Knjiga započinje predgovorom naslovljenim Predgovor ili Zar opet o krizi?, na koji se nadovezuje Uvod u kojem autorica predstavlja paradigmu integrativnog mišljenja kao primjeren odgovor na krizu postmoderne koja se pokazuje kao kriza istine, znanja i svrhe, a očituje se u trima korelacijskim vidovima – tehnoznanstveno-civilizacijskom, epistemološkom i odgojno-obrazovnom. Tri oblika iste krize povezana su, međusobno se uvjetuju i nameću. Autorica prikazuje postmodernu kao mentalitet, a njezinu krizu promatra kao pojam anomalija u do tada prevladavajućoj paradigmi znanstvenog mišljenja, dočim su posljedice fragmentacija i dezintegracija, točnije gubitak orijentacije prema svrsi, slobodnom, odgovornom čovjeku. Istaknuti su ciljevi rada: teorijsko utemeljenje integrativnog mišljenja u filozofskom diskursu i odgojno-obrazovnom procesu te iz njega izvedene praktične smjernice i metode.
Prvo poglavlje detaljno promatra krizu znanstveno-tehničke civilizacije. Dajući povijesni pregled različitih filozofskih interpretacija prirode, autorica prikazuje da se Bacon i Descartes mogu smatrati ključnim idejnim začetnicima opredmećivanja prirode – distanciranju čovječjeg subjekta od prirode kao raspoložive materije, što se proteže i u razdoblje postmoderne. Nadalje, autorica naglašava da su Galilejeva matematizirajuća znanosti i Newtonova mehanika, kao i to da je organsko svedeno na fizikalno, i to matematički izrazivo, odnosno redukcija provedena u znanstveno-metodičke svrhe, utrli put instrumentalnoj racionalnosti, a porastom moći suvremene tehnike, i čovjekovom otuđenju od prirode kao od Drugoga te novoj etici koja ne može biti antropocentrična. Budući da se kriza, kako navodi autorica, pokazuje kao golem rascjep sredstava od svrha, subjekta od objekta, znanja od vjerovanja i moći od odgovornosti, postoji duboka potreba za integrativnom paradigmom mišljenja i orijentacijskog znanja. Kao odgovor na krizu znanstveno-tehnološke civilizacije, autorica nudi integrativnu bioetiku s metodološkim modelom pluriperspektivizma. Ističe da je nužno i rehabilitirati pojam svrhe – prvobitni vlastiti princip fizičkog svijeta, jer iz njega izvire normativnost.
Drugo poglavlje detaljno analizira postmodernističku krizu teorije spoznaje, s osobitim naglaskom na znanje i status istine u današnjem dobu. Pitanje istine vodi u srž epistemološke krize, koja ponovno započinje novovjekovnim obratom gdje čovjek biva određen kao subjekt koji sam može odrediti svoju istinu i svoj identitet. Ponovno prateći povijesni razvoj teorije istine i različite teoretičare, autorica ističe da je i u filozofiji nastao svojevrstan obrat te korespondencijska teorija istine biva zamijenjena koherencijskim i pragmatičnim teorijama koje fragmentiraju svijet na mnoštvo nesumjerljivih sustava istine. Naposljetku, postmoderna potpuno napušta pojam istine, jer reprezentacija svijeta putem jezika uvijek je kontingentna, pa nije moguća kao istinita. Istinu se zamjenjuje kategorijom konsenzusnog, estetskog ili instrumentalno korisnoga, odnosno u znanstveno-tehničkoj civilizaciji pojam istine biva zamijenjen pojmom pragmatičke korisnosti, učinkovitosti i napretka. Kad je i dohvatljiva, ističe se, istina zapravo nije važna. Takvo poimanje istine bez veze s metafizikom je samouništavajuće iskrivljavanje smisla istine. Autorica se u ovom poglavlju posebno bavi moralnom istinom, tj. utemeljenjem normi, a donosi i zanimljiva promišljanja o perspektivizmu.
Oblici kriza o kojima autorica govori u prethodnim poglavljima zrcale se u krizi odgoja i obrazovanja, što vrlo detaljno prikazuje treće poglavlje knjige. Suvremeno pedagogijsko mišljenje nije sustavno, zaključuje autorica, nego fragmentacijsko i instrumentalizacijsko, budