Uvod
Trajna i čvrsta veza svetoga Vlaha i Grada utkana je u pore kulturne baštine Dubrovnika, ali i njegove okolice. Međutim, ta okolica ostala je zanemarena u kontekstu opisivanje Feste svetoga Vlaha kao kulturnoga nematerijalnog dobra upisanog na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva iz 2009. godine. Tu stoji da je riječ o: „izuzetnoj pojavi nematerijalne kulturne baštine, koja je u kontinuiranom povijesnom trajanju od 10. stoljeća do sadašnjeg vremena zadržala svoje tradicionalne i prepoznatljive odlike i vrsnoću izričaja, oblikujući lokalni i nacionalni kulturni pejzaž svestranim pojavnostima, povezujući materijalnu i nematerijalnu kulturnu baštinu prožimljujućom duhovnom dimenzijom. Temeljena na legendi o pojavljivanju svetoga Vlaha radi pomoći Dubrovčanima u obrani protiv napadača, u Festu se uključuju stanovnici grada i okolice, predstavnici države i lokalnih vlasti te predstavnici Rimokatoličke crkve”.2
Cilj je stoga istražiti i usporediti običaje obilježavanja dana svetoga Vlaha u Dubrovniku, Slanom te dvama mjestima na poluotoku Pelješcu, Stonu i Janjini te dati novu i širu sliku o ukorijenjenosti i značenju svetoga Vlaha kao i same Feste u tradicijskoj baštini šire dubrovačke okolice.
1. Dubrovnik i sveti Vlaho: odnos grada i zaštitnika
O životu svetoga Vlaha postoje brojne legende.3 Jedna od poznatijih zabilježena je u Zlatnoj legendi (Legenda Aurea),4 djelu talijanskog svećenika i hagiografa Jakova Varaginskog.5 Prema toj legendi sveti je Vlaho spasio dječaka kojemu je zapela riblja kost u grlu. Od tada on postaje zaštitnik grla te se na njegov blagdan po crkvama dijeli blagoslov grla, tzv. grličanje. On je jedan od 14 svetaca tzv. pomoćnika;6 smatra ga se zaštitnikom otorinolaringologa, veterinara, pastira, vunara i divljih životinja. Štovanje njegova kulta proširilo se Europom tijekom 11. i 12. stoljeća.7
Druga legenda povezuje svetoga Vlaha s Dubrovnikom: prema predaji, godine 971. ukazao se svećeniku Stojku i upozorio Dubrovčane na napad Mlečana, čime počinje njegovo štovanje kao gradskog zaštitnika.8
O podrijetlu kulta također postoje različite teze; od bizantskog utjecaja, temeljenog na predaji o prijenosu glave svetoga Vlaha 1026. godine, do novijih istraživanja koja ističu normansko podrijetlo. Bez obzira na podrijetlo, kult se brzo ukorijenio u dubrovačko društvo.9
U ovom kratkom povijesnom pregledu prihvaćanja svetoga Vlaha za zaštitnika Grada nužno je navesti još jedan povijesni podatak. Prvi spomen Feste svetoga Vlaha nalazi se u buli pape Hadrijana IV. iz 1158. godine.10 Navedeno upućuje na uvođenje blagdana svetoga Vlaha u Dubrovniku.11 Koliko su Dubrovčani bili duboko povezani sa svetim Vlahom i koliko su ga poštovali, najbolje pokazuje odluka iz 1190. godine. Tom je odlukom dubrovačka komuna jamčila sudski imunitet izbjeglim dužnicima i počiniteljima kaznenih djela, dopuštajući im slobodan boravak u Dubrovniku i okolici tri dana prije i tri dana nakon blagdana svetoga Vlaha.12
Zbog opsežnosti građe u ovom poglavlju izostavljene su brojne teze o razlozima izbora svetog Vlaha za svoga zaštitnika.13
1.1. Razvoj i značenje feste svetoga Vlaha
Prvi poznati cjeloviti opis feste zabilježio je talijanski humanist Filip de Diversis u svom djelu Opis Dubrovnika iz 1440. godine. Diversis donosi ceremoniju Feste14 koja se, naravno, mijenjala tijekom stoljeća, ali su glavne sastavnice zadržale svoj kontinuitet. Pripreme za proslavu počinjale su već početkom godine, no u crkvenom smislu početak Feste bio je dan uoči svetoga Vlaha, na Kandeloru ili Svijećnicu, kada se služila i svečana misa. Tada se pucalo iz topova, udaralo u bubnjeve, a čula bi se i crkvena zvona. Zatim bi 12 pekarica zaplesalo s košaricama u kojima bi se nalazio kruh ukrašen maslinovim grančicama što bi simboliziralo obilje i mir.15 Održavali su se i vojni mimohodi seljaka iz dubrovačke okolice koji bi dolazili sa svojim barjacima. Toga bi dana bio i obred grličanja koji se, također, zadržao i danas.16
Središte proslave predstavljala je procesija s moćima te svečana misa u crkvi svetoga Vlaha koju je predvodio nadbiskup. U procesiji se ocrtavao državni poredak: plemstvo i kler stupali su zajedno dok je puk promatrao sa strane. Nakon svečane mise moći su se unosile u katedralu i spremale u riznicu.17
Poslijepodnevno slavlje prolazilo je u svjetovnom znaku. Ono je bilo rezervirano za puk, igre i ples. Diversis u svom opisu navodi kako su iz okolnih mjesta – Šumeta, Omble, Župe, Cavtata, Konavala i otoka – dolazili ljudi sa svojim barjacima te prezentirali vještine baratanja zastavom i kopljem. Za to vrijeme ispred Kneževa dvora plesale su dubrovačke tradicionalne maske Turica, Vila i Čoroje jer se blagdan svetoga Vlaha poklapao s karnevalom.18 Festa je bila puno više od slavlja. Ona je bila „festa slobode i državnosti”.
