Knjiga Tobijaša Ignaca Kristijanovića – komunikacijski aspekti biblijskog prijevoda

1. Kristijanovićev prijevod Svetoga pisma na kajkavski književni jezik

Bitno mjesto u hrvatskoj kulturi zauzima bogata i raznolika biblijsko-prevoditeljska baština. Ipak, neki njezini dijelovi, ponajprije književnokajkavski prijevodi Biblije, još su uvijek veoma slabo istraženi. Dijelove Biblije prevedene na kajkavski književni jezik tijekom 17., 18. i 19. st. nalazimo u brojnim lekcionarima1, a zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac2 potaknuo je projekt izradbe cjelovitoga književnokajkavskog prijevoda Biblije. Dvadesetak godina nakon propasti toga Vrhovčeva projekta, prevođenja Svetoga pisma na kajkavski književni jezik prihvaća se Ignac Kristijanović (31. VII. 1796. – 16. V. 1884.), svećenik, vjerski pisac, pučki prosvjetitelj, slovničar i borac za kajkavski književni jezik i grafiju.3 Čitavo se Kristijanovićevo djelovanje kretalo u tri smjera: pastoralni rad (objavljuje molitvenike, lekcionare, zbirke propovijedi), prosvjetiteljski rad (od 1834. do 1850. uređuje najbogatiji i najčitaniji kajkavski kalendar Danicu zagrebečku) i rad na očuvanju kajkavskoga književnog jezika.4 Odlukom da prevede Bibliju na kajkavski književni jezik on objedinjuje ta tri smjera djelovanja: cilj mu je nepismenom ili slabopismenom puku s područja sjeverozapadne Hrvatske kao i njegovim pastirima, mahom slaboobrazovanim seoskim župnicima, pružiti Božju riječ na vlastitom jeziku preko prijevoda koji mu je shvatljiv. Upravo činjenicu da je preveo gotovo čitavo Sveto pismo Kristijanović u svojem programskom članku Nekaj o horvatskem jeziku iznosi kao dokaz zrelosti i izgrađenosti kajkavskoga književnoga jezika5: „Kaj se pako dotikava siromaštva rečih horvatskoga jezika, morebiti ni tak čisto siromažek i neprikladen da se vu njem vre sada za podvučenje i horvatskoga puka ne bi mogel ispisavati potrebne knjige kak to svedoče po meni vre do sad vu horvatskem jeziku ispisane i izopčene knjige, kak takaj celo Novoga zakona, velika pako stran Staroga zakona Sveto pismo vu naš materinski jezik prenešeno i koje ja do sada, zvun nekojeh samo knjig, jedino zbog pomenjkanja stroškov van dati nesem bil moguč.“6

Osim spomenutih motiva na Kristijanovićevu odluku da se prihvati tako izazovne zadaće utjecali su i njegovi suvremenici: Tomaš Mikloušić i Jernej Bartolomej Kopitar. Poznato je da su Kristijanović i Mikloušić bili obiteljski povezani, da je Mikloušić odigrao važnu ulogu u nećakovu životu i na njega utjecao u više aspekata.7 Mikloušić je sudjelovao u prevođenju Vrhovčeve Biblije, a potkraj njegova života, nakon neuspjeha s „grupom šestorice“, Vrhovac ga je odabrao da sam prevede Bibliju na kajkavski.8 Međutim, zbog Vrhovčeve smrti plan je propao. Nije poznato je li Mikloušić uspio što prevesti, no Kristijanović je naslijedio njegovu knjižnicu sa svim rukopisima i njima se nerijetko služio u svojem radu. O. Šojat smatra da se Kristijanović bacio na prevođenje Svetoga pisma jer je htio izvršiti „zadatak koji je bio postavljen pred Mikloušića, pa da tako oda počast sjeni čovjeka kojega je toliko cijenio“; osim toga htio je doskočiti željama Crkve i zadovoljiti svoju unutarnju potrebu.9

Druga osoba, za koju se može pretpostaviti da je poticajno djelovala na Kristijanovićevu odluku, jest Kopitar, s kojim se Kristijanović od 1831. do 1841. dopisivao razmjenjujući promišljanja o jeziku i jezičnoj politici, ponajprije o Ljudevitu Gaju i ilircima.10 U tim se pismima Kopitar11 opetovano žali što kajkavci još nemaju prijevod Biblije. Primjerice u pismu od 10. lipnja 1831.:

