Conference paper
ČOVJEK I PRIRODA U SVJETSKIM RELIGIJAMA
Miroslav Artić
Abstract
Autor u članku želi pokazati odnos između čovjeka i prirode u svjetskim religijama. U tom prikazu polazi se od religijskih predaja o počecima svijeta i čovjeka u hinduizmu, budizmu, židovstvu, kršćanstvu i islamu. Prvim čovjekovim grijehom ozbiljno je narušena ravnoteža odnosa između čovjeka i prirode. Neodgovornim djelovanjem svakodnevno se razara svijet te je i sam život dovoden u opasnost. Prema religijskim tradicijama u početku je vladalo jedinstvo i sklad među svim stvore¬njima. Tom prvobitnom rajskom stanju čovjek i danas teži.
Navedene religije nude cjelovita rješenja za prevladavanje ekološke krize. U hinduizmu se osobito ističe put ljubavi bhakti–marga i moralno djelovanje karma–marga. Budizam za postignuće jedinstva i sklada cjele prirode zahtijeva od čovjeka da nadvlada vlastitu sebičnost. Židovska starozavjetna tradicija želi posvjestiti izvorno shvaćanje ključnih biblijskih izraza podložiti i vladati. 'Podložiti' znači obrađivati zemlju i njegovati je na obostranu sreću i zadovoljstvo, a 'vladati' treba tako da se maksimalno čuva i štiti život. Isus u Novom zavjetu primjerom čovjeku svjedoči kako treba dosljedno ustrajati na odricanju od navezanosti na prirodne resurse, tj. na prirodu. Islam čovjeka smatra odgovornim za sudbinu Alahovog stvorenja. Zato on mora posebnu pozornost usmjeriti na svoje djelovanje. Da bi tim putem sigurno kročio, preporuča mu se post kao izvanredno i djelotvorno sredstvo samodiscipliniranja jer samo se tako može uspostaviti ispravan i uravnotežen odnos prema prirodi.
Ova rješenja koja pružaju religije, temelj su za korjenite promjene odnosa između čovjeka i prirode.
Keywords
budizam; duhovne vrednote; ekologija duha; globalna ekološka svijest; hindu¬izam; integracija stvarnosti; islam; kršćanstvo; prava prirode; priroda; ravnoteža; religije; religijska ekologija; slika Božja; stvaranje; stvorenje; znanje; židovstvo
Hrčak ID:
141714
URI
Publication date:
15.1.2000.
Visits: 3.761 *