Padom Republike i dolaskom Francuza na vlast Festa je nekoliko godina bila ukinuta, no na zahtjev građana ponovno je vraćena 1836. godine, u nešto drukčijoj formi. Francuzima je smetala upravo ta „državotvorna simbolika” dok se kasnije vlasti, austrijska i jugoslavenska, nisu puno miješale. U narednim vremenima uneseno je i nešto novih elemenata, odnosno starih običaja reinterpretiranih u novom ruhu. Tako se od 1873. godine biraju festanjuli, svjetovni priređivači Feste.19 Nadalje, uvedena je i pučka tombola koja svoje korijene vuče iz prve polovice 19. stoljeća. Himna svetomu Vlahu nastala je 1939. godine, a misno slavlje na otvorenom uvedeno je tek 1972. godine.20
Dakako, bilo je godina kada se Festa nije mogla održati u svom punom sjaju zbog različitih neprilika: ratova ili bolesti. Primjerice, u novijoj povijesti za vrijeme srpsko-crnogorske okupacije Dubrovnika 1992. godine21 ili tijekom epidemije COVIDA-19.
1.2. Štovanje svetoga Vlaha u Dubrovačkoj Republici
Dubrovačka je Republika podizala crkve i samostane posvećene svetom Vlahu šireći na taj način njegovu pobožnost. Najprije je izgrađena crkva svetoga Vlaha na Lastovu, a zatim se Republika „širi” na poluotok Pelješac. Gradnja crkve svetoga Vlaha u Stonu počela je 1342., a dovršena je nakon dvije godine.22
Nakon što je Primorje došlo pod vlast Dubrovačke Republike, osnivani su i samostani. Godina 1407. uzima se kao početak župe svetoga Vlaha u Slanom jer je te godine počela gradnja crkve svetoga Vlaha.23
Mljet je pod upravu Republike došao 1345. godine, ali tek je 1410. godine dospio pod njezinu neposrednu vlast. Međutim, izgradnja župne crkve svetoga Vlaha u Babinom Polju počela je još prije 1410. godine.24
Kupnjom Konavala u dva navrata,25 1419. i 1426., Dubrovačka je Republika zaokružila svoj teritorij. Godine 1438. već postojeća crkva svetoga Martina mijenja titular u svetoga Vlaha.26
Posljednja je osnovana janjinska župna crkva svetoga Vlaha, i to tek 1628. godine, kada je promijenjen titular postojeće župne crkve svetoga Stjepana.27
U svim navedenim župama festa se slavila svetom misom i procesijom, a često ju je pratila jutarnja pucnjava. Još od davnina izabrani pojedinci iz okolnih župa odlazili su s barjacima u Dubrovnik te tako sudjelovali u proslavi. Ta se tradicija održala sve do danas.28 Ipak, nažalost, u svim mjestima u kojima se nekada obilježavao sveti Vlaho, nije se očuvao običaj proslave feste. Primjerice, na Mljetu se posljednjih desetljeća ne održavaju procesije, već stanovnici Mljeta odlaze u Dubrovnik na proslavu svetoga Vlaha.29
2. Predmet i metodologija rada
Koristeći se metodom deskripcije, za predmet je ovoga rada uzeta Festa u Dubrovniku koja služi kao polazište istraživanja. Ona se uspoređuje s festama u Slanom, Stonu i Janjini. Ta su mjesta odabrana jer predstavljaju značajna mjesta iz nekadašnje Dubrovačke Republike u kojima se kult svetoga Vlaha ukorijenio i očuvao kroz stoljeća, svako s posebnim povijesnim i kulturnim obilježjima: Slano kao sjedište knežije, Ston kao strateško i gospodarsko središte Pelješca te Janjina kao primjer kasnijeg širenja kulta na poluotoku.
Ono što treba napomenuti na samom početku, jest kako u ovom radu nije namjera ni u kom segmentu propitivati vrijednosti dubrovačke Feste. Cilj je ovoga rada, uspoređivanjem običaja obilježavanja dana svetoga Vlaha u Dubrovniku, Slanom, Stonu i Janjini, dati novu i širu sliku o ukorijenjenosti i štovanjusvetoga Vlaha, kao i same Feste čija je vrijednost kao kulturnoga nematerijalnog dobra prepoznana još ranije.
