Ostalo
Bibliografski rad Ivana Franje Jukića i kraj kulturne povijesti. Bibliografije kao izvor za povijest knjige i kulturnu povijest
Slavko Harni
; National and university library, Zagreb
Sažetak
Prije 150 godina umro je bosanski franjevac Ivan Franjo Jukić (1818. — 1857.), jedan od najvažnijih kulturnih pregalaca u 19. stoljeću u Bosni i Hercegovini. U teškim uvjetima osmanske okupacije Bosne i Hercegovine on je razvio vrlo raznoliku kulturnu djelatnost. Među ostalim, istraživao je kulturnu svjetovnu povijest Bosne i Hercegovine, a napose spisateljski rad svojih franjevačkih prethodnika koji su pastoralno djelovali tijekom povijesti na cijelom hrvatskom kulturnom prostoru, a u nekim razdobljima i šire. Propovijedajući na narodnom jeziku oni su dali golem prinos standardizaciji hrvatskoga jezika i razvoju i uporabi bosanice kao specifično hrvatskoga ćirilskoga pisma. Jukić je jedan od prvih, ako ne i prvi od hrvatskih proučavatelja toga pisma. Proučavanje pisma bilo mu je povodom za skupljanje i bibliografsko opisivanje knjiga na tome pismu, ali i na latinici. Tako je nastala jezgra njegova teksta Književnost bosanska koji je zapravo opća bibliografija Bosne i Hercegovine, a prva koja kao kriterij uzima svjetovne, a ne redovničke granice Bosne. Tekst je objavljen u dva nastavka u „Bosanskom prijatelju” prvom književnom časopisu Bosne i Hercegovine, koji je pokrenuo i uređivao sam Jukić.
U povodu obljetnice želi se u prilogu koji slijedi podastrijeti uvid u rezultate istraživanja toga Jukićeva teksta u stručnobibliografskom i kulturnopovijesnom smislu. U stručnobibliografskom smislu promatra se bibliografski ustroj, bibliografski opis te kriteriji za odabir građe. Stručna obilježja bibliografije analiziraju se integrirana u kulturnopovijesni kontekst u sinkronijskom i dijakronijskom smislu. Primijenjena metoda kontekstualne bibliografske analize omogućila je tematiziranje nekih manje poznatih Jukićevih stajališta relevantnih za pitanja kriterija pri odabiru građe u nacionalnoj retrospektivnoj bibliografiji.
Potreba kulturnopovijesnoga pristupa proizlazi osobito iz toga što je Jukić bio oduševljeni pristaša ilirskoga pokreta. Taj je pokret promovirao južnoslavensko zajedništvo nazivajući južne Slavene Ilirima i smatrajući ih načelno jednim narodom koji govori jednim jezikom, a pokazivao je izrazito zanimanje za bibliografski rad. Trag takvih stajališta vodi do izvora u njemačkome romantizmu, koji jedinstvo razjedinjenih njemačkih zemalja vidi u zajedničkom jeziku te promovira primat kulturnoga u odnosu na političko. U Nijemaca je to ujedinjenje uspjelo, a politička zbilja, djelomice i posredovanjem krvavih ratova, grubo je posvjedočila neuspjehu ilirske, pa i kasnije južnoslavenske ideje. Ta je činjenica u znatnoj mjeri usmjerila istraživanje. Napose se to pokazuje problemom u pitanjima kriterija za odabir bibliografske građe.
Jukić je polazeći očito od ilirskoga razumijevanja regionalnoga, ne samo prihvatio poistovjećivanja Ilira i južnih Slavena već i postulirao Bošnjake kao „slavni narod ilirski” ne samo teritorijalno već i etnički (rodoslovno). Proučavatelji kulturne i političke povijesti Bosne nisu prihvatili Jukićeve argumente, a kulturnopovijesni procesi krenuli su smjerom koji sam Jukić ne bi očekivao. Konzekvenca osmanskoga osvajanja Bosne bila je naime prožimanje konfesionalnoga i nacionalnoga. Tako se dogodilo da se Jukić kao katolik smatra hrvatskim kulturnim djelatnikom, pa po tome i bibliografom i pripadnikom hrvatskoga naroda, iako teritorijalno pripada Bosni i Hercegovini i također je kulturnim djelatnikom te države. Stručnobibliografska analiza čini središnji dio priloga koji slijedi. Metodološki ju s jedne strane uokviruje, bibliografiji imanentni, moderni kulturnopovijesni kontekst,
dok se s druge, potaknuta Jukićevim ilirskim konstruktom, promatra kratko i u svjetlu postmodernoga kulturnopovijesnoga konstruktivizma.
Ključne riječi
Hrčak ID:
37146
URI
Datum izdavanja:
16.4.2009.
Posjeta: 3.512 *