„Und mir selbst (wiewohl ich ein Krainer, unda daher nach der sonstigen Regel eher schadenfroher Nachbar, als ein betrübter theilnehmer seyn könnte) ist von höheren Standpunkte des allgemeinen Slawisten leid um diesen Euern Mangel; und zwar um wo mehr, da ich einerseits Euerem Dialect für den geraden Descendenten von St. Cyrills Sprache saeculi IX, übrigens auch an sich für einen der reinsten, und in meditullio Slavico unverdorbensten halte, und aderseits weiss, dasss z. B. von seligen Canonicus Karolya ganz gewiss ein vollständiges N. Testament, wo nicht die ganze Bibel, druckfertig hinterlassen worden ist.

Ist denn gar keine Hoffnung vorhanden, dass diese Übersetzung gedruckt werde? Es braucht dazu kein Mäcenas gesucht zu werden, der nächste beste Buchdrucker soll sie ankündigen und an Pränumeranten, und noch mehreren Abnehmern der wircklich fertigen Bibel wir es nicht fehlen.“12

Također u više pisama Kopitar potiče Kristijanovića da se sam prihvati toga posla. No Kristijanović nije objavio cjeloviti prijevod Biblije. Odlomke nalazimo u njegovim izdanjima lekcionara Čtejenja i evangelijumi,13 a pojedine biblijske knjige od 1839. tiskao je i u Danici zagrebečkoj. U kasnijim godištima Danice biblijski su prilozi sve češći, što O. Šojat14 objašnjava smanjenjem broja suradnika i pristaša zbog rasplamsavanja ilirskoga pokreta. Percan pak pretpostavlja da je Kristijanović „posegnuo za odlomcima iz Svetoga pisma u nedostatku drukčijih priloga za svoj kalendar. Valjalo bi međutim ispitati koliko je on, naime, tim učestalim prilozima htio zainteresirati javnost za svoje prevodilačko djelo – i možda naći mecenu koji bi mu pomogao da dovrši prijevod i da ga objavi! On sam u Danici godine 1848. piše kako nije objavio sve što je imao prevedeno „jedino zbog pomenjkanja stroškov“ (str. 117)“.15 Skloni smo vjerovati da su obje pretpostavke donekle točne.

2. Knjiga Tobijaša iz Svetoga pisma Staroga zakona na horvatski prenešena

Kristijanović, dakle, biblijske prijevode u Danici zagrebečkoj objavljuje od 1839. do 1850. Počinje s odlomcima iz Reči mudrosti Šalamona kralja i iz Reči mudrosti Ježuša sina Sirakovoga ( Danica zagrebečka za 1839. i 1840.)16, što je za samoga čitatelja manje zahtjevan odabir od cjelovite biblijske knjige, a uklapa se i u Kristijanovićeva prosvjetiteljska nastojanja, kao i općenito u sadržaj Danice čijim su stalnim dijelom mudre izreke i narodne poslovice. Kristijanović bira samo „pedagoške“ mudre izreke17 kojima se, primjerice, podučava da valja pomagati siromašnima i kako se odnositi prema roditeljima, što su poruke koje nalazimo i u prvoj cjelovitoj biblijskoj knjizi koju tiska, u Knjigi Tobijaša.18

Zanimljivo je pitanje zašto je Kristijanović kao prvu cjelovitu biblijsku knjigu odlučio objaviti upravo onu o Tobiji. Na rješenje nas navodi odlomak iz Kopitarova pisma Kristijanoviću od 8. lipnja 1838. Kopitar, naime, potiče Kristijanovića, ako već nema financijskih sredstava za tiskanje čitave Biblije, neka objavi barem pojedine odlomke i tako privuče čitatelje i mecene:

„Ihr Cyclus von Volksbüchern ist ganz gut und namentlich der Kalender und das neue Testament hauptsächlich. Eine gute biblische Geschichte wäre vielleicht noch vor dem neuen Testament zu geben. Man gebe den Leuten nur gute Sachen, so werden sie gerne lesen.“19

