Skip to the main content

Original scientific paper

https://doi.org/10.21857/yvjrdcv3jy

O vokalizmu nastavaka genitiva, dativa i lokativa jednine muškog i srednjeg roda pridjevsko-zamjeničke deklinacije u nekim jugozapadnim kajkavskim govorima

Matija Mužek


Full text: croatian pdf 810 Kb

page 87-138

downloads: 256

cite

Download JATS file


Abstract

U nekim kajkavskim govorima karlovačkog Pokuplja u nastavcima genitiva, dativa i lokativa jednine muškog i srednjeg roda pridjevsko-zamjeničke deklinacije nalazimo odraze jata, što je neočekivano s obzirom na njihovo podrijetlo od praslavenskih zamjeničkih nastavaka: očekivali bismo odraze praslavenskih *o i/ili *e. Istu pojavu nalazimo i u nekim drugim zapadnojužnoslavenskim idiomima. Nudimo sinkronijski i dijakronijski opis tih „jatovskih nastavaka” u šest istraženih govora karlovačkog Pokuplja te u govoru Požuna, koji je opisao Stjepko Težak. Govorimo o distribuciji jatovskih nastavaka u svakom pojedinom govoru. Govorimo o podrijetlu jatovskih nastavaka, osobito se osvrćući na pitanje jesu li oni zajednička inovacija tih kajkavskih govora karlovačkog Pokuplja i onih drugih zapadnojužnoslavenskih idioma ili nisu.

Keywords

dijalektologija; kajkavski; zamjenica; pridjev; jat

Hrčak ID:

312304

URI

https://hrcak.srce.hr/312304

Publication date:

27.12.2023.

Article data in other languages: english

Visits: 889 *




1. Uvod

U nekim jugozapadnim kajkavskim govorima, o čijem ćemo točnom prostiranju više govoriti kasnije, vokalizam je nastavaka genitiva, dativa i lokativa jednine muškog i srednjeg roda pridjevsko-zamjeničke deklinacije neočekivan s obzirom na podrijetlo tih nastavaka. Oni, naime, potječu od praslavenskih zamjeničkih nastavaka G jd. *-ogo/*-ego, D jd. *-omu/*-emu i L jd. *-omь/ *-emь, te bi se očekivalo da ćemo u njima nalaziti odraze psl. *o odnosno etimološkog *e, kako je to u većini kajkavskih (vidi Lončarić 1996: 104), pa i ostalih hrvatskih govora (vidi Lukežić 2015: 240–243). Međutim, u ovim govorima u njima nalazimo odraze psl. jata: najčešće zatvoreni , a od rjeđih odraza ovdje je dovoljno spomenuti i, rezultat neutralizacije nenaglašenog zatvorenog s i koja se u nekima od tih govora javlja. Vidi tako npr. u Brežanima G jd. vga ‘ovoga’ kao dte, u Lazini G jd. muškı͡ẹga kao G jd. brı͡ẹga, u Rečici G jd. jdniga kao GPR ž. jd. sdila, u Šišljaviću L jd. ọvm kao 1. jd. prez. pọvm ‘kažem’, u Trgu G jd. masngȁ kao psȕk ‘pijesak’ i u Tuškanima D jd. smu ‘svemu’ kao sme.

Cilj je ovog rada odgovoriti na nekoliko pitanja. Odgovorivši na njih, dobit ćemo potpun opis, sinkronijski i dijakronijski, „jatovskih nastavaka”, kako ćemo nadalje zvati nastavke G, D i L jd. m./sr. PZD čiji se vokalizam poklapa s odrazima jata, u jugozapadnim kajkavskim govorima. Evo tih pitanja:

Koje je prostiranje ove pojave? U kojim se točno jugozapadnim kajkavskim govorima javljaju jatovski nastavci? Javljaju li se oni samo u njima ili i u drugim zapadnojužnoslavenskim idiomima? Čine li svi idiomi s jatovskim nastavcima jedan povezani teritorij ili više nepovezanih?

Koja je distribucija jatovskih nastavaka unutar pojedinog govora? Kod kojih se sve pridjeva i zamjenica javljaju? Javljaju li se kod svih ili ima kakvih iznimaka? Ako ima, kojih? Je li distribucija jatovskih i pridjevsko-zamjeničkih nastavaka drugačijeg vokalizma koji se uz njih eventualno javljaju ista u svim govorima ili se pojedini govori međusobno razlikuju po tom pitanju?

Koje je podrijetlo jatovskih nastavaka? Jesu li oni rezultat jedne zajedničke inovacije svih idioma koji ih posjeduju ili rezultat više neovisnih paralelnih inovacija? Kojom su (ako se radi o jednoj zajedničkoj) ili kojim su to inovacijama (ako se radi o više neovisnih paralelnih) oni nastali?

Kako bismo odgovorili na ta pitanja, istražili smo govore Brežana,3 Lazine,4 Rečice,5 Šišljavića,6 Trga i Tuškana, u kojima smo bili uočili jatovske nastavke, s ciljem da prikupimo što je više moguće podataka o njihovoj PZD. Te ćemo govore nadalje zvati „istraženi govori”. Podatcima prikupljenima u tom istraživanju pridodajemo jednako tako iscrpne podatke o PZD u govoru Požuna crpene iz literature (Težak 1981b),7 a sve ćemo upotpuniti dostupnim podatcima – bilo prikupljenima u samostalnom istraživanju, bilo crpenima iz literature – o PZD u pojedinim drugim govorima bliskima upravo navedenima.

Rad ćemo započeti opisom prostiranja jatovskih nastavaka na zapadnojužnoslavenskom teritoriju. Zatim ćemo prijeći na kratak opis istraženih govora. Nakon toga izložit ćemo opće crte njihove PZD, što će biti uvod u glavni dio ovog rada: izlaganje i analizu podataka o nastavcima G, D i L jd. m./sr. PZD u istraženim govorima i u govoru Požuna. Konačno, raspravit ćemo o podrijetlu jatovskih nastavaka, usredotočujući se na istražene govore, ali ne zanemarujući ni druge idiome u kojima se javljaju.

1.1. Prostiranje

Točno prostiranje jatovskih nastavaka tek treba utvrditi. Za početak, jatovski se nastavci potencijalno javljaju u cijelom nizu kajkavskih „ekavskih” govora8 smještenih na krajnjem jugozapadu matičnog kajkavskog teritorija,9 u uskom pojasu koji se proteže uz žumberačko, plješivičko i samoborsko gorje od rijeke Kupe na jugu sve do Save na sjeveru, a sigurno se javljaju u južnoj polovici toga pojasa.10

Naime, jatovske nastavke isprva smo uočili u nekoliko govora smještenih sjeveroistočno od Karlovca uz rijeku Kupu. Od njih smo podrobnije istražili govore Brežana, Rečice, Šišljavića, Trga i Tuškana; dakle, pet od šest naših istraženih govora. Razumno je pretpostaviti da i kajkavski „ekavski” govori smješteni između ovih posjeduju jatovske nastavke, dakle da se ti nastavci javljaju u svim kajkavskim „ekavskim” govorima smještenima uz Kupu počevši od Trga kod Ozlja pa nizvodno sve do Šišljavića kod ušća Kupčine. O nekima od tih govora već su pisali stariji istraživači. Oni, međutim, nisu primijetili da se u njma javljaju jatovski nastavci, nego su tvrdili da su ti govori poopćili psl. palatalne nastavke.11 No da je to tako, onda bismo u tim govorima u nastavcima G, D i L jd. m./sr. PZD nalazili odraze psl. etimološkog *e, a nalazimo odraze jata, stoga se tu ne može raditi (isključivo)12 o poopćenju psl. palatalnih nastavaka.

Sjeverno od toga područja smješteni su govori koje bismo prema najnovijoj podjeli kajkavskog narječja Mije Lončarića (vidi Lončarić 2021: 155, bilj. 2) mogli smatrati plješivičkim poddijalektom plješivičko-ozaljskog dijalekta: oni u kojima se javlja promjena o > (vidi npr. u Lazini GPR m. jd. dšal), a zvat ćemo ih plješivičkim govorima.13 Od njih smo podrobnije istražili govor Lazine, šesti naš istraženi govor. I u plješivičkim se govorima vokalizam nastavaka G, D i L jd. m./sr. PZD poklapa s odrazima jata (vidi npr. u Lazini, npr. G jd. uvga, D jd. tmu, L jd. pu‿sm ʻposvuda’ kao G jd. čuvka, tme, stiti se ili G jd. vrȗćiga/ vrućga s istom alternacijom kao N jd. bit prema G jd. ubda). Međutim, moguće je taj vokalizam izvesti i iz psl. *o djelovanjem spomenute promjene o > (te promjene > i u nenaglašenom slogu koju ova prva hrani), a tako su uglavnom i činili stariji istraživači. Ivić (1968: 62) tako draganićke primjere G jd. jnȅga i G jd. svȇtiga ni na koji način ne izdvaja iz ostalih primjera promjenā o > i > i. Lončarić (1996: 104) pak implicitno tvrdi da je plješivičkoprigorski nastavak G jd. m./sr. PZD - i(ga) nastao od starijeg kaj. *-oga djelovanjem tih dviju promjena kad kaže da se u tom dijalektu prijeglas čuva kao - e(ga) prema - i(ga). No nisu svi stariji istraživači bili toga mišljenja. Šojat (1973: 66) tako za Rožićevo Prigorje dopušta mogućnost da - e- koji se uz - i- javlja u nastavcima G i D jd. m./sr. PZD nije posljedica specifičnih prigorskih vokalnih promjena, uzimajući kao argument činjenicu da se u određenim akcenatskim i fonetskim uvjetima prvotno o čuva, pa bi se moglo očuvati i u paradigmi pridjeva, što nije slučaj. Umjesto toga on povezuje prigorski vokalizam tih nastavaka sa samoborskim, o kojem ćemo više govoriti kasnije. Od novijih istraživača koji jatovske nastavke u plješivičkim govorima ne izvode iz psl. nepalatalnih djelovanjem promjene o > spomenimo Marinković (2020: 104), koja ih u draganićkom govoru Vrbanaca izvodi iz psl. palatalnih, pretpostavljajući sporadičnu promjenu > . Uzevši u obzir neke činjenice, između ostalih ovu koju Šojat navodi za Rožićevo Prigorje, vjerojatnijom se čini pretpostavka da vokalizam nastavaka G, D i L jd. m./sr. PZD u plješivičkim govorima nema veze s promjenom o > , nego je povezan s jatovskim vokalizmom u tim nastavcima u gore spomenutim govorima karlovačkog Pokuplja. O svemu tome više ćemo govoriti kasnije.

Jatovske nastavke nalazimo i sjevernije od toga. Naime, nakon našeg prvotnog istraživanja jatovske smo nastavke uočili u govoru Repišća u okićkom kraju (vidi npr. G jd. pečenga, zamtanẹga). Uzevši u obzir to otkriće, moguće je da, kao što je to bio slučaj s kajkavskim „ekavskim” govorima karlovačkog Pokuplja, i drugi kajkavski „ekavski” govori ovoga sjevernijeg kraja za koje su stariji istraživači tvrdili da su poopćili psl. palatalne nastavke zapravo imaju jatovske. To su prije svega samoborski dijalekt (vidi Šojat 1973a: 60, 67; 1981: 165) i neki sjeverozapadni vukomeričko-pokupski govori,14 točnije govor Svete Nedelje kod Samobora (vidi Šojat 1973a: 67) i govor Mrakova Brega južno od Zagreba (vidi Šojat 1973a: 66–67).15 Je li to tako, moći će se utvrditi samo novim istraživanjem.

Ova area jatovskih nastavaka na krajnjem jugozapadu matičnog kajkavskog teritorija nije jedina takva u zapadnojužnoslavenskom. Postoji barem još jedna, kojoj je središte na slovenskom teritoriju. Ona obuhvaća glavninu slovenskih govora (vidi Ramovš 1952: 102–103; Šivic-Dular 2003: 7–8) te neke njima susjedne hrvatske govore Istre, Kvarnera i Gorskog kotara.

Što se slovenskoga tiče, jatovske nastavke svakako nalazimo u dolenjskom i gorenjskom narječju. Premda je za mnoge slovenske govore zbog redukcije vokala teško ili nemoguće utvrditi podrijetlo vokalizma njihovih nastavaka G, D i L jd. m./sr. PZD (vidi Ramovš 1952: 103; Šivic-Dular 1998: 289), u nekima se, poput starijeg književnog slovenskog, javlja vokal i te oni glase G jd. - iga, D jd. - imu i L jd. - im (vidi Ramovš 1952: 102–103). Kao što pokazuju malobrojni, ali uvjerljivi primjeri nastavaka tih padeža PZD s drugačijim vokalizmom, poput starijih književnih slovenskih dobrega (vidi Ramovš 1952: 102) i sleiga/ sleyga ʻzloga’ (vidi Šivic-Dular 1998: 290) s diftongom e, odrazom dugog jata karakterističnim za cijelu jugoistočnu polovicu slovenskog jezika (vidi Rigler 1963: 33), taj i navjerojatnije potječe od jata jednačenjem kratkog jata s psl. *i, što je promjena karakteristična za dolenjsko i gorenjsko narječje (vidi Rigler 1963: 37). Da dolenjski i gorenjski govori u nastavcima G, D i L jd. m./sr. PZD imaju odraze jata nije, dakle, dvojbeno. No isto se ne može reći i za koruške, primorske i štajerske govore: u njima se prema Rigleru (1963: 37–38) kratki jat jednači s psl. etimološkim *e, što nam onemogućuje da u tim govorima razlikujemo jatovske nastavke od palatalnih.16 Za prekmurske je pak govore nedvojbeno da nemaju jatovske nastavke jer se tamo javljaju – za pretpostaviti je, uz palatalne, u izvornoj distribuciji – nepalatalni (vidi Šivic-Dular 1998: 295; 2003: 7). Situaciju dodatno usložnjuju govori poput slovenskogoričkih (vidi Ramovš 1952: 103), u kojima u nastavcima G, D i L jd. m./sr. PZD nalazimo vokal i, no za razliku od dolenjskih i gorenjskih, u njima taj vokal nije očekivan odraz kratkog jata. Tako slovenskogorički nastavci izgledaju isto kao dolenjski i gorenjski, no ne mogu biti istog podrijetla kao i oni.

Što se slovenskome susjednih hrvatskih govora tiče, jatovske nastavke nalazimo, prvo, u Istri, u buzetskim govorima Draguća (vidi Ivić 1961: 199) i Nugle (vidi Vranić 1999: 55, bilj. 19). U tim dvama buzetskim govorima odraz je kratkog naglašenog jata zatvoreni , a nenaglašenoga i, izjednačen s odrazom psl. *i (vidi Ivić 1961: 198; Vranić 1999: 55, bilj. 19). Vokalizam se nastavaka G, D i L jd. m./sr. PZD u njima podudara s odrazima jata, kao što pokazuju Ivićevi primjeri iz Draguća G jd. enéγa slábiγa (vidi Ivić 1961: 199) i Nugle G jd. nóviga, suámiga, visukéga, D jd. visukémy (vidi Vranić 1999: 55, bilj. 19). Možda ih nalazimo i u nekim drugim buzetskim govorima, no svakako ne u svima. U Paladinu je npr. odraz naglašenog jata zatvoreni , kao u Draguću i Nugli, no odraz nenaglašenoga jata, otvoreni y, ne jednači se s i, odrazom psl. *i (vidi Klarić i Rašpolić 2018: 308, 311) kao što je bio slučaj u tim dvama govorima. U nastavcima G, D i L jd. m./sr. PZD u Paladinu pak nalazimo, pod naglaskom, otvoreni ɛ, odraz kratkog etimološkog *e i prednjeg nazala (vidi Klarić i Rašpolić 2018: 308, 310), a izvan naglaska uglavnom i, odraz psl. *i, kao npr. G jd. čniga, niga, nkiga, nviga, skiga ali G jd. kga, unga, sga (vidi Klarić i Rašpolić 2018: 306, 308) – izoliran je primjer G jd. mulega (vidi Klarić i Rašpolić 2018: 309), u kojem se srednji e, odraz nenaglašenog etimološkog *e i prednjeg nazala (vidi Klarić i Rašpolić 2018: 308), javlja izvan naglaska. Ništa od toga nije odraz jata. Dakle, u govoru Paladina ne javljaju se jatovski nastavci: pod naglaskom i u primjeru G jd. mulega javljaju se palatalni, a u drugim primjerima nastavci s i-jevskim vokalizmom nepoznata podrijetla, koji je doduše identičan vokalizmu tih pridjevsko-zamjeničkih nastavaka u govorima Draguća i Nugle, ali u Paladinu za razliku od tih dvaju govora ne može potjecati od jata. Situacija u Paladinu u odnosu prema onoj u Draguću i Nugli podsjeća na onu u slovenskogoričkom u odnosu prema onoj u dolenjskom i gorenjskom. Palatalni nastavci zabilježeni su i u drugim buzetskim govorima (vidi Vranić 1999: 55, bilj. 19).

U Istri jatovske nastavke nalazimo i u govoru Lupoglava (vidi Ivić 1961: 205).

Zatim, na Kvarneru jatovske nastavke nalazimo u govorima Klane i Studene (vidi Lukežić 1998: 153–154). Ta su dva govora ikavska (vidi Lukežić 1998: 74), što znači da se u njima vokalizam nastavaka G, D i L jd. m./sr. PZD, koji glase - iga, - imu i - in (vidi Lukežić 1998: 73, 153–154), poklapa s odrazima jata. Što se njima susjednog govora Rupe pak tiče, situacija je ista kao između govora Paladina i govorā Draguća i Nugle te između slovenskogoričkog i dolenjskog i gorenjskog: u tom ekavskom govoru u spomenutim pridjevsko-zamjeničkim nastavcima također nalazimo vokal i (vidi Vranić 1999: 53–54), on dakle nema jatovske nastavke iako je vokalizam nastavaka G, D i L jd. m./sr. PZD u njemu identičan onome u govorima Klane i Studene.

Nadalje, u Gorskom kotaru jatovske nastavke nalazimo u zapadnogoranskome (vidi Ivić 1961: 193; Lisac 2006: 36). Da zapadnogoranski ima jatovske nastavke najbolje pokazuju primjeri poput delničkih G jd. tèga i D jd. tèmy (vidi Lisac 2006: 105), u kojima se javlja diftong e, odraz dugoga jata u tom govoru (vidi Lisac 2006: 37–38). Kratki se pak jat tamo i u obližnjim Turnima jednači s psl. *i i daje i ili y (vidi Lisac 2006: 36, 39–40, 53–54), što znači da vokali i i y koji se tamo kod većine pridjeva i zamjenica javljaju u nastavcima G, D i L jd. m./sr. PZD (vidi Lisac 2006: 100) mogu potjecati od jata, a spomenuta dva delnička primjera upućuju na to da zaista i potječu. Za istočnogoranski pak ne možemo znati ima li jatovske nastavke jer se tamo psl. jat izjednačio s psl. etimološkim *e i *ę (vidi Marinković 2018: 120), pa bi nastavci G jd. - ega, D jd. - emu i L jd. - em koje tamo nalazimo (vidi Marinković 2018: 160) mogli biti i jatovski i palatalni.17

Budući da svi ti hrvatski govori tvore povezan teritorij sa slovenskima, moguće je da su jatovski nastavci u svima njima (i hrvatskima i slovenskima) rezultat jedne, zajedničke inovacije, a u nedostatku dobrih dokaza koji bi ukazivali na suprotno za tu se hipotezu i treba opredijeliti. No ipak nije posve sigurno da je to tako, odnosno tu hipotezu svejedno ne možemo smatrati dokazanom. Naime, kao što su pokazali primjeri slovenskogoričkih govora, govora Paladina i govora Rupe u odnosu prema dolenjskim i gorenjskim govorima, govorima Draguća i Nugle i govorima Klane i Studene, ako vokalizam nastavaka G, D i L jd. m./sr. PZD i jest isti u nekim govorima, to ne znači nužno da je on u svima njima nastao istom, zajedničkom inovacijom. Naravno, u upravo spomenutim slučajevima, kao što smo pokazali, on to nije ni mogao, no čak i u slučajevima u kojima jest mogao – u govorima Draguća i Nugle, Lupoglava, Klane i Studene te u zapadnogoranskom u odnosu prema slovenskim govorima – iz same te mogućnosti ne proizlazi nužno da je to zaista bilo tako. Jatovski su nastavci sasvim lako mogli nastati na jedan način u slovenskim govorima, a na drugi u spomenutim njima susjednim hrvatskim govorima. Isto vrijedi i za istražene govore u odnosu prema ovim govorima smještenima zapadno od njih, na što ćemo se još vratiti.

Ove dvije aree – istočna, koja obuhvaća istražene govore, i zapadna, o kojoj smo upravo govorili – svugdje su, čini se, odvojene jedna od druge govorima s drugačijim vokalizmom u nastavcima G, D i L jd. PZD. Je li to oduvijek tako pitanje je važno za utvrđivanje podrijetla tih nastavaka u istraženim govorima. Ako jest, onda jatovski nastavci, naime, ne mogu biti zajednička inovacija govora istočne i zapadne aree. O svemu tome više ćemo govoriti kasnije.

image1.png

Prostiranje istočne aree jatovskih nastavaka

2. Kratak opis istraženih govora

2.1. Istraženi govori kao cjelina

Istraženi govori pripadaju dvama različitim kajkavskim dijalektima, plješivičko-ozaljskom (Lazina, Trg, Tuškani) i vukomeričko-pokupskom (Brežani, Rečica, Šišljavić), ovisno o izoglosi govȇdinagȍvedina, to jest odsutnosti/prisutnosti Ivšićeve retrakcije na kračinu (vidi Kapović 2015: 360–361), iz čega proizlazi njihova pripadnost Ivšićevoj prvoj odnosno trećoj skupini kajkavskih govora (vidi Lončarić 1996: 35). No unatoč tomu što su svrstani odvojeno, oni dijele mnoge zajedničke karakteristike.

