Izvorni znanstveni članak
Evangelistarivm u Španjolskoj i španjolski Evangelistario iz 1655.
Francisco Javier Juez Gálvez
; Universidad Complutense, Madrid
Sažetak
1. U hispanskom je svijetu Marulićev Evanđelistar uvijek bio u sjeni Institucije: kad se kod raznih autora navodi Marul(l)us, Marul(l)o, ili u skraćenom obliku Marul./Mar., čitateljima je uvijek bilo jasno da se radi o Marulićevoj Instituciji.
U mnogo rjeđim slučajevima, kada se Evanđelistar kod Marulićevih španjolskih štovatelja uopće spominje, gotovo uvijek dolazi nakon Institucije, npr. u katalogu knjižnice bibliofila Hernanda Colóna (1488-1539), u popisu preporučenog štiva humanista Juana Lorenza Palmirena (1524-1579) ili u »Bogatoj knjižnici« kralja Filipa II. (1549-1580).
U vrlo se rijetkim slučajevima Evanđelistar pojavljuje bez Institucije, kao zasebno djelo: postoje svjedočanstva o tome kako je caru Karlu V. (1500-1558) bio pobožnim, odnosno zabavnim štivom u bolesti i osami tijekom posljednjih godina života u samostanu Yuste (Cáceres); osim toga, to se Marulićevo djelo zatječe 1570-ih godina u razim knjižnicama, kako privatnim (kod svećenika iz Mallorce Miquela Llebrésa, kod toledskog diplomata Cristóbala de Salazara), tako i javnim (u Kolegiju sv. Katerine Sveučilišta u Toledu).
Relativna se rijetkost Evanđelistara odražava i u katalozima španjolskih knjižnica, gdje broj danas postojećih primjeraka Institucije gotovo dvostruko nadmašuje broj primjeraka Evanđelistara; no ipak, prisutan je u nezanemarivu broju i u raznim izdanjima.
2. Španjolski prijevod Evanđelistara i Pedeset priča objavljen je – s obzirom na ono što znamo o europskoj recepciji Marulićeva opusa – razmjerno kasno, u jednom svesku, u Madridu 1655. godine. Oba je djela preveo prezbiter, licenciado, Bartolomé Fernández de Revenga, rođen u gradiću Siruela (Badajoz), gdje je živio i bio nastavnik gramatike; posvetio ga je grofici od Siruele, gospođi Ani Maríji de Velasco y de la Cueva († 1680).
Do devedesetih godina 20. stoljeća bio je poznat samo jedan primjerak toga izdanja, o kojemu se znalo samo to da se čuva u Španjolskoj nacionalnoj knjižnici (BNE) u Madridu. Ipak, uspjelo nam je u španjolskim knjižnicama pronaći još pet primjeraka španjolskog Evanđelistara, pa se broj poznatih primjeraka povećava na ukupno šest. Time ovo izdanje prestaje biti izrazitom i neobjašnjivom rijetkošću, a ujedno se uspostavlja ravnomjernija distribucija naklade u baroknoj Španjolskoj. Dva se od tih novootkrivenih primjeraka i danas čuvaju u mjestu izdanja, Madridu (u Španjolskoj kraljevskoj akademiji i na Komplutskom sveučilištu, ovaj drugi vjerojatno iz isusovačkoga Carskog kolegija), jedan je u aragonskome gradu Huesca (potječe od Bosih karmelićana), drugi u andaluzijskoj Sevilli, treći u mediteranskoj Valenciji (iz privatne knjižnice markiza de Dos Aguas). Također su pronađeni podatci o dvama izgubljenim primjercima koji su se nalazili u privatnim knjižnicama: jedan je zabilježen u posmrtnom inventaru (1680.) grofice od Siruele, naslovljenice španjolskoga prijevoda Evanđelistara, a drugi u inventaru knjižnice kapelana Lorenza de Urruele (knjižnicu je kapelan oporučno ostavio stolnoj crkvi svojega rodnoga grada Calahorra [La Rioja], no ona najvjerojatnije nije stigla onamo, nego je 1708. prodana u Madridu).
Isto tako, pronašli smo tragove recepcije španjolskoga prijevoda Marulićeva Evanđelistara u španjolskim raspravama o pobožnoj retorici: istaknuti valencijski prosvjetitelj Gregorio Mayáns y Siscar (1699-1781) u drugome, posmrtnom izdanju (1786) svojega El Orador Christiano (prvo izdanje: 1733), uvrštava Marulića u autore propovjedničke uzore i hvali elegantan španjolski prijevod njegova djela. Antonio Bravo y Tudela († 1891) u drugome svesku svoje Historia de la elocuencia cristiana (1865) prenosi riječi Gregorija Mayánsa, kojemu je pak kao izvor poslužio upravo predgovor španjolskoga prijevoda Evanđelistara iz 1655.
Ključne riječi
Španjolska recepcija Marka Marulića: Evangelistarium i španjolski Evangelistario
Hrčak ID:
51710
URI
Datum izdavanja:
22.4.2010.
Posjeta: 1.717 *