Objavljivanjem Knjige o Tobijašu Kristijanović u potpunosti slijedi Kopitarev savjet: riječ je o starozavjetnoj priči koja je, pretpostavljamo, recipijentima Danice zagrebačke bila manje poznata od novozavjetnih knjiga i koja je nadasve zanimljiva, pa čak i napeta. Priča o Tobiji smatra se jednom od najpoznatijih pobožnih romansa biblijske književnosti, a u literaturi se već isticalo da ima zajedničkih crta s antičkim grčkim romanom: to je priča o dvoje mladih, Tobiji i Sari, koji nakon mnogo prepreka nalaze put jedno do drugoga, vjenčaju se i imaju mnogo djece. Do sretnoga kraja Tobija i Sara suočavaju se s raznim preprekama, u priči se javljaju anđeo Rafael koji pomaže Tobiji, i demon Asmodej, koji je opsjeo Saru. Istodobno priča sadrži i mnoge moralne pouke: od odgovornoga baratanjem novcem, poštivanja i slušanja roditelja, bračne čednosti do toga da i u teškim uvjetima valja živjeti po običajima svoje vjere i činiti djela milosrđa. Cijela je priča o Tobiji, Tobijašu, prožeta prenesenim značenjima o braku, obitelji i samoizgradnji.20 Zanimljivo je da u sljedećem broju Danice zagrebečke, onome za godinu 1846., Kristijanović ponovno objavljuje deuterokanonsku knjigu, zabavnu i poučnu u isto vrijeme. Riječ je o priči o Juditi.

3. Obilježja Kristijanovićeva prijevoda

U oblikovanju Kristijanovićeva prijevoda presudna je uloga recipijenta.21 Iz podataka prema kojima je krajem 18. i početkom 19. st. na selu živjelo ukupno 85 % stanovništva hrvatskih zemalja,22 a oko 1869. godine oko 80,4 % stanovništva starijeg od šest godina bilo nepismeno,23 razvidno je o kakvoj se strukturi recipijenata radi: riječ je o širokoj čitateljskoj, a u velikoj mjeri i slušateljskoj publici24 koja je slabopismena ili polupismena. Za Kristijanovićev prijevod u velikoj mjeri vrijede zaključci J. Tomašić25 o ulozi recipijenata u pučkoj književnosti. Autorica ističe da pučka književnost ima jasnu predodžbu svojega čitatelja, njegovih želja, potreba, ali i mogućnosti te mu nudi sadržaj oblikovan na njemu prihvatljiv način. Kristijanović je bio pastoralac, pučki prosvjetitelj koji je život puka upoznao iz prve ruke, pa svoj prijevod oblikuje i prilagođava njemu.

Naime, od početaka prevođenja Biblije (prevođenja Septuaginte s hebrejskoga na grčki od 3. do 2. st. pr. Kr.) javljaju se dva temeljna, oprečna načela prevođenja biblijskih tekstova: verbum e verbo ili sensus de sensu, pri čemu je prevladavanje jednoga ili drugoga ovisilo o čimbenicima kao što su sam prevoditelj, jezična politika crkvenoga reda kojem prevoditelj pripada ili jezična politika općenito26. Krajem 20. st. u traduktologiji dolazi do „kulturalnoga obrata“ pa se novije traduktološke teorije – pomaknuvši svoj interes s gramatičkoga i leksičkoga poznavanja ishodišnoga i ciljnoga jezika na poznavanje kulturnoga, povijesnoga i društvenoga konteksta nastanka prijevoda kao i recipijenta prijevoda – sve više usmjeravaju prema komunikativnosti i funkcionalnosti prijevoda.27 Takvo pomicanje težišta odrazilo se i na biblijsku traduktologiju28 koja osvješćuje da prevođenje Svetoga pisma nije samo prevođenje teksta već prenošenje poruke izrečene u kulturi i civilizaciji udaljenoj tisućama godina i tisućama kilometara,29 pa se pozornost počinje posvećivati dojmu koji će Božja riječ ostaviti na čitatelja. Doživljaj čitatelja u središtu je, dakle, tzv. dinamičnih, komunikativnih ili funkcionalnih prijevoda Biblije.30 U tome kontekstu Berger i Nord31 ističu da prevoditi znači prenijeti ishodišni tekst u ciljni jezik i kulturu tako da je ciljni tekst za primatelje u njihovoj situaciji i kulturi koherentan. Komunikativan prijevod znači da se osim osobitosti ishodišne civilizacije uvažava i kulturološki, sociološki i antropološki kontekst recipijenata.