Najprije, svi su ti govori u većoj ili manjoj mjeri rubni u odnosu na tipične kajkavske govore, u smislu da u njima izostaju neke od inovacija karakterističnih za ove posljednje. Tako u svima njima izostaje jednačenje č i ć (vidi npr. u Brežanima ćȁća, svćnica,18 u Lazini ćdan, pusći, u Rečici D jd. ćri, rći, u Šišljaviću N/A jd. sr. komp. plȋć, svı͠ẹća,19 u Trgu Bžȉć, 2. mn. prez. ćtȅ i u Tuškanima ćȗk, smeć),20 a u svima osim Šišljavića izostaje i jednačenje jata i šva (vidi npr. u Brežanima cũcak (Marinković 2015: 89) ne kao čȍvek (Marinković 2015: 89), u Lazini dnas ne kao ltis ʻljetos’, u Rečici L jd. pńi ne kao rč, u Trgu trȕk ʻutorak’ ne kao rȉf ʻorah’ i u Tuškanima GPR m. jd. cvȁl ne kao GPR m. jd. grl ʻgrijao’, ali u Šišljaviću dı͡ẹn kao N/A jd. sr. bı͡ẹlo). U Brežanima (vidi Marinković 2015: 88, 91) i Šišljaviću (vidi Celinić i Marinković 2021: 187) u dosta primjera izostaje protetski v, ali ipak se javlja u npr. vȕra u Brežanima (Marinković 2015: 88) i vȗjẹc u Šišljaviću (Celinić i Marinković 2021: 187). Najvjerojatnije u tim govorima nije otpočetka izostajalo protetsko v, nego je ono naknadno uklonjeno uslijed kontakta sa štokavskim. Odatle nedosljednost u njegovu javljanju.

Zatim, oni posjeduju, opet u većoj ili manjoj mjeri, inovacije karakteristične za nekajkavske govore, što ih čini prijelaznima. Takvih je inovacija, općenito gledajući, vrlo malo. Jedina takva koju posjeduju svi istraženi govori jest tipično čakavski i štokavski sufiks komparativa - ji namjesto tipično kajkavskoga - ši (vidi npr. u Lazini mńi, u Šišljaviću I jd. m./sr. mljẹm ali i G jd. m./sr. mljšẹga, u Trgu vȇći i u Tuškanima pametnji). Pojedini govori imaju ih i više,21 no ipak uglavnom nema razloga klasificirati ih kao prijelazne kajkavsko-čakavske, za razliku od ikavsko-ekavskih ozaljskih govora. To je stoga što većinu njih s čakavskim povezuju gotovo isključivo arhaizmi. Glavni je izuzetak već spomenuti komparativni sufiks - ji, a njega nalazimo i u goranskome (vidi Barac-Grum 1993: 187–188; Marinković 2018: 157) tako da po toj čakavskoj i štokavskoj inovaciji istraženi govori nisu jedinstveni u kajkavskom – nema, dakle, čakavskih inovacija koje bi imali svi istraženi govori, a da ih nema nigdje drugdje u kajkavskom. Osim sufiksa -ji u istraženim govorima uglavnom nalazimo tek pojedine leksičke čakavizme (vidi npr. u Brežanima kȁdi ʻgdje’, u Tuškanima vȁļe ʻodmah’).

Konačno, ti govori dijele i mnoge lokalne inovacije. Tako se u svima njima javlja fonem ś < psl. *š (vidi npr. u Brežanima dvorȉśe (Marinković 2015: 93), u Lazini natśe, u Rečici prọśńe, u Šišljaviću pȉś ʻpile’, u Trgu N/A jd. sr. GPT zapuśnȕ ʻzapušteno’ i u Tuškanima gȕśer), a u svima osim Šišljavića javlja se u infinitivnoj osnovi ne-glagola sufiks -na- (vidi npr. u Brežanima śīpnȁti (Marinković 2015: 92),22 u Lazini pļȗnati, u Rečici GPR jd. m. pũnal ʻpuhnuo’, u Trgu GPR m. jd. prekrénȁl ʻpreokrenuo’ i u Tuškanima ọtklenȁti ʻotključati’, ali u Šišljaviću pọtgnuti),23 što su dvije inovacije karakteristične za područje između rijeke Kupe te žumberačkog i plješivičkog gorja (za śakavizam vidi Brabec 1961: 323–324; 1966: 332; Težak 1957: 422, a za sufiks - na- Brabec 1961: 326; 1966: 333; Težak 1981a: 174). Svi su oni također stopili polazni kajkavski akut s cirkumfleksom (vidi npr. u Brežanima 3. jd. prez. divȃni, u Lazini N/A mn. klı͡ẹśa, u Rečici zȃdruga, u Šišljaviću GPR m. jd. vȗkẹl, u Trgu N/A mn. sȇla ‘sela’ i u Tuškanima red. sdmi). Gubitak neoakuta nešto je rasprostranjenija inovacija karakteristična za kajkavske (goranske), kajkavsko-čakavske (ikavsko-ekavske ozaljske), čakavsko-kajkavske i, naravno, štokavske govore smještene jugozapadno i južno od istraženih govora.24 Zatim, svi su oni, poput većine hrvatskih govora (vidi Kapović 2015: 572–673, 676–677), proveli dezoksitonezu (vidi npr. u Brežanima GPR m. jd. istȅsal, GPR m. jd. kléčal, u Lazini sva ʻsova’, kma, u Rečici GPR m. jd. ltil, dvrac, u Šišljaviću klẹc, cũcẹk,25 u Trgu ttȁ, ssȅt i u Tuškanima psȁl, rúbȁc).26 I konačno, sami jatovski nastavci jedna su od tih lokalnih inovacija koje svi oni dijele, a pitanjem s kojim ih još zapadnojužnoslavenskim idiomima ona povezuje pozabavit ćemo se kasnije.

Kad se sve to uzme u obzir, otvara se mogućnost drugačije klasifikacije istraženih i njima srodnih govora. Naime, čini se da nema osobina, bile one inovacije ili arhaizmi, koje bi bile zajedničke svim plješivičkim i ozaljskim govorima i samo njima, dakle osobina na temelju kojih bismo mogli jasno definirati i od ostalih kajkavskih dijalekata razlučiti plješivičko-ozaljski dijalekt. Sve te osobine, koje smo upravo nabrojali (nejednačenje č i ć, nejednačenje jata i šva, fonem ś < psl. *š, sufiks - na- u infinitivnoj osnovi ne-glagola), posjeduju i govori Brežana i Rečice te neki njima susjedni govori. Postavlja se, dakle, pitanje koliko je opravdano svrstati plješivičke i ozaljske govore zajedno, a ove druge odvojeno od njih? Razlog je takvoj klasifikaciji, naravno, izoglosa govȇdinagȍvedina, kojoj je kao razlikovnom kriteriju Ivšićeve prve i treće skupine kajkavskih govora dana prvorazredna važnost pri svrstavanju govora. To načelo klasifikacije, pa onda ni samu klasifikaciju, nećemo osporavati, no valja imati na umu da su, kao što je već rečeno, unatoč toj klasifikaciji svi istraženi govori međusobno vrlo slični i da bi u nekoj drugačijoj klasifikaciji temeljenoj na drugim načelima oni mogli biti svrstani i zajedno.27

2.2. Istraženi govori pojedinačno

Govor Lazine pripada plješivičkom poddijalektu i njegov je tipičan predstavnik. Ipak se, zajedno s ostatkom draganićke skupine govora, značajno razlikuje od arhetipskog plješivičkog govora Prodindola, koji je opisao Vatroslav Rožić (1893/1894). Glavna je razlika što se u draganićkoj skupini govora promjena o > odvija u manje pozicija nego u govoru Prodindola (vidi Ivić 1968: 63–64). Osim toga, u većem dijelu draganićke skupine govora polazni kajkavski akut, koji se u govoru Prodindola čuva, stopio se s cirkumfleksom.28 Koliko nam je zasada poznato, jedino se u Čegljima polazni kajkavski akut čuva (usporedi npr. red. ž. u͠ọsma GPR m. mn. tkli i N/A mn. vretı͠ena u Čegljima sa red. ž. u͡ọsma GPR m. mn. tȗkli i N/A mn. vretẹ͡ena u Lazini).29

Govori Trga i Tuškana u strogom su smislu prijelazni između ozaljskog i plješivičkog poddijalekta. Po većini se osobina podudaraju s ozaljskim, zbog čega smo ih u njega svrstali (vidi Mužek 2020: 192–196), dok ih s plješivičkim povezuju prije svega neke osobine vokalizma. Najvažnija je od njih odraz jata: dok se u glavnini ozaljskog poddijalekta jat odrazio kao i odnosno e, te je on ikavsko-ekavski (vidi Težak 1981b: 225), u govorima se Trga i Tuškana, kao u plješivičkom (vidi Lončarić 1996: 82), jat čuva kao zatvoreni , odnosno oni su „ekavski”. Ostale su osobine vokalizma koje govore Trga i Tuškana odvajaju od ozaljskih i povezuju s plješivičkim govorima promjena > i u nenaglašenom slogu (vidi npr. u Trgu čvȉk prema G jd. čuvka i u Tuškanima G jd. ditta prema N/A jd. dtȅ) i vokalizam G, D i L jd. m./sr. PZD: kao što je rečeno (vidi bilj. 8), jatovske nastavke nalazimo samo u „ekavskim” govorima, ikavsko--ekavski imaju drugačije nastavke, a postoje i druge razlike između „ekavskih” i ikavsko-ekavskih govora u vokalizmu tih pridjevsko-zamjeničkih nastavaka. O tome ćemo više govoriti kasnije. Tuškanski je tipičan predstavnik tih „ekavskih ozaljskih govora”, dok trški pokazuje brojne osobitosti.30

Govori Brežana, Rečice i Šišljavića dio su fino nijansirane prijelazne zone između plješivičko-ozaljskog i vukomeričko-pokupskog dijalekta koja se proteže uzduž Kupe od Brođana kod Karlovca pa nizvodno sve do Donje Kupčine kod Pisarovine. Broj plješivičko-ozaljskih osobina postupno opada prema istoku tako da su govori Brežana i Rečice tomu dijalektu još vrlo bliski, o čemu smo već govorili, a govor Šišljavića od njega već dosta različit. Za razliku od prvih dvaju govora ovaj treći s plješivičko-ozaljskim povezuju, koliko nam je zasada poznato, samo fonem ś < psl. *š i jatovski nastavci, da se ograničimo na istaknutije osobine. Budući da su plješivičko-ozaljske osobine uglavnom arhaizmi koji taj dijalekt čine rubnim u odnosu na tipične kajkavske govore, iz postupnog opadanja broja tih osobina prema istoku slijedi i da je govor Šišljavića mnogo tipičniji za kajkavsko narječje od govora Brežana i Rečice. Najočitiji je primjer toga već spomenuto jednačenje šva s jatom u Šišljaviću nasuprot njegovu jednačenju s a u Brežanima i Rečici. Govori Brežana i Rečice razmjerno su bliski, s dosta zajedničkih crta,31 no između njih ima i osjetnih razlika. Te se razlike, čini se, uglavnom mogu svesti na osjetan štokavski utjecaj koji je prisutan u breškom, no ne i u rečičkom.32 Šišljavićki pak nije osobito blizak ni jednom susjednom govoru.33

3. Jatovski nastavci u istraženim govorima

3.1. Pridjevsko-zamjenička deklinacija u istraženim govorima

Opće su crte PZD u istraženim govorima sljedeće:

U odnosu na praslavenski, u kojem su se zamjenice deklinirale po posebnoj zamjeničkoj deklinaciji, neodređeni pridjevi po imeničkoj, a određeni pridjevi po posebnoj složenoj pridjevskoj deklinaciji34 (vidi Lukežić 2015: 215–217, 237–239), u istraženim se govorima i zamjenice i pridjevi (i neodređeni i određeni) sklanjaju po jedinstvenoj pridjevsko-zamjeničkoj deklinaciji. Sačuvani su tek rijetki ostatci izvorne psl. trostrukosti, ograničeni na N jd. m., koji kod neodređenih pridjeva i dijela zamjenica ima nastavak - ø (vidi npr. u Brežanima mȏj, ȕn, u Lazini nedȗšļif ʻastmatičan’, f, u Rečici imũćan, ńzin u Šišljaviću n (moji podatci), žjẹn (Celinić i Marinković 2021: 189), u Trgu mj, vlȉk i u Tuškanima mlt, nȁš), kod određenih pridjeva i zamjenice ki s njezinim izvedenicama nastavak - i (vidi npr. u Brežanima kȕpovni (moji podatci), šenȋšni (Marinković 2015: 92), u Lazini glibu͡ọki, ski, u Rečici dọmći, stri, u Šišljaviću mı͡ẹsni, nȋski, u Trgu dvȁjšȇsti, kupuvnȋ i u Tuškanima sȁki, slbi), a kod dijela zamjenica nastavak - aj (npr. u Brežanima unȃj, u Lazini tȁj, u Rečici tj, u Šišljaviću ovȁj, u Trgu vaj i u Tuškanima unȁj/ únȁj).35 Razvoj je to tipičan za kajkavsko narječje (vidi Lončarić 1996: 104), a i u drugim su se dvama hrvatskim narječjima te tri deklinacije u velikoj mjeri stopile u jednu (vidi Lukežić 2015: 239–243).

Velika je većina tih zajedničkih pridjevsko-zamjeničkih nastavaka podrijetlom iz psl. zamjeničke deklinacije. Iz imeničke potječe tek nastavak D/L jd. ž. (vidi npr. u Brežanima mȍji, u Lazini t, u Rečici vi, u Šišljaviću ȋstẹ, u Trgu únȉ i u Tuškanima ńȉ, vidi i primjer k t svji tẽti iz Luga, iz kojega je jasno vidljivo da zamjenice i imenice imaju u tom padežu isti nastavak), što je opet razvoj tipičan za kajkavsko narječje (vidi Lončarić 1996: 104; Lukežić 2015: 241).36 Tragovi imeničkih nastavaka čuvaju se i u nekim prilozima, podrijetlom sintagmama s neodređenim pridjevom, npr. lazinski ȉznova ‘iznova’. No ima i priloških izraza toga tipa u kojima je neodređeni pridjev već preuzeo zamjenički nastavak, usporedi npr. tuškanski iz‿visukgȁ ‘s visoka’ s odr. G jd. m./sr. viskiga. Iz složene pridjevske deklinacije potječe pak već spomenuti N jd. m. - i.

Osobine su pojedinih padeža ili skupina padeža PZD pak sljedeće:

U većini govora u I jd. m./sr. te G, D, L i I mn. poopćeni su psl. nepalatalni zamjenički nastavci I jd. *-ěmь, G/L mn. *-ěxъ, D mn. *-ěmъ i I mn. *-ěmi nauštrb psl. palatalnih zamjeničkih i psl. složenih pridjevskih, koji su se uslijed stezanjā *yji, *ъji > *ȳ i *iji, *ьji > *ī te jednačenja psl. jerija s *i bili stopili s palatalnim zamjeničkima u zjsl. I jd. m./sr. *-imə, G/L mn. *-ixə, D mn. *-imə i I mn. *-imi (za poopćenje psl. nepalatalnih zamjeničkih nastavaka vidi npr. u Brežanima D mn. tvȍjem, u Lazini G mn. ńf, u Rečici I mn. svọjmi, u Šišljaviću G mn. bı͡ẹlẹmi, u Trgu I mn. mujmi i u Tuškanima I mn. vbuvẹmi). Opet je to razvoj tipičan za kajkavsko narječje (vidi Lončarić 1996: 104). U pojedinim govorima – Brežanima, Šišljaviću i Tuškanima, a prema literaturi i u Cvetkoviću (vidi Celinić i Menac-Mihalić 2012: 48) i Prodindolu (vidi Rožić 1893/1894 (II): 139) – javlja se od toga jedna iznimka. Naime, tamo zamjenica on čuva psl. palatalne nastavke (vidi npr. u Brežanima I jd. m./sr. ńȋm, u Šišljaviću D mn. ńȉm i u Tuškanima I mn. ńȋmi).37 Kao mogući razlog tog odstupanja odmah upada u oči ruban položaj Brežana, Šišljavića i Tuškana, na samoj granici sa štokavskim odnosno čakavsko-kajkavskim govorima. No isto se ne može reći za Cvetković i Prodindol, iako ni od njih čakavsko-kajkavski govori u žumberačkom, plješivičkom i samoborskom gorju te u Zdenčini nisu daleko. U svakom slučaju, radi se o arhaizmu koji se mogao očuvati bilo gdje; susjedstvo je nekajkavskih govora moglo u tome pomoći, ali nije bilo nužno za to (što ne znači da zaista i nije bilo razlog očuvanju tog arhaizma upravo u tim govorima).38

Slično je i u D/L jd. ž. U tim je padežima u većini govora, opet kako je tipično za kajkavsko narječje (vidi Lončarić 1996: 103), poopćen psl. nepalatalni nastavak *-ě nauštrb palatalnoga *-i (vidi npr. u Lazini D jd. t, ni, u Rečici D jd. k ʻkojoj’, mji, u Šišljaviću L jd. n‿vẹ, ũ‿nẹ i u Trgu D jd. ń, L jd. prí‿ńȉ). U govorima s promjenom > i u nenaglašenom slogu, doduše, u konačnici u tom položaju dobivamo - i, ali u naglašenom se slogu - čuva (vidi npr. već spomenti luški primjer k t svji tẽti, u kojem je taj nastavak u prvoj zamjenici naglašen, a u drugoj nenaglašen), što pokazuje da se u nenaglašenom slogu ne radi o poopćenju psl. palatalnoga nastavka *-i, nego o rezultatu djelovanja spomenute promjene. No u nekim govorima – Brežanima i Tuškanima, a prema literaturi i u Prodindolu (vidi Rožić 1893/1894 (II): 133, 137, 139) – i u naglašenom slogu vidimo - i (vidi npr. u Brežanima i Tuškanima ńȉ, ), što je najjednostavnije objasniti poopćenjem psl. palatalnoga nastavka *-i.39 Primjećujemo da se govori s i-jevskim vokalizmom u D/L jd. ž. donekle poklapaju s govorima s i-jevskim vokalizmom u I jd. m./sr. te G, D, L i I mn. – jedina je iznimka Šišljavić, u kojem u ovim drugim padežima nalazimo i, a u D/L jd. ž. ipak , tako da ti padeži zamjenice on tamo glase ń, a I jd. m./sr. te G, D, L i I mn. te zamjenice glase ńȋm (uz nešto rjeđe ńm), ńȉ, ńȉm, prĩ‿ńi i ž‿ńȋmi. I opet se postavlja pitanje je li i na koji način utjecaj susjednih nekajkavskih govora imao kakvu ulogu u svemu tome.40

U oba ova slučaja psl. alternacija *ě – *i, nastala prijeglasom, ukinuta je poopćenjem alternante *ě nauštrb alternante *i. Posljedica je te promjene bila da se u istraženim govorima u brojnim padežima PZD sada javljao jat, što je bitno za objašnjenje podrijetla jatovskih nastavaka u tim govorima.

Poopćenje psl. nepalatalnih zamjeničkih nastavaka u I jd. m./sr. te G, D, L i I mn. ima, u kombinaciji s jatovskim vokalizmom u L jd. m./sr., još jednu posljedicu: nastavci L i I jd. m./sr. imaju isti oblik, u osnovi - ẹm (s mogućim daljnjim razvojem zatvorenoga ). Oni su se ipak izvorno razlikovali po naglasku (vidi npr. u Tuškanima L jd. n‿tȉm pȗtu/ na‿pȗtu tm ali I jd. s‿tm) tako da između njih nije postojao potpun sinkretizam. No postoji jaka tendencija da L preuzme naglasak I. Ona je negdje više, a negdje manje uznapredovala, no nigdje nije posve dovršena tako da ni potpun sinkretizam još uvijek nije nigdje postignut. U većini istraženih govora L uz svoj izvorni naglasak ima kao slobodnu varijantu i naglasak I (vidi npr. u Brežanima na‿tm, u Rečici p‿ńim, ali na‿nm, u Šišljaviću n‿tẹm, ali u‿tı͡ẹm, u Trgu n‿čȉm, ali na‿unm i u Tuškanima n‿vȉm i na‿uvm); relativna čestoća tih varijanti razlikuje se od govora do govora. Jedino u Lazini, čini se, naglasak I uopće nije prodro u L: tamo je u tom padežu uvijek naglasak kao u npr. prȉ‿ńim, vȕ‿vim, n‿tim, n‿nim, prȉ‿kim, n‿čim.

U G jd. zamjenice kaj zabilježili smo svugdje osim u Brežanima, gdje taj padež te zamjenice nije posvjedočen, izvorni nastavak -sa (vidi npr. u Lazini čsa, u Rečici i Šišljaviću čsa te u Trgu i Tuškanima čsȁ). On se, doduše, svugdje osim u Šišljaviću javlja uz mlađi nastavak - ẹga (vidi npr. u Lazini i Rečici čga, u Trgu čgȁ i u Tuškanima čgȁ) te se, iako ga informanti odreda ovjeravaju (premda su Rečici u tome bili vrlo nesigurni pa to ovjerenje nije pouzdano), već osjeća kao arhaizam. U izvedenicama zamjenice kaj nastavak se -sa mnogo bolje čuva i tu se ne osjeća kao arhaizam (vidi npr. u Lazini sȉčesa ʻsvačega’, u Trgu nčesa i u Tuškanima nȉčesa).

U svezama prijedloga i zamjenice u A ili L svugdje dolazi do prenošenja ili preskakanja naglaska na prijedlog, uz aferezu početnoga o kod zamjenica ovaj i onaj (za L jd. m./sr. vidi primjere u pretprethodnom odlomku, a za ostale padeže vidi npr. u Lazini A jd. m. n‿naj, L jd. ž. n‿ni, u Rečici L jd. ž. n‿ki, n‿ni, u Šišljaviću L jd. ž. ũ‿nẹ ‘u onoj’, A mn. z‿v, u Trgu A mn. n‿nȅ, L mn. prí‿vȉ i u Tuškanima L jd. ž. n‿nȉ, A jd. sr. vȕz‿nu ‘uz ono’). Ta pojava polako nestaje te se kod pojedinih govornika javljaju i oblici bez afereze i prenošenja naglaska (vidi npr. u Brežanima L jd. ž. na‿ȍvi, u Rečici L jd. m./sr. na‿ọnm, u Šišljaviću L jd. m./sr. na‿ọvı͡ẹm, u Trgu A jd. ž. na‿únȕ i u Tuškanima L jd. m./sr. pri‿uvm). Jedino je u Lazini ta pojava još posve redovita. Lazinski je opet tu najarhaičniji, kao što je to bilo i s čuvanjem izvornog naglaska u L jd. m./sr. Ta dva procesa, prodiranje naglaska I jd. m./sr. u L i gubitak prenošenja/preskakanja naglaska uz aferezu, čine se povezanima, barem u L jd. m./sr.: u Šišljaviću i Tuškanima, naime, jedino se u L jd. m./sr. gubi prenošenje/preskakanje naglaska uz aferezu, i to samo kad taj padež ima naglasak I, u drugim je slučajevima ta pojava još redovita.