Tradicija slavljenja blagdana svetoga Vlaha u župama s područja nekadašnje Dubrovačke Republike nije tako opsežno zabilježena u literaturi kao dubrovačka Festa. Zbog toga su malobrojni povijesni izvori kao i sjećanja mještana od iznimne važnosti za ovu temu. U radu će se koristiti postojeća literatura te donijeti neobjavljeni zapisi, transkripti zvučnih zapisa ispitanika o proslavama svetoga Vlaha u dubrovačkoj okolici koji vjerno svjedoče o njezinoj ukorijenjenosti u tradicijsku baštinu šire dubrovačke okolice. Lingvističkom (i stilističkom) analizom pojedinih zapisa pokazat će se kako su se očuvale kulturne i tradicijske vrijednosti, obrasci mišljenja i izraza koji prenose duh prošlih vremena. Iako se radi o malenom korpusu zapisa, ne smije se zaboraviti njihova jezikoslovna vrijednost koja može poslužiti za usporedbu s jezičnim studijama ranijih i budućih razdoblja.
3. Analiza
3.1. Festa svetoga Vlaha u Slanom30
Iako nisu pronađeni zapisi o najranijim stoljećima proslave blagdana svetoga Vlaha u Slanom, početak slavljenja svetoga Vlaha u Slanom može se povezati s uspostavom župe svetoga Vlaha, dakle negdje oko 1407. godine.31
Kao i u Dubrovniku, proslava počinje 1. veljače trodnevnicom, odnosno moljenjem krunice i zazivom svetoga Vlaha te se nastavlja i sljedeći dan, na Kandeloru, kada se grliča. Najsvečaniji je dio proslave procesija i sveta misa 3. veljače. Jutarnji obred predstavlja procesija po mjestu; „sudjeluju” barjaci susjednih župa, barjaci župe Slano, djeca, barjak djevojačkog društva Srca Isusova, barjak svetoga Vlaha te kip svetoga Vlaha koji u naručju drži Slano, svećenici, zbor i puk. Dužnost je festanjula da upravljaju procesijom: kreće se od crkve svetoga Vlaha uz more do prve postaje Vojvodine ponte gdje se moli za mrtve; druga je postaja riva gdje se moli za mornare, brodove i ribare; treća je postaja crkva svetoga Jeronima gdje se izvijaju barjaci; četvrta je postaja raskrižje ispod Kneževa dvora gdje se blagoslivljaju polja, maslinici i vinogradi. Procesija završava izvijanjem barjaka pred crkvom svetoga Vlaha. Potom se ulazi u crkvu na svetu misu, grliča se i ljube moći.32 Dakle, taj dio u potpunosti slijedi obrazac dubrovačke feste. Razlika je samo u tom što prvo ide procesija, a potom misa. Osim toga, Slanjani nakon mise odlaze svojim kućama te izostaje onaj svjetovni dio svečanosti rezerviran za igre i zabavu puka.
Slika 1: Kip svetoga Vlaha u župnoj crkvi svetoga Vlaha u Slanom (foto: Rebeka Milković)
Slika 2: Župna crkva svetoga Vlaha u Slanom (foto: Rebeka Milković)
O Festi svetoga Vlaha svjedoči i vrijedan zapis pronađen u franjevačkom samostanu u Slanom. Riječ je o bilježnici jednog (ne)poznatog župnika iz 1923. godine koji je zapisao svoja sjećanja na proslavu svetoga Vlaha. Zapis se donosi u izvornom obliku:
2 Kandalora33 iza kako se do blagosove svieće, dijele se puku na svaku kuću po jedna od 8 kelera?, ali kako u kojoj kući bude po veće djece što idu na školu, tako i ova dogju pred oltar da i oni prime svaki po jednu, te da nebi ostala zasramljena treba naredit jedno 150 svjećica da bude svak zadovoljan.
To podne večernja Sv: Vlahu u naški. A na svaku blagosov grla i ljubljenje relikvije.
3 Na Sv: Vlaha reče gvardijan misu u Matici.
Župnik sa Načelnikom ide barjacima banićskiem i Majkovskijem u susret kad se svi na rivu skupe, upute se put Matice, dje bude Velika Misa, po Misi prečesun sa relikvijama Sv: Vlaha. Pjeva se pjesam „Vlaho uzdignu kako na strani. Do rive ondi se da blagosov govoreći: Po isprošenju sv: Vlaha Biskupa i mučenika blagosovio Vas Svemogući Bog Otac, sin i Duh Sveti amen. Od rive se pjeva: Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov... do Dvora, ovdi se da blagosovi kako na rivi pa se prosliedi pjevajući: Tebe Boga hvalimo i. t. d. do matice a pred crkvom jopet se blagosovi puk kako je gori opisano.
Kad se uljeze u crkvu izvadi se Sakrament i zapjeva se: Svetotajstvu dakle ovomu sve qui? Finito? Blagosov, a poslie blagosov grla, ljubljene moći, po podne ne bude u crkvi ničesa.
Iz navedenoga se potvrđuje već rečeno: da proslava u Slanom ni po čemu ne odstupa od ustaljene dubrovačke proslave. Iako je Slano bilo sjedište knežije, dom dobrostojećih brodarskih i pomorskih obitelji, ipak je bilo „daleko” od sjaja i veličine Dubrovnika. Tako u Slanom ipak izostaje ona pompoznost i reprezentativnost koja se smatra odlikom dubrovačke feste.
