine. Nakon te poplave pokušalo se ozbiljnije pristupiti regulaciji ove »planinske« rijeke. Ipak, čini se da se u 1850-im godinama više pozornosti posvećivalo pritocima Savinje u Celju nego samoj rijeci uzvodno od grada; izvješća o regulacijskim radovima uglavnom spominju Voglajnu, Hudinju, Ložnicu i Sušnicu, dok je ozbiljna regulacija Savinje započela tek 1860-ih godina. Unatoč tome, radovi su i dalje bili prilično nedosljedni i spori. Područje Celja zapravo je oduvijek bilo jedno od najvećih ušća na slovenskim zemljama. Ovdje su se kombinirale različite vrste poplava s navedenim rijekama i potocima, što je prirodno otežavalo pronalaženje odgovarajuće zaštite od poplava, a sredinom 19. stoljeća tehnologija još nije bila u stanju pratiti porast vodostaja.
Sredinom 1860-ih godina Savinja je napokon »došla u fokus«, no više od deset godina to je ostalo tek mrtvo slovo na papiru. U drugoj polovini 1860-ih rijeke i potoci više su puta izlijevali iz svojih korita. Tri teške poplave potaknule su inženjere na izradu brojnih izmjera i planova, ali regulacija između Mozirja (Prihovo) i Levca kod Žalca započela je tek sredinom 1870-ih (1876. godine, kada je područje ponovno pogodila velika poplava). Planove su izradili zemaljski građevinski ured u Grazu i kotarski građevinski ured u Celju. U lipnju 1876. konačno je sankcioniran odgovarajući zemaljski zakon, kojim je određen desetogodišnji rok radova (1877.–1887.). Regulacija je isprva započela (1877.) između Trkačkog mosta i Kristininog dvorca neposredno iznad Celja. Međutim, rijeka je ponovno iznenadila krajem ljeta 1877., kada je snažno poplavila Celje i područja iznad grada. U jesen 1878. vodostaj je ponovno dosegnuo više od tri metra iznad normale. Zemaljski sabor nije visoko ocijenio regulacijske radove pa su zastupnici u lipnju odlučili ubrzati i poboljšati zahvate te skratiti rok radova za dvije godine (do kraja 1884.). Zakon je istodobno odredio i novo razdoblje radova (1885.–1889.).
Lokalni uvjeti na terenu u međuvremenu se nisu bitno promijenili. Slovenski zastupnici u Grazu početkom 1883. godine prosvjedovali su, žaleći se da zemaljski sabor ne čini ništa za regulaciju Savinje i Drave, dok se za Muru kod Graza uvijek nalazio novac. Poplava početkom studenoga 1885. (u Celju 3,4 metra iznad normale) ponovno je relativizirala već obavljene radove. Unatoč tome, radovi su se nastavili na dionicama Mozirje–Ljubija i Letuš–Polzela. Zbog čestih visokih voda izgrađeni su brojni kanali i presječeni rukavci. Ipak, povremene poplave znatno su usporavale radove. Gradsko vijeće Celja konačno je reagiralo i zaključilo da je nužna regulacija Savinje, kao i njezinih pritoka u gradu, jer je posljednja poplava razotkrila brojne slabosti Celja. Do 1888. godine regulirano je (i produbljeno) 23 km Savinje nizvodno od Mozirja.
Nakon završetka drugog razdoblja radova nije se dogodilo ništa. U međuvremenu je u srpnju 1889. ponovno došlo do znatnih poplava. Zemaljski sabor konačno je, u kolovozu 1891., kada je zakon sankcioniran, usvojio novi zemaljski zakon (na snazi do 1893.). U završnoj fazi gradnje su se odvijale kod Mozirja, Ljubije, Preske, Podvina (most u Polzeli), Šešča, Vrbja, Griža, Kasaza i Levca. Na nekim mjestima bilo je manje iskopa korita, ali više zaštitnih radova na obalama i popravaka, dok je drugdje bilo obrnuto. U međuvremenu je bilo više poziva na regulaciju pritoka u Celju, kao i sve više kritika same regulacije, uz tvrdnje da ona nije donijela nikakav velik, zamjetan uspjeh. Ipak, između 1877. i 1893. izgrađeno je ukupno više od 40 km presječnih kanala, nasipa i poplavnih obrana, u vrijednosti od približno pola milijuna guldena. Godine 1893. radovi su zaustavljeni iznad ušća Ložnice kod Levca. Regulacijom je, unatoč brojnim zabrinutostima lokalnog stanovništva, vodotok uspješno skraćen i osiguran, uklonjene su prepreke za splavarenje, poplavno ugroženo područje stavljeno je pod nadzor, a dobiveno je oko 200 hektara novog obradivog zemljišta. Riječno je korito ispravljeno i produbljeno, čime je protok znatno ubrzan. Međutim, regulacija je imala i neke neželjene učinke. U gornjem dijelu doline rijeka se usjekla u laporne slojeve, razina podzemnih voda se snizila, a izvori su se posljedično počeli isušivati. Posljedice su bile osobito nepovoljne za Celje, jer se materijal koji je voda nosila taložio u celjskom zavoju, podizao razinu podzemnih voda i vodostaj te stvarao veće mogućnosti za poplave, koje su najteže pogodile grad na prijelazu stoljeća.
Ključne riječi
Hrčak ID:
346173
URI
Datum izdavanja:
30.12.2025.
Posjeta: 438 *