Kristijanović, međutim, svoj prijevod oblikuje daleko prije traduktološkoga obrata, u vrijeme kada je glavna briga Katoličke Crkve bila da se biblijski tekst što vjernije prenese na drugi jezik, što znači da nije smio zadirati u sam tekst. Stoga komunikativnost svojega prijevoda, približenoga recipijentima, postiže uporabom paratekstnih elemenata. G. Genette32 paratekst razumijeva kao „nedefiniranu zonu“ između glavnoga teksta i konteksta, odnosno kao tekstove smještene na rubnim dijelovima izdanja, tekstove na pragu. Paratekst obaseže mnogostruke oblike i pojavnosti, heterogene skupine praksa, diskursa različitih vrsta koji se ovisno o književnom razdoblju, kulturi, žanru, autoru, djelu i ediciji stalno mijenjaju. Bilješke uz tekst također spadaju u paratekstne elemente. Genette33 napominje da je čitateljima pušteno na volju žele li čitati pojedine paratekstne elemente, što znači da čitatelj s jedne strane odlučuje o količini truda koju je voljan uložiti u iščitavanje teksta,34 a s druge da čitatelji, ovisno o strategijama (ne)čitanja bilježaka, percipiraju različite tekstove. U tom je kontekstu čitanje teksta popraćenoga bilješkama slično čitanju hiperteksta.

U Knjigi Tobijaša paratekstni elementi locirani su na dno stranice na kojoj se nalazi dio teksta na koji se odnose. Naime, u Kristijanovićevim svetopisamskim prijevodima lokacija bilježaka varira,35 što u većoj ili manjoj mjeri otežava čitanje teksta, odnosno iziskuje veći ili manji angažman od čitatelja. Genette36 ističe da za paratekst nije bitno pitanje njegove estetike, već njegova funkcionalnost, što vrijedi i za Kristijanovićeve bilješke: one su osmišljene da služe recipijentu i olakšavaju mu razumijevanje teksta, pa mu se prevoditelj prilagođava i sadržajem i stilom bilježaka. Stoga u njima nalazimo najrazličitije vrste podataka. Od dviju spomenutih skupina recipijenata, dio bilježaka namijenjen je ponajprije svećenicima, dok su ostale osmišljene za sve recipijente. U prvu skupinu spadaju bilješke kojima se upućuje na odgovarajuće mjesto iz Biblije, primjerice, redak iz Knjige Tobijaša koji glasi:

Tak da je on tretje leto37novakom vu veri i tuđinam vsu desetinu podeljuval.38

bilješka: V. 5. Moj 14, 28. 29. (DZ39 1845: 36)

Bilješka naglašava biblijsku utemeljenost Tobijine pobožnosti koja je sržni dio njegova ethosa. Isto vrijedi i za bilješke kojima se upućuje na mjesto u prijevodu i mjesto u Svetome pismu. Primjerice:

I on prime svoje kčere desnu ruku, položi nju vu desnu ruku Tobijaša i reče: „Bog Abrahama, Bog Izaka i Bog Jakopa naj bude z vami i on naj vas skup zveže i nad vami naj ispuni svoj blagoslov.“

bilješka: Vidi gore 6, 22, 1. Moj 1, 28. (DZ 1845: 56)

Nakana je autora da se upućivanjem na Izakov blagoslov Jakova naglasi dubina i značaj pojma blagoslova. U ostalim bilješkama nalazimo podatke i objašnjenja kojima se recipijentima nastoji približiti kulturu u kojoj je nastala priča o Tobiji. Takvim se postupanjem Kristijanović pokazuje kao biblijski prevoditelj daleko ispred svojega vremena. Naime, smjernice Vatikana o prevođenju Biblije40 u svojem trećem dijelu navode načine pomaganja čitateljima. Prema njima povijesne osobe, mjesta i događaji mogu se prikazati na kartama ili pak u kratkim pojašnjenjima u glosariju, mjere za težinu, obujam, udaljenost, nazivi novca i novčanih jedinica trebaju se prevesti odgovarajućim izrazima koji se rabe u suvremenoj literaturi jezika na koji se prevodi. To se isto odnosi i na stručne izraze, biblijske osobe i bitna zemljopisna mjesta, blagdane, svetkovine, običaje, rijetke životinje i biljke. Nadalje, stručni izrazi, biblijske osobe i bitna zemljopisna mjesta, blagdani, svetkovine, običaji, rijetke životinje i biljke, političke, gospodarske i kulturološke pojedinosti strane suvremenom načinu života te složeniji pojmovi utemeljeni na pouzdanim stručnim podacima, trebaju biti objašnjeni u glosariju. Kristijanović ne donosi geografske karte niti glosarij, ali u bilješkama nalazimo:

a) onomastička i/ili etimološka pojašnjenja pojedinih riječi. Primjerice:

