Adherencija bolesnika pri liječenju šećerne bolesti u obiteljskoj medicini u Republici Hrvatskoj prema istraživanju EUROASPIRE V

SUMMARY

Diabetes represents one of the leading public health problems worldwide and patients’ adherence to the recommended therapy is essential for achieving optimal glycemic control, disease control, and prevention of complications. The aim of this research is to determine the patients’ adherence to lifestyle changes and pharmacotherapy for type 2 diabetes based upon the EUROASPIRE V survey conducted in Croatia. Patients and methods: A cross-sectional retrospective study was carried out in nine primary care centres in Zagreb. A total of 58 patients with type 2 diabetes were included. Questionnaires on pharmacotherapy, lifestyle changes, and the medication adherence questionnaire from the EUROASPIRE V survey were used. Results: A total of 53.4% patients self-reported 100% adherence to antihyperglycemic medication. The majority of patients were prescribed metformin and 55.1% of them reported 100% adherence. According to the lifestyle changes questionnaire, the highest adherence was reported for the reduction of sugar intake (84.5%), while the lowest adherence was reported for attending a fitness center as a form of PA (3.4%), reducing excessive alcohol intake (44.8%) and weight loss (48.3% by participating in regular PA and 44.8% by following dietary recommendations). Smoking reduction was reported by 15% of advised smokers and 35% of participants stopped smoking. According to the results of the EUROASPIRE V survey, which includes other European countries, self-reported 100% adherence to antihyperglycemic medication was higher compared to the participants in Croatia (76.5%). According to the lifestyle changes questionnaire, adherence to reducing excessive alcohol intake (51.3%) and reducing fat intake (76.5%) was higher, while adherence to regular PA (51.4%) and reducing sugar intake (80.8%) was lower than those recorded in Croatia. Conclusion: The results of the EUROASPIRE V survey carried out in Croatia demonstrate insufficient adherence to pharmacotherapy and lifestyle changes among patients with type 2 diabetes. In order to achieve optimal glycemic and disease control, additional efforts are required to enhance adherence to treatment.

Adresa za dopisivanje:

Izv. prof. dr. sc. Venija Cerovečki, https://orcid.org/0000-0003-2670-8712

Katedra za obiteljsku medicinu, Škola narodnog zdravlja „Andrija Štampar“, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Rockefellerova 4, 10000 Zagreb, e-pošta: venija.cerovecki@mef.hr

Primljeno 4. lipnja 2024., prihvaćeno 16. prosinca 2024.

Šećerna bolest je kronična metabolička bolest obilježena hiperglikemijom koja nastaje uslijed nedovoljne sekrecije inzulina i inzulinske rezistencije. (1) Prema podatcima Međunarodne dijabetičke federacije (IDF) od šećerne bolesti u 2021. godini bolovalo je 537 milijuna ljudi u dobi od 20 do 79 godina, a procjenjuje se da će do 2030. godine taj broj narasti do 643 milijuna, a do 2045. godine do 783 milijuna ljudi. (2) Prema podatcima Nacionalnog registra osoba sa šećernom bolešću (CroDiab) u Hrvatskoj je u 2022. godini registrirano preko 388 tisuća osoba s dijagnozom šećerne bolesti. S obzirom na to da tek 60% oboljelih ima postavljenu dijagnozu, procjenjuje se da je ukupan broj oboljelih oko 500 tisuća. (3) Šećerna bolest se nalazi na trećem mjestu svih uzroka smrti u 2022. godini u Hrvatskoj s udjelom od 7,8% u ukupnoj smrtnosti. (4)

S obzirom na visoku prevalenciju šećerne bolesti te njezin kontinuirani trend rasta i visoki mortalitet, smjernice vodećih svjetskih organizacija (Američko udruženje za dijabetes [ADA], Europsko udruženje za dijabetes [EASD]) i Hrvatsko društvo za dijabetes i bolesti metabolizma Hrvatskoga liječničkog zbora preporučuju započinjanje farmakoterapije odmah pri postavljanju dijagnoze šećerne bolesti tipa 2 te naglašavaju važnost pravilne prehrane i redovite tjelesne aktivnosti (TA) u regulaciji glikemije. (5–7) Cilj liječenja šećerne bolesti jest uspješna regulacija glikemije, kojom se prevenira progresija bolesti i nastanak komplikacija. (7, 8) U središtu liječenja treba biti osoba oboljela od šećerne bolesti, a ciljanu razinu glikemije treba odrediti individualno na temelju dobi, komorbiditeta, trajanju bolesti, sklonosti hipoglikemiji, postojanju kardiovaskularnih ili mikrovaskularnih komplikacija. (5–7, 9)