Navedeni zapis (pisani) vjerodostojan je trag prošlosti, bitan za očuvanje i razumijevanje tradicije i jezika. U tom pogledu, zapis će poslužiti i kao materijal za proučavanje povijesti jezika, o čemu će kasnije biti više riječi.
Kao nebeski zaštitnik, pomoćnik i čuvar, obožavani svetac Vlaho opjevan je u himni koja je vremenom zaboravljena, ali je zapisana i pronađena u koricama već spomenute bilježnice iz 1923. godine. Autor i vrijeme nastanka himne su nepoznati.
Himnus sv. Vlahu
1.
Vlaho uzdigne zdravla oltare,
Bolesnici pospješite
I zavjetne njemu dare
Harnijem srcem poklonite
2.
Jer komugod je zajazila
Resa frla prohod tijesni
Druga je zleda uzročila
Da mu je grlo u bolesti
3.
Nek se odreče on pomoći
Ljuske i ovde hrlo hiti
Kreposnijom će njega moć
Sveti Vlaho izliječiti.
4.
Jer kolikom hrabrenosti
Priteške muke on podnese
On tolikom još milosti
Svim bolnim ljeka donese.
5.
Mučeniče prihrabreni
Sluge tvoje brani i štiti
Zdravlje tijelu a žuđeni
Mir duši taj posvećeni.
6.
Vjekom o Trojstvo bile ti
Neumrle slave i dike
A Vlahove molbe s neba
Stekle nam raj u vjeke
Amen.
Iako su danas u proslavi svetoga Vlaha od Dubrovnika do Janjine neizostavni stihovi Vinka Vilića Čuj sveti Vlaho naš / molitve glas, / Dubrovnik čuvaj svoj, čuvaj sve nas!34 koje je uglazbio Rade degl' Ivellio, očito je kako su Slanjani imali svoju himnu u čast svoga nebeskoga zaštitnika. Nažalost, do danas je sačuvan samo tekst, no to ne treba obeshrabriti u nastojanjima za njezinom revitalizacijom.
3.2. Festa svetoga Vlaha u Stonu35
Sveti Vlaho zaštitnik je i stonske župe koja nosi njegovo ime, a uz svetoga Liberana predstavlja posebne dane za stanovnike toga grada.
I Festa svetoga Vlaha u Stonu ima svojih zanimljivosti. Osam dana prije same feste u Stonu zvone zvona tri puta na dan čime se najavljuje svečanost. Ona obuhvaća jutarnju misu na Kandeloru, zatim u kasnim poslijepodnevnim satima molitve, tzv. svečane vespre i grličanje, a na dan svetoga Vlaha svečanu misu, procesiju te ples i veselje. Tek se tridesetih godina prošlog stoljeća uvode festanjuli po uzoru na dubrovačku festu. Njihova je uloga bila važna: na Kandeloru su u pratnji svećenstva i puka preuzimali barjak Bratovštine Presvetog Oltarskog Sakramenta koji bi svečano izvili na Placi. Kako navodi Asturić36 na dan svetoga Vlaha dolazilo se s barjacima iz okolnih župa: Malog Stona, Česvinice, Broca, Luke, Hodilja te bi barjake izvijali ispred bratovštine. Zatim se služila sveta misa, a potom se išlo u procesiju s kipom svetoga Vlaha oko Stona i Kaštela. Procesija bi završila izvijanjem barjaka ispred crkve svetoga Vlaha.
U Stonu je, kao i u Dubrovniku, svjetovna, odnosno zabavna strana proslave, također, bila organizirana. Festanjuli su bili zaduženi za lutriju u tadašnjem Hrvatskom domu čija je svrha bila ne samo zabaviti građanstvo, odnosno puk, već i osigurati sredstva za pokrivanje troškova feste.
Asturić37 navodi po riječima kazivača kako su na festu u Ston dolazili Ponikovci, Doljani, Hercegovci. Kazivači ističu kako se balalo cijelo poslijepodne, s tim da su Ponikovci balali na jednom, a Doljani na drugom mjestu i tako svi ostali.