I angel Gosponov, sveti Rafael, je bil poslan da bi obodva zvračil pokehdob su vu jednem času njihove molitve pred licem Gosponovem bile zvršene.

bilješka: Rafael znamenuje ‛vračtvo Božje’. (DZ 1845: 45)

Riječ je o etimologiji anđelova imena ( Bog liječi), koja je povezana s njegovom ključnom ulogom u naraciji, to jest da je Tobiji Ocu donio tjelesno zdravlje, a Sari duhovno, oslobodivši je demonskog napastovanja.

b) objašnjenja i/ili ekvivalente riječi koje prevoditelj ocjenjuje kao manje poznate recipijentu ili parafrazirani tekst prijevoda. Primjerice:

a. Karali su pako njega vsi njegvi susedi i rekli: Vre je bilo zaradi toga dugovanja zapovedano da se skončaš i komaj si smrtnomu dopitanju vušel, vre ipak zakapaš mrtve.

bilješka: I kudili su njega. (DZ 1845: 39)

Iz toga se ponovno vidi Kristijanovićeva skrb da tekst bude razumljiv, a kako nije siguran da je riječ izabrana za prijevod dovoljno proširena, u podrubnoj bilješci nudi alternativu, tj. uspostavlja sinonimski par karati = kuditi. Na drugom mjestu nudi i parafrazu biblijskog retka:

b. Gde ti je tvoje ufanje za kojega volju jesi daval almuštva i mrtve pokapal?

bilješka: Gde je ono zemeljsko naplačenje kojega se ti za svoja dela jesi nadejal? (DZ 1845: 41)

Tobija Otac hvaljen je od biblijskog pisca zbog tjelesnih djela milosrđa, među kojima se ističu milostinja (almuštvo) i pokapanje mrtvih Hebreja, čija su tijela nakon kaznenih pohoda vlastodržaca bila ostavljana neukopana; dakako, sahranjivanje kažnjenika za Tobiju je bilo opasno, te je zbog toga jednom čak bio i kažnjen. Kristijanović naglašava da se Tobiji, trenutno, nije isplatilo izlaganje riziku i trošku, te da mu Bog dobra djela nije uzvratio u zemaljskom životu. Tobija, međutim, ostaje nepokoleban u svojoj vjeri i na kraju pripovijesti bude za to nagrađen.

c) komentar teksta i uputnice na mjesto u prijevodu. Primjerice:

a. Dogodilo se je on isti dan da je Sara, Raguelova kči, vu Ragesu medijanskem varašu takaj spočitavanje čula od jedne zmed dekelj njejinega oca. KT 43

bilješka: Ali Ekbatana (prisp. dole 7, 1 z 9, 3) koj je takaj ime Rages imal, anda je bil razlučen od gornjega Ragesa (1, 16, 5, 8) gde je Gabel stanuval. (DZ 1845: 43)

Kristijanović na tom mjestu želi prevenirati moguću zbunjenost čitatelja zbog činjenica da dva grada imaju slično ime, a da se k tome jedan od njih naziva i drugim imenom daje opasku, te utvrđuje lokacije važne za razumijevanje naracije: Sara živi u Ragesu, a Tobija mora otputovati u Ekbatanu koja se također naziva i Gornji Rages; riječ je, dakle, o dva bliska grada, udaljena nekoliko dana hoda, ali ipak različita. Slično upućivanje na mjesto u tekstu nalazi se u ovom primjeru:

b. O, da bi videli vašu decu i vaše dece decu tja do tretjega i četrtoga kolena i blagoslovljeno budi vaše seme od Izraelovoga Boga koji kraljuje od veka do veka.

bilješka: Ovo blagoslova želenje je se ispunilo. Viđ dole vu 14, 15. (DZ 1845: 60)

Riječ je o svojevrsnoj prolepsi koja čitatelja vodi prema kraju teksta kako bi potvrdio da će blagoslov biti i ostvaren, odnosno da je riječ o proroštvu što će se ostvariti. Kristijanović se tako predstavlja kao gospodar naracije, to jest sveznajući pripovjedač, koji uvijek zna više od čitatelja.

d) geografske podatke. Primjerice:

a. Tobijaš je bil iz pokolenja i varaša Neftali koj leži vu gornjeh stranah Galileje, nad Naasonom, za putom koj pelja proti sunčanemu zahodu koj iz leve strani ima varaš Žefet.

bilješka: 1. Severno od Naasona.

