Ljuba i Milan Neumann: stručna i znanstvena karijera dvoje liječnika iz zagrebačke židovske obitelji

3.1. Školovanje

Ljuba je svjedodžbu o završenom osmom razredu školske godine 1917/18. stekla u Kraljevskoj ženskoj gimnaziji (nekadašnjem Ženskom liceju) kao privatna učenica, 24. lipnja 1918. godine.13 Nakon toga je 20. srpnja 1918. u Kraljevskoj prvoj realnoj gimnaziji u Zagrebu kao eksternistica položila ispit zrelosti.14

Studij medicine u Zagrebu Neumann je upisala u zimskom semestru akademske godine 1918/19.15 Pri upisu 8. listopada 1918. navela je da uživa zavičajnost u Varaždinu, a zagrebačka adresa joj je bila Frankopanska br. 2/I. U osmome semestru (ljetni 1921/22) primala je 125 dinara potpore, koju joj je dodijelila Zemaljska vlada. Nakon osam semestara odslušanih u Zagrebu upisala je deveti zimski semestar akademske godine 1922/23. u Beču.16 Ispisnicu s bečkoga sveučilišta primila je 22. ožujka 1923. i deseti semestar upisala u Zagrebu.17 Nastavila je pomagati liječnicima u Medicinskoj klinici u Zagrebu. Zbog pokazanoga dobrog poznavanja morfologije krvnih stanica, povjeren joj je jutarnji rad u priručnom laboratoriju Klinike.18 Promovirana je 31. siječnja 1924. u Zagrebu.19

3.2. Nakon studija

Završivši studij medicine, započela je staž koji je odradila u Zakladnoj bolnici u Zagrebu. Nakon staža nastavila je raditi u istoj bolnici kao sekundarna liječnica na Internom odjelu kojem je od 1922. šef bio internist Pavao Ćulumović (1868–1963).20 O njezinu pristupu Zboru liječnika Hrvatske, Slavonije i Međimurja javljeno je na mjesečnoj skupštini Zbora 28. ožujka 1924. godine.21 Pravo obavljanja privatne prakse odobreno joj je 1924. godine.22 U imenik Liječničke komore za Hrvatsku, Slavoniju i Međimurje upisana je 17. svibnja 1925. godine.23

Nastavila je surađivati s kolegama na Internoj klinici MEFZG-a. U povodu obilježavanja 50 godina rada Zbora liječnika, utemeljenog 1874, organiziran je trodnevni znanstveni skup, započet 21. listopada 1924. u dvorani Hrvatskoga sabora na Gornjem gradu. Jubileju je bio posvećen i listopadski broj Liječničkoga vjesnika, u kojem je objavljeno 16 znanstvenih rasprava na stranim jezicima. Tom su prilikom Makso Grossmann (1893–1947), tada prvi pristav Interne klinike, i Neumann predali rad »Klinische Studien zur Frage des Diabetes insipidus«, završen 1. lipnja 1924. godine.24 Uz prve znanstvene radove, Neumann se nastavila usavršivati i na stručnome polju. Na redovitoj mjesečnoj skupštini Zbora liječnika, održanoj 29. listopada 1925, obznanjeno je da je Famelova stipendija (5000 franaka) za 1925. podijeljena između Ljube Neumann i Ivana Glavana (1898–1977), dvojice asistenata u Zakladnoj bolnici u Zagrebu.25 Poput njihovih prethodnika, Glavan je izvješće o svojem boravku objavio u Liječničkome vjesniku.26 Međutim, Neumann to nije učinila niti ima obavijest o njezinu usmenom opisu boravka u Francuskoj na sastanku Internističke sekcije niti mjesečnim sastancima Zbora liječnika. Prilikom Neumannina podnošenja zahtjeva za specijalizaciju iz interne medicine, Ćulumović je, opisujući njezin rad na Internom odjelu 19. kolovoza 1927. naveo sljedeće: »gdčna dr. Ljuba Neuman je svo vrijeme od ožujka 1924. radila marljivo i često samostalno vodila odjel. Osobitu spremu pokazala je u internoj dijagnostici i terapiji te osobitu brigu za bolesnike te lijep i human saobraćaj sa bolesnicima tako da je bezuvjetno sposobna voditi jedeno interno odjeljenje«.27