Unatoč postojanju brojnih učinkovitih lijekova i djelotvornosti pridržavanja zdravog načina života, mnogi bolesnici imaju teškoća u pridržavanju terapijskih preporuka te je liječenje bolesti često izazovno. Stoga je adherencija prema propisanoj terapiji temelj uspješnog liječenja bolesti. Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije (engl. World Health Organization, WHO), adherencija je „mjera prema kojoj ponašanje osobe, u smislu uzimanja lijekova, pridržavanja pravilne prehrane i/ili promjene načina života, odgovara dogovorenim preporukama pružatelja zdravstvene usluge“. (10) Sukladno tomu, adherencija prema farmakoterapiji i promjeni načina života zahtijeva bolesnikov pristanak na preporuke i suradničku uključenost u donošenje odluka, zasniva se na dobroj komunikaciji između bolesnika i liječnika te tako bolesniku daje aktivnu ulogu u liječenju. Procjenjuje se da je prosječna adherencija bolesnika prema dugotrajnoj terapiji kod kroničnih bolesti u razvijenim zemljama oko 50% te se smanjuje nakon prvih šest mjeseci liječenja. (10–12) Smatra se da je adherencija prema liječenju dijabetesa niža nego kod liječenja drugih bolesti jer osim što je dugotrajna i složena zahtijeva redovite kontrole glikemije i specifične promjene načina života uključujući regulaciju tjelesne mase (TM), prestanak pušenja, prilagodbu i trajni nadzor nad prehranom te redovitu TA. (13) Zbog navedenog, važno je procijeniti adherenciju zasebno prema svakoj komponenti liječenja. (10) S druge strane, neadherencija rezultira hiperglikemijom, progresijom tijeka bolesti te pojavom komplikacija koje povećavaju morbiditet i preuranjeni mortalitet. (12)

Cilj ovoga rada jest utvrditi adherenciju bolesnika prema promjeni životnih navika i farmakoterapiji šećerne bolesti tipa 2 u Republici Hrvatskoj temeljem istraživanja EUROASPIRE V. Istraživanja EUROASPIRE su presječna istraživanja koja procjenjuju implementaciju smjernica Europskoga kardiološkog društva u primarnoj i sekundarnoj prevenciji kardiovaskularnih bolesti (KVB), a provode se od 1995. godine sa širenjem obuhvata sa sekundarne i na primarnu prevenciju KVB-a; do sada je provedeno pet ciklusa istraživanja (EUROASPIRE I-V), pri čemu su zdrave životne navike, redovite kontrole i liječenje čimbenika rizika, uključujući arterijsku hipertenziju, dislipidemiju i šećernu bolest, ključni u prevenciji KVB-a. (14)

Metode

Presječno retrospektivno istraživanje EUROASPIRE V provedeno je u Hrvatskoj, temeljem stratifikacije uzorka, u devet ordinacija obiteljske medicine smještenih u gradu Zagrebu tijekom 2017. i 2018. godine. Poziv za sudjelovanje u istraživanju EUROASPIRE V u Hrvatskoj dobile su 282 osobe koje su imale ili šećernu bolest, ili arterijsku hipertenziju ili dislipidemiju. Pozivu su se odazvale 203 osobe od kojih je 58 imalo postavljenu dijagnozu šećerne bolesti tipa 2. Uključni kriteriji su bili dob (≥18 godina i <80 godina), nepostojanje dokazane aterosklerotske bolesti, dijagnoza šećerne bolesti tipa 2 te propisana terapija za snižavanje glukoze u krvi (oralni lijekovi i/ili inzulin i/ili prehrana) u trajanju od više od šest mjeseci ili manje od dvije godine prije istraživanja. Bolesnici koji su zadovoljavali navedene kriterije uključeni su u istraživanje pretraživanjem medicinskoga elektroničkog kartona i pozivani na intervju. Za istraživanje je korišten upitnik s 53 pitanja i više ponuđenih odgovora. U ovom radu obrađena su pitanja relevantna za farmakoterapiju, promjenu životnih navika te upitnik o samoprocjeni adherencije prema lijekovima. Istraživanje je odobreno od strane Etičkog povjerenstva Doma zdravlja Zagreb – Centar i Doma zdravlja Zagreb – Zapad, a od svakog je ispitanika prikupljen potpisani informirani pristanak.