Slika 3: Župna crkva svetoga Vlaha u Stonu (foto: Rebeka Milković)
Slika 4: Kip svetoga Vlaha u crkvi svetoga Vlaha u Stonu (foto: Rebeka Milković)
3.3. Festa svetoga Vlaha u Janjini
Janjina je posljednja dobila župnu crkvu svetoga Vlaha, točnije dotadašnja župna crkva nosila je titular svetoga Stjepana. Današnje zdanje župne crkve svetoga Vlaha u Janjini sagrađeno je 1877. godine na mjestu dviju starijih istoimenih crkvi.38 Zbog svega toga je, po riječima kazivača, u narodu sveti Stjepan (3. kolovoza) ostao kao mjesni zaštitnik, odnosno tome se danu daje puno na značaju. S druge strane, sveti se Vlaho poštovao i obilježavao, no nije bilo onakve svečanosti i proslave kao u Dubrovniku.39
Proslava svetoga Vlaha počinjala je u Janjini dva dana prije toga blagdana, odnosno dan uoči Kandelore, i to zvonjenjem zvona. Tu je riječ o posebnoj tehnici zvonjenja koja se prenosila s koljena na koljeno, a danas je ta tradicija izgubljena. Zapravo se govorilo o „slavljenju” sveca, no to nije značilo festižanje, već se odnosilo na takav način zvonjenje. O navedenom svjedoči zvučni zapis izvornoga govornika:40
(0) Treba se popravit na vrh kampanjela gdje su konopi. Onda se nije konopon potezalo kladivo, mi rečemo klempesalo, nego rukon. Zanjiše se to kladivo da udre u strano zvono, pa veliko zvono, malo pa srednje, pa vrati pa nase. To je jako teško jer se mora ima određen ritam, tempo, melodija to je jako teško jer su u moje djetinjstvo spominjali samo dva čovjeka koja su to radili. I to je zamrlo. Kad su se vidjeli teški oblaci, zvonila su zvona da razbiju oblake. I to bi nosilo priko mora, čulo bi se u Neretvi i onda je bila uzrečica: „Nema grada, čuju se zvona svetoga Vlaha.”
Pravi početak proslave svakako je Kandelora kao i u Dubrovniku. Poslijepodne je misa i grličanje. Na dan svetoga Vlaha ide se u procesiju, na misu i grličanje, dakle jednako kao i u Dubrovniku.
Popodne se provodilo u društvu obitelji, rodbine i prijatelja koji su dolazili iz okolnih mjesta. Navečer se obavezno išlo u bale, odnosno na ples. Mladići i djevojke iz Janjine, ali i iz okolnih mjesta, primjerice Žuljane i Pijavičina, maskirali bi se za ples jer je to bilo vrijeme poklada, slično kao i u Dubrovniku gdje su puk zabavljale maske Turice i Čoroje.
O proslavi svetoga Vlaha u Janjini svjedoče četiri zvučna zapisa koja su dobivena od izvornih govornika:41
(1) Na Kandaloru42 je u nas običaj uvijek misa popodne. I pjevaju se Vlahove pjesme i grličanje. U nas nema festanjula za razliku od recimo Stona i Dubrovnika. Znači, ono barjaci su dolazili iz ovih okolnih, župnih, iz ovih župnih, (z)nači ondje okolica pozdravit i išli su u procesiju. To je bilo to, procesija ide okolo mista, mi to rečemo okolo križa, dva križa, između dva križa i crkve, jedan kvadrat, otprilike jedan kilometar ipo se ide u procesiju iza mise.
Ljudi su bili obučeni u gospare, držali su do sebe i to je bilo normalno i ne samo za svetoga Vlaha. To je bilo sve obučeno svečano i muško i žensko i držali su do toga
(2) Onda je procesija išla iz crkve, išla je na ona vrata dole, i onda je išla kroz Janjinu, i onda dole prema školi do križa, onda od križa prema gore ono je krajevi put, zove se krajev put od Napoleona, prema gore do drugoga križa kamenoga i onda je svraćala kroz ulicu i onda došla na gornja, glavna vrata za one skaline ulazilo se u crkvu. I to se zvalo procesija oko grudice.
(3) Prije bi hodila sve u moje djetinjstvo. Kroz sve poje procesija. Na vrhu procesije križ, barjaci, muški su hodili s jedne i druge bande, onda je hodila učiteljica s djecom, ide sveti Vlaho, pa iza pop, onda ide zbor, ženske napose, muški napose. Stavili bi svetoga Vlaha na nosilo, a onda su samo Vlahi ako ih je bilo, ako nije bilo Vlaha onda bi ko god drugi. Pucalo bi se prikvečer. Meni se to paralo na svetoga Vlaha. I zvonila zvona, prikvečer bi počelo zvonit na Kandaloru.
(4) Uvečer je mladost dolazila u bale iz Kune, iz Potomja, Pijavičina. Onda bi došla Neretva sa barkama, za svetoga Vlaha bi Neretvani došli sa barkama na Drače, s lađama i Neretve i onda u Janjinu. Već u moje djetinjstvo Neretva je otpala. Onda kad bi pao radni dan svi su radili. (…) Nije to bilo kako sad šivanje kostima. Što bi prvo palo na pamet. Neko bi se zagrnio lincunom stavio klobuk. Neko bi se obuko u pidžamu, neko u skute. I onda bi došli na bale, ali bitno je bilo stavit ono milje na glavu. Samo ne veliko ko napica, nego manje okruglo na glavu i onda na to pritisne kakvom kapom ili ubrusac zavezat ili šešir ili nešto. Ti si kroz to vidio sve, a tebe nisu poznali. Bilo je bitno da niko ne zna ko si. I onda bi uhitio nečiju ženu s njom zabalo ili djevojku koja ti se sviđala. Ili djevojke bi se maškarale pa uhvatile mladića i zabalale, kako ko. Ne bi oni stali cijelu večer. Bilo je vruće. Onda bi se doma promijenili, obukli i vratili se na bale.