3.2. Nastavci G, D i L jd. m./sr. PZD u istraženim govorima i u govoru Požuna

Slijedi izlaganje građe vezane za nastavke G, D i L jd. m./sr. PZD u istraženim govorima i u govoru Požuna. Građa je izložena govor po govor. Svrha je toga izlaganja utvrditi kod kojih se sve pridjeva i zamjenica u pojedinom govoru u tim nastavcima javljaju odrazi psl. jata, a kod kojih odrazi drugih vokala. Izloženoj građi prethodi nepotpun prikaz razvoja prozodije i vokalizma dotičnoga govora, s onoliko podataka koliko je potrebno da utvrdimo spomenuto. Budući da nas najviše zanima distribucija jatovskih i palatalnih nastavaka, usredotočit ćemo se na odraze zjsl. *e i *ě te vokala koji se u pojedinim govorima s nekim od njih dvaju jednače: svugdje zjsl. *ę, u Lazini i zjsl. *o, a u Šišljaviću i zjsl. *ə.

3.2.1. Brežani

Mlađi tronaglasni sustav41 bez duljenja pri retrakciji.42 Vidi npr. GPR ž. jd. klȇčala, GPR m. jd. kléčal, sup. mȍtat.

vokal odraz / okolina primjeri
>e / kratak Cvetnȉca, lȅb, sȅmenski
> / dug 3. jd. prez. dla, dte, G jd. mlka, L jd. psku, Svćnica
*e, ę
>e (= *ě / kratak) česȁti, klēčȁti

Tablica 1. Razvoj vokalizma u govoru Brežana

zamjenica G jd. D jd. L jd.
ȕn, ȕna, ȕno ńȅga ńȅmu
‘taj’ tȅga43 tȅmu,44tmu tm
ovȃj45 vga46 vmu47
mȏj, mȍja48 mga mmu
‘tko’ kȅga kȅmu
‘što’ čm
‘koji’ kga kmu

Tablica 2. Oblici G, D i L jd. m./sr. PZD u govoru Brežana

Razno: G blega, bȍsega, dȍbrega, Kȁmenskega;49 L glȁtkem,50 jednm,51 okrȗglem.52

U Brežanima se jedino odraz dugog jata, diftong , razlikuje od odraza zjsl. *e i *ę; kratki se jat s njima jednači u e. Zato za one pridjeve i zamjenice kod kojih su nastavci G, D i L jd. m./sr. pod kratkim naglaskom ili nenaglašeni zapravo ne možemo reći imaju li jatovske nastavke ili palatalne. Naprotiv, kod onih kod kojih su ti nastavci pod dugim naglaskom u njima vidimo nedvojben odraz jata, diftong . To nije nebitno jer, kao što ćemo vidjeti, u istraženim govorima neke zamjenice imaju palatalne nastavke i oni se jako dobro iako ne posve podudaraju u vezi s time koje su to zamjenice. To su G i D jd. zamjenice on, stegnuti oblici posvojnih zamjenica i arhaični G jd. zamjenice kaj. Većina istraženih govora ima palatalne nastavke u barem dva od ta tri slučaja, a neki ih imaju i u svima. Razvoj breškog vokalizma onemogućuje nam da vidimo ima li u tom govoru zamjenica on jatovske ili palatalne nastavke u G i D jd. Možemo, naprotiv, vidjeti da stegnuti oblici posvojnih zamjenica imaju jatovske, po čemu se breški razlikuje od svih drugih istraženih govora u kojima je to moguće vidjeti. Vjerojatno se tu ne radi o nekoj staroj, bitnoj razlici, nego o mladoj inovaciji karakterističnoj za breški. U tom su se govoru jatovski nastavci na stegnute oblike posvojnih zamjenica vjerojatno proširili iz pokaznih: kod posvojnih zamjenica u npr. I mn. ne vidimo stezanje, kako je to u drugim istraženim govorima (vidi npr. u Lazini mẹ͡emi), nego skraćene oblike poput tvȅmi, zacijelo analoške prema npr. tȅmi; onda je i G jd. mga umjesto očekivanog **mȇga vjerojatno analoški prema npr. nga.

Oblici D jd. tȅmu i tmu, čini se, funkcionalno su raspodijeljeni tako da se tȅmu javlja u sr. r. kad zamjenica stoji samostalno, a tmu u m. i sr. r. kad ona stoji kao atribut uz imenicu. To je analogno opreci između kȅmu ʻkomu’ i kmu ʻkojemu’. Slična opreka postoji, kao što ćemo vidjeti, i u Tuškanima, a možda i u Požunu i Trgu. Na temelju stanja u Tuškanima te oblikā G jd. kȅga i kga zamjenica ‘tko’ odnosno ‘koji’ za pretpostaviti je da se u Brežanima ta opreka javlja i u G jd. zamjenice ‘taj’, premda oblik *tga nije posvjedočen, a možda se javlja i kod ostalih pokaznih zamjenica u tim padežima.53

3.2.2. Lazina

Mlađi tronaglasni sustav bez duljenja pri retrakciji. Vidi npr. pẹ͡eti, N jd. m. GPT pȋsan, gra, srbri, srı͠ẹda, vĩla.

vokal odraz / okolina primjeri
> / kratak naglašen mra, ngda ʻnekada’, rpa
> [(i)ẹ] / dug brı͡ẹk, N/A jd. sr. bı͡ẹlu, 3. jd. prez. vlı͠ẹče
>i / nenaglašen cidȉlu, midẹ͡enka ʻpribadača’, sũsit
*e, ę
> / kratak naglašen gństi, nbu, zt
> [(ẹ)e] / dug pečẹ͡enka, zẹ͡eļe, zẹ͡epsti
> [e] / nenaglašen dset, desẹ͡eti, nedļa
*o
> / kratak naglašen iza koronala i palatala (= *ě) drban ʻsitan’, nvat ʻnokat’, zrja
>i / kratak nenaglašen iza koronala i palatala (= *ě) dinsti, nisnȉca, nižȉca

Tablica 3. Razvoj vokalizma u govoru Lazine

zamjenica G jd. D jd. L jd.
n, nańgad‿ńega ńmu prȉ‿ńim
tȁj, t, t54tga / tı͡ẹga (rij.) tmu / tı͡ẹmu (rij.) tmn‿tim
mj, m, mẹ͡e55 mẹ͡ega mẹ͡emu mẹ͡em
gdj kga / kı͡ẹga (rij.) kmu / kı͡ẹmu (rij.) prȉ‿kim
kȁj čsad‿česa / čga (ml.) čmu n‿čim
kga kmu
sr. s sga smu pu‿sm

Tablica 4. Oblici G, D i L jd. m./sr. PZD u govoru Lazine

Razno: G mljiga, muškı͡ẹga, neubvļeniga, starı͡ẹjiga, starȋnskiga, vẹ͡ećiga, vẹ͡elikiga, vrućga/ vrȗćiga; D muškı͡ẹmu; L muškı͡ẹm.

U Lazini zatvoreni osim od jata može potjecati i od zjsl. *o, a u nenaglašenom se slogu taj glas bez obzira na svoje podrijetlo jednači s i. Zato je, kao što je već rečeno za plješivičke govore općenito, lazinske nastavke sa zatvorenim odnosno i moguće izvoditi iz psl. nepalatalnih nastavaka. No postoje dva jaka argumenta da to nije njihovo stvarno podrijetlo, nego da se radi o jatovskim nastavcima istog podrijetla kao i u drugim istraženim govorima.

Prvi je nepostojanje varijante nastavaka G, D i L jd. m./sr. PZD s o-ovskim vokalizmom. Naime, u imeničkoj deklinaciji promjena o > rascijepila je kaj. sljednike psl. nepalatalnih nastavaka o-deklinacije N/A jd. sr. *-o, I jd./D mn. *-om i G mn. m. *-of na dvije varijante: jednu s djelovanjem te promjene, koja se izvorno javljala iza koronala i palatala56 (vidi npr. N/A jd. sr. kulni, msti; I jd. nu͠ọžim, vĩnim; G mn. m. bugatšif, žbarif) i jednu bez njezina djelovanja, koja se izvorno javljala iza labijala, velara i l (npr. N/A jd. sr. mlı͠ẹku, slu; G mn. m. Lazinčkuf, urı͡ẹhuf). Ta je distribucija danas, doduše, očuvana netaknutom samo u N/A jd. sr. r.,57 dok je u ostalim dotičnim padežima u tijeku poopćenje varijante s djelovanjem promjene o > : u I jd./D mn. već prevladava varijanta s djelovanjem te promjene, a u G mn. m. obje još supostoje u slobodnoj varijaciji (vidi npr. G mn. rńglikif/ rńglikuf ʻzdjela’, vsnikif/ vsnikuf ʻvršnjak’). Bilo kako bilo, varijanta bez djelovanja promjene o > barem se djelomično čuva. Ako je to tako u imeničkoj deklinaciji, očekivalo bi se da će biti i u pridjevsko-zamjeničkoj. No nije: u G, D i L jd. m./sr. PZD nigdje nema ni traga varijantama nastavaka G jd. **-ọga/**-uga, D jd. **-ọmu/**-umu i L jd. **-ọm/**-um, čije bi se postojanje očekivalo da su lazinski nastavci tih padeža sljednici psl. nepalatalnih nastavaka. Valja reći i da promjena o > pogađa samo kratki o, stoga se njezino djelovanje ne očekuje pod dugim naglaskom. I tu, doduše, vidimo analoško širenje varijanti s njezinim djelovanjem ne samo u imeničkoj deklinaciji, u već spomenutim nastavcima o-deklinacije (vidi npr. G mn. bristı͡ẹf uz izvorno bristf)58 nego i u pridjevsko-zamjeničkoj u N/A jd. sr. (vidi npr. kupuvnı͡ẹ u usporedbi s mušk, očekivalo bi se da će biti i **kupuvn) – ali javljaju se i primjeri u kojima se čuvaju izvorne varijante bez njezina djelovanja (vidi npr. D mn. sinm), što nije slučaj u G, D i L jd. m./sr. PZD: tamo nalazimo isključivo vokalizam tipa G jd. muškı͡ẹga, kupuvnı͡ẹga: ako se u N/A jd. sr. već čuva mušk, nema razloga zašto se ne bi u G čuvalo i **muškga, ali takvog vokalizma nema. To je isti argument kao onaj koji Šojat (1973a: 66) u nešto sažetijem obliku daje za Prodindol, o čemu smo već govorili.

Drugi je vrlo blisko podudaranje govora Lazine s ostalim istraženim govorima po pitanju zamjenica koje iznimno imaju palatalne nastavke: zamjenica on, steg-nuti oblici posvojnih zamjenica te arhaični G jd. zamjenice kaj. Da su jatovski nastavci u Lazini različitog podrijetla od onih u drugim istraženim govorima, takvo blisko podudaranje ne bi se očekivalo. U vezi s time, da su oni nastali djelovanjem promjene o > na sljednike psl. nepalatalnih nastavaka, očekivalo bi se da će se palatalni nastavci čuvati ne samo u spomenuta tri slučaja, nego kod svih pridjeva i zamjenica čija osnova završava na palatal. To Lončarić (1996: 104) tvrdi da je slučaj u plješivičkoprigorskom. No to nije tako ni u Lazini ni u ikojem drugom plješivičkom govoru koji smo imali prilike istražiti ili kako drukčije provjeriti podatke o njemu dostupne u literaturi: u svima njima svi pridjevi i zamjenice osim već spomenutih redovitih iznimaka imaju jatovske nastavke. Naravno, uvijek je moguće da je došlo do poopćenja nepalatalnih nastavaka nauštrb palatalnih, kao što se to nerijetko događa u kajkavskom (vidi Lončarić 1996: 104) i kao što se to u samoj Lazini u velikoj mjeri dogodilo u imeničkoj deklinaciji. No to nije vjerojatno jer takvog poopćenja nema ni u jednom od plješivičkome susjednih govora: izuzevši govore s jatovskim nastavcima, ti govori ili čuvaju i nepalatalne i palatalne ili poopćuju palatalne, o čemu ćemo više govoriti kasnije. Da je poopćio nepalatalne, lazinski bi zajedno s ostalim plješivčkim govorima morao odudarati od svih njima susjednih govora.

Pod naglaskom u Lazini redovito dolaze varijante nastavaka G, D i L jd. PZD - ẹga, - ẹmu i - ẹm, a u nenaglašenom slogu varijante - iga, - imu i - im, iz čega je jasno da su ove posljednje nastale iz ovih prvih djelovanjem promjene > i u nenaglašenom slogu (osobito su dobri primjeri L jd. tmn‿tim i G jd. vrućga/ vrȗćiga, a dobra je i usporedba G jd. muškı͡ẹga i G jd. starȋnskiga).

U Lazini su za razliku od Brežana i Tuškana, a možda i Požuna i Trga oblici poput tga i tı͡ẹga u slobodnoj varijaciji: nema funkcionalne opreke između njih. Varijante s dugosilaznim naglaskom vrlo su rijetke. Nema ni opreke između ʻkoga’ i ʻkojega’, nego i jedno i drugo najčešće glasi kga, vrlo rijetko kı͡ẹga.

Stanje je u obližnjim Čegljima i Lugu vrlo slično onom u Lazini, a isto vrijedi, koliko nam Rožićeva transkripcija omogućuje da vidimo,59 i za nešto udaljeniji Prodindol (vidi Rožić 1893/1894 (II): 130–172). Čeglji su važni jer se u njima polazni kajkavski akut čuva, što nam omogućuje da vidimo da se kod stegnutih oblika posvojnih zamjenica izvorno javljao taj naglasak (npr. G jd. mı͠ega, D jd. mı͠emu), dok se kod određenih pridjeva n. p. C javljao cirkumfleks (npr. G jd. čəgļeskı͡ẹga, D jd. čəgļeskı͡ẹmu), upravo kao u Prodindolu (vidi Rožić 1893/1894 (II): 130, 153–154); u Lazini zbog gubitka polaznog kajkavskog akuta u oba slučaja nalazimo cirkumfleks. Još je jedna razlika između govora Čeglji i Lazine u tome što u Čegljima varijante - ẹga, - ẹmu i - ẹm dolaze ne samo u slogu pod glavnim nego i u onom pod sporednim naglaskom60 (vidi npr. Čeglji neubo͡ḁvļenẹga prema lazinskome neubvļeniga), što je pojava koju nalazimo i u Trgu i Tuškanima. U Lugu su pak u G i D jd. zamjenica ovaj i unaj uz oblike s naglaskom na nastavku identične lazinskima zabilježeni i varijantni oblici s naglaskom na osnovi poput G jd. viga, ȕniga, koji se također javljaju i u Prodindolu (vidi Rožić 1893/1894 (II): 134), no u Lazini ih još nismo čuli.

3.2.3. Rečica

Mlađi tronaglasni sustav bez duljenja pri retrakciji. Vidi npr. cȋrkva, N/A mn. sla, dca, lvac, neodr. N jd. ž. mlda, Zgrep.

vokal odraz / okolina primjeri
> / naglašen, nenaglašen osim u gramatičkim nastavcima čvẹk, msac, psak, rč, Rẹčȉca, GPR m. mn. tli
>i / nenaglašen u gramatičkim nastavcima GPR ž. jd. ltila, GPR. m. jd. sdil, L jd. sli
*e, ę
> / kratak naglašen N/A jd. sr. jdnọ, rći, N/A jd. sr. GPT sušnọ
> / dug (= *ě) mt, ptak, GPR sr. jd. vzȁlọ
> [e] / nenaglašen GPR m. jd. dnesal, šenȉca, GPR ž. jd. pmela

Tablica 5. Razvoj vokalizma u govoru Rečice

zamjenica G jd. D jd. L jd.
n, nańgad‿ńega ńmu ńm
tj, t, ttga / tga tmu tm
unȁj, ȕna61 prȉ‿nim
mj, m / mja, mje62 mga mmu
d / kga kmu km
kȁj čga / čsa (arh.) čmu čm
, k kga kmu km
sȁv, , s sga smu sm

Tablica 6. Oblici G, D i L jd. m./sr. PZD u govoru Rečice

Razno: G dvȁjščtvtiga, dvȁjzdvetiga, grńiga, Jȁsminkinẹga, jednga/ jednga/ jdniga, nȉkiga, sȁkiga, sȉkiga, Šturlćeviga, vlikiga, vȉsokiga, D jednmu, nkimu, L rčičkim.

U Rečici se kaj. dugi otvoreni * < zjsl. *e, *ę stopio s dugim zatvorenim < zjsl. *ě. Zato strogo govoreći nije moguće reći jesu li u varijantama s dugim naglaskom posrijedi jatovski nastavci ili pak palatalni (u varijantama s kratkim naglaskom, naprotiv, vidimo nedvojben odraz jata, ). Zato ne možemo sa sigurnošću reći imaju li u govoru Rečice stegnuti oblici posvojnih zamjenica palatalne nastavke, kao u većini istraženih govora u kojima se kaj. * ne jednači s *, ili pak jatovske, kao govor Brežana. S obzirom na bliskost govora Brežana i Rečice moglo bi biti i jedno i drugo. Zamjenica on i arhaični G jd. zamjenice kaj imaju pak nedvojbene palatalne nastavke, kako je to u većini istraženih govora.

U rečičkom je promjena > i u nenaglašenom slogu ograničena na gramatičke morfeme i redovito se provodi i u slogu sa sporednim naglaskom (vidi npr. dvȁjščtvtiga, dvȁjzdvetiga, vlikiga),63 što nije slučaj u Trgu i Tuškanima, o čemu ćemo više govoriti kasnije.

Kao i u Lazini, u Rečici su oblici poput G jd. jednga i jednga u slobodnoj varijaciji, bez funkcionalne opreke između njih, s tim da su za razliku od Lazine obje naglasne varijante otprilike podjednako česte.

3.2.4. Šišljavić

Mlađi tronaglasni sustav s duljenjem pri retrakciji. Vidi npr. vda, pı͠ẹsẹk, GPR ž. jd. prodla, slọ, svı͠ẹća, žnska.64

vokal odraz / okolina primjeri
> / kratak, sekundarno dug65 I jd. čọvkọm, N/A mn. ž. GPT ȉzrẹzan, msc, sȗsẹda, svdọk, zamriti
>iẹ / primarno dug66 GPR m. mn. lı͞ẹčȉli, 1. jd. prez. neg. nı͠ẹsẹm, sı͡ẹnọ
> / kratak, sekundarno dug (= *ě) bdẹń, ćšẹk, mša, GPR sr. jd. sbralọ, śpẹc ʻprstohvat’, GPR m. jd. vȗkẹl
>iẹ / primarno dug (= *ě) dı͡ẹn, lı͡ẹn, I jd. mı͡ẹnu
*e, ę
> prọśń, GPR ž. jd. ọžńila, 3. jd. prez. rč, 3. mn. prez. vl, zavzȁti

Tablica 7. Razvoj vokalizma u govoru Šišljavića

zamjenica G jd. D jd. L jd.
n, nańgaȕ‿ńga ńmu ńı͡ẹm
ž. t67 tga tmu n‿tẹm / tı͡ẹm
ž. m / mja68 mga mmu mm
d kga kmu
k čsa čı͡ẹm
sr. k kı͡ẹga kı͡ẹm
‘sav’ s(v)ga svmpọ‿svm / sı͡ẹm

Tablica 8. Oblici G, D i L jd. m./sr. PZD u govoru Šišljavića

Razno: G cı͡ẹlẹga, dọbrga, drȕgẹga, jdnga, kupọvnı͡ẹga, mljšẹga, nčsa, nkẹga, nȉkakvẹga, nȉkẹga, ńgvga, ńzinẹga, pvẹga, rčičkẹga, svȁkakvẹga, vȉsọkẹga; D nkẹmu; L bı͡ẹlẹm, dstẹm, jdnı͡ẹm, kupọvnı͡ẹm, nȁšẹm, nčẹm, nȉčẹm, ńȉọvẹm.

Izuzevši jednačenje šva s jatom, u govoru Šišljavića ni jedan vokal osim jata ne daje zatvoreni odnosno diftong iẹ. Zato je sasvim jasno da u tom govoru većina pridjeva i zamjenica ima jatovske nastavke,69 osim zamjenice on, stegnutih oblika posvojnih zamjenica i G jd. zamjenice kaj. Stanje je u Šišljaviću potpuno podudarno onom u Lazini.

Za razliku od dosad opisanih govora – zapravo za razliku od svih istraženih govora – u Šišljaviću ne dolaze u G i D jd. paralelni oblici s kratkim odnosno dugosilaznim naglaskom, bilo u slobodnoj varijaciji, bilo funkcionalno raspodijeljeni,70 nego neki pridjevi i zamjenice redovito imaju kratki, a neki dugosilazni naglasak. Većina pridjeva i zamjenica ima kratki naglasak (vidi npr. G jd. tga, D jd. kmu), a dugosilazni imaju samo određeni pridjevi n. p. C (vidi npr. G jd. kupọvnga), stegnuti oblici posvojnih zamjenica (vidi npr. D jd. mmu) i zamjenica ki (vidi npr. G jd. kga). Kao što je već rečeno, kod stegnutih oblika posvojnih zamjenica radi se o izvornom akutu, a kod određenih pridjeva n. p. C i kod zamjenice ki o izvornom cirkumfleksu. Jedini je govor sličan šišljavićkom po tom pitanju govor Požuna – prema Težakovu (1981b: 267–279) opisu, no ne i prema našim podatcima. O tome ćemo više govoriti kasnije. Šišljavićko je stanje zasigurno arhaično, budući da je bliže praslavenskome od stanja u drugim istraženim govorima.71 U njima se zacijelo naglasak određenih pridjeva i zamjenice ki proširio na ostale zamjenice, vjerojatno isprva kad su stajale u službi atributa (što ima smisla s obzirom na to da određeni pridjevi i zamjenica ki najčešće stoje upravo u toj službi), kako je to danas u Brežanima i Tuškanima, a zatim je ta funkcionalna opreka u ostalim istraženim govorima narušena te su danas oblici s izvornim praslavenskim naglaskom u slobodnoj varijaciji s onima s naglaskom određenih pridjeva i zamjenice ki. Naravno, moguće je i da u drugim istraženim govorima ta funkcionalna opreka nikad nije (u potpunosti) uspostavljena te da su ti oblici oduvijek bili u slobodnoj varijaciji.