Rezultati

Od ukupnog broja bolesnika, većina su muškarci (56,9%), a prosječna dob bolesnika iznosila je 66,8 godina (raspon od 37 do 79 godina) (tablica 1).

U Table 2 zabilježena je samoprocijenjena adherencija bolesnika prema uzimanju lijekova u trajnoj terapiji šećerne bolesti tipa 2, a podijeljena je prema učestalosti uzimanja na cijelo vrijeme (100%), gotovo cijelo vrijeme (90%), većinu vremena (75%), polovinu vremena (50%) te manje od polovine vremena (<50%).

Samoprocijenjeno uzimanje farmakoterapije cijelo vrijeme odnosno stopostotna adherencija prema svim antihiperglikemicima zabilježena je kod 53,4% bolesnika. Od ukupnog broja bolesnika, njih 49 (84,5%) uzimalo je metformin kao trajnu terapiju. Od bolesnika koji uzimaju metformin, stopostotnu adherenciju navodi 55,1% bolesnika, 28,6% bolesnika uzima lijekove 90% vremena, njih 8,2% navodi uzimanje terapije većinu odnosno 75% vremena, dok 6,1% bolesnika navodi uzimanje polovicu vremena (Table 2).

U Table 3 zabilježeni su odgovori bolesnika na dva pitanja o promjeni životnih navika. Prvo pitanje se odnosilo na broj bolesnika koji je savjetovan o promjeni životnih navika od strane liječnika ili zdravstvenog djelatnika tijekom posljednje tri godine, dok se drugo pitanje odnosilo na broj bolesnika koji su promijenili životne navike tijekom posljednje tri godine.

Iz navedenih podataka o primjeni pravilne prehrane u posljednje tri godine, razvidno je da je najvećem broju bolesnika, njih 93,1%, savjetovano povećanje unosa voća i povrća, 87,9% bolesnika je savjetovano smanjenje unosa šećera i povećanje unosa ribe, a za njih 82,8% smanjenje unosa soli. Smanjenje prekomjernog unosa alkohola savjetovano je najmanjem broju bolesnika, njih 44,8%. Najveći broj bolesnika, njih 84,5% smanjio je unos šećera, a njih 44,8% smanjilo je prekomjerni unos alkohola.

Analizirajući TA, najvećem broju bolesnika, njih 70,7% savjetovano je povećanje redovite TA, a ukupno je 56,9% bolesnika povećalo redovitu TA. Savjet o pohađanju fitness centra kao obliku TA dobilo je 13,8% bolesnika, a navedene upute pridržavalo se 3,4% bolesnika.

Savjet o smanjenju TM u posljednje tri godine pomoću sudjelovanja u TA dobilo je 67,2% bolesnika, a pomoću pridržavanja prehrane 63,8% bolesnika. Od ukupnog broja bolesnika, njih 48,3% pridržavalo se savjeta o smanjenju TM sudjelovanjem u TA, a njih 44,8% temeljem pridržavanja uputa o prehrani. Lijek za smanjenje TM propisan je 10,3% bolesnika, a 50% od navedenih bolesnika je i uzimalo navedeni lijek.

Iz pitanja koja su se odnosila na prestanak pušenja, 34,5% bolesnika zabilježeni su kao pušači, a njih 55% je dobilo usmeni savjet za prestanak pušenja. Samo 35% bolesnika je prestalo pušiti, a 15% je reduciralo pušenje.