Knjiga Tobijaša ima vlastitu geografiju, koja je djelomice povezana s biblijskom, kao u netom navedenom primjeru, a dijelom je šira bliskoistočna, poput one u primjeru c). Ta geografija je prilagođena priči (pa su, primjerice, Ekbatana i Rages prikazani bližima nego što su u stvarnosti), a u ovom je primjeru u svrsi pokazivanja podrijetla Tobijine obitelji, odnosno potvrđivanja njihove pripadnosti Izabranom narodu. Kristijanović smatra da je to važno za razumijevanje priče te nastoji čitatelju olakšati snalaženje u inače nepoznatom i dalekom prostoru.

e) zoološke podatke. Primjerice:

...nut strahovito velika riba izide van da bi njega požrla. (…) I angel reče njemu: Zgrabi ju za njejine čeljusti i potegni ju k sebi! Kaj kad bi on bil včinil, potegne nju van na suho i ona pričme pred njegvemi nogami trepetati.

bilješka1: Prez dvojmbe kruto velika ščuka kakve se nahađaju vu Tigrisu. (DZ 1845: 51)

bilješka 2: Čeljusti imenuju se na ribji glavi oni koščeni pokrovci z traki k češlju spodobnemi, z kojemi na mesto pljuč sapu vu se potežeju. (DZ 1845: 51)

Budući da je ulov ribe veoma važan u naraciji, jer spaja fabularnu dionicu o Tobijinom putu kroz pustinju s fabularnom dionicom o Sari i Asmodeju (utroba ribe ulovljene u pustinji oslobodit će Saru demonskog utjecaja, a na koncu izliječiti i sljepilo Tobijina oca), Kristijanović ulaže trud da čitatelja uvjeri da takve ribe doista ondje žive (imenujući nepoznato kao poznato, tj. štuku) te da imaju fiziološke sposobnosti ugristi čovjeka (tj. snažne čeljusti).

f) podatke o vrijednosti platežnih sredstava. Primjerice:

Kad bi pako bil došel vu Rages varaš Medijancev i od onoga z čem je bil od kralja nadaruvan, jošče deset talentumov srebra bil imal...

bilješka: Okolo četrnajst jezer škud. (DZ 1845: 37)

g) kulturološka objašnjenja

Naime, budući da je pad u siromaštvo movens cijele priče, Kristijanoviću je značajno objasniti da se opasni put kroz pustinju poduzeo zbog izgleda na veliki novčani dobitak. Nadalje, kako bi se recipijentima približilo tisućama godina i tisućama kilometara udaljenu kulturu i civilizaciju, veoma se često u bilješkama donose kulturološka objašnjenja. Primjerice:

a. ... on je hranil gladne i golem je daval odeču i mrtve ter vmorjene je skrbljivo pokapal.

bilješka: Tela zločincev nezakopana ostaviti je bilo veliko osramočenje ar stanovnik juterneh orsagov drži si za najvekšu nesreču da bi se njegvo truplo za hranu zgrabljivoj zveri ostavilo (Jer 8, 2: 22, 19) i zato je pokapanje ovakveh tel osebujno ljubavi iskazanje. (DZ 1845: 37)

Riječ je o tome da je Tobija Otac činio razna tjelesna djela milosrđa, i to ne samo da je hranio gladne i odijevao siromašne, nego i da je pokapao mrtve zločince čija su tijela bila ostala izložena, kao što već prethodno u ovom tekstu napomenuto. Iako ta bilješka i nije bila nužna, jer su i Kristijanovićevi suvremenici smatrali da je ispravno pokapati mrtve, on u njoj dodatno naglašava prostornu udaljenost, spominjući juterne orsage, to jest istočne zemlje, u kojima se nalaze razne zgrabljive zveri, to jest krvoločne životinje različite od naših. No kao nužnije bilješke očituju se, primjerice:

b. I on izide van da bi svoje noge vmival.