Godine 1928. Neumann je otvorila privatnu ordinaciju u Masarykovoj ulici u Zagrebu. Poslije je surađivala s liječnikom Tomom Dodojom (1897–1946) u Laboratoriju za medicinske pretrage i mikrokemijske analize u Zagrebu, Marovska 27.28 Godine 1933. u listopadskome broju Liječničkoga vjesnika posvećenom 75. rođendanu kirurga Teodora Wickerhausera (1858–1946) objavljeno je 16 članaka nekadašnjih Wickerhauserovih suradnika. Među njima je bio i članak koji su napisali Vatroslav Florschütz (1879–1967), šef Kirurškoga odjela Zakladne bolnice u Zagrebu, i Neumann.29 Na sastancima Internističke sekcije Zbora liječnika 6. i 13. prosinca 1934, održanima u Zakladnoj bolnici pod predsjedanjem Ćulumovića, Neumann je prikazala sedmogodišnjeg dječaka s cistično promijenjenim bubrezima i bubrežnom insuficijencijom.30 U Liječničkome je vjesniku 1935. objavila fodjelprilog »Povećanje jetara«.31 Naslov primarije Ljuba Neumann dobila je 1937. godine. Iste je godine imenovana predstojnicom središnjega laboratorija Zakladne bolnice.32 U proljeće 1937. u časopisu Radiološki glasnik Neumann je objavila članak »Slučaj rendgen anemije«.33 Nastavila je aktivno djelovati i u radu Zbora liječnika. Bila je među potpisnica liste Akcijskoga odbora za osnutak Gastro-enterološke sekcije Zbora liječnika te je bila ubrojena među članove nove sekcije, premda nije nazočila osnivačkome sastanku održanom 22. veljače 1938. godine.34 Početkom 1941. unaprijeđena je u voditeljicu Internog odjela Zakladne bolnice.35

Slika 1. Recept izdan u Laboratoriju za medicinske pretrage i mikrokemijske analize Ljube Neumann i Tome Dodoje 11. rujna 1930. godine. Izvor: Obiteljski arhiv Tamare Gazdić-Alerić, unuke Tome Dodoje / Figure 1. Prescription issued at Ljubo Neumann and Tomo Dodoja’s Laboratory for Medical Tests and Microchemical Analyses on 11 September 1930. Source: Family archive of Tamara Gazdić-Alerić, granddaughter of Tomo Dodoja

Uspostava Nezavisne Države Hrvatske donijela je brojne poteškoće Židovima, pa i obitelji Neumann. U novim okolnostima Neumann se, već ranije pristaša marksista i simpatizerka Komunističke partije Jugoslavije, uključila u prikupljanje priloga za Crvenu pomoć.36 Prema zakonskoj odredbi o rasnoj pripadnosti te o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskoga naroda donesenih i proglašenih 30. travnja 1941. bila je, kao i druge kolegice i kolege židovske vjeroispovijesti, ispisana iz Hrvatskoga liječničkog zbora.37 Nedugo zatim je otpuštena i iz službe.38 Dana 5. srpnja 1941. navedena je u popisu liječnika Židova spremnih na odlazak u Bosnu radi sudjelovanja u akciji suzbijanja endemskoga sifilisa.39 Cijelu su akciju slanja židovskih liječnika u Bosnu osmislili i koordinirali dermatovenerolog Ante Vuletić (1899–1977) u Zagrebu i epidemiolog Stanko Sielski (1891–1958) u Banjoj Luci radi spašavanja židovskih liječnika u NDH. Neumann je bila upućena u Gornji Vakuf, odakle je potajno partizanima slala sanitetski materijal. U lipnju 1942. uključila se u partizanski sanitet, stupivši u Krajišku brigadu. Potom je povučena u Centralnu bolnicu Sanitetskoga odjeljenja Vrhovnoga štaba u kojoj je vodila Interni odjel. Organizirala je klinički laboratorij i vodila tečajeve za bolničare. Neumann je i sama bolovala od trbušnoga tifusa, a poslije i od pjegavca. Teško je sa sigurnošću točno reći gdje i kako je preminula. Zna se samo da je preminula 1943. godine. Novosel navodi da je teško ranjena u glavu prilikom Pete neprijateljske ofenzive, poznatije kao Bitka na Sutjesci, koja se odvila između 15. svibnja i 16. lipnja 1943. godine.40 Blau navodi kako je umrla od pjegavca u kolovozu 1943. godine.41 Dugački, kao i Blau, navodi isti uzrok smrti, no ističe kako je Neumann umrla od posljedica tifusa početkom 1943. godine.42 Ime joj se nalazilo na spomen-ploči liječnicima palim u narodnooslobodilačkoj borbi 1941–45. u Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu.