Rasprava

Adherencija bolesnika prema liječenju procjenjuje se kao postotak propisanih lijekova koje je bolesnik uzeo u određenom vremenskom razdoblju, a općenito se smatra da su bolesnici adherentni prema uzimanju lijekova ako je postotak adherencije ≥80%. (11, 15)

Navedeni prag postavljen je nakon istraživanja Haynesa i suradnika u kojem je regresijskom analizom pokazano da je smanjenje dijastoličkog tlaka bilo ostvareno kada je adherencija prema antihipertenzivnoj terapiji bila ≥80%, što se često uzima kao prag adherencije prema liječenju drugih bolesti. (16, 17) Međutim, u sustavnom pregledu Baumgartnera i suradnika, nije bilo moguće utvrditi opravdanost praga od 80% zbog malog broja provedenih istraživanja, njihove heterogenosti (različit broj bolesnika, metode istraživanja, bolesti i klinički ishodi) te različitih metoda procjene praga adherencije. (17) Iako je poznato da je adherencija prema lijekovima dinamičan i složen proces jer se može mijenjati tijekom vremena te se stoga ne može točno obuhvatiti jednim postotkom, prag od 80% često se uzima kao prag adherencije u različitim bolestima. (18) Međutim, smatra se da je kod šećerne bolesti optimalan prag adherencije veći od 80%. U retrospektivnoj analizi Lima i suradnika utvrđeno je da je za postizanje terapijske razine HbA1c ≤8,0% bila potrebna adherencija bolesnika između 86,1% i 92,8%, dok je za razinu HbA1c ≤7,0% potrebna adherencija prema terapiji iznosila između 86,1% i 98,3%. (19)

Istraživanja pokazuju različitu adherenciju bolesnika oboljelih od šećerne bolesti prema farmakoterapiji. U sustavnom pregledu Joyce A. Cramer objavljenom 2005. godine, adherencija prema antihiperglikemicima bila je u rasponu od 36% do 93%, dok je adherencija prema inzulinu bila oko 63%. (20) I deset godina kasnije, u sustavnom pregledu Krass i suradnika objavljenom 2015. godine, ukupna adherencija prema antihiperglikemicima bila je u sličnom rasponu, od 38,5 do 93,1%, a u samo 6 od 27 istraživanja adherencija je bila ≥80%. (18) Unatoč razvoju novih farmakoloških mogućnosti u liječenju šećerne bolesti tipa 2, adherencija je i dalje temeljna prepreka u uspješnom liječenju. U metaanalizi Piragine i suradnika objavljenoj 2023. godine, iz 156 istraživanja procijenjena adherencija prema antihiperglikemicima iznosila je 54%. (21)

U ovom istraživanju najveći broj bolesnika u farmakoterapiji šećerne bolesti uzimao je metformin i od njih je stopostotnu adherenciju navelo 55,1% bolesnika. Stopostotna adherencija prema svim antihiperglikemicima zabilježena je kod 53,4% bolesnika, dok je prema istraživanju EUROASPIRE V, koje uključuje i druge europske zemlje, stopostotna adherencija prema antihiperglikemicima bila veća i iznosila je 76,5%. (14)

Osim farmakoterapije, u liječenju šećerne bolesti neophodne su i promjene životnih navika, koje uključuju pravilnu prehranu, redovitu TA i prestanak pušenja. Između različitih obrazaca prehrane pokazalo se da mediteranska prehrana, koja se sastoji od povećanja konzumacije povrća, svježeg voća, cjelovitih žitarica, mahunarki, ribe i maslinovog ulja, dokazano smanjuje razinu HbA1c i glukoze u krvi. (22, 23) Za održavanje TM i liječenje šećerne bolesti ključna je redovita TA jer smanjuje ukupnu i visceralnu mast, smanjuje sistemsku upalu, poboljšava regulaciju glukoze i smanjuje razinu HbA1c. (24) TA u trajanju od 30 minuta znatno reducira razinu hiperglikemije sjedećeg dana, a njezino svakodnevno izvođenje ima jednak učinak na regulaciju glikemije kao izvođenje TA u trajanju od 60 minuta svakog drugog dana. (25) Preporučuje se redovita umjerena TA u trajanju >150 minuta tjedno te vježbe snage, fleksibilnosti ili ravnoteže dva do tri puta tjedno. (5, 24) U promjeni životnih navika važan je i prestanak pušenja. Pušenje ima višestruko štetan učinak na organizam, povećava inzulinsku rezistenciju, uzrokuje progresiju dijabetičke nefropatije i jedan je od glavnih rizičnih čimbenika nastanka kardiovaskularnih bolesti. (26) Intervencije promjenom prehrane i pojačanom TA ili kirurškim načinom smanjenja TM rezultirale su remisijom bolesti, koja se definira kao postizanje glikemije ispod kriterija za šećernu bolest u odsutnosti aktivnoga farmakološkog ili kirurškog liječenja. (1, 27) U istraživanju Leana i suradnika s ciljem postizanja remisije regulacijom TM u obiteljskoj medicini, remisija je bila postignuta kod 46% bolesnika u intervencijskoj skupini, i to kod 86% bolesnika koji su izgubili više od 15 kg te kod 73% bolesnika koji su izgubili više od 10 kg. (28) Unatoč dokazanim pozitivnim učincima promjene načina života na regulaciju glikemije, kontrolu bolesti i postizanje remisije, bolesnici se često ne pridržavaju preporuka. U sustavnom pregledu istraživanja prema Mogreu i suradnicima, adherencija prema preporučenoj prehrani bila je u rasponu od 29,9% do 91,7%, a prema TA od 26,7% do 69,0%. (29) U istraživanju Morrato i suradnika pokazano je da je, u usporedbi s 58% ispitanika bez šećerne bolesti, samo 39% ispitanika oboljelih od šećerne bolesti bilo tjelesno aktivno. (30)