3.2.5. Trg

Mlađi tronaglasni sustav s duljenjem pri retrakciji. Vidi npr. dáskȁ, tétȕc ʻtetak’, G jd. vnȁ, 2. jd. imp. zámȉ ‘uzmi’, N jd. m. GPT zvȇzan, odr. N jd. m. žti.

vokal odraz / okolina primjeri
> / kratak naglašen dti ‘staviti’, resladti ‘rashladiti’, L jd. ubdu
> [()ẹ] / dug A jd. ž. clu, psȕk, zatrti
>i / nenaglašen u dijelu primjera čvȉk, GPR sr. jd. vridȉlu, GPR ž. jd. zamińla
> [e] / nenaglašen u dijelu primjera ssȅt, sseda, zmešȁti
*e, ę
> / kratak naglašen, sekundarno dug, primarno dug ispred r i na kraju jednosložnica brda, neodr. N/A jd. sr. dbelu, jn, A mn. m./ž. k, prje, N jd. ž. GPT prijavļnȁ, sstrȁ, A mn. m./sr. t
>e / primarno dug osim ispred r i na kraju jednosložnica pétȕk, 2. jd. prez. privȇžeš, GPR sr. jd. zȇblu
> [e] / nenaglašen (= *ě u dijelu primjera) odr. N jd. ž. debȇla, dset, 2. mn. imp. recȉte

Tablica 9. Razvoj vokalizma u govoru Trga

zamjenica G jd. D jd. L jd.
ȕn, únȁ, ȕnuńgad‿ńiga ńmu p‿ńȉm / ńm
tȁj, , ttgȁ / tga (rij.) tmȕ n‿tȉm / tm
vaj, vȁ, vu72 uvgȁ uvmȕ
mj73 mȇga / mujgȁ (rij.) mȇmu / mujmȕ (rij.)
kgȁ kmȕ km
kȁj čgȁ / čsȁ (arh.) čmȕ n‿čȉm
‘koji’ kgȁ kmȕ
s sgȁ smȕ pọ‿sm

Tablica 10. Oblici G, D i L jd. m./sr. PZD u govoru Trga

Razno: G drȕgiga, jengȁ, kupuvnga, masngȁ, mirkupļskiga, nčesa, nȉčesa, nviga, sȋviga, tškiga, visukgȁ, Zȁjačkẹga Slȁ, zmenskẹga; L jdnȉm/ jenm, vȕjčivẹm, Zȁjačkim Slȕ.

U trškom je govoru od svih istraženih govora najlakše vidjeti koji pridjevi i zamjenice imaju jatovske, a koji drugačije nastavke, budući da se u tom govoru, u naglašenom slogu, ni jedan vokal ne jednači s jatom. Kao i u Lazini i Šišljaviću, drugačije, konkretno palatalne nastavke nalazimo kod stegnutih oblika posvojnih zamjenica i u arhaičnom G jd. zamjenice kaj. No za razliku od tih dvaju govora i od govora Rečice, kod zamjenice on ne nalazimo palatalne, nego jatovske nastavke. Najvjerojatnije se radi o mladoj inovaciji koju govor Trga dijeli, kao što ćemo vidjeti, s tuškanskim.

Varijante nastavaka s i-jevskim vokalizmom, koje se javljaju u nenaglašenom slogu, posljedica su promjene > i u tom položaju. U slogu sa sporednim naglaskom74 ta promjena izostaje i tu se redovito javljaju varijante nastavaka s -ovskim vokalizmom, kao što pokazuje primjer G jd. zmenskẹga u usporedbi s mirkupļskiga.

O naglasnim dubletama poput G jd. tgȁ i tga ne može se ništa reći sa sigurnošću jer u idiolektu naših glavnih informanata, ispitanih u sklopu ovog istraživanja pridjevsko-zamjeničke deklinacije, nalazimo, čini se, isključivo oblike s dugouzlaznim naglaskom, a primjera oblik s dugosilaznim, prikupljenih od drugih informanata, ispitanih u ranije preliminarnom istraživanju trškog govora, premalo je da utvrdimo jesu li u slobodnoj varijaciji s onim prvima ili su funkcionalno raspodijeljeni. Vjerojatno je kod govornika arhaičnijih od naših glavnih informanata stanje kao u Tuškanima.

3.2.6. Tuškani

Mlađi tronaglasni sustav s duljenjem pri retrakciji.75 Vidi npr. dánȁs, dcȁ, odr. N jd. m. dbri, A mn. pudmetčȅ, vínȕ, N/A mn. vretna.

vokal76 odraz / okolina primjeri
> / kratak naglašen, dug brza, odr. N jd. m. cli, kulnu, psȁk
>i / nenaglašen u dijelu primjera čvȉk, premińȉti, sidti
> [e] / nenaglašen u dijelu primjera bežȁti, súsȅt, zanȁvek
*e, ę
> / kratak naglašen, sekundarno dug dbel, GPR m. jd. ltȉl, snu ʻsvejedno’, sup. žt
> / primarno dug (= *ě) prje, ptȁk, GPR m. jd. zavzȁl
> [e] / nenaglašen (= *ě u dijelu primjera) vsel, odr. N jd. m. vesli, vezȁti

Tablica 11. Razvoj vokalizma u govoru Tuškana

zamjenica G jd. D jd. L jd.
ȕn, únȁ, ȕnuńga / ńga (rij.) – nȁ‿ńiga ńmu / ńmu (rij.) n‿ńȉm
tȁj, t, ttgȁ / tga tmȕ / tmu tmn‿tȉm / tm
uvȁj / vȁj, vȁ, vu77 uvga / uvgȁ (rij.) uvmu / uvmȕ (rij.) n‿vȉm / uvm
mj, m / mjȁ, mjȅ78 mga / mgȁ (rij.) / mujgȁ (rij.) mmu mm
(g)dj / kgȁ kmȕ km
kȁj čgȁ / čsȁ (arh.) čmȕ n‿čȉm / čm
, k, k kga kmu km
s(v)ȁ, s(v)ȁ, s(v) s(v)ga smu smpọ‿sm

Tablica 12. Oblici G, D i L jd. m./sr. PZD u govoru Tuškana

Razno: G Bȁričiniga, dubrgȁ, dumćiga, drȕgiga, je(d)ngȁ/ jenga/ jniga, kȁkviga, mȁteriniga, nȁšiga, nkakvẹga, nȉčesa, nȉkakvẹga, nȉkiga, nviga, ńguvẹga, sȁčesa, sȁkiga, sakujȁkiga, stȕdenẹga, svȁkakọviga, svtiga, tȁkviga, tškiga, tȕlikẹga, žȁlusnẹga; D Mȁrinẹmu, nkimu, nȉkimu, sȁkimu; L cȋńenẹm, jdnim/ jenm, Mrinẹm, nvim, Uptskim Słȕ, ptim, tplȉm.

Stanje je u Tuškanima vrlo blisko trškom, s razlikom da se ovdje kaj. * jednači s dugim zatvorenim (vidi Mužek 2020: 199), pa zbog toga i zbog duljenja pri retrakciji podrijetlo vokala u ovim nastavcima nije ni izbliza tako očito kao u Trgu.79 Jedino su oblici s kratkim naglaskom nedvosmisleni. Što se njih tiče, vidimo svugdje jatovske nastavke, iako je za razliku od Trga kod zamjenice on posvjedočena i varijanta, doduše vrlo rijetka, s palatalnim nastavcima. Što se pak tiče oblikā s dugim naglaskom, stanje je tu najvjerojatnije kao u Trgu. Opet kao i u Trgu, varijante s i-jevskim vokalizmom, koje dolaze u nenaglašenom slogu, nastale su djelovanjem promjene > i u tom položaju. Ta promjena izostaje u slogu sa sporednim naglaskom, kao što pokazuju brojni primjeri poput G jd. nkakvẹga, nȉkakvẹga, ńguvẹga, stȕdenẹga, tȕlikẹga, žȁlusnẹga i D jd. Mȁrinẹmu.

Situacija je s oblicima poput G jd. tgȁ i tga složena. Kod arhaičnijih govornika, uglavnom iz starije generacije, oni su, čini se, funkcionalno raspodijeljeni kao što smo već opisali za Brežane: oblik tgȁ u sr. r. kad stoji samostalno, a oblik tga u m. i sr. r. kad stoji uz imenicu kao atribut (usporedi npr. Mákni‿sȅ ud‿tgȁ! s Mákni‿sȅ ud‿tga knȁ!), čemu je paralelna opreka između G jd. kgȁ ʻkoga’ i kga ʻkojega’ (npr. Kga sȉ vȉdil? – Jȉvu. – Kga Jȉvu? – Jȉvu Lȁićẹviga.). Iz pragmatičkih razloga (zamjenica taj mnogo češće od ostalih stoji samostalno) od oblikā s dugouzlaznim naglaskom jedino se G jd. tgȁ i D jd. tmȕ javljaju često, drugi su vrlo rijetki. No već kod tih arhaičnijih govornika mogu se javiti naglasci mimo toga pravila, a kod inovativnijih, uglavnom iz mlađe generacije, u biti vidimo slobodnu varijaciju, pri čemu relativna čestoća dugouzlaznog i dugosilaznog naglaska varira od govornika do govornika.

3.2.7. Požun80

Mlađi tronaglasni sustav s duljenjem pri retrakciji. Vidi npr. bráda, D jd. cúcku, čȗvam, desȇti, dska, 1. jd. prez. pltem.

vokal odraz / okolina primjeri
> [e] / kratak u dijelu primjera cȅsta, dt, vtər
> / sekundarno dug u dijelu primjera dćko
> [ẹ] / primarno dug u dijelu primjera cȇstar, obȇdvati, tȇlo
>i [] / kratak u dijelu primjera dičȉca, letȉti, želȉzo
>i / dug u dijelu primjera čerȋvo, klȋśa, lȋšnik
*e, ę
> [e] / kratak (= *ě u dijelu primjera) btžən ʻbolestan’, splsti, žp
> / sekundarno dug (= *ě u dijelu primjera) člo, GPR m. jd. slil, žna
> [ẹ] / primarno dug (= *ě u dijelu primjera) N/A mn. grde, pta, I jd. répum

Tablica 13. Razvoj vokalizma u govoru Požuna

zamjenica G jd. D jd. L jd.
ȕn, úna, ȕnonjȅgačȅž njega njȅmu njȉm
tȃj, , tga / tga81 tmu tȉmpó tim
ovȃj / ȍf, óva, ȍvo82 ovga / ovga83 ovmu óvim84
mȏj, / mója, móje85 mȏga / mojga86 mȏmu / mojmu87 mójim / mȏmu / mojmu
(g)dȏ kga kmu kȉmprí kim
kȁj / kȅj čsa / čga čmu čȉm
, , kȇga kȇmu kȋm
, , sga smu sȉm

Tablica 14. Oblici G, D i L jd. m./sr. PZD u govoru Požuna

Razno: G jd. muškga,88 sestringȁ.89

Požun po mnogočemu odudara od istraženih govora.

Iznad svega, u njemu u nastavcima G i D jd. ne nalazimo očekivane odraze jata: jat bi prema pravilu Meyera i Jakubinskog u tom položaju trebao dati i, mi pak vidimo e. U L jd., naprotiv, vidimo očekivani i. Vokal e u G i D mogao bi potjecati od psl. *e, što bi značilo da se u Požunu u tim padežima ne javljaju jatovski, nego palatalni nastavci, ili bi pak mogao biti odraz jata mimo pravila Meyera i Jakubinskog, što bi značilo da se ipak javljaju jatovski. U nedostatku dobrih dokaza za ovu drugu mogućnost, prednost valja dati prvoj. O svemu tome više ćemo govoriti kasnije.

Druga je razlika da kod posvojnih zamjenica pri stezanju nije prevladao vokal e, nego o.

Već smo spomenuli da izoglosa jatovskih nastavaka izbliza prati izoglosu odraza jata te se oni javljaju samo u „ekavskim”, ne i ikavsko-ekavskim govorima. Isto vrijedi, barem na ozaljskom i karlovačkom području, i za izoglosu mēgamōga (za stezanje tipa mōga u karlovačkim čakavsko-kajkavskim govorima vidi Finka i Šojat 1973: 123).

Prozodija se pak ovih nastavaka izrazito dobro podudara s onom u Trgu i Tuškanima, s jednom razlikom. Naime, prema Težakovu opisu, neki pridjevi i zamjenice – određeni pridjevi n. p. C, stegnuti oblici posvojnih zamjenica i zamjenica ki – redovito imaju dugosilazni naglasak, a ostali imaju dugouzlazni. To je izrazito slično stanju u Šišljaviću: kod određenih pridjeva n. p. C, stegnutih oblika posvojnih zamjenica i kod zamjenice ki nalazimo dugosilazni naglasak u oba govora, a kod ostalih pridjeva i zamjenica šišljavićkom kratkom odgovara požunski dugouzlazni naglasak (detaljno objašnjenje te podudarnosti između šišljavićkog kratkog i požunskog dugouzlaznog naglaska tema je za neki drugi rad, ovdje treba reći samo da je, kao što vidimo po otvorenom , duljina u Požunu nastala duljenjem pri retrakciji, što znači da je vokal kod pridjeva i zamjenica s dugouzlaznim naglaskom izvorno bio kratak, kao što je još i danas u Šišljaviću). U našem samostalnom istraživanju pronašli smo ipak u Požunu oblike s dugosilaznim naglaskom i kod nekih drugih zamjenica. Čini se da su u slobodnoj varijaciji s tendencijom da budu funkcionalno raspodijeljeni kao što je bilo rečeno za Brežane i Tuškane: kad stoje samostalno u sr. r., javlja se isključivo dugouzlazni naglasak, a kad stoje kao atribut uz imenicu u m. ili sr. r., javljaju se oba, otprilike podjednako često.

Stanje je u Jaškovu i Mahićnu vrlo slično onom u Požunu. Glavna je razlika da u tim govorima i u L jd. nalazimo vokal e (vidi npr. Jaškovo jdnȅm, n‿tȅm, n‿vȅm, nkem, Mahićno blem, drȕgem, jenm, ‿čȅm, sȅm, ú‿tȅm), dakle u njima ni u tom padežu ne vidimo očekivani odraz jata. Također, u Mahićnu je zabilježen i jedan primjer stegnutog oblika posvojne zamjenice s e-ovskim vokalizmom (L jd. svm), iako inače nalazimo isključivo one s o-ovskim.

3.2.8. Komentar

Iz svega je navedenog jasno da se svi istraženi govori, u mjeri u kojoj nam razvoj njihova vokalizma omogućuje da to vidimo (jednačenje kaj. dugog otvorenog * s dugim zatvorenim * u Rečici i Tuškanima, jednačenje kaj. kratkog zatvorenog * s kratkim otvorenim * u Brežanima), uvelike podudaraju po raspodjeli jatovskih i palatalnih nastavaka. Palatalne nastavke nalazimo: 1. u G i D zamjenice on (no ne i u L te zamjenice, u kojem nalazimo jatovski nastavak), vidi npr. u Lazini ńga, ńmu (ali prȉ‿ńim), u Rečici i Šišljaviću ńga, ńmu (ali Šišljavić ńı͡ẹm), 2. kod stegnutih oblika posvojnih zamjenica, vidi npr. u Lazini mẹ͡ega, mẹ͡emu, mẹ͡em, u Šišljaviću mga, mmu, mm, u Trgu mȇga, mȇmu i 3. u arhaičnom G jd. zamjenice kaj s nastavkom - sa, vidi npr. u Lazini čsa, u Rečici i Šišljaviću čsa, u Trgu i Tuškanima čsȁ. U svim drugim slučajevima nalazimo jatovske nastavke. Tek su malobrojna odstupanja od toga pravila: jatovski nastavci kod stegnutih oblika posvojnih zamjenica u Brežanima, vidi npr. mga, mmu, i u G i D zamjenice on u Trgu i Tuškanima, vidi ńga, ńmu. Ona se mogu protumačiti kao mlade inovacije karakteristične za te govore, koji, dakle, po pitanju vokalizma tih primjera izvorno ne bi bili različiti od drugih istraženih govora. Te velike podudarnosti u raspodjeli jatovskih i palatalnih nastavaka u istraženim govorima upućuju na to da se radi o zajedničkoj inovaciji svih njih, uključujući, kao što je već rečeno, i govor Lazine, čiji jatovski nastavci najvjerojatnije ne potječu od psl. nepalatalnih djelovanjem promjene o > .

Od stanja u istraženim govorima odudara Požun. Uz pretpostavku da se jat u nastavcima G, D i L jd. m./sr. PZD odrazio po pravilu Meyera i Jakubinskog, tamo se u L, doduše, javljaju jatovski nastavci, no u G i D nalazimo palatalne, a u južnijim ozaljskim govorima palatalne nastavke nalazimo i u L. Također, kod steg- nutih oblika posvojnih zamjenica slijed *oje stegnuo se u *ō, a ne u *ē. Kao što smo već kratko napomenuli na više mjesta u ovom radu, obje te razlike razdvajaju ikavsko-ekavske govore općenito od „ekavskih”: palatalne nastavke u G, D i L jd. PZD i stezanje *oje > *ō kod stegnutih oblika posvojnih zamjenica nalazimo, osim u kajkavsko-čakavskim govorima u ozaljskom kraju, i u čakavsko-kajkavskim govorima u karlovačkom četverorječju na jugozapadu90 te onima u plješivičkom i samoborskom gorju na sjeveroistoku.91 Generalizirajući, mogli bismo reći da ove izoglose vezane za vokalizam pridjevsko-zamjeničkih nastavaka dijele, zajedno s odrazom jata, „kajkavske” govore od „čakavskih”, pri čemu bi „kajkavski” bili „ekavski” te imali jatovske nastavke i stezanje *oje > *ē, a „čakavski” bi bili ikavsko-ekavski te imali palatalne nastavke i stezanje *oje > *ō. Ikavsko-ekavski ozaljski govori po ovim su izoglosama na „čakavskoj” strani, no kad se sagleda ukupnost njihovih značajki, ispada da su po većini izoglosa na „kajkavskoj” (vidi Mužek 2020: 193–194). Po tome se jasno očituje njihov prijelazan karakter. Neke od tih izoglosa po kojima su ikavsko-ekavski ozaljski govori na „kajkavskoj” strani tiču se PZD. Tako je s izoglosom poopćenja imeničkog odnosno zamjeničkog nastavka u D/L jd. ž.: ikavsko-ekavski ozaljski govori, poput „kajkavskih”, poopćili su imenički (vidi Težak 1981b: 267), dok su „čakavski” govori karlovačke okolice poopćili zamjenički (vidi Finka i Šojat 1973: 121). Kad se tomu doda izoglosa jatovskog odnosno palatalnog nastavka u L jd. m./sr., koja dijeli sjevernije ozaljske govore od južnijih, vidimo fino nijansiran dijalekatski kontinuum: bẹlo mlẹko, tẹga, na‿tẹm, mēga, tẹ ženẹ („ekavski”) – belo mliko, tega, na‿tim, mōga, ti ženi (sjeverniji ozaljski) – belo mliko, tega, na‿tem, mōga, ti ženi (južniji ozaljski) – belo mliko, tega, na‿tem, mōga, toj ženi (karlovački). Taj se kontinuum ogleda i u drugim osobinama, npr. akcentuaciji (vidi Mužek 2020: 193, bilj. 5, 195, bilj. 9, 233–238). Taj je fino nijansiran kontinuum između govora s jatovskim nastavcima i onih bez njih činjenica koju valja uzeti u obzir pri utvrđivanju podrijetla jatovskih nastavaka u istraženim govorima, što je naša sljedeća tema.

4. Podrijetlo jatovskih nastavaka u istraženim govorima

Koje je podrijetlo jatovskih nastavaka u istraženim govorima? Oni gotovo posve sigurno nisu nastali ni od psl. nepalatalnih ni od psl. palatalnih zamjeničkih nastavaka ikakvim pravilnim glasovnim promjenama: kao što smo vidjeli, ako se izuzme jednačenje kaj. kratkog zatvorenog * s kratkim otvorenim * u Brežanima, ni u jednom istraženom govoru osim Lazine ne javljaju se promjene rezultat čijeg bi djelovanja na zjsl. *o ili *e bio jednak odrazu jata, a detalji iz lazinskoga upućuju na to da ni u njemu jatovski nastavci najvjerojatnije nisu nastali djelovanjem promjene o > na psl. nepalatalne, iako je to potencijalno moguće, nego da su nastali na isti način kao i u drugim istraženim govorima.

Kako su onda nastali jatovski nastavci? Dvije su plauzibilne hipoteze o tome. Prva, koju ćemo nazvati kontrakcijskom, jest da su jatovski nastavci sljednici psl. složenih pridjevskih nastavaka G jd. *-ajego, D jd. *-ujemu i L jd. *-ějemь u kojima su se dogodile kontrakcije *aje, *uje i *ěje > * te su oni postali *-go, *-mu i *-mь. Druga, koju ćemo nazvati analoškom, jest da su oni sljednici psl. zamjeničkih nastavaka G jd. *-ogo/*-ego, D jd. *-omu/*-emu i L jd. *-omь/*-emь u koje se jat analogijom proširio iz onih nastavaka u kojima se otprije javljao: nepalatalnih I jd. *-ěmь, G/L mn. *-ěxъ, D mn. *-ěmъ i I mn. *-ěmi.

Da bismo se odlučili između tih dviju hipoteza, nužno je utvrditi jesu li jatovski nastavci u ovoj manjoj, istočnoj arei u koju spadaju istraženi govori i u onoj većoj, zapadnoj u koju spada glavnina slovenskih i neki njima susjedni hrvatski govori rezultat zajedničke inovacije ili nisu.