bilješka: Predi nego istočneh držanj ljudi na stanu jeju, vmivaju si svoje noge ter čistiju od pota koj je vu vručeh orsagih jako nepriličen. (DZ 1845: 51)

te

c. I oni se jesu sedem dni gostili i vsi se jesu z velikem veseljem veselili.

bilješka: Držali su sedem dni gosti da svadbu takaj vu očinski hiži opslužiju. Pri Židovih jesu svadbe sedem danov spored trpele. Viđ 1. Moj 20, 27, Sud 14, 12, 17. (DZ 1845: 65)

Radi se, dakle, o egzotičnim zemljama i egzotičnim običajima, poput pranja nogu i ležanja za vrijeme jela, za koje Kristijanović s pravom smatra da će njegovoj publici biti nepoznati i neobični. U više se bilježaka referira na, Kristijanovićevim recipijentima posve stran, običaj istočnjačkih naroda da jedu ležeći:

a. I kad bi on bil odišel, povrnuvši se vjavi njemu da jeden zmed izraelskeh sinov leži na cesti zadavljen. I on brzo skoči gore iz svojega ležišča, ostavi obed i dojde tešč k mrtvomu telu.

bilješka: Iz mesta gde je ležal, iz naslanjača ali druge kakve za ležanje prikladne stolice. Istočneh stran ljudi više leže nego sede pri stolu. (DZ 1845: 39)

b. I kad bi nje bil oprosil da se k stolu sedeju.

bilješka: Prav: vležeju. Ar juterneh stran ljudi pri stolu na vanjkuših ležiju. (DZ 1845: 55)

c. I kad bi vu Raguelovu hižu bil došel, najde Tobijaša pri stolu i on skoči gore.

bilješka: Ležeč pri goščenju koje se je ravno bilo započelo. (DZ 1845:60)

U dijelu bilježaka Kristijanović tumači pojedina mjesta iz Biblije. U njima se jasno ocrtava njegov svjetonazorski horizont jer nerijetko starozavjetne tekstove tumači kroz prizmu kršćanskoga morala. Primjerice:

a. Ti pako kada nju vzemeš i stupiš vu spalnicu, zdrži se tri dani od nje i z njum se ničesa drugoga kak molitve drži.

bilješka: To zadnjič ne zapoveda krščanska cirkva, ali ona pri blagoslavlanju hištva spomenuje iz neprispodobljive čistoče Tobijaša i Sare i to čineč kani pri zakonskeh tu želju obuditi da se oni vu zakonskoj čistoči obdrže, Boga vu nuternjem svojega srca opčuvaju ter njega prosiju da tak zvrhu njih kak takaj zvrhu njihove dece blagoslov krščanskoga hištva pošlje. (DZ 1845: 54)

b. Zvrhu oveh ima vrag oblast.

bilješka: Nečisti duh ne more više včiniti, neg mu je od Boga dopuščeno, kak veli sveti Auguštin. Zvrhu ljudih koji su Bogu iz srca povdani, nema on nikakve oblasti. Ljudi koji stupljuju vu sveto hištvo primerno onem prvešem Sarinem mužom, otuđuju iz srca Boga i kakti nerazumna stvorjenja misliju na telovne nasladnosti i vu zakonskem stališu samo njim kaniju vgađati, takve zapušča Bog kak su i oni njega zapuščali i nečisti duh dobiva zvrhu njih oblast. (DZ 1845: 53)

Na tim i sličnim mjestima očituje se Kristijanovićeva nakana da vjernika preko bilježaka poduči moralnim vrijednostima i idealima kršćanskoga života – bračna sveza Sare i Tobije daje se kao oličenje onoga što Katolička Crkva traži od svojih pripadnika, dok se u odjeljku o demonologiji navodi i sv. Augustin, kao mjerodavni tumač odnosa čovjeka prema zlu i prema Bogu. Augustina navodi i na drugim mjestima, primjerice:

a. Ja sem se zadnjič videl z vami jesti i piti, ali ja se vživam nevidljivoga jela i pila koje se od ljudih ne more videti.