U ovom istraživanju, bolesnicima je najmanje savjetovano sudjelovanje u različitim oblicima TA, smanjenje prekomjernog unosa alkohola (44,8%) i prestanak pušenja (55% pušača). U okviru promjene preporučene prehrane najviše bolesnika pridržavalo se savjeta vezano uz smanjenje unosa šećera (84,5%), a prema najčešće savjetovanom povećanju voća i povrća postupilo je 77,6% bolesnika, dok je smanjenje unosa masti navelo 63,8% bolesnika. Najmanja adherencija zabilježena je prema sudjelovanju u različitim oblicima TA, smanjenju prekomjernog unosa alkohola (44,8%) i smanjenju TM (48,3% sudjelovanjem u TA i 44,8% pridržavanjem prehrane). Povećanje redovite TA navelo je 56,9% bolesnika. Prema rezultatima istraživanja EUROASPIRE V, koje uključuje i druge europske zemlje, adherencija prema redovitoj TA (51,4%) i smanjenju unosa šećera (80,8%) bila je manja u odnosu na ispitanike u Hrvatskoj. Međutim, adherencija prema smanjenju prekomjernog unosa alkohola (51,3%) i smanjenju unosa masti (76,5%) bila je veća od onih zabilježenih u Hrvatskoj. Značajna razlika u adherenciji prema povećanju količine voća i povrća (77,5%) i smanjenju unosa šećera (80,8%) nije zabilježena između Hrvatske i ostalih europskih zemalja uključenih u EUROASPIRE V. (14)

Za poboljšanje adherencije bolesnika nužno je razumjeti razloge nepridržavanja preporuka. Razlozi se mogu podijeliti u čimbenike povezane s bolesnikom, liječnikom i zdravstvenim sustavom. Kao čimbenici povezani s bolesnikom razlozi mogu biti psihološki (zdravstvena uvjerenja, nedostatak motivacije, doživljaj ozbiljnosti bolesti, osjetljivost na komplikacije, depresija, zaboravljivost bolesnika), socijalni (nedostatak podrške obitelji i okoline, neadekvatna komunikacija) i demografski (nizak socioekonomski status, niska razina obrazovanja). (10, 31) Među najčešćim razlozima neadherencije prema farmakoterapiji su zaboravljivost, nuspojave lijeka, nepostojanje ili poboljšanje simptoma te nemarnost bolesnika. (21) Neki od najčešćih razloga neadherencije prema pravilnoj prehrani jesu neprihvaćanje preporučene hrane i društveni pritisak, a najčešći razlozi neadherencije prema TA jesu fizička ograničenja, manjak interesa, mogućnosti ili nedostatak uputa o provođenju TA. (32)

Znanje pacijenata o šećernoj bolesti također utječe na adherenciju. Prema istraživanju koje je provedeno u Hrvatskoj, ispitanici su pokazali zadovoljavajuće razine znanja o šećernoj bolesti. Međutim, unatoč dobrom sveukupnom znanju, postojala je visoka razina neznanja o određenom dijelu pitanja o bolesti. Većina ispitanika ne bi prepoznala znakove hiperglikemije i hipoglikemije, gotovo 70% bolesnika smatralo je da se prehrana za šećernu bolest sastoji uglavnom od posebnih namirnica, a polovica bolesnika nije znala da redovita TA može utjecati na potrebu za prilagođavanjem doze inzulina ili drugih lijekova za šećernu bolest. Navedene činjenice naglašavaju potrebu za stalnom edukacijom bolesnika kako bi mogli učinkovitije sudjelovati u liječenju bolesti s ciljem poboljšanja adherencije i postizanja bolje kontrole glikemije i smanjenja rizika od razvoja kroničnih komplikacija. (33)