Kontrakcijska je hipoteza, naime, standardno objašnjenje podrijetla jatovskih nastavaka u slovenskoj dijalektologiji još od devetnaestog stoljeća, kad ju je predložio Stanislav Škrabec (vidi Ramovš 1952: 102–103; Šivic-Dular 2003: 7–8, 10–11).92 Ovdje to objašnjenje ne možemo detaljno propitkivati, budući da bi to zahtijevalo proučavanje slovenskih govora preopsežno s obzirom na cilj ovog rada. Ipak, na temelju podataka dostupnih u osnovnoj literaturi (Ramovš 1952; Šekli 2008; Šivic-Dular 1998; 2003)93 možemo zaključiti da je – unatoč tomu što ga neke činjenice, o kojima ćemo više govoriti kasnije, donekle dovode u sumnju – vjerojatno točno. Najbolji je argument u prilog točnosti kontrakcijske hipoteze jezik Brižinskih listića, u kojem, čini se, u složenoj pridjevskoj deklinaciji i kod stegnutih oblika posvojnih zamjenica u G, D i L jd. m./sr. te u N/A jd. sr. nalazimo vokal e, vidi npr. G jd. mega, nepraudnega ʻnepravednoga’, D jd. memu, zuetemu ʻsvetomu’, L jd. mem, N/A jd. sr. vuecsne ʻvječno’ (vidi Šivic-Dular 1998: 289; 2003: 8), a u nepalatalnoj zamjeničkoj o, vidi npr. D jd. ctomu ʻk tomu’ (vidi Kapović 2015: 625 bilj. 2276), iz čega je jasno da je u tom jeziku rezultat kontrakcije psl. sljedova *aje, *uje, *ěje i *oje bio vokal tipa e. Pitanje je samo je li jezik Brižinskih listića reprezentativan za slovenski kao cjelinu i je li taj vokal tipa e bio jat.

Što se odgovora na prvo pitanje tiče, čini se da barem u nekim koruškim govorima nalazimo iste rezultate kontrakcija kao u jeziku Brižinskih listića, za što je osobito indikativan N/A jd. sr., usporedi npr. zȁte ‘zlatno’ < *zlatoje sa zȁtə ‘zlato’ < *zlato (vidi Šivic-Dular 1998: 300). Glavnina slovenskih govora, kao što je već bilo rečeno, u G, D i L jd. m./sr. PZD također ima e-ovski vokalizam (ili i-jevski koji potječe od ovog prvog), no njihov nastavak odr. N/A jd. sr. tipa - o, naprotiv, upućuje na kontrakciju *oje > *ō. Taj se nastavak u slovenskoj dijalektologiji standardno smatra analoškim (vidi Ramovš 1952: 102, 104), a izvorni bi se nastavak tipa - e, koji upućuje na kontrakciju *oje > *ē čuvao u toponimima poput Dobrepolje i Dovje (vidi Ramovš 1952: 102) < *dobroje poļe i *dьlgoje (poļe). Ima i drugih primjera koji upućuju na to da je rezultat kontrakcije slijeda *oje vokal tipa e, vidi malo dalje u tekstu.

Što se odgovora na drugo pitanje tiče, za jezik Brižinskih listića to, naravno, nikako ne možemo znati, a ni za suvremene slovenske govore to nije lako utvrditi jer osim psl. G jd. m./sr. SPD *-ajego, čini se, nema nijednog drugog slučaja u kojem bi se psl. slijed *aje kontrahirao u vokal tipa e iz kojeg bismo mogli vidjeti je li taj vokal tipa e bio jat. Naprotiv, prilično je sigurno da se psl. slijed *oje kontrahira upravo u jat. Najbolji je primjer za to stariji književni slovenski viuda ʻvojvoda’ (vidi Šivic-Dular 1998: 294) < *vvoda < *vojevoda jer u njemu jat nikako ne može biti rezultat analogije. Jat na mjestu psl. slijeda *oje nalazimo u nekim slovenskim govorima i kod stegnutih oblika posvojnih zamjenica, npr. u rezijskom G jd. ˈmia, D jd. ˈmimo, L jd. ˈmin (vidi Šekli 2008: 49, bilj. 21) i u starijem književnom slovenskom G jd. meyga (vidi Šivic-Dular 1998: 290, 294). Kod tih oblika on, doduše, može biti i analoškog podrijetla, pa ti primjeri nisu tako dobri kao stariji književni slovenski viuda. Sad, to što se psl. slijed *oje kontrahira u jat ne znači nužno da se isto događa i s *aje, ali povećava vjerojatnost da se kontrahira, osobito kad se uzme u obzir činjenica da uz *oje barem i psl. slijed *eje daje jat (vidi Logar 1981: 30–31).

Ako su, dakle, jatovski nastavci u istraženim govorima rezultat iste inovacije kao i oni u slovenskima, onda slijedi da je i za njih ovo objašnjenje vjerojatno točno. Ako pak ne, onda u obzir dolazi i analoška hipoteza.94

4.1. Kontrakcijska hipoteza za istražene govore

Jesu li, dakle, jatovski nastavci u manjoj, istočnoj arei i u većoj, zapadnoj rezultat zajedničke inovacije?

Malo je argumenata koji govore u prilog toj pretpostavci. Jedini je pravi to što se u govorima obiju area u G i D jd. zamjenice on javljaju palatalni nastavci, dok se u njezinu L jd. javlja jatovski nastavak. Tako što se zapadne aree tiče vidimo npr. u Delnicama G jd. nε:ga i D jd. nε:mu, ali L jd. và nyn (vidi Lisac 2006: 105), a u Turnima G jd. nε:ga i D jd. nε:mu, ali L jd. và ńin (vidi Lisac 2006: 102). Gotovo savršeno podudaranje iznimaka u kojima su se u istraženim govorima javljali ne jatovski, nego palatalni nastavci, sjetimo se, bio je važan argument da su oni zajednička inovacija svih njih, pa na isti način ovo podudaranje govori u prilog pretpostavci da su oni zajednička inovacija govora obiju area.

No zamjenica on jedina je kod koje postoji takvo podudaranje između govora zapadne i istočne aree.

Što se zamjenice kaj tiče, u govorima zapadne aree palatalne nastavke nalazimo ne samo u arhaičnom G jd. s nastavkom zjsl. *-esa kao u istraženim govorima nego i u inovativnom s nastavkom zjsl. *-ega te u D jd., vidi npr. u Delnicama G jd. čsa/ čga (vidi Lisac 2006: 106) i u Turnima G jd. čsa/ čga i D jd. čmy (vidi Lisac 2006: 104). Isti vokalizam kao u G i D vidimo, zanimljivo, i u I jd., vidi npr. u Turnima š čn (vidi Lisac 2006: 104). Takav je vokalizam neočekivan s obzirom na podrijetlo tog oblika (< psl. *čimь). Najvjerojatnije se radi o sinkretizmu L i I jd., pri čemu je prevladao oblik L.95 Takav se ili sličan sinkretizam javlja i drugdje, kod drugih zamjenica te će o njemu još biti riječi.

Što se pak stegnutih oblika posvojnih zamjenica tiče, već smo spomenuli da u nekim slovenskim govorima kod njih na mjestu psl. slijeda *oje nalazimo ne odraze zjsl. *ē kao u istraženim govorima, nego odraze jata. U drugima pak na mjestu psl. slijeda *oje vidimo odraze zjsl. *oj ili *ōj, koji su najvjerojatnije analoškog podrijetla, prošireni iz nestegnute osnove, npr. *moj-, *tvoj-, *svoj- odnosno iz N jd. m., npr. *mōj, *tvōj, *svōj (vidi Šekli 2008: 54–56). To je slučaj i u Turnima, vidi npr. G jd. màga, D jd. màmy (vidi Lisac 2006: 105). Ta je razlika u vokalizmu stegnutih oblika posvojnih zamjenica između govora zapadne aree i istraženih govora bitna jer pokazuje da je u njima kod posvojnih zamjenica psl. slijed *oje davao različite rezultate: u prvima *, a u drugima *ē. Te se dvije skupine govora i inače dosta razlikuju po pitanju kontrakcija,96 čime opada vjerojatnost da je u istraženim govorima psl. slijed *aje u G jd. m./sr. SPD dao * kao u govorima zapadne aree. To što je rezultat stezanja psl. slijeda *oje u istraženim govorima različit od onoga u govorima zapadne aree ne znači da je i rezultat stezanja psl. slijeda *aje u G jd. m./sr. SPD nužno morao biti različit, jer ta su se dva stezanja mogla dogoditi u različito vrijeme, pa je rezultat stezanja psl. slijeda *aje mogao biti isti, a rezultat stezanja psl. slijeda *oje različit. No kad se sve drugo uzme u obzir, vjerojatnost da je psl. slijed *aje u G jd. m./sr. SPD u istraženim govorima dao * opada.

Postoji još jedno nepodudaranje između govora zapadne aree i istraženih govora po pitanju iznimaka u kojima se ne javljaju jatovski nastavci. U govorima zapadne aree, naime, zamjenica gdo čuva psl. nepalatalne nastavke, koji se u istraženim govorima, kao što je rečeno, uopće ne čuvaju. Tako npr. u Delnicama vidimo G jd. kòga i D jd. kòmi (Lisac 2006: 106), u Turnima G jd. kga i D jd. kmy (vidi Lisac 2006: 104), a i u istočnogoranskom G jd. kˈoga, D jd. kˈomu i L jd. kˈom (vidi Marinković 2018: 164 ).97 Uzrok je tomu nepodudaranju najvjerojatnije različit razvoj I jd. u govorima zapadne aree u odnosu na istražene govore. U istraženim je govorima izvorni psl. I jd. *cěmь sačuvan, jedino je *c analoški zamijenjen s *k, koji se javljao u ostatku paradigme, te je tako nastao *kěmь. U govorima zapadne aree on pak nije sačuvan: negdje je došlo do sinkretizma L i I jd., pri čemu je prevladao oblik L – tako je bilo npr. u književnom slovenskom, gdje I jd. te zamjenice glasi kom98 (vidi Greenberg 2006: 36) – a negdje je nastao inovativni oblik I. tipa kogom – tako je bilo u goranskome (vidi Lisac 2006: 104; Marinković 2018: 164). Rezultat je toga bio da se u govorima zapadne aree ni u jednom padežu u čitavoj paradigmi zamjenice gdo nije javljao jat, dok se u istraženim govorima on javljao u I jd. U istraženim se govorima zatim jat iz I jd. proširio na ostale padeže, što u govorima zapadne aree nije bilo moguće jer ga u tom ni u bilo kojem drugom padežu u paradigmi zamjenice gdo nije bilo. Naravno, moguće je da je ova razlika u vokalizmu zamjenice gdo između govora zapadne aree i istraženih govora posve slučajna, ali ako nije, ovo objašnjenje te razlike čini nam se najplauzibilnijim. To je objašnjenje vrlo indikativno. Ono, naime, pokazuje da je za uvođenje jatovskih nastavaka u G, D i L jd. m./sr. neke zamjenice bilo ključno da se jat otprije javljao u nekom drugom padežu u njezinoj paradigmi. Sad, takvo što ne bi se očekivalo da su jatovski nastavci slijednici psl. složenih pridjevskih nastavaka: nema nikakvog razloga zašto bi poopćenje nastavaka G, D i L jd. m./sr. iz jedne paradigme, u kojoj se u nastavcima tih padeža javljao jat, na drugu, u kojoj se nije javljao, ovisilo o tome da se u ovoj drugoj u nekom drugom padežu javljao jat. Naprotiv, ako se jat širio unutar paradigme pojedine zamjenice iz onih padeža u kojima se otprije javljao na G, D i L jd. m./sr., onda ima smisla da se nije proširio upravo kod onih zamjenica u čijoj ga paradigmi uopće nije bilo. To je ona ranije u tekstu spomenuta činjenica koja donekle dovodi u sumnju kontrakcijsku hipotezu. Naravno, ona tu hipotezu ne opovrgava posve, ali ju čini manje vjerojatnom – ako i ne mnogo manje vjerojatnom za govore zapadne aree, za koje postoje dobri dokazi koji joj govore u prilog, onda svakako za istražene govore, za koje takvi dokazi ne postoje (vidi prethodni odlomak).

Drugi argument koji govori u prilog pretpostavci da su jatovski nastavci u istraženim govorima i u govorima zapadne aree rezultat zajedničke inovacije lingvogeografske je naravi: te dvije aree danas, istina, nisu povezane, no ako nekad, u predmigracijskom razdoblju, jesu bile, onda pretpostavka da su jatovski nastavci u njima rezultat zajedničke inovacije postaje vrlo privlačnom, budući da bi današnja manja, istočna area u kojoj se javljaju izvorno bila samo najistočniji dio one veće, zapadne. To nije pravi argument, nego samo nešto što tu hipotezu čini privlačnom, sve dok ne utvrdimo jesu li te dvije aree nekad zaista bile povezane, a to je nešto što zasad ne možemo sa sigurnošću učiniti. Ipak, vjerojatnijom se čini mogućnost da one nikad nisu bile povezane.

Te dvije aree danas su odvojene jedna od druge pojasom govora u kojima u nastavcima G, D i L jd. m./sr. PZD ne nalazimo odraze jata. Na sjeveru su to donjosutlanski govori (vidi Šojat 1973b: 44) te čakavski i štokavski govori na Žumberku (vidi Brabec 1966: 332; Celinić i Čilaš Šimpraga 2008: 86; Težak 1979: 45–46), a na jugu ikavsko-ekavski kajkavsko-čakavski govori u okolici Ozlja, o kojima smo već govorili, te čakavsko-kajkavski govori u okolici Karlovca (vidi Finka i Šojat 1973: 121–122), Ribnika i Bosiljeva (za tu osobinu vidi Težak 1981a: 173–174, za prostiranje govora s tom osobinom vidi pak Težak 1981a: 177–178). I dok je većina tih govora gotovo posve sigurno ili najvjerojatnije doseljenička99 te nekada nije odvajala te dvije aree jatovskih nastavaka, to nije tako s ikavsko-ekavskim ozaljskim govorima, koji su najvjerojatnije starinački (vidi Mužek 2020: 193–194). Kao što smo pokazali, u njima (osim u sjevernijima u L) u nastavcima G, D i L jd. m./sr. PZD ne nalazimo očekivane odraze jata, što najvjerojatnije znači da se radi o palatalnim nastavcima. Ako se u ikavsko-ekavskim ozaljskim govorima, dakle, ne javljaju jatovski nastavci, to znači da manja, istočna area u kojoj se javljaju nikad nije bila povezana s većom, zapadnom preko ozaljskog područja, a ako ta veza nije postojala nigdje drugdje (vidi dalje u tekstu), jatovski nastavci u te dvije aree ne mogu biti rezultat zajedničke inovacije. No postoji i mogućnost, iako je ona manje vjerojatna, da se i u ikavsko-ekavskim ozaljskim govorima zapravo javljaju jatovski nastavci, samo što to nije vidljivo jer se u tim nastavcima jat odrazio mimo pravila Meyera i Jakubinskog. Ta je mogućnost manje vjerojatna jer zahtijeva da pretpostavimo neke stvari o povijesti ikavsko-ekavskih ozaljskih govora koje su zasad na razini špekulacije (za njihovu bi provjeru bilo potrebno obaviti vrlo opsežna istraživanja): naime, da su čakavske osobine u njima, poput ikavsko-ekavskog odraza jata, rezultat kontakta između „pred-ozaljskog”, starinačkog rubnog kajkavskog govora kakav se u „čistom” obliku sačuvao u današnjim govorima Trga i Tuškana, i doseljeničkih čakavsko-kajkavskih govora koji se, danas dodatno pokajkavljeni, čuvaju u današnjim govorima ribničke, karlovačke i bosiljevačke okolice. U tom se slučaju ikavsko-ekavski odraz jata ne bi sa srednjočakavskog na „pred-ozaljski” proširio u predmigracijskom razdoblju kao alofonska razlika u izgovoru jata – otvoreniji ispred dentala iza kojih ne slijedi prednji vokal, zatvoreniji u drugim položajima, kako to opisuje pravilo Meyera i Jakubinskog – koja je naposljetku dovela do njegova stapanja s i u jednim, a s e u drugim položajima, nego bi se proširio u postmigracijskom razdoblju putem supstitucije „pred-ozaljskog” zatvorenog *ẹ ”pred-ozaljskim” *i odnosno otvorenim * po uzoru na stanje u susjednim doseljeničkim ikavsko-ekavskim čakavsko-kajkavskim govorima: govornici bi „pred-ozaljskog” svoje *bẹlo mlẹko preinačili u *blo mliko po uzoru na *belo mliko u susjednim doseljeničkim govorima. U tom bi se slučaju očekivala odstupanja od pravila Meyera i Jakubinskog jer je malo vjerojatno da bi ga govornici „pred-ozaljskog” mogli uočiti kao što su to učinila ta dva lingvista i dosljedno ga primijeniti. Takvih odstupanja zaista ima: u ikavsko-ekavskim ozaljskim govorima, naime, jat često daje i tamo gdje bi se po pravilu Meyera i Jakubinskog očekivalo e i gdje se e javlja čak i u susjednim čakavsko-kajkavskim ribničkim govorima (vidi Težak 1981b: 227–228). Sad, ako pretpostavimo da su ti doseljenički govori u doba kad se s njih na „pred-ozaljski” proširio ikavsko-ekavski odraz jata već bili poopćili palatalne nastavke, onda su govornici „pred-ozaljskog” mogli svoj *tẹga preinačiti u *tga po uzoru na doseljenički *tega isto kao što su svoje *mẹsto preinačili u *msto po uzoru na doseljenički *mesto. Pri tome im nije bilo važno što „glasovna podudarnost” između *tẹga i *tega nije istog podrijetla kao ona između *mẹsto i *mesto – oni to nisu ni znali – niti što su time „prekršili” pravilo Meyera i Jakubinskog – ni za njega nisu znali – važno je bilo samo da je ta podudarnost postojala te su na temelju nje svoj zatvoreni *ẹ supstituirali otvorenim *, preinačivši tako svoje jatovske nastavke na način da je njihov vokalizam postao identičan vokalizmu palatalnih. Ipak, u nedostatku dobrih dokaza da je ikavsko-ekavski ozaljski svoje čakavske osobine, prije svega ikavsko-ekavski odraz jata, primio kontaktom u postmigracijskom razdoblju, ovu hipotezu ne možemo uzeti kao dokaz da je izvorno imao jatovske nastavke te da su istočna i zapadna area jatovskih nastavaka nekad bile povezane preko ozaljskog područja. Dodatan je problem za ovu hipotezu javljanje jatovskog nastavka u L jd. m./sr. u sjevernijim ozaljskim govorima. U okviru te hipoteze, teško je objasniti zašto u tim govorima i u tom nastavku nije došlo do supstitucije „pred-ozaljskog” zatvorenog *ẹ s otvorenim *. Možda je sinkretizam L s I spriječio tu supstituciju, jer bi njome bio uklonjen, a to bi značilo uvođenje nove opreke, što se teško postiže kontaktom.100 No upravo se to po ovoj hipotezi dogodilo u južnijim ikavsko-ekavskim ozaljskim govorima, pa se postavlja pitanje zašto se nije dogodilo i u sjevernijima? Južniji su ipak bili u bližem kontaktu s doseljeničkima od sjevernijih te su mogli vjernije replicirati njihove osobine, pa i uvesti novu opreku. Ili je pak do supstitucije „pred-ozaljskog” zatvorenog *ẹ s otvorenim * izvorno bilo došlo i u sjevernijim ikavsko-ekavskim ozaljskim govorima, pa je u međuvremenu ponovno došlo do sinkretizma L s I. No takvo što, uklanjanje sinkretizma pa njegovo ponovno uvođenje, još je teže i još manje vjerojatno. Sve u svemu, hipotezu da su ikavsko-ekavski ozaljski govori izvorno imali jatovske nastavke zasad treba odbaciti.

Iz toga proizlazi da treba odbaciti i mogućnost predmigracijske veze između istočne i zapadne aree jatovskih nastavaka preko današnjeg ozaljskog, ribničkog i bosiljevačkog područja. No još uvijek postoji mogućnost da su te dvije aree bile povezane na sjeveru, preko današnjeg donjosutlanskog područja. To ovisi o tome koliko se daleko na sjever proteže istočna area jatovskih nastavaka, a to, kao što je rečeno, ne znamo, te o tome jesu li starinački govori koje su zamijenili predci današnjih donjosutlanskih govora imali jatovske nastavke, a to vjerojatno nikad nećemo znati. Trenutno ne možemo ni sa kakvom sigurnošću tvrditi da je ta sjeverna veza postojala: i ta hipoteza zasad ostaje na razini špekulacije.

Ako, dakle, veza između veće, zapadne i manje, istočne aree jatovskih nastavaka nikad nije postojala, onda oni ne mogu biti rezultat zajedničke inovacije njih obiju. Time jako opada vjerojatnost da se u govorima istočne aree radi o sljednicima psl. složenih pridjevskih nastavaka u kojima su se dogodile kontrakcije *aje, *uje i *ěje > *: kao što smo pokazali, nema ničega u njima samima što bi govorilo u prilog pretpostavci da psl. slijed *aje daje *, jedino joj mogućnost da su nekad bili povezani s govorima zapadne aree, u kojima dokaza za takav razvoj ima, govori u prilog. A ako to nije bilo tako, onda toj pretpostavci u prilog ne govori ama baš ništa. Sve u svemu, na temelju onoga što u ovom trenutku znamo, isključivši sve špekulacije, za istražene se govore od kontrakcijske hipoteze vjerojatnijom čini analoška: da se jat iz onih padeža u paradigmi u kojima se otprije javljao analogijom proširio na G, D i L jd. m./sr.