I u drugim mjestima na poluotoku Pelješcu ima spomena svetoga Vlaha.43
Slika 5. Župna crkva svetoga Vlaha u Janjini (snimila/foto: Rebeka Milković)
Slika 6. Kip svetoga Vlaha u župnoj crkvi svetoga Vlaha u Janjini (snimila/foto: Rebeka Milković)
4. Jezične značajke zapisa
Kao što je već rečeno, zapisi pričaju priču o jeziku i kulturi jednoga kraja, otkrivajući njegovu povijest i tradiciju. Donose se pojedine lingvističke zanimljivosti zapisa sa slanskoga i janjinskoga područja. Time se dodatno naglašava kulturni i simbolički značaj Feste te potvrđuje njezina uloga u očuvanju tradicije i identiteta dubrovačke okolice. Ovim se želi pokazati i bliskost idioma u dubrovačkoj okolici iako se, u detaljnijoj jezičnoj analizi, ne smiju zanemariti one jezične posebnosti koje navedene govore razlikuju.
U ovom se dijelu rada iznose pojedine jezične značajke slanskoga (pisanoga)44 i janjinskoga (govorenoga) zapisa.45 Jezična analiza zapisa obuhvaća fonološke, morfološke i sintaktičke značajke.
Od fonoloških značajki izdvojit će se odraz jata koji je u korijenskim morfemima u slanskom zapisu i(j)ekavsko-jekavski, a u janjinskom (i)jekavsko-ikavski (S: kako se do blagosove svieće, dijele, pjeva se pjesam, bude po veće djece, 150 svjećica, zapjeva se, pa se prosliedi pjevajući; J: jer su u moje djetinjstvo, djevojku koja ti se sviđala, stali cijelu večer, dva čovjeka, onda bi se doma promijenili, uvijek misa popodne, pjevaju se Vlahove pjesme, s djecom. U tvorbenim morfemima u slanskom je i janjinskom govoru zabilježen iekavsko (jekavsko)-ikavski refleks jata (S: ondi se da blagosov, kako je gori, a poslie; J: gdje su konopi, ondje okolica, kad su se vidjeli // na ona vrata doli, prema gori). U relacijskim morfemima u slanskom je zapisu zabilježen i(j)ekavsko-ikavski refleks, a u janjinskom samo ikavski (S: ide barjacima banićskiem i Majkovskijem; J: iz ovih okolnih, župnih, iz ovih župnih). Ekavski refleks nalazi se u nekoliko primjera u oba zapisa (S: pred i treba naredit; J: treba se popravit, malo pa srednje). Nekadanji poluglasovi u tzv. su jakom položaju redovito davali a (S: kad se svi, Svemogući Bog Otac; J: kad bi po radni dan, jedan kvadrat). Ishodišna je jezična skupina v∂ u funkciji samostalnih riječi i prefiksa prešla u fonem u (S: u kojoj kući, uljeze u crkvu; J: u Neretvi, ulazilo se u crkvu, da udre). Refleks prednjega nazala *ę ima odraz e (S: Duh Sveti, Svemogući Bog, Svetotajstvu; J: prikvečer bi počelo zvonit). Stražnji nazal *ǫ i slogotvorno * redovito daju u (S: u kojoj kući bude, dijele se puku na svaku, biskupa i mučenika; J: zove se krajev put). U pojedinim je leksemima uočena vokalizacija dočetnoga -l u kategoriji gl. pridjeva radnog muškoga roda u jednini (S: blagosovio; J: zagrnio lincunon). U nekim su konsonantskim skupovima zabilježeni dvostruki ostvaraji, s provedenom distantnom disimilacijom i bez nje (S: blagosov grla, blagosovio Vas // blagoslovljen Gospodin). Atipične se konsonantske skupine ponegdje razrješuju, redukcijom prvoga člana u njima (S: dje bude Velika Misa, onda bi kogod drugi). U jednom se zapisu nalazi i prijelaz *dj u gj (S: dogju pred oltar). Protetsko j zabilježeno je u slanskom primjeru (S: jopet). Premetanjem je starojezične skupine v∂s dobiveno sv (S: na svaku kuću, svak zadovoljan, ovomu sve; J: to je bilo sve svečano). Dočetno -m u janjinskom govoru prelazi u -n na dočetku gramatičkog morfema dok se u pisanom slanskom zapisu to ne bilježi (S: sa Načelnikom ide barjacima banićskiem i Majkovskijem, a pred crkvom; J: onda se nije konopon, nego rukon, zagrnio lincunon, to pritisne kakvon kapon, s njon zabalo). Oba zapisa čuvaju fonem h (S: Duh Sveti, Vlaho uzdigne; J: svetoga Vlaha, Vlahove pjesme, iz ovih okolnih, župnih, bi hodila, na vrhu, su hodili, ako ih je bilo). Starojezična se skupina hv- čuva (S: Tebe Boga hvalimo). Delateralizacija nije u slanskom zapisu zabilježena što nije slučaj u janjinskom materijalu (S: ljubljene moći, ostala zasramljena, da bude svak zadovoljan, i ljubljenje relikvije, Blagoslovljen Gospodin Bog, kad se uljeze; J: onda je hodila učitejica).