Adherencija prema farmakoterapiji može se poboljšati intervencijama na razini propisivanja (pojednostavljivanjem preporuka i uključivanjem bolesnika u donošenje odluka), na razini komunikacije (detaljnim objašnjavanjem ključnih informacija o uzimanju lijeka), na razini kontrolnih pregleda (procjenjivati i prepoznavati razloge neadherencije) te zajedno s bolesnikom pronaći rješenja. (34) Za poboljšanje adherencije prema promjeni životnih navika potrebno je imati jednostavan i postupan pristup. Primjerice, uvođenje TA može se ostvariti postupnim povećavanjem od 60 minuta tjedno umjerene TA prema intenzivnijoj TA duljeg trajanja. Navedeni pristup omogućuje veću vjerojatnost postizanja trajnih promjena te ostvarivanje cilja. Preporučuje se postaviti kratkotrajne dostižne ciljeve, primjerice smanjenje TM za 7 – 10% od početne TM i povećanje TA prema 150 minuta tjedno u sljedećih šest mjeseci. (35)

Adherencija se može poboljšati unaprijeđenjem kvalitete skrbi u liječenju bolesnika oboljelih od šećerne bolesti. U istraživanju Stojnić i suradnika naglašena je važnost integrativne skrbi u liječenju bolesnika kroz timski rad u obiteljskoj medicini. Preporučeno je uključivanje drugoga zdravstvenog osoblja u liječenju bolesnika oboljelih od kroničnih bolesti te osnaživanje uloge laika u edukaciji bolesnika. Također, utvrdili su da bolesnici nedovoljno shvaćaju ozbiljnost bolesti. (36) Neophodna je aktivna uloga i uključenost obitelji i okoline koji pružaju poticaj i podršku bolesniku. (10) Od pomoći može biti i moderna tehnologija, jer se prema randomiziranom kontroliranom istraživanju kod ispitanika u intervencijskoj skupini, koji su koristili aplikaciju na uređaju iPad u obliku simuliranja stvarnih situacija i problema bolesnika u trajanju od samo 12 minuta, povećao postotak adherencije prema lijekovima, prehrani i TA, a smanjila se razina HbA1c s 10,71 na 9,62 u tri mjeseca trajanja intervencije. (37)

Ograničenje istraživanja EUROASPIRE V u Republici Hrvatskoj očituje se u malom uzorku ispitanika koji boluju od šećerne bolesti bez kardiovaskularnih komplikacija, zadanom kratkom trajanju bolesti u anamnezi, geografskom ograničenju te mogućoj pogrešnoj subjektivnoj samoprocjeni adherencije bolesnika, jer su mogli prijaviti adherenciju veću od stvarne. Adherencija prema liječenju vjerojatno je veća u velikom gradu u odnosu na ostatak zemlje, dok je na razini cijele Hrvatske adherencija vjerojatno manja budući da se dio pozvanih pacijenata nije odazvao pozivu na sudjelovanje u istraživanju.

Zaključak

Adherencija prema propisanoj farmakoterapiji i promjeni životnih navika neophodna je za uspješno liječenje bolesnika oboljelih od šećerne bolesti tipa 2. Istraživanje EUROASPIRE V koje je provedeno u Republici Hrvatskoj pokazuje da se bolesnici u Hrvatskoj, kao i u Europi, nedovoljno pridržavaju propisane farmakoterapije i savjeta o promjeni životnih navika. Potrebno je učiniti dodatne napore u prepoznavanju razloga nedovoljne adherencije te u suradnji s bolesnikom povećati adherenciju prema liječenju, koja će voditi uspješnoj regulaciji glikemije, kontroli bolesti i poboljšanju kvalitete života bolesnika.

INFORMACIJE O SUKOBU INTERESA

Autori nisu deklarirali sukob interesa relevantan za ovaj rad.

INFORMACIJA O FINANCIRANJU

Za ovaj članak nisu primljena financijska sredstva.