4.2. Analoška hipoteza za istražene govore

Opišimo sada kako se prema našem mišljenju to najvjerojatnije dogodilo. Analoška bi hipoteza, ukratko, bila da su se odrazi jata iz nastavaka I jd./D mn. *-ẹm, G/L mn. *-ẹx i I. mn. *-ẹmi intraparadigmatskim ujednačavanjem proširili na G, D i L jd. m./sr., zamijenivši odraze psl. *o i *e koji su se u ovim drugima izvorno javljali.101 To se širenje najvjerojatnije dogodilo u dvije faze: prvo na L jd., čime je na segmentalnoj razini postignut sinkretizam L i I jd.,102 a zatim na G i D jd. Drugim riječima, prvo je L jd. *-om/*-m (ili možda već samo *-m) postao *-ẹm, izjednačivši se tako na segmentalnoj razini s I, a zatim su G jd. *-oga/*-ga i D jd. *-omu/*-mu (ili možda već samo *-ga i *-mu) postali *-ẹga i *-ẹmu.

Tu pretpostavku o širenju odraza jata u dvije faze temeljimo na dva argumenta: na paralelnom razvoju u drugim hrvatskim govorima i na stanju kod zamjenice on u istraženim govorima.

Sinkretizam L i I jd. m./sr. PZD na segmentalnoj razini, pri kojem L preuzima vokalizam I, nije rijetka pojava u hrvatskim govorima.103 Što je najvažnije, u kajkavskom je relativno česta (vidi Šojat 1973a: 66, bilj. 28),104 iako tu treba biti oprezan jer se u nekim kajkavskim govorima u kojima je zabilježen isti oblik L i I jd. m./sr. PZD javlja promjena o > u posljednjem slogu (vidi Lončarić 1996: 79–80), pa bi u njima nastavak L jd. - ẹm mogao biti i sljednik nepalatalnog nastavka *-om koji je pretrpio tu promjenu. To je najvjerojatnije slučaj u Gornjoj Konjščini (vidi Gudek 2013: 65). Naprotiv, u Pisarovini (vidi Zečević 1995: 244), gdje nema promjene o > u posljednjem slogu (vidi npr. lo, drvo, gltvo, lãkno, rbro, tlo, vãpno, vȗvo, I jd. vȗvom, I jd. zȗbom (Zečević 1995: 240–243), koji to pokazuju), najvjerojatnije se radi upravo o ovom sinkretizmu. Da se u Pisarovini javlja taj sinkretizam indikativno je jer je ona smještena vrlo blizu područja istraženih govora, a isto vrijedi i za sjevernije ikavsko-ekavske ozaljske govore, u kojima se također, kao što smo pokazali, javlja taj sinkretizam.105 Oko područja na kojem se javlja neka inovacija, u ovom slučaju odrazi jata u nastavcima G, D i L jd. m./sr. PZD, često se javlja područje u kojem se ona javlja u „oslabljenom” obliku (vidi Kapović 2017: 614–615), u ovom slučaju odrazi jata samo u nastavku L jd. m./sr. te deklinacije. Pisarovina i ikavsko-ekavski ozaljski govori bili bi stali na prvom koraku širenja odraza jata na G, D i L jd. m./sr. PZD, a istraženi govori, smješteni između njih, bili bi učinili i drugi.

U većini pak samih istraženih govora, s iznimkom govora Trga i Tuškana (a možda i Brežana, u kojima zbog jednačenja kaj. kratkog zatvorenog * s kratkim otvorenim * nije moguće vidjeti slažu li se po tom pitanju s Trgom i Tuškanima ili s ostalim istraženim govorima), na prvom je koraku stala zamjenica on, u kojoj se u L jd. m./sr., kao što smo pokazali, javlja jatovski nastavak, dok u G i D vidimo palatalne. U Trgu i Tuškanima i ta je zamjenica učinila drugi korak te se tamo i u njezinu G i D jd. javljaju jatovski nastavci.

Ta dva argumenta pretpostavku da su se odrazi jata na G, D i L jd. m./sr. PZD širili u dvije faze čine vrlo vjerojatnom.

I dok se taj prvi korak na temelju gore navedenih primjera čini kao promjena relativno česta u kajkavskom, to nije tako s onim drugim. Mnogo je manje govora u kojima su se odrazi jata proširili i na G i D jd. m./sr. PZD. Obično se jatovski vokalizam u nastavcima tih padeža PZD u tim govorima dovodi u vezu s promjenom o > , kao što to čini Ivić (1968: 65), koji donosi samo primjere G. Šojat, naprotiv, tvrdi da mu nije poznat nijedan tipični kajkavski govor koji bi imao takav vokalizam u G jd. m./sr. PZD, nego samo u D, a jatovski vokalizam u tom padežu smatra analoškim, proširenim iz L (vidi Šojat 1973a: 66, bilj. 28). Moguće je i jedno i drugo: djelovanje promjene o > ili širenje zatvorenog iz L. Budući da su primjeri promjene o > izvan posljednjeg sloga u većini kajkavskih govora tek rijetke iznimke (vidi Ivić 1968: 65–66), a da se u nastavcima G i D jd. m./sr. PZD radi o neposljednjem slogu, vjerojatnije je ovo drugo: da je odraz jata prvo nastao u L jd. – bilo djelovanjem promjene o > , čije djelovanje u tom padežu ne bi bilo neobično jer bi se u njemu odvila u posljednjem slogu, bilo sinkretizmom L s I – a da se zatim proširio na G i D.

5. Zaključak

Kao zaključak, pogledajmo na koja smo od pitanja postavljenih na početku ovog rada dobili odgovore.

Što se tiče prostiranja jatovskih nastavaka, granice su njihove istočne aree južno od Jastrebarskog prilično precizno ocrtane i tu vjerojatno više neće biti iznenađenja. No iznenađenje je bilo otkriće jatovskih nastavaka u govoru Repišća, što znači da se ta area proteže i sjevernije od Jastrebarskog, a koliko daleko još je nepoznato. Nepoznato je i točno prostiranje zapadne aree: koji su sve slovenski govori njezinim dijelom, koji pak hrvatski, i jesu li jatovski nastavci u (svim) hrvatskim govorima zapadne aree nastali istom inovacijom kao i oni u slovenskima. Ne znamo sa sigurnošću ni jesu li te dvije aree, danas odvojene govorima s drugačijim vokalizmom u nastavcima G, D i L jd. m./sr. PZD, nekad bile povezane. U ovom trenutku čini se vjerojatnijim da nisu, no nova saznanja o svim tim govorima mogla bi promijeniti taj zaključak. A taj je zaključak bitan za pitanje podrijetla jatovskih nastavaka.

Što se pak toga tiče, budući da ne znamo sa sigurnošću jesu li zapadna i istočna area jatovskih nastavaka nekad bile povezane, ne znamo sa sigurnošću ni jesu li oni u objema nastali jednom zajedničkom inovacijom ili su u svakoj od njih nastali neovisnim paralelnim inovacijama. U ovom se trenutku, zbog razlika u rezultatima kontrakcija između zapadne i istočne aree, zbog razlika u vokalizmu nekih zamjenica u jednoj u odnosu prema vokalizmu istih zamjenica u drugoj i zbog vjerojatnosti da one nikad nisu bile povezane vjerojatnijom čini ova druga mogućnost. Što se pak načina na koji su nastali tiče, za govore zapadne aree vjerojatnijom se čini kontrakcijska hipoteza, a za govore istočne aree analoška.

Što se pak distribucije jatovskih nastavaka u istraženim govorima tiče, ona je u ovom trenutku dobro opisana i u vezi toga najvjerojatnije neće biti iznenađenja. No moglo bi ih biti u nekom drugom, zasad neistraženom govoru s jatovskim nastavcima, osobito u nekom od onih sjevernijih kao što je govor Repišća.

Ostaje, dakle, mnogo prostora za nova istraživanja. Osim točnog prostiranja istočne aree i distribucije jatovskih nastavaka u njenim zasad neistraženim govorima, trebalo bi utvrditi i postoje li kakve inovacije zajedničke govorima istočne i zapadne aree koje ne bi bile zajedničke svim kajkavskim i slovenskim govorima. Takve bi inovacije onda upućivale na to da zapadna i istočna area nekoć ipak jesu bile povezane, bilo preko karlovačkog četverorječja, bilo preko današnjeg donjosutlanskog teritorija. Također bi trebalo istražiti i povijest ikavsko-ekavskih ozaljskih govora i utvrditi kako su i kada oni primili svoje čakavske osobine: difuzijom u predmigracijskom razdoblju ili posuđivanjem u postmigracijskom? Ako se pokaže da su ih primili posuđivanjem u postmigracijskom, onda mogućnost da su zapadna i istočna area nekoć bile povezane preko karlovačkog četverorječja postaje mnogo vjerojatnijom nego što je sada. Odgovori na ta pitanja, dakle, mogli bi nas dovesti do zaključka o podrijetlu jatovskih nastavaka u istraženim govorima posve drukčijeg od onoga donesenog u ovom radu.

Literatura

On the vocalism of the genitive, dative and locative masculine and neuter singular adjectival-pronominal endings in some southwestern Kajkavian local dialects

Summary

In some Kajkavian local dialects of the Karlovac Pokuplje region, the reflexes of the yat vowel are found in the genitive, dative and locative masculine and neuter singular adjectival-pronominal endings, which is unexpected considering these endings descend from Proto-Slavic pronominal endings: what would be expected are the reflexes of Proto-Slavic *o and/or *e. The same phenomenon is found in other Western South Slavic varieties as well: in the majority of Slovene local dialects and in some neighbouring Croatian local dialects of Istria, Kvarner and Gorski Kotar regions. The two areas where these “yat-endings” are found are not contiguous today.

In this article we offer a synchronic and a diachronic description of the yat-endings in six examined local dialects of the Karlovac Pokuplje region: Brežani, Lazina, Rečica, Šišljavić, Trg and Tuškani, as well as in the local dialect of Požun, described by Stjepko Težak.

We write about the distribution of the yat- and other kinds of adjectival-pronominal endings in each of the local dialects. It is very similar in all of them: the yat-endings are found in the vast majority of adjectives and pronouns, while the palatal endings are found, with some exceptions in some of the examined local dialects, in the genitive and dative singular of the pronoun on, in the archaic genitive česa of the pronoun kaj and in the contracted forms of the possessive pronouns. The non-palatal endings are nowhere to be found.

We also write about the origin of the yat-endings. The so-called contraction hypothesis, according to which the yat-endings originate in the Proto-Slavic compound adjectival endings G sg. *-ajego, D sg. *-ujemu i L sg. *-ějemь, the yat-vowel being the result of vowel contraction in these endings, is the standard explanation of the origin of the yat-endings in the Slovene local dialects and it seems very plausible for them. For the examined local dialects of the Karlovac Pokuplje region, however, what seems more likely is the so-called analogy hypothesis, according to which the yat-endings originate in the Proto-Slavic pronominal endings G sg. *-ogo/*-ego, D sg. *-omu/*-emu i L sg. *-omь/*-emь into which the yat-vowel spread from those endings in which it was originally found – the non-palatal I sg. m./n. *-ěmь, G/L pl. *-ěxъ, D pl. *-ěmъ and I pl. *-ěmi – replacing the vowels *o and *e in the process. The yat-endings found in these two groups of local dialects are probably not a shared innovation of the two, but are rather independent parallel innovations.

Ključne riječi: dijalektologija, kajkavski, deklinacija, zamjenica, pridjev, stezanje, jat

Keywords: dialectology, Kajkavian, declension, pronoun, adjective, contraction, yat

Notes

[1]  Uz građu crpenu iz Težakovih radova, u ovom radu služimo se i građom iz Požuna prikupljenom u samostalnom istraživanju toga punkta u okviru projekta Lingvistička geografija Hrvatske u europskom okružju (LinGeH) koji pri Sveučilištu u Zadru financira Hrvatska zaklada za znanost pod brojem HRZZ 3688.

[2]  Za takvu definiciju vidi npr. Matasović 2008: 157. Na drugim mjestima u istoj knjizi Matasović o (pra)zapadnojužnoslavenskome govori kao o prajeziku hrvatskih i slovenskih govora (vidi Matasović 2008: 63, 65, implicitno i 229, gdje se naziv „(pra)zapadnojužnoslavenski” doduše eksplicitno ne spominje), što može dovesti do određenih nerazumijevanja: kako Matasović definira zapadnojužnoslavenski, kao prajezik svih južnoslavenskih govora osim bugarskih i makedonskih ili kao prajezik samo hrvatskih i slovenskih govora? Budući da zapadnojužnoslavenske inovacije (stapanje jerija s *i, stapanje dvaju praslavenskih poluglasa u šva, zatvoren izgovor jata između vokala *i i *e, *-go > *-ga u nastavku G jd. m./sr. PZD) nalazimo i u istočnoštokavskim i torlačkim govorima, jasno je da prednost treba dati prvoj definiciji. Ta se Matasovićeva definicija ne razlikuje bitno od one Kapovićeve iznesene u Kapović 2015: 9–10: obje obuhvaćaju iste idiome, a glavna je razlika da ih Matasović smatra genetskom cjelinom, poteklom od jedinstvenog prajezika, zapadnojužnoslavenskog (vidi Matasović 2008: 65), dok Kapović sumnja u postojanje tog prajezika u strogom smislu (vidi Kapović 2015: 9, bilj. 13).

[3]  Građu iz Brežana prikupljenu u vlastitom istraživanju dopunit ćemo građom objavljenom u obliku snimke spontanog govora na internetskoj stranici Govori karlovačkog područja te u članku Marinković 2015.

[4]  Građu iz Lazine prikupljenu u vlastitom istraživanju dopunit ćemo građom iz Draganićkog rječnika, u čijem smo pisanju sudjelovali. Velika je većina građe u Draganićkom rječniku prikup-ljena upravo u Lazini te se de facto radi o lazinskom rječniku. Rječnik je u trenutku pisanja ovog rada bio u rukopisu.

[5]  Građu iz Rečice prikupljenu u vlastitom istraživanju dopunit ćemo građom objavljenom u obliku snimke spontanog govora na internetskoj stranici Govori karlovačkog područja.

[6]  Istraživanje u Šišljaviću obavili smo zajedno s Marinom Marinković. Ona nam je ljubazno uručila i građu prikupljenu u njenim ranijim istraživanjima toga punkta s Anitom Celinić. Na temelju sve te građe u međuvremenu je napisan članak Celinić i Marinković 2021. Podatci o govoru Šišljavića dijelom su crpeni iz te neobjavljene građe, a dijelom iz tog članka. Marina Marinković pomogla nam je i pri pronalasku informanta u Brežanima, a prije svega toga omogućila nam je sudjelovanje u njezinom istraživanju govora Vrbanaca te nam također ljubazno uručila svoju građu iz toga punkta. Ovom prilikom izražavamo joj zahvalnost na svoj toj pomoći.

[7]  Taj je rad naslovljen Ozaljski govor, no u njemu se zapravo ne opisuje govor grada Ozlja, nego govori većeg broja sela u njegovoj okolici (vidi Težak 1981b: 203), koji nisu posve jednaki (vidi Težak 1981b: 207–208). Iz rada je jasno da se Težakov opis tih govora temelji na opisu govora njegova rodnog sela Požuna, iz kojega onda generalizira na ostale uz isticanje njihovih razlika prema požunskome. Zato ćemo građu iz Ozlja crpenu iz Težak 1981b tretirati kao građu iz Požuna. Kao što je rečeno, dopunit ćemo ju građom prikupljenom samostalnom istraživanju toga punkta u okviru projekta LinGeH.

[8]  Izoglosa jatovskih nastavaka izbliza prati izoglosu odraza jata: te nastavke, naime, nalazimo samo u „ekavskim” govorima, to jest onima koji čuvaju jat kao zatvoreni , dok je u govorima s drugačijim odrazima jata, što se prije svega odnosi na ikavsko-ekavske govore, vokalizam nastavaka G, D i L jd. m./sr. PZD drukčiji (iznimka je vokalizam L u dijelu ikavsko-ekavskih ozaljskih govora, u kojima se u tom padežu on također podudara s odrazima jata). Isto vrijedi i za neke druge izoglose koje se tiču vokalizma tih nastavaka. O svemu tome više ćemo govoriti kasnije.

[9]  Misli se na velik, kompaktan teritorij u sjeverozapadnoj Hrvatskoj na kojem je smještena većina kajkavskih govora, a od kojega su odvojeni manji teritoriji na kojima također nalazimo kajkavske govore, primjerice onaj u Gorskom kotaru.

[10]  Moguće je da Lončarić (1996: 104), kad govori o nekim perifernim zapadnim kajkavskim govorima koji poput susjednog slovenskog jezika i čakavštine u G, D i L jd. m./sr. PZD imaju kontinuante nastavaka složene zamjeničke promjene s - ē- od - ae- misli, između ostalih, i na te govore. Na hipotezu da su jatovski nastavci kontinuante psl. složene pridjevske deklinacije detaljnije ćemo se osvrnuti kasnije kad budemo govorili o njihovu podrijetlu.

[11]  To Brabec (1961: 325) tvrdi za govore smještene nizvodno od Karlovca, u koje spadaju Brežani, Rečica i Šišljavić. Iz Šišljavića donosi konkretne primjere G jd. tȅga i L jd. na nȅkem. Težak (1957: 420) pak isto tvrdi za one smještene uzvodno, u koje spadaju Trg i Tuškani.

[12]  Poopćenje psl. palatalnih nastavaka moglo je biti dio procesa nastanka jatovskih nastavaka u istraženim govorima. O tome ćemo više govoriti kasnije.

[13]  Ozaljski ćemo pak poddijalekt plješivičko-ozaljskog dijalekta zvati ozaljskim govorima.

[14]  U vukomeričko-pokupski dijalekt spada i govor Repišća, kao što pokazuju primjeri pńava i žludẹc.

[15]  Valja reći da su Šojatu poznati kajkavski govori u kojima se u nastavcima D i L – no, zanimljivo, ne i G – jd. m./sr. PZD javljaju odrazi jata (vidi Šojat 1973a: 67, bilj. 28), što čini njegovu tvrdnju da su ovdje navedeni govori poopćili psl. palatalne nastavke pouzdanijom, te možda u njima ipak ne nalazimo jatovske nastavke.

[16]  Šivic-Dular (1998: 296) ipak navodi, citirajući Vatroslava Oblaka, štajerski govor Ljutomera, u kojem se ta dva psl. vokala ne jednače, te vidimo da se u njemu javljaju palatalni nastavci.

[17]  Isto vrijedi i za ekavske sjeverozapadnočakavske govore: ne možemo znati potječe li u njima e-ovski vokalizam nastavaka G, D i L jd. m./sr. PZD od jata ili od psl. etimološkog *e, odnosno imaju li jatovske ili palatalne nastavke. Čini se indikativnim da jatovske nastavke nalazimo baš u onim sjeverozapadnočakavskim govorima – govorima Draguća i Nugle, govoru Lupoglava te govorima Klane i Studene – u kojima odraz jata, barem kratkoga, nije jednak odrazu psl. etimološkog *e (za odraz jata u Lupoglavu vidi Ivić 1961: 207, za odraz jata u ostalim govorima vidi prethodne odlomke). Ako to nije slučajno (a moglo bi biti, koliko god se indikativnim čini), moglo bi upućivati na to da i u nekim ekavskim sjeverozapadnočakavskim govorima e-ovski vokalizam nastavaka G, D i L jd. m./sr. PZD potječe od jata, odnosno da i oni zapravo imaju jatovske nastavke, samo što ih u njima zbog jednačenja jata s psl. etimološkim *e ne možemo razlikovati od palatalnih. To je donekle vjerojatno za ekavske govore susjedne upravo spomenutim neekavskima, a za one udaljenije malo je vjerojatno: to bi značilo da bi glavnina sjeverozapadnočakavskih ekavskih govora morala imati jatovske nastavke, a u tom bi se slučaju očekivalo da će ih imati i svi sjeverozapadnočakavski govori u kojima se jat ne jednači s psl. etimološkim *e, konkretno svi buzetski govori. A to, kao što smo vidjeli, nije slučaj.

[18]  Za izostanak jednačenja č i ć u Brežanima vidi i Marinković 2015: 90, 92.

[19]  Za izostanak jednačenja č i ć u Šišljaviću vidi i Celinić i Marinković 2021: 169, 186.

[20]  To je jednačenje ipak počelo prodirati i u istražene govore, ali ne na isti način u sve njih. U govorima Rečice i Šišljavića č i ć fonetski su se približili: tamo se č izgovara kao pravi „tvrdi” [č], no ć se najčešće izgovara kao „srednji” [], tek rijetko kao pravi „meki” [ć]. Opreka između ta dva fonema ipak još nije ukinuta. Drugdje je kod većine govornika (svih starijih i većine sredovječnih) opreka između č i ć stabilna, a fonetska razlika između njih velika: oni izgovaraju jasno različite „tvrdi”, retrofleksni [č] i „meki”, alveopalatalni [ć]. No kod manjeg broja govornika (nekih sredovječnih žena u Trgu) opreka je između ta dva fonema ukinuta u korist č, koje se izgovara nešto manje tvrdo i teži prema „srednjem”, postalveolarnom [].

[21]  Tako se u Tuškanima javlja sonorizacija prvog člana skupine dvaju okluziva, npr. prikfčiti, rušńȋk, zȋfka ʻkolijevka’, što je tipično čakavska pojava, koja u Mužek 2020: 228 nije prepoznata kao takva. Promjene čn > šn i čń > šń zabilježene su i u Brežanima, kao što pokazuju primjeri šenȋšni, rušńȋk i N mn. žlȋšńaki, ali javlja se i primjer sestrȉčna (Marinković 2015: 92). Promjenu čń > šń zabilježili smo u primjeru rušńȋk i u Rečici, a u Šišljaviću je zabilježena (Celinić i Marinković 2021: 187) u istom tom primjeru i u primjeru N mn. kọšńãki ʻkutnjaci’. Ta bi promjena, dakle, mogla biti široko rasprostranjena po rubnom kajkavskom. No nijedne od tih promjena nema u draganićkim govorima, kao što nam pokazuju lazinski primjeri kučńk, prikupčȉti i zȋpka uspoređeni s gore navedenim šišljavićkim odnosno tuškanskim primjerima, a usporedi i lazinski ọkčńk ʻkračica’ s tuškanskim ọkšńk te luški gpka ʻpoklopac’ s tuškanskim gfka.

[22]  Za sufiks - na- u Brežanima vidi i Marinković 2015: 89.

[23]  Za sufiks - nu- u Šišljaviću vidi i Celinić i Marinković 2021: 185.