4.1. Školovanje

Milan Neumann završio je školske godine 1911/12. s odlikom prvi razred u Kraljevskoj realnoj gimnaziji u Zagrebu.43 U istoj je školi upisan školske godine 1912/13. u drugi razred, a u drugom polugodištu, nakon odvajanja novouspostavljene Kraljevske druge realne gimnazije, koja je počela funkcionirati kao zasebna ustanova, ostao je u Kr. prvoj realnoj gimnazije i završio drugi razred.44 Školske godine 1914/15. bio je u IV.b razredu (realno-gimnazijski odjel) u Kraljevskoj drugoj realnoj gimnaziji, u kojoj će ostati do školske godine 1918/19, u kojoj je završio osmi razred (realno-gimnazijski odjel).45 Tijekom 1918. pristupio je Hrvatskom prirodoslovnom društvu u Zagrebu.46 Ispit zrelosti položio je u Kraljevskoj drugoj gimnaziji u ljetnom roku 24. lipnja 1919. godine.47

Pri izboru studija slijedio je stariju sestru, medicinu u Zagrebu upisao je u zimskom semestru akademske godine 1919/20.48 Za očevo zanimanje naveo je da je trgovac kožom. Cijeli je studij proveo u Zagrebu, stanujući u Frankopanskoj 2. Nije primao stipendiju niti potporu. Bio je među studentima koji su pomagali u Internoj klinici.49 Promoviran je 14. veljače 1925. godine.50

Slika 2. Prijepis diplome Milana Neumanna. Izvor: diploma, kutija 365, HR-HDA-890, zbirka personalnih spisa, zdravstvo, Neumann Milan / Figure 2. Transcript of Milan Neumann’s diploma. Source: diploma, box 365, HR-HDA-890, collection of personnel files, healthcare, Neumann

4.2. Nakon studija

Neuman je stažirao na odjelima Zakladne bolnice u Zagrebu od 18. lipnja 1925. do 16. kolovoza 1926. godine.51 Vojni je rok odslužio i ispit za čin rezervnoga sanitetskog poručnika položio već 23. studenoga 1925. godine.52 Po završenom liječničkom stažu postavljen je za liječnika na Internom odjelu Zakladne bolnice, prema preporuci Inspektorata Ministarstva u Zagrebu od 6. kolovoza 1926, u svrhu specijalizacije. Od listopada 1926. specijalizirao je rendgenologiju u Rendgenološkom odjelu Zakladne bolnice u Zagrebu koji je od 1918. vodio Laza Popović (1877–1945), izvanredni profesor radiologije na MEFZG-u od 1921. godine.53 Neuman je pravo obavljanja privatne prakse dobio 24. ožujka 1927. godine.54 U imenik Liječničke komore upisan je u srpnju 1927. godine.55 U ožujku 1928. na sastanku Rendgenološkoga društva u Zagrebu posvećenom holecistografiji Neumann je govorio o peroralnoj holecistografiji, što je poslije proširio u pregledni članak o motilitetu žučnoga mjehura.56 Ovo predavanje spominje Josip Vlahović u članku »Rad Centralnog rendgenološkog instituta Medicinskog fakulteta«.57 Ocjenjujući Neumannov rad, Popović je 20. listopada 1928. napisao: »vrlo vrijedan, sposoban i valjan u struci i u odnosu s bolesnicima; stekao je sigurno i temeljito poznavanje struke, pokazao mnogo ambicija i ljubavi za rad; sudjelovao aktivno u svim pitanjima struke; smatrao sam i smatram ga potpuno sposobnim za samostalno vođenje Rendgenološkog odjela i najveće naše bolnice tako da je kroz dulje vrijeme i mene zamjenjivao samostalno i uspješno vodeći Odjel; uz veliko medicinsko znanje ističem i njegove ljudske osobine«.58