DOPRINOS AUTORA

Koncepcija ili nacrt rada: LK, VC, IK, ZOA, GP, NB, JS, ŽR, DM

Prikupljanje, analiza i interpretacija podataka: LK, VC, IK, ZOA, GP, MH, NB, PH, JS, ŽR, DM

Pisanje prve verzije rada: LK, VC, IK, NB

Kritička revizija: LK, VC, IK, ZOA, GP, MH, NB, JS, ŽR, DM

LITERATURA

<jrn>1. American Diabetes Association. 2. Classification and diagnosis of diabetes: Standards of Medical Care in Diabetes-2021. Diabetes Care. 2021;44 Suppl 1:S15–33.PubMedhttps://doi.org/10.2337/dc21-S002</jrn>

<eref>2. Diabetes facts and figures [Internet]. Dostupno na: https://idf.org/aboutdiabetes/what-is-diabetes/facts-figures.html. [Pristupljeno 2. lipnja 2023.].</eref>

<eref>3. Hrvatski zavod za javno zdravstvo. Dijabetes. [Internet]. Dostupno na: https://www.hzjz.hr/sluzba-epidemiologija-prevencija-nezaraznih-bolesti/odjel-za-koordinaciju-i-provodenje-programa-i-projekata-za-prevenciju-kronicnih-nezaraznih-bolest/dijabetes/. [Pristupljeno 2. lipnja 2023.].</eref>

<eref>4. Hrvatski zavod za javno zdravstvo. Izvješće o umrlim osobama u Hrvatskoj u 2022. godini [Internet]. Dostupno na: https://www.hzjz.hr/periodicne-publikacije/izvjesce-o-umrlim-osobama-u-hrvatskoj-u-2022-godini/. [Pristupljeno 23. studenog 2023.].</eref>

<jrn>5. Davies MJ, Aroda VR, Collins BS, Gabbay RA, Green J, Maruthur NM, et al. Management of hyperglycaemia in type 2 diabetes, 2022. A consensus report by the American Diabetes Association (ADA) and the European Association for the Study of Diabetes (EASD). Diabetologia. 2022;65(12):1925–66.PubMedhttps://doi.org/10.1007/s00125-022-05787-2</jrn>

<jrn>6. ElSayed NA, Aleppo G, Aroda VR, Bannuru RR, Brown FM, Bruemmer D, et al. 9. Pharmacologic Approaches to Glycemic Treatment: Standards of Care in Diabetes-2023. Diabetes Care. 2023;46 Suppl 1:S140–57.PubMedhttps://doi.org/10.2337/dc23-S009</jrn>

<jrn>7. Rahelić D, Altabas V, Bakula M, Balić S, Balint I, Bergman Marković B, et al. Hrvatske smjernice za farmakološko liječenje šećerne bolesti tipa 2. Lijec Vjesn. 2016;138:1–21.PubMed</jrn>

<jrn>8. Stratton IM, Adler AI, Neil HAW, Matthews DR, Manley SE, Cull CA, et al. Association of glycaemia with macrovascular and microvascular complications of type 2 diabetes (UKPDS 35): prospective observational study. BMJ. 2000;321(7258):405–12.PubMedhttps://doi.org/10.1136/bmj.321.7258.405</jrn>

<jrn>11. Osterberg L, Blaschke T. Adherence to medication. N Engl J Med. 2005;353(5):487–97.PubMedhttps://doi.org/10.1056/NEJMra050100</jrn>

<jrn>18. Krass I, Schieback P, Dhippayom T. Adherence to diabetes medication: a systematic review. Diabet Med. 2015;32(6):725–37.PubMedhttps://doi.org/10.1111/dme.12651</jrn>

<jrn>20. Cramer JA. A systematic review of adherence with medications for diabetes. Diabetes Care. 2004;27(5):1218–24.PubMedhttps://doi.org/10.2337/diacare.27.5.1218</jrn>

<jrn>34. Jimmy B, Jose J. Patient Medication Adherence: Measures in Daily Practice. Oman Med J. 2011;26(3):155.PubMed</jrn>

Table 1. Patients’ demographic characteristics

Table 2. Distribution of patients regarding self-reported adherence to medication in the treatment of type 2 diabetes

Table 3. Distribution of patients regarding advised and implemented lifestyle changes

a = u zadnjih tri godine kod pušača koji boluju od šećerne bolesti tipa 2 / in last three years in smokers with type 2 diabetes