[24]  Većina je tih govora dvonaglasna (za goranske govore vidi Marinković 2018: 51, 129, a za čakavsko-kajkavske govore karlovačkog četverorječja Težak 1979: 39), iz čega samo po sebi slijedi da su izgubili neoakut. No i tro- i četveronaglasni govori na tom području izgubili su neoakut (za ikavsko-ekavske ozaljske govore vidi Težak 1981b: 240, a za čakavsko-kajkavske govore ogulinske i rosopajničke okolice Težak 1981a: 178, gdje to pokazuju primjeri N/A mn. vȇsla i 1. jd. prez. istȇžem iz rosopajničkog te 3. mn. prez. divȃnidu iz ogulinskog kraja; štokavski su pak govori toga područja svi novoštokavski).

[25]  U Šišljaviću je u enklizi naglasak nepovučen, kao što pokazuje primjer pọmẹknȉ‿se uspoređen s mȁlọ‿se pọmkni. U drugim istraženim govorima te pojave nema te se i u enklizi javlja povučeni naglasak, kao što pokazuje npr. tuškanski 2. jd. imp. zámi‿sȉ ʻuzmi si’.

[26]  U Trgu i Tuškanima javlja se naglasak retrakcijskog podrijetla koji stoji u opreci s dugosilaznim naglaskom. Zbog toga bismo ga fonološki mogli smatrati dugouzlaznim naglaskom, no fonetski taj naziv ne bi bio precizan jer se taj naglasak još izgovara razmjerno blisko tipičnoj kajkavskoj oksitonezi sa silaznom prednaglasnom dužinom (o njezinu izgovoru vidi Kapović 2015: 680–681; Šojat i Zečević 1966: 443): naglašeni je slog obično silazan, ponekad ravan, a zanaglasni je slog visok; oba su sloga obično podjednake siline, ponekad je veće siline prvi, a ponekad drugi (usp. Mužek 2020: 231, 243–244). Najčešće su, dakle, oba ta sloga fonetski naglašena, no fonološki je uvijek naglašen samo prvi, na što upućuje više činjenica, te se ne može tvrditi da govori Trga i Tuškana čuvaju oksitonezu (vidi Mužek 2020: 244–247). Sve što je rečeno o izgovoru toga naglaska u Trgu i Tuškanima vrijedi više-manje za sve ozaljske govore: u Jaškovu i Mahićnu taj se naglasak ne izgovara osjetno različito od trškog i tuškanskog, u Požunu je pak prvi slog češće ravan nego silazan, ali u ostalom se požunski slaže s prethodno navedenim govorima. U Mužek 2020 taj smo naglasak transkribirali kao novoštokavski dugouzlazni, slijedeći Težakovo bilježenje iz njegovih radova, no ovdje ćemo ga transkribirati kao dvostruki naglasak (drugi dio dvostrukog naglaska bilježit ćemo na posljednjem slogu fonetske riječi, a ne na prvom zanaglasnom slogu, jer se upravo na njemu nalazi tonski vrhunac zanaglasne visine; kod starijih je govornika, dapače, taj slog oštro silazan (usporedi Mužek 2020: 232, gdje se o tome govori nešto drukčije)), što je ne samo preciznije nego nam i omogućuje da ga razlikujemo od dugouzlaznog naglaska u Brežanima, koji se zaista izgovara kao novoštokavski. Što se naziva tiče, kako bismo izbjegli neodumice, i dalje ćemo taj naglasak zvati dugouzlaznim, premda, kao što rekosmo, taj naziv ne odgovara njegovu izgovoru.

[27]  Takva bi bila npr. klasifikacija u kojoj bi svim inovacijama bila dana jednaka važnost. U tom kontekstu, valja istaknuti da izoglosa govȇdinagȍvedina nije jedina koja govore Brežana i Rečice te neke njima susjedne govore odvaja od plješivičko-ozaljskih, a povezuje s vukomeričko-pokupskima. Nju, naime, prate i neke manje naglasne izoglose, npr. izoglosa kopȃmkȍpam, to jest n. p. C – n. p. B kod kratkih a-ā-glagola (vidi Kapović 2015: 342–349, osobito 345–346) i izoglosa glavȇglāvȇ, to jest nemogućnost – mogućnost javljanja prednaglasne dužine ispred dugog naglaska. Daljnje istraživanje svih tih govora sigurno bi rezultiralo otkrićem još takvih izoglosa na svim jezičnim razinama. Ipak, ostaje nesumnjivo da je između svih navedenih izoglosa upravo izoglosa govȇdinagȍvedina sama za sebe bila glavni razlog općeprihvaćenoj klasifikaciji istraženih govora.

[28]  Tvrdnja u Mužek 2020: 194–195, 233 da se u draganićkoj skupini govora polazni kajkavski akut fakultativno stapa s cirkumfleksom, tj. da je s njim u jednosmjernoj opreci, dok bi mlađi retrakcijski akut bio stabilan, najvjerojatnije nije točna. Najvjerojatnije se on posve stopio s cirkumfleksom, koji se doduše može izgovoriti i silazno i uzlazno, ali bez obzira na etimologiju, tj. ne može se više govoriti ni o jednosmjernoj opreci. Mlađi retrakcijski akut pak nije posve stabilan, jer se uz uzlazni izgovor javlja i silazni. Ipak kod njega prevladava uzlazni, a kod cirkumfleksa, potekao on od polaznog kajkavskog akuta ili cirkumfleksa, silazni. Draganićki se akut i cirkumfleks, dakle, djelomice preklapaju u izgovoru (što je možda razlog zbog kojeg Šojat (1973a: 70, bilj. 40) tvrdi da je taj govor dvonaglasan), ali statistički gledano, akut je uzlazan, a cirkumfleks silazan (iz čega slijedi da je govor tronaglasan, makar ne s posve stabilnom tonskom oprekom).

[29]  Ove dvije razlike mogle bi se generalizirati na cijeli jugozapadni dio plješivičkog poddijalekta u odnosu prema sjeveroistočnom, ali uz velik oprez (pogotovo u slučaju gubitka polaznoga kajkavskog akuta) jer se ta generalizacija temelji na vrlo oskudnim podatcima iz vrlo malog broja mjesnih govora. Za promjenu o > , vidi Ivić 1968: 63–64, gdje autor na temelju Ivšićevih primjera gotȅvo iz Krašića te ȅrj i kisȋ iz Domagovića zaključuje da prvi ide s Draganićem, a drugi s Prodindolom. Što se gubitka polaznog kajkavskog akuta tiče, nema sumnje da se u Domagoviću i Petrovini ta promjena nije dogodila (vidi Galić i Lisac 2017: 139), no za Krašić ne možemo ništa reći sa sigurnošću jer su podatci o tom govoru ne samo oskudni nego i kontradiktorni. Čilaš Šimpraga i Kurtović Budja (2009: 49) tako daju primjer Krašićnka prema Krašićnac, koji upućuje na stapanje polaznog kajkavskog akuta s cirkumfleksom, osobito kad ih se usporedi s prodindolskim Prodindõlka prema Prodindõlac (Čilaš Šimpraga i Kurtović Budja 2009: 50). Brabec (1966: 332) pak daje primjere róđe i gróđe, koji upućuju na čuvanje polaznog kajkavskog akuta. Iz Hrženika pokraj Krašića pak daje primjer G jd. m./sr. mȇga ‘moga’, koji upućuje na gubljenje polaznog kajkavskog akuta (vidi Brabec 1961: 326). Uzrok bi toj kontradikciji mogla biti nepouzdana transkripcija, na što ukazuju neki primjeri iz Luga, Mahićna, Trga i Tuškana (vidi Brabec 1961: 324–326), ili pak izgovor krašićkog cirkumfleksa, koji možda poput draganićkog može biti i silazan i uzlazan, te je Brabec jednostavno bilježio fonetski.

[30]  U odnosu na tuškanski (najvjerojatnije i u odnosu na ostale „ekavske ozaljske govore”, ali da bismo to sa sigurnošću mogli tvrditi, trebali bismo podrobnije istražiti govore Mirkopolja, Polja i Zorkovca), trški govor karakterizira, da navedemo samo istaknutije osobine: diftonški vokalizam nasuprot monoftonškom (usporedi npr. trški gre s tuškanskim gre), nejednačenje polaznog kajkavskog dugog otvorenog * s dugim zatvorenim *, (usporedi npr. trški svȇt ʻsvet’ ≠ svt ʻsvijet’ s tuškanskim svt ʻsvet’ = svt ʻsvijet’), o čemu vidi Mužek 2020: 203, te drugačiji razvoj šva (usporedi npr. trški dánȕs s tuškanskim dánȁs). Mnogo drugih primjera iz Trga i Tuškana iz kojih su vidljive te i druge razlike između tih dvaju govora dano je i na drugim mjestima u ovom radu.

[31]  Te su osobine npr. afereza početnog o kod zamjenica ‘ovaj’ i ‘onaj’ (vidi npr. u Brežanima I jd. m./sr. vm, nm, u Rečici G jd. m./sr. vga, nga (za tu pojavu u Brežanima vidi i Marinković 2015: 88)). Obratan je proces od toga dodavanje početnoga o kod zamjenice ʻtaj’, koje smo zabilježili u Rečici (vidi npr. A mn. m./ž. te), a javlja se i u Šišljaviću (vidi npr. A jd. ž. pd‿ọtu, N mn. m. ọtȋ (za tu pojavu u Šišljaviću vidi i Celinić i Marinković 2021: 184)), u kojemu aferezu početnoga o kod zamjenica ‘ovaj’ i ‘onaj’ nismo zabilježili, osim u proklizi, a tada se javlja u svim istraženim govorima. O aferezi početnoga o kod zamjenica ‘ovaj’ i ‘onaj’u proklizi više ćemo govoriti kasnije.

[32]  U Brežanima se, na primjer, retrakcijski naglasak izgovara izrazito blisko novoštokavskom dugouzlaznom naglasku, dok u Rečici zvuči kao tipični kajkavski akut; breški je dugi a otvoren, kao u susjednim štokavskim govorima, dok je rečički zatvoren, kao što je tipično u kajkavskom (općenito breški vokalizam tendira k štokavskom peterovokalskom trokutu, od kojega odstupa samo diftong , dok u rečičkom nalazimo tipični kajkavski šesterovokalski trapez); u Brežanima je kȍd‿nas, a u Rečici prȉ‿nami.

[33]  Šišljavićki je, na primjer, čini se, jedini govor na tom području u kojem se javlja duljenje pri retrakciji (vidi Celinić i Marinković 2021: 190): u obližnjoj Blatnici te pojave nema (vidi Ćurković 2011: 373), a ni u susjednoj Donjoj Kupčini, ako je suditi po Brabecovim (1961: 324) primjerima ȁna ʻona’, ȁnde ʻondje’i mȁja ʻmoja’.

[34]  Složena pridjevska deklinacija određenih pridjeva nastala je dodavanjem anaforičke zamjenice *jь na neodređeni pridjev, pri čemu su se i pridjev i zamjenica deklinirali (vidi Lukežić 2015: 238–239). Tako nastali dvodjelni nastavci najprije su skraćivanjima (vidi Lukežić 2015: 239), a zatim i kontrakcijama (vidi Kapović 2011: 349–351) postali jednodjelnima, sličnima zamjeničkim nastavcima.

[35]  N jd. m. jedini je, dakle, padež u kojem se neodređeni i određeni pridjevi razlikuju po obliku. No opreka je između njih, u mjeri u kojoj se uopće čuva (za stanje u Tuškanima vidi Mužek 2020: 237–238), vidljiva i u drugim padežima jer se izražava prozodijskim sredstvima (usporedi npr. tuškanski Únȁ rȕbača je blȁ. s D je únȁ bla rȕbača?).

[36]  Nastavci ostalih padeža jd. ž. PZD također se podudaraju s imeničkima, no to ne znači nužno da su preuzeti iz psl. imeničke deklinacije, jer su se uslijed stezanja psl. zamjenički i složeni pridjevski nastavci jd. ž. izjednačili s imeničkima (N jd. SPD *-aja > *-ā, G jd. ZD *-oję/*-eję i SPD *-yję/*-ęję > *-, A jd. SPD *-ǫjǫ > -ǭ te I jd. ZD *-ojǫ/ *-ejǫ i SPD *-ǫjǫ > *-ǭ), pa oni mogu potjecati i od ovih prvih, što gotovo sigurno i jest slučaj. Što se pak D/L jd. ž. tiče, to je jedini padež jd. ž. u kojem se psl. zamjenički i složeni pridjevski nastavci nisu stezanjem izjednačili s imeničkima. Najvjerojatnije je upravo zato u tom padežu unatoč inače posvemašnjoj prevlasti zamjeničkih nastavaka prevladao imenički: tako su se zamjenička i složena pridjevska deklinacija jd. ž., koje su se uslijed stezanja već bile gotovo posve izjednačile s imeničkom, s njome izjednačile do kraja.

[37]  Valja reći da se u Šišljaviću razmjerno često u I jd. javlja i psl. nepalatalni nastavak te on uz ńȋm glasi i ńı͡ẹm . U množinskim padežima ipak su zasad potvrđeni samo palatalni nastavci.

[38]  Zamislivo je i da su ti govori izvorno bili poopćili psl. nepalatalne zamjeničke nastavke i kod zamjenice on, kao i ostali istraženi govori, pa da su zatim kod nje pod nekajkavskim utjecajem ponovno uveli palatalne, no u nedostatku dobrih argumenata koji govore u prilog toj složenijoj hipotezi prednost treba dati onoj jednostavnijoj da se tu radi o arhaizmu, koji god bio razlog njegova očuvanja.

[39]  Druga su moguća objašnjenja nepravilan odraz jata, što je moguće u sva tri navedena govora, ili poopćenje izvornog nenaglašenog alomorfa - i, nastalog djelovanjem promjene > i u nenaglašenom slogu, nauštrb naglašenoga *-ẹ, što je moguće u govorima Prodindola i Tuškana, u kojima se javlja ta promjena.

[40]  To jest je li taj utjecaj bio uzrokom poopćenja psl. palatalnog nastavka D/L jd. ž. *-i (ili pak nenaglašenog alomorfa - i, ili pak nepravilnog odraza jata, ovisno o tome koju hipotezu o podrijetlu posvjedočenoga nastavka - i odaberemo, vidi bilj. 39) u govorima u kojima se to dogodilo. Indikativna je razlika između trškog, koji ima -ovski, i tuškanskog, koji ima i-jevski vokalizam u tim nastavcima. Trg je stoljećima bio jedino slobodno selo na teritoriju ozaljskog vlastelinstva (vidi Laszowski 1902: 216–219), zbog čega su njegovi stanovnici bili relativno izolirani od susjeda, a to je pak smanjilo utjecaj susjednih govora – a ovdje su najbitniji susjedni ikavsko-ekavski govori – na trški (iz istog su razloga nastale i druge osobitosti trškoga govora u odnosu na njemu najbliže „ekavske ozaljske govore”, o čemu vidi bilj. 30). Tuškani pak ne samo da nisu imali takav poseban položaj nego su i pripadali (i još pripadaju) istoj župi kao i ikavsko-ekavsko Mahićno. U tuškanskom i inače nalazimo ikavizme, doduše rijetke, kojih u trškom nema (usporedi npr. 1. jd. prez. jȋm ʻjedem’, plíjȅm ʻplijevim’ s trškima jm i pljȅm), što povećava vjerojatnost da je utjecaj susjednih ikavsko-ekavskih govora zaista uzrok razlici u vokalizmu ovih nastavaka između trškog i tuškanskog.

[41]  Mlađi tronaglasni sustav onaj je u kojem je praslavenska tonska opreka nestala stapanjem praslavenskog novog akuta s cirkumfleksom, a novi dugi uzlazni naglasak nastao je retrakcijom, tako da se javlja npr. generički kajkavski sȗša < sũša ali vĩno < vīnȍ.

[42]  Pod duljenjem pri retrakciji mislimo na nastanak dugog naglaska na mjestu stare prednaglasne kračine nakon povlačenja naglaska, kao u npr. generičkom kajkavskom žna < žnȁ, što je poznato i kao kanovačko duljenje (vidi Kapović 2015: 734).

[43] Govori karlovačkog područja.

[44] Govori karlovačkog područja.

[45]  Tako i unȃj.

[46]  Vidi i G jd. m./sr. vga, nga u Marinković 2015: 88.

[47]  Vidi i D jd. vmu u Marinković 2015: 88.

[48]  Tako i ‘tvoj’.

[49] Govori karlovačkog područja.

[50] Govori karlovačkog područja.

[51] Govori karlovačkog područja.

[52] Govori karlovačkog područja.

[53]  One mnogo rjeđe od zamjenice taj stoje samostalno te je i iz Tuškana premalo takvih primjera da bismo sa sigurnošću utvrdili da se ta opreka javlja i kod njih. Iz Brežana pak takvih primjera uopće nema.

[54]  Tako i ‘ovaj’; naj, na, ni.

[55]  Tako i ‘tvoj’, ‘svoj’.

[56]  Iza palatala očekivali bismo da će se javiti sljednici psl. palatalnih nastavaka. Međutim, na njihovom su mjestu zasigurno u velikoj mjeri bili poopćeni psl. nepalatalni nastavci (sljednici psl. palatalnih nastavaka redovito se čuvaju u N/A jd. sr., vidi npr. grźe, sȗnce, a u G i D mn. samo pod naglaskom, vidi npr. G mn. kraļẹ͡ef, kuńẹ͡ef, D mn. ļudẹ͡em, mužẹ͡em), kako je to u određenoj mjeri bilo i u ozaljskim govorima (vidi Težak 1981b: 232–233), vidi npr. u Tuškanima I jd. kamńum, mȗžum, nžȕm; G mn. stlcuf, ali kulčef; D mn. Pfcȕm, strcum. Na te su poopćene nepalatalne nastavke onda djelovale promjene o > i > i te su tako nastali posvjedočeni nastavci s i-jevskim vokalizmom kao u npr. G mn. lncif < *lȍncẹf < *lȍncof. To je objašnjenje vjerojatnije (usporedi osobito tuškanski I jd. nžȕm s lazinskim nu͠ọžim, oboje od *nōžȍm) nego izvoditi te nastavke iz palatalnih pretpostavljajući sporadičnu promjenu > , kao što to za Vrbance čini Marinković (2020: 106), dajući primjer kńif. Na istom mjestu u sklopu istog objašnjenja Marinković daje i neke primjere G, D i L jd. m./sr. PZD, što smo već spomenuli.

[57]  Usporedi to s čuvanjem psl. palatalnih nastavaka, koje je redovito također samo u tom padežu, vidi bilj. 56.

[58]  Češće se ipak na mjesto nepalatalnog nastavka - f kad se javlja iza koronala umjesto novog nastavka - ı͡ẹf nastalog analoškim djelovanjem promjene o > širi palatalni nastavak -ẹ͡ef, vidi npr. laktẹ͡ef, rastẹ͡ef. Zašto je tomu tako lako je objasniti, no cijeli je proces relativno složen. Preduvjet je tomu širenju palatalnog nastavka -ẹ͡ef često javljanje naglasnih dubleta u G mn., jedne s naglaskom na nastavku i jedne s naglaskom na osnovi, tipa laktẹ͡ef/ lktif. Sad, budući da su se palatalni nastavci očuvali samo pod naglaskom, a inače su iza palatala bili poopćeni nepalatalni, koji su onda pretrpjeli promjene o > i > i (vidi bilj. 56), kod osnova na palatal nastala je alternacija tipa križẹ͡ef/ krȋžif, s očuvanim palatalnim nastavkom - ẹ͡ef pod naglaskom, a poopćenim nepalatalnim nastavkom - if izvan naglaska. Osnove na koronal imale su pak alternaciju tipa *laktf/ lktif, s nepalatalnim nastavkom u oba slučaja. Primijetimo da su u dubleti s naglaskom na osnovi i jedne i druge imale isti, nepalatalni nastavak ( krȋžif kao i lktif), dok su u dubleti s naglaskom na nastavku imale različite nastavke, one na palatal palatalni, a one na koronal nepalatalni ( križẹ͡ef ne kao *laktf). Analoškim ujednačavanjem osnove na koronal preuzele su u dubleti s naglaskom na nastavku palatalni nastavak od osnova na palatal te je danas i u toj dubleti nastavak isti, palatalni ( laktẹ͡ef kao i križẹ͡ef).