Neumann je opisom svoga prvog bolesnika s hipertrofičnom osteopatijom obilježio četiri desetljeća otkako su taj klinički sindrom gotovo istodobno, ali neovisno, 1889. opisali Pierre Marie (1853–1940) i Eugen Bamberger (1857–1932). Tekst je je stigao uredništvu Liječničkoga vjesnika 27. veljače 1929. i postao prva Neumannova publikacija objavljena u lipnju te godine.59 Naziv specijalista za rendgenologiju odobren mu je 27. srpnja 1929. godine.60 Prilikom otvaranja Merkurova sanatorija u Zagrebu 5. siječnja 1930. Neumann je postavljen za šefa Rendgenološkoga kabineta. Uz dijagnostiku, na Odjelu se provodilo i liječenje električnom strujom (galvanizacija, faradizacija) te transformiranom strujom i zrakama (dijatermija, kremeno svjetlo i rendgenoterapija).61

Neumannov članak »Rendgenološki nalaz« objavljen je u broju Liječničkoga vjesnika posvećenom pedesetom rođendanu i 25. godišnjici rada šefa Kirurškoga odjela Zakladne bolnice Antuna Gottlieba (1880–1967).62 Većinu radova napisali su suradnici sa slavljenikova odjela, a Neumann je, uz Grossmanna, bio gost u tome broju. Početkom 1932. Neumann je otvorio privatnu ordinaciju u Mesničkoj ulici u Zagrebu.63 Nakon što je 22. travnja 1932. odlučeno dograditi i proširiti Sanatorij, za stručno mišljenje, uz Neumanna, konzultirani su još Grossmann, Vrbanić i Gottlieb.64 U Merkurovu vjesniku Neumann je u lipnju 1932. objavio članak pod naslovom »Trideset i šest godina röntgenologije«.65

Bio je član Akcijskoga odbora za osnutak Sekcije Zbora liječnika za radiologiju, elektrologiju, fizikalnu terapiju i klimato-balneologiju i njezin član od osnutka 16. listopada 1936, premda nije nazočio Osnivačkoj skupštini.66 Već sutradan, 17. listopada 1936, na prvome sastanku Sekcije posvećenom ultrakratkim valovima Neumann je izvijestio o vlastitim iskustvima primjene kratkih i ultrakratkih valova, najavivši i članak o tome.67 Iako se uključivao u akcije Zbora liječnika, Neumann je u ovu organizaciju pristupio tek u studenom 1936. godine.68 Na sastanku Elektro-radiološke sekcije 13. travnja 1937. održao je predavanje »Koštane ciste i tumori golemih stanica (ostitis fibrosa localisata)«.69 Tijekom 1937. posjetio je radi usavršavanja Francusku i Italiju, gdje je razgledao rendgenološke odjele u Parizu i Milanu.70 Bio je potpisnik liste Akcijskoga odbora za osnutak Gastroenterološke sekcije Zbora liječnika i ubrojen među članove nove sekcije, premda nije nazočio osnivačkom sastanku 22. veljače 1938. godine.71 Na sastanku Elektro-radiološke sekcije 14. lipnja 1938. Neumann je sudjelovao prilogom pod naslovom »Iz kazuistike«.72 Potom je 13. prosinca 1938. govorio o regionalnom ileitisu te u suradnji s asistentom Kirurškoga odjela Sanatorija Merkur Antom Valečićem (1905–1989) objavio u ožujku 1939. članak »Ileitis regionalis«, u kojem su opisali trojicu bolesnika s Crohnovom bolesti te se zalagali za suradnju internista, kirurga i rendgenologa.73 Neumann je pisao i o radu svoga odjela, među najvećima u Jugoslaviji, te jedinom koji je imao rendgen aparat Tridoros 6-ventilni na kojemu su 1939. obradili 14 544 bolesnika.74

Prema zabilješci na zagrebačkom groblju Mirogoj Neumann je umro 5. travnja 1941. te je pokopan uz majku Charlottu Neumann. U Liječničkome vjesniku objavljeno je da je umro 6. svibnja 1941. u dobi od 40 godina.75 Na redovitom sastanku 18. prosinca 1945. Rendgenološko-radiološke sekcije Zbora liječnika Karlo Strohal (1910–1988) komemorirao je Milana Neumanna.76