bilješka: Angeli niti ne gladuju niti ne žeđaju kak mi, veli sveti Auguštin. Ar se oni božanskem načinom zasičuju z kruhom istine i jesu od svetlosti vekivečne mudrosti prevzeti i zato jesu blaženi. I iz ovoga blaženoga stališa milostivno ogledaju se na nas kakti na putnike i imaju z nami pomiluvanje ter nam na zapoved Gosponovu pomažeju vu našeh opčinsku domovinu nazad se povrnuti da mi z njimi budemo preobilno zasičeni vu Bogu koj je zvirališče istine i vekivečnosti. (DZ 1845: 68)

Budući da Knjiga Tobijaša obiluje moralnim poukama, Kristijanović ima mnogo prilika da ih tumači i proširuje, kao u sljedećim primjerima:

a. Tak da je on vsa koja je mogel zmoči, vsaki dan podeljuval svojem skupsužnem bratom koji su bili iz njegvoga roda.

bilješka: Koji po putu Zakona hodiju, ne prikapčuju svoje srce k vremenitem dobram, podeljuju od svoje obilnosti siromakom ter sami živeju siromaški. (DZ 1845: 35),

b. Ar mi smo deca sveteh i čakamo ono živlenje koje Bog bude dal onem koji svoju veru nigdar od njega ne odvračaju.

bilješka: Včinjeni grehi nas ne mentuju ufanja na vekivečno živlenje ako li mi zvrhu njih istinsku i zvršenu pokoru jesmo včinili. To nam pokažuje pelda Davida i drugeh pobožneh pokornikov. (DZ 1845: 41)

ili

c. Kajti almuštvo reši od vsakoga greha i od smrti i ne bude puščalo iti dušu vu tmicu. Cirkv 29, 13.

bilješka 1: Almuštvo iz dobroga nakanenja podeljeno pribavlja nam milošču božansku, nuternje nagibanje zvrhu maleh grehov i pravo obrenje na pokoru: na tuliko nas oslobađa almuštvo od vsakoga greha i od vekivečne smrti.

bilješka 2: Vu tmicu razuma i srca koja se pri nespokorjeneh ovde započimlje, a onde vu peklu vekom trpi. Mat 25, 30, 2. Pet 2, 17, Jud 13. (DZ 1845: 46)

U navedenim primjerima očituje se leitmotiv Knjige Tobijaša, a to je nužnost čuvanja vjere predaka i važnost davanja milostinje, no te pouke Kristijanović razvija u duhu kršćanske vjere, pa primjerice naglašava važnost pokore koje zapravo i nema u izvorniku.

Osim kao teolog i moralist, Kristijanović se u bilješkama očituje i kao učeni prevodilac. Prema dosadašnjim spoznajama Kristijanovićev se prijevod temelji na Vulgati, međutim kako postoji i grčki prijevod41 priče o Tobiji, Kristijanović se u bilješkama nerijetko referira na to kako određeno mjesto glasi u grčkoj verziji teksta. Primjerice:

a. Zatem pako kad bi Gosponov svetek bil i vu hiži Tobijaša dober obed bil pripravljen...

bilješka: Primerom grčkoga trojački svetki. (DZ 1845: 38),

b. I onu istu noč kada vužgeš jetra ribe, bude vrag pregnan.

bilješka: Vu grčkem srce i jetra. (DZ 1845:45),

c. Kad bi pako njejin muž glas bekečega bil čul, reče: Pazete da ne bi morebiti bil vkrađen! Povrnete ga svojem gospodaru nazad! Ar nam ni slobodno od vkrađenoga kaj jesti, ali se dotikavati! 5 Moj 22, 1.

bilješka: Primerom grčkoga je rekla žena da je njoj ov kozlič zvrhu plače prikazan. To Tobijaš ni veruval i zato je zapovedal njega nazad dati. On, kak se vidi, je imal zroke koji su njega na nezaufanost proti njoj genuli ar drugač bi njegva sumljivost bila grešna. (DZ 1845: 4 –43)

d. I pokehdob da je iz svojega celoga srca mislil na Gospona, je njemu Bog pred licem Salmansara kralja dal milošču.

bilješka: Primerom grčkoga prenašanja je bil on dvorni opskrbnik. (DZ 1845: 37–38)

Takvo postupanje ukazuje na to da je Kristijanović pri prevođenju konzultirao i neku grčku verziju te biblijske knjige ili pak prijevod koji se na nju referirao, što će pokazati daljnja istraživanja. U svakom slučaju, čitatelju se predstavlja kao znalac, čime utvrđuje povjerenje publike i u sam prijevod i u paratekst kojim ga je popratio.