Od morfoloških značajki navest će se nastavak -a u genitivu množine imenica (S: od 8 kelera, 150 svjećica), nastavak -ima u dativu i instrumentalu množine (S: ide barjacima, sa relikvijama), upitno-odnosna zamjenica za značenje neživo (S: što idu na školu) te arhaični genitivni oblik neodređene zamjenice (S: ne bude u crkvi ničesa). Od glagola izdvaja se infinitiv koji je apokopiran (S: treba naredit; J: treba se popravit, ondje okolica pozdravit, bi počelo zvonit).
U pogledu sintaktičkih značajki, ističe se slobodan red riječi u rečenici (S: Na Sv: Vlaha reče gvardijan misu u Matici; Do rive ondi se da blagosov govoreći...; Od rive se pjeva: Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov... do Dvora; J: Meni se to paralo na svetoga Vlaha; Na Kandaloru je u nas običaj uvijek misa popodne). U zapisima se nalaze sročni atributi u antepoziciji (S: na svaku kuću, u kojoj kući, Svemogući Bog; J: u strano zvono, pa veliko zvono, ima određen ritam, u moje djetinjstvo, svetoga Vlaha, Vlahove pjesme, jedan kvadrat, jedan kilometar, one skaline, gornja, glavna vrata, druge bande, ide sveti Vlaho) kao i sročni atributi u postpoziciji (S: ide barjacima banićskiem i Majkovskijem, Duh Sveti, Bog Izraelov; J: križa kamenoga). Broj jedan (jedno) ima različite funkcije: upotrebljava se kao kvantifikator cjeline, u značenju ʻotprilikeʼ (S: treba naredit jedno 150 svjećica) dok istovremeno označava i preciznu količinu ili mjeru (J: jedan kilometar ipo). U jednom zapisu akuzativ se javlja kao oznaka mjesta (S: kad se svi na rivu skupe). Prilog ʻnazadʼ glasi nase (J: pa vrati na nase). Instrumental društva, kao i instrumental sredstva može i ne mora imati prijedlog sa (S: dje bude Velika Misa, po Misi prečesun sa relikvijama Sv: Vlaha; Župnik sa Načelnikom ide (x) barjacima...). Prijedlog na ima različite funkcije: određuje cilj kretanja (S: dijele se puku na svaku kuću, što idu na školu), ali i mjesto radnje (S: blagosovi kako na rivi). Prijedlog po ima odrednicu količine (S: po jedna od 8 kelera?; ali kako u kojoj kući bude po veće djece, oni prime svaki po jednu) i vremena (S: po Misi prečesun, po isprošenju sv: Vlaha, po podne ne bude u crkvi ničesa). Odrednica vremena vezuje se sa značenjem ʻnakonʼ. Vremensku odrednicu ima i prijedlog na, ali sa značenjem ʻtoga danaʼ (S: Na Sv: Vlaha reče gvardijan misu u Matici; J: na Kandaloru). Posesivni je dativ prisutan (J: Meni se to paralo na svetoga Vlaha). Često je u zapisu glagol ispušten (S: To podne večernja Sv: Vlahu u naški. A na svaku blagosov grla i ljubljenje relikvije; J: Kroz sve poje procesija; Na vrhu procesije križ, barjaci). Ponekad se javljaju i bezlične konstrukcije (J: I to bi se nosilo priko mora; To je bilo to; ulazilo se u crkvu; ako ih je bilo, ako nije bilo).
Fonološka, morfološka i sintaktička analiza pokazuje kako se jezični elementi očituju u usmenim zapisima nekoga kraja i koliko je njihovo očuvanje važno za razumijevanje lokalnog govora.
Uz fonološke, morfološke i sintaktičke jezične značajke, ovaj je zapis vrijedan i sa stilističkoga gledišta46 što se vrlo često zanemaruje u jezičnim analizama. U ovom se dijelu rada iznose samo neke stilske značajke zapisa.
Oba zapisa nedvojbeno odražavaju stil usmenoga kazivanja: autori prepričavaju, odnosno prenose sadržaje koje su čuli ili doživjeli o običaju slavljenja svetoga Vlaha. Temeljna je funkcija takvoga iskaza obavijesna premda su u tekstu prisutni i elementi praktičnih uputa (S: treba naredit jedno 150 svjećica da bude svak zadovoljan; J: Treba se popravit na vrh kampanjela gdje su konopi, zanjiše se to kladivo da udre u strano zvono). Pripovijedanje je uglavnom u 3. licu, no ponegdje (u janjinskom zapisu) prisutne su i umetnute mi-forme (J: Onda se nije konopon potezalo kladivo, mi rečemo klempesalo, nego rukon; procesija ide okolo mista, mi to rečemo okolo križa...). U zapisima se pojavljuju česta ponavljanja, npr. imenica (J: da udre u strano zvono, pa veliko zvono; mi to rečemo okolo križa, dva križa, između dva križa i crkve), pridjeva (J: barjaci su dolazili iz ovih okolnih, župnih, iz ovih župnih), glagola (J: Onda je procesija išla iz crkve, išla je na ona vrata dole, i onda je išla kroz Janjinu), veznika pa, i, da (S: da i oni prime svaki po jednu, te da nebi ostala zasramljena treba naredit jedno 150 svjećica da bude svak zadovoljan; J: pa veliko zvono, malo pa srednje, pa vrati pa nase; I pjevaju se Vlahove pjesme i grličanje; i onda je išla kroz Janjinu, i onda dole prema školi), rečenica (J: To je jako teško jer se mora ima određen ritam, tempo, melodija to je jako teško jer su u moje djetinjstvo spominjali samo dva čovjeka koja su to radili). Nije rijetko ni nizanje (ili nekih značenjskih cjelina ili radnje, čina) čime je uvelike naglašena kazivačeva, odnosno autorova afektivnost (J: Na vrhu procesije križ, barjaci... onda je hodila učiteljica s djecom, ide sveti Vlaho, pa iza pop, onda ide zbor, ženske napose, muški napose; ima određen ritam, tempo, melodija).