[59]  Rožić bilježi e na mjestu kaj. zatvorenog *ẹ, kaj. otvorenog *, zjsl. *ə u nekim položajima (u drugim je položajima taj glas dao a) te zjsl.*o u položajima u kojima djeluje promjena o > . Zbog toga vokalizam prodindolskog govora moramo rekonstruirati na temelju neizravnih podataka. Najvažniji je njegov opis izgovora prodindolskog e. Primjeri koje on daje u sklopu tog opisa (vidi Rožić 1893/1894 (I): 77) omogućuju nam da s velikom sigurnošću utvrdimo da prodindolski govor u kratkom naglašenom slogu razlikuje zatvoreni *ẹ < kaj. *ẹ, *o i otvoreni * < kaj. * (isto je utvrdio već Ivić (1968: 63)): prvi on naziva „čistim” i uspoređuje sa štokavskim, a za drugi kaže da „nije čist” (za „čisti” e vidi npr. dȅca, vȅtar < kaj. *ẹ; grȅb, stȅl < kaj. *o; za e koji „nije čist” vidi npr. pèri, vretèni < kaj. *). Kakvo je pak stanje u dugom naglašenom slogu, ne možemo reći s tako velikom sigurnošću: među primjerima „čistoga” e pod dugim naglaskom nalazimo primjere kaj. zatvorenog *ẹ (vidi npr. pondȇļak, déte), kaj. otvorenog * (vidi npr. pérje, vretȇnce) i zjsl. *ə (vidi npr. déni ‘dno’, pȇń). Možemo, dakle, s velikom sigurnošću pretpostaviti da je kaj. dugi otvoreni * dao odraz zatvoreniji od svog kratkog parnjaka, odraz koji je zvučao dovoljno slično štokavskom dugom srednjem ē da bi ga Rožić uvrstio među primjere „čistoga” e, no ne možemo znati je li se izjednačio s kaj. dugim zatvorenim * (kao npr. u Rečici (vidi dalje u tekstu) i Tuškanima (vidi Mužek 2020: 199)) ili je od njega ostao različit (kao npr. u Lugu, gdje je dao dugi srednji ē identičan štokavskom (vidi Mužek 2020: 202), ili Domagoviću, gdje je tek nešto otvoreniji od toga, o čemu vidi dolje na kraju ove bilješke). Ni sa kakvom sigurnošću ne možemo reći koji je odraz zjsl. *ə u Prodindolu u onim položajima u kojima to nije a. Nema primjera u kojima bi naglašeni e < zjsl. *ə alternirao s nenaglašenim i (u primjerima poput GPR m. jd. sèzril ʻsazrio’ prema ž. jd. sizrȇla ʻsazrela’ (vidi Rožić 1893/1894 (III): 62) gotovo posve sigurno ne vidimo odraz zjsl. *ə, nego *o, vjerojatno analoškog prema GPR m. jd. dèzril ʻdozrio’, ž. jd. dizrȇla ʻdozrela’), iz čega bismo mogli zaključiti, no ne s velikom sigurnošću (Rožić ne bilježi posve dosljedno promjenu > i, vidi npr. kelìti ‘koliti’, selìti ‘soliti’ (Rožić 1893/1894 (I): 77)), da se nije izjednačio s kaj. zatvorenim *ẹ. A koji je onda njegov odraz, možemo samo nagađati, premda nas srodni govori upućuju na vjerojatne odgovore. U Domagoviću je to, sudeći prema obilnoj građi iz domagovićkog Audio rečnika, otvoreni (vidi npr. cvsti, komp. pril. dļe, mša (akut je zbog domagovićkog duljenja naglašenoga otvorenoga u neposljednjem slogu); kaj. dugi otvoreni * dao je srednji e, pa tako i dugi zjsl. *ə koji se s njime izjednačio, vidi npr. dȇn, komp. mȇń, pȇń), a tako je i u Cvetkoviću, ako je suditi po primjeru dnas iz Ozvučene čitanke iz hrvatske dijalektologije (vidi Celinić i Menac-Mihalić 2012: 47). Vjerojatno je da je tako i u Prodindolu, no valja reći da su domagovićki i cvetkovićki govor veoma slični, dok je prodindolski od njih ipak nešto različitiji, pa ta generalizacija s domagovićkog i cvetkovićkog na prodindolski nije posve sigurna.

[60]  Sporedni naglasak u načelu pada na svaki drugi slog od onoga s glavnim naglaskom. Tako u primjeru neubo͡ḁvļenẹga on pada na slog - nẹ-.

[61]  Tako i ọvȁj, va.

[62]  Tako i ‘tvoj’, ‘svoj’.

[63]  Zabilježen je samo jedan primjer izostanka te promjene, G jd. Jȁsminkinẹga, za koji zasad nemamo objašnjenja.

[64]  Za gubitak polaznog kajkavskog akuta te za nastanak mlađeg dugouzlaznog naglaska retrakcijom i na prednaglasnu dužinu i na prednaglasnu kračinu u Šišljaviću vidi i Celinić i Marinković 2021: 175–176.

[65]  Koji je postao dug tek duljenjem pri retrakciji, npr. generički kajkavski slo < slȍ.

[66]  Koji je bio dug i prije duljenja pri retrakciji, npr. generički kajkavski vĩno < vīnȍ.

[67]  Tako i ọvȁj, va, vọ; ọnj / ọnȁj, na, nọ.

[68]  Tako i sr. svj.

[69]  Posve je nevjerojatno da bi i iẹ u nastavcima G, D i L jd. m./sr. PZD potjecali od šva, pa se na tu mogućnost nećemo ni osvrtati.

[70]  U L jd., naprotiv, javljaju se takvi paralelni oblici, u slobodnoj varijaciji, no ta pojava u L jd. nije istog podrijetla kao u G i D: u L jd. radi se o preuzimanju naglaska I jd., o čemu smo već govorili, a o čemu je pak najvjerojatnije posrijedi u G i D, vidi dalje u odlomku.

[71]  U praslavenskom su vokali *o i *e izvorno uvijek bili kratki, dakle kračina u nastavcima G, D i L jd. m./sr. (ti su padeži u praslavenskom glasili *-ogo/*-ego, *-omu/*-emu i *-omь/*-emь) koju vidimo kod većine zamjenica u Šišljaviću mora biti starija od cirkumfleksa koji uz tu kračinu u tim nastavcima nalazimo u ostalim istraženim govorima. Cirkumfleks se zasigurno prvo pojavio upravo kod određenih pridjeva n. p. C i kod zamjenice ki, nastao je kontrakcijom koja se kod tih pridjeva i zamjenice odvila (vidi Kapović 2011: 357–360).

[72]  Tako i ȕnaj.

[73]  Tako i ‘svoj’.

[74]  Sporedni naglasak nosi svaki drugi slog od onoga s glavnim naglaskom, tako je npr. u primjeru Zȁjačkẹga sporedni naglasak na slogu kẹ. Sporedni naglasak na ultimi, kad je glavni na antepenultimi, nije redovit, što se ogleda u nedosljednosti promjene > i u tom položaju, kao što pokazuju primjeri L jd. vȕjčivẹm ali Zȁjačkim.

[75]  O razvoju tuškanskog naglasnog sustava vidi više u Mužek 2020: 232–241.

[76]  O razvoju tuškanskog vokalizma vidi više u Mužek 2020: 197–217.

[77]  Tako i unȁj / únȁj, únȁ, ȕnu.

[78]  Tako i tvj, tv / tvjȁ, tvjȅ; svj, sv / svjȁ, svjȅ.

[79]  Tuškanski bi tgȁ, naprimjer, mogao potjecati od starijeg *tẹgȁ, *tgȁ ili *tgȁ. Jedino nam usporedba s trškim tgȁ omogućuje da vidimo da najvjerojatnije ne potječe od *tgȁ, a da vjerojatnije potječe od *tẹgȁ nego od *tgȁ možemo utvrditi tek nakon usporedbe s požunskim tga (gdje otvorenost vokala upućuje na izvornu prednaglasnu kračinu) ili lazinskim, rečičkim i šišljavićkim tga (gdje je vokal i danas kratak).

[80]  Svi su podatci, ako nije rečeno drukčije, iz Težak 1981b. Zadržana je Težakova transkripcija. Sudeći prema rezultatima vlastitih istraživanja govora Požuna, neki su od ovdje navedenih primjera pogrešno zabilježeni. Zasigurno se radi o zatipcima jer je posve nevjerojatno da bi Težak kao izvorni govornik požunskoga govora u bilježenju pogriješio iz kakvog drugog razloga.

[81]  Moji podatci.

[82]  Tako i unȃj / ȕn, úna, ȕno.

[83]  Moji podatci.

[84]  Težak (1981b: 277) piše ȏvim, no to je zasigurno zatipak.

[85]  Tako i svȏj, svȃ / s vója, svóje.

[86]  Težak (1981b: 276) piše mojéga, no to je zasigurno zatipak.

[87]  Težak (1981b: 276) piše mojému, no to je zasigurno zatipak, ispravno mojmu nalazi se malo niže.

[88]  Moji podatci.

[89]  Moji podatci.

[90]  Za cijeli taj kraj, vidi Težak 1981a: 173–174; za njegov sjeverozapadni dio, vidi Težak 1957: 420, a za jugoistočni Težak 1959: 457. Za karlovačku okolicu te Dugu Resu, Generalski Stol i Erdelj na jugozapadu, vidi Finka i Šojat 1973: 121–122. Kao što je vidljivo iz spomenutih radova, u najistočnijim čakavsko-kajkavskim govorima, na samoj granici sa štokavskim, nisu poopćeni palatalni nastavci, nego uz njih dolaze i nepalatalni, u izvornoj distribuciji.

[91]  Za te govore vidi Brabec 1966: 332. Zapadnije, u Žumberačkom gorju i pod njim, ima i govora u kojima se čuvaju nepalatalni nastavci (vidi Celinić i Čilaš Šimpraga 2008: 86; Težak 1979: 45–46).

[92]  Kontrakcija *ěje > * općeslavenska je, dok se za kontrakciju *uje > * ponekad tvrdi da je njen rezultat zapravo analoški prema ostalim dvjema (vidi Šivic-Dular 1998: 300), tako da bi na kraju jedino kontrakcija *aje > * bila specifično slovenska.

[93]  Treba napomenuti da se u starijim djelima vokal nastao dotičnim kontrakcijama uglavnom ne bilježi kako je danas uobičajeno bilježiti jat. Ramovš (1952) ga tako bilježi kao ê, no to je samo grafička razlika, budući da tako bilježi i jat drugog podrijetla. Škrabec ga je pak bilježio kao ē, no dokazivao je da je taj ē bio jednak jatu (vidi Šivic-Dular 1998: 289–292). Bilježenje toga vokala kao ē preuzeo je i Lončarić (1996: 104), vidi bilj. 10.

[94]  Ta hipoteza, naravno, dolazi u obzir i u slučaju da su jatovski nastavci zajednička inovacija istraženih i slovenskih govora, a u ovim drugima ipak nisu nastali onako kako to objašnjava kontrakcijska hipoteza.

[95]  Danas je u Turnima oblik L jd. te zamjenice jednak D, vidi npr. na čmy (vidi Lisac 2006: 104), izvorni oblik L jd. čuva se, dakle, samo kao oblik I.

[96]  U govorima zapadne aree npr. kontrakcija je opsežnija nego u istraženim govorima, vidi npr. u Turnima ba:t sε ʻbojati se’. Kontrakcije u tom primjeru nema ni u jednom istraženom govoru.

[97]  U D jd. javlja se, doduše rijetko, i nastavak s e-ovskim vokalizmom kˈemu (vidi Marinković 2018: 165), za koji, sjetimo se, zbog istočnogoranskog jednačenja jata s psl. etimološkim *e i *ę ne možemo znati je li jatovski ili palatalni. Oblik kˈemu češće se javlja kao D jd. zamjenice u značenju ‘koji’, koja i u nastavcima drugih padeža ima e-ovski vokalizam (vidi Marinković 2018: 169).

[98]  Takav smo I jd. zamjenice gdo sinkretičan L zabilježili i u čakavsko-kajkavskom govoru Orljakova zapadno od Ozlja, gdje glasi km. U Orljakovu zamjenica gdo čuva nepalatalne nastavke (vidi npr. G jd. kȍga), dok su kod ostalih zamjenica i pridjeva poopćeni palatalni (vidi npr. G jd. dȍbrega, onȅga/ ȍnega, tȅga). To podsjeća na stanje u govorima zapadne aree, makar nije posve isto, jer govor Orljakova nema jatovske nastavke (čak ni u L jd. kao sjeverniji ikavsko-ekavski ozaljski govori, vidi npr. pȍ‿tem), nego palatalne.

[99]  O tome je bilo i drugačijeg mišljenja (vidi npr. Brabec 1966: 329–330), no na temelju argumenata koje ovdje nemamo mjesta izlagati najvjerojatnijom nam se čini Lončarićeva (1996: 164–167) rekonstrukcija predmigracijskog stanja u karlovačkom Pokuplju, po kojoj bi oni bili doseljenički.

[100]  Valja ipak imati na umu da je to bio sinkretizam samo na segmentalnoj razini, a da su se na suprasegmentalnoj razini L i I jd. m./sr. PZD razlikovali barem kod onih zamjenica kod kojih su bili naglašeni.

[101]  Ostavljamo po strani pitanje jesu li prije tog širenja bili poopćeni palatalni nastavci, pa su odrazi jata zamijenili samo odraze psl. *e, ili nisu, pa su odrazi jata istovremeno zamijenili i odraze psl. *o i odraze psl. *e. Proces bi svakako bio lakši u slučaju da su prije bili poopćeni palatalni nastavci, jer bi onda odrazi jata istovremeno zamjenjivali samo jedan vokal, a ne dva, no to ne znači da nije moglo biti i drukčije, to jest, to nije jak argument u prilog pretpostavci da su u istraženim govorima prije širenja jata bili poopćeni palatalni nastavci. Jači je argument u prilog toj pretpostavci činjenica, o kojoj smo već govorili, da su u ikavsko-ekavskim ozaljskim govorima te u većini čakavsko-kajkavskih govora, koji su svi susjedni istraženim govorima, poopćeni palatalni nastavci, ali ni on ju ne dokazuje bez svake sumnje. Najjači bi zamislivi argument u prilog toj pretpostavci bilo otkriće palatalnih nastavaka u slobodnoj varijaciji s jatovskima u nekom od govora istočne aree, uz potpuni izostanak nepalatalnih, no čak ju ni on ne bi bez svake sumnje dokazao.

[102]  Kao što je već rečeno, L je u početku zadržao svoj izvorni naglasak različit od naglaska I, to jest sinkretizma na suprasegmentalnoj razini, a to znači ni potpunog sinkretizma, u početku nije bilo. Taj je sinkretizam u istraženim govorima upravo u tijeku nastajanja jer L postupno preuzima naglasak I.

[103]  U čakavskom je, na primjer, sinkretizam L i I jd. m./sr. PZD zabilježen na Rabu kod nekih zamjenica, kao što pokazuju primjeri L/I ovȋn, onȋn i tȋn (vidi Kušar 1894: 35); kod drugih se zamjenica ta dva padeža ipak razlikuju, vidi npr. (Kušar 1894: 35) L kȏn ali I kȋn.

[104]  Šojat na tom mjestu, doduše, tvrdi da se tu radi o poopćenju složenog pridjevskog nastavka - ẹm < *-ějemь, dakle na tragu je kontrakcijske hipoteze, no nama se čini da se tu vjerojatnije radi o intraparadigmatskom širenju vokalizma I jd. m./sr. na L.

[105]  Slično kao i za istražene govore, moguće je da su u ikavsko-ekavskim ozaljskim govorima kad se dogodio sinkretizam L i I jd. m./sr. PZD u G, D i L jd. m./sr. te deklinacije već bili poopćeni palatalni nastavci, pa je vokal i iz I zamijenio samo vokal e, ili se poopćenje palatalnih nastavaka moglo dogoditi kasnije, pa je vokal i istovremeno zamijenio vokale o i e. I opet kao u istraženim govorima, nema načina da sa sigurnošću utvrdimo što se od toga dvoga zaista dogodilo.

References

 

Barac-Grum, Vida. 1993Čakavsko-kajkavski govorni kontakt u Gorskom kotaru. Rijeka: Izdavački centar Rijeka.;

 

Brabec, Ivan. 1961Izvještaj o istraživanju govora u Pokuplju. Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. 65:321–331

 

Brabec, Ivan. 1966Sjeveroistočni akavci. Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. 71:325–334

 

Celinić, Anita; Čilaš Šimpraga, Ankica. 2008Govor Jurkova Sela u Žumberku. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. 34:63–93

 

Celinić, Anita; Marinković, Marina. 2021Fonologija mjesnoga govora Šišljavića: iz kajkavske riznice istočnoga karlovačkoga Pokuplja. Hrvatski dijalektološki zbornik. 25:169–193

 

Celinić, Anita; Menac-Mihalić, Mira. 2012Ozvučena čitanka iz hrvatske dijalektologije. Zagreb: KNJIGRA.;

 

Čilaš Šimpraga, Ankica; Kurtović Budja, Ivana. 2009Etnici i ktetici u kajkavskom narječju. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. 35:35–52

 

Dimaguvački rečnik. Audio rečnik. https://rjecnik-domagovic.com/audio/(pristupljeno 18. 8. 2023.).

 

Finka, Božidar; Šojat, Antun. 1973Karlovački govor. Hrvatski dijalektološki zbornik. 3:77–151

 

Galić, Josip; Lisac, Josip. 2017Kajkavski govori u okolici Jastrebarskoga: Petrovina i Domagović. Hrvatski dijalektološki zbornik. 21:129–145

 

Govori karlovačkog područja. Brežani. http://www.kagovori.mgk.hr/Mjesni%20govori/Bre%C5%BEani(pristupljeno 21. 8. 2023.).

 

Govori karlovačkog područja. Rečica. 204821:82023

 

Greenberg, Marc Leland. 2006A Short Reference Grammar of Standard Slovene. http://www.seelrc.org:8080/grammar/pdf/stand_alone_slovene.pdf(pristupljeno 21. 8. 2023.).

 

Gudek, Vedrana. 2013Opis govora Gornje Konjščine. Diplomski rad. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu.;

 

Ivić, Pavle. 1961Prilozi poznavanju dijalekatske slike zapadne Hrvatske. Godišnjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. 6:(Novi Sad,).

 

Ivić, Pavle. 1968Procesi rasterećenja vokalskog sistema u kajkavskim govorima. Zbornik za filologiju i lingvistiku. 11:(Novi Sad,). 51–72

 

Kapović, Mate. 2011Historical development of adjective accentuation in Croatian (suffixless, *-ьnъ and *-ьkъ adjectives). Baltistica. 7103128:339–448

 

Kapović, Mate. 2015Povijest hrvatske akcentuacije. Zagreb: Matica hrvatska.;

 

Kapović, Mate. 2017The Position of Kajkavian in the South Slavic Dialect Continuum in Light of Old Accentual Isoglosses. Zeitschrift für Slawistik. 624:(Berlin,). 606–620

 

Klarić, Alvijana; Rašpolić, Luka. 2018Dijalektološki opis mjesnog govora Paladina: prilog istraživanju buzetskih govora. Jezikoslovlje. 192:303–321

 

Kušar, Marcel. 1894Rapski dijalekt. Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. 118:1–54

 

Laszowski, Emilij. 1902Trg kod Ozlja. Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu. 61:215–223

 

Lisac, Josip. 2006Tragom zavičaja. Delnički govor i govor Gornjih Turni u svjetlosti goranskih kajkavskih govora. Split: Književni krug.;

 

Logar, Tine. 1981Ishodiščni splošnoslovenski fonološki sistem. Fonološki opisi srpskohrvatskih/hrvatskosrpskih, slovenačkih i makedonskih govora obuhvaćenih opšteslovenskim lingvističkim atlasom.Ur. Filipović, Nedim. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. p. 29–33

 

Lončarić, Mijo. 1996Kajkavsko narječje. Zagreb: Školska knjiga.;

 

Lončarić, Mijo. 2021Glogovničko-bilogorski dijalekt. Hrvatski dijalektološki zbornik. 25:155–168

 

Lukežić, Iva. 1998Govori Klane i Studene. Crikvenica: Libellus.;

 

Lukežić, Iva. 2015Zajednička povijest hrvatskih narječja 2. Morfologija. Zagreb – Rijeka – Čavle: Hrvatska sveučilišna naklada – Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci – Katedra Čakavskog sabora Grobinšćine.

 

Marinković, Marina. 2015Iz fonologije mjesnoga govora Brežana kraj Karlovca. Hrvatski dijalektološki zbornik. 19:79–97

 

Marinković, Marina. 2018Kajkavski govori istočnoga Gorskoga kotara. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada – Ogranak Matice hrvatske u Delnicama.

 

Marinković, Marina. 2020Fonološke značajke mjesnoga govora Vrbanaca: prilog proučavanju draganićke kajkavštine. Filologija. 75:99–118

 

Matasović, Ranko. 2008Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika. Zagreb: Matica hrvatska.;

 

Mužek, Matija. 2020Fonološki opis govora Tuškanā. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. 461:191–254

 

Ramovš, Fran. 1952Morfologija slovenskega jezika. Skripta, prirejena po predavanjih prof. dr. Fr. Ramovša v l. 19474849(Ljubljana). Državna založba Slovenije.

 

Rigler, Jakob. 1963Pregled osnovnih razvojnih etap v slovenskem vokalizmu. Slavistična revija. 1414:25–78

 

Rožić, Vatroslav. 1893Kajkavački dijalekat u Prigorju. Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 115, 116 i 118,. Zagreb. 68136:113–17455

 

Šekli, Matej. 2008Sklanjatev zaimkov moj, tvoj, svoj v slovenskem pisnem jeziku od Brižinskih spomenikov do Trubarja (prispevek k zgodovinskemu narečjeslovju slovenskega jezika). Jezikoslovni zapiski. 141:41–59

 

Šivic-Dular, Alenka. 1998Slovenska pridevniška sklanjatev v luči razlage S.Škrabca in V. Oblaka. Obdobja 17, Vatroslav Oblak. Ur. Alenka Šivic-Dular. Ljubljana: Center; za slovenščino kot drugi/tuji jezik. p. 287–303

 

Šivic-Dular, Alenka. 2003Razvoj pridevniških sklanjatev v kontekstu zgodovinskih in arealnih vidikov. Jezikoslovni zapiski. 92:7–28

 

Šojat, Antun. 1973Govor u Samoboru i njegovoj okolici. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. 21:51–72

 

Šojat, Antun. 1973Kajkavci ikavci kraj Sutle. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. 21:37–44

 

Šojat, Antun. 1981Čakavske osobine u jugozapadnim kajkavskim govorima. Hrvatski dijalektološki zbornik. 5:151–168

 

Šojat, Antun; Zečević, Vesna. 1966Istraživanje kajkavskih govora u Hrvatskom zagorju. Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. 73:437–444

 

Težak, Stjepko. 1957O rezultatu dijalektoloških istraživanja u okolici Karlovca. Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. 62:418–423

 

Težak, Stjepko. 1959Izvještaj o istraživanju govora između Korane i Mrežnice. Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. 63:456–458

 

Težak, Stjepko. 1979Sjeverni govori čakavsko-kajkavskog međunarječja u karlovačkom četverorječju. Radovi Zavoda za slavensku filologiju. 16:37–52

 

Težak, Stjepko. 1981Dokle je kaj prodro na čakavsko područje? Hrvatski dijalektološki zbornik. 5:169–200

 

Težak, Stjepko. 1981Ozaljski govor. Hrvatski dijalektološki zbornik. 5:203–428

 

Težak, Stjepko. 1982Akcenatski odnosi u luku rijeke Kupe i u podžumberačkom kraju. Hrvatski dijalektološki zbornik. 6:293–302

 

Vranić, Silvana. 1999Neke morfonološke (i morfološke) značajke sjeverozapadnočakavskih rubnih govora. Hrvatski dijalektološki zbornik. 11:49–61

 

Zečević, Vesna. 1995Glavne značajke pisarovinskoga govora. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. 211:239–246


This display is generated from NISO JATS XML with jats-html.xsl. The XSLT engine is libxslt.