Rečenice su često složene s čestim umetnutim zavisnim dijelovima (S: ali kako u kojoj kući bude po veće djece što idu na školu, tako i ova dogju pred oltar). Zanimljivo je i nizanje radnji i mjesta koje je stvorilo osjećaj procesije (S: Do rive ondi se da blagosov govoreći...; Od rive se pjeva... do Dvora...). Učestale su i eliptične konstrukcije (S: Kandalora iza kako se do blagosove svieće…; To podne večernja Sv: Vlahu u naški; A na svaku blagosov grla i ljubljenje relikvij; J: Kroz sve poje procesija; Na vrhu procesije križ, barjaci...).
Liturgijski kontekst zapisa potvrđuju izrazi crkvenog, obrednog diskursa (S: po isprošenju sv. Vlaha Biskupa i mučenika), kao i ponavljanje i formulaičnost blagoslova što je stvorilo sakralni, svečani ton zapisa.
Stilske značajke zapisa potvrđuju liturgijski i usmenoknjiževni kontekst te zrcale glas zapisničara ili usmenog kazivača koji, između kronološkog navođenja tijeka proslave i praktičnih napomena, prenosi duh vremena i tradiciju lokalne zajednice. Analiza također ističe povezanost jezika sa životnim i kulturnim pojavama zajednice te ulogu jezičnih struktura u oblikovanju stila i izraza, pokazujući koliko je važno očuvanje jezičnih i kulturnih specifičnosti.
Zaključak
Festa svetoga Vlaha u Dubrovniku predstavlja vrhunac kulturnog i vjerskog identiteta grada.
Ovaj rad nastao je s ciljem da se Festa i njezino značenje sagleda u širem kontekstu. Cilj je rada bio istražiti i usporediti običaje obilježavanja dana svetoga Vlaha u Dubrovniku, Slanom te dvama mjestima na poluotoku Pelješcu, Stonu i Janjini. Tom su prilikom zabilježeni i pojedini zapisi s bogatstvom jezičnih oblika koji donose novu i širu sliku o ukorijenjenosti i značaju svetoga Vlaha kao i same Feste u tradicijskoj baštini šire dubrovačke okolice.
Analiza je pokazala da, iako proslave u navedenim mjestima slijede obrazac dubrovačke feste, one ipak zadržavaju lokalne posebnosti koje svjedoče o prilagodljivosti tradicije i njezinoj dubokoj ukorijenjenosti u život zajednice. Time se potvrđuje da kult svetoga Vlaha nije ograničen samo na grad Dubrovnik već da predstavlja poveznicu koja ujedinjuje čitav prostor nekadašnje Republike; njihova vjernost svetom Vlahu učvršćuje zajedničku kulturnu i duhovnu baštinu juga Dalmacije. U tom smislu, buduća istraživanja i opisivanja Feste trebaju uključiti i ove proslave.
Slano, kao nekadašnje sjedište knežije, zadržalo je svečanu procesiju i misu, ali bez svjetovnog dijela i pompoznosti karakteristične za Dubrovnik. Ston je, uz procesiju i misu, njegovao i zabavni segment kroz plesove i lutriju, čime se približava dubrovačkom modelu, ali u manjem opsegu. Janjina, pak, pokazuje najskromniji oblik proslave, gdje se uz misu i procesiju ističe tradicija zvonjenja i pokladnih plesova, što svjedoči o povezanosti religijskog i pučkog elementa. Usporedba potvrđuje da je Dubrovnik bio središte raskoši i državotvorne simbolike, dok su okolna mjesta zadržala intimniji, lokalni karakter slavlja.
Posebnu vrijednost ovoga rada čini i lingvistička analiza zapisa i govora. Pravopisne, fonološke i morfološke značajke zabilježene u zapisima iz Slanoga i Janjine svjedoče o kontinuitetu jezičnih osobitosti, ali i o njihovim promjenama pod utjecajem povijesnih i društvenih okolnosti. Time se potvrđuje da očuvanje nematerijalne baštine nije samo pitanje rituala, nego i jezika koji ih oblikuje. Jezik je nositelj identiteta i ključni element u razumijevanju tradicije, pa njegova dokumentacija i analiza imaju jednaku važnost kao i opis samih običaja.
Ovim se radom želio istaknuti vjerski, kulturni i lingvistički značaj Feste, ali i njezino mjesto u širem kontekstu hrvatske kulturne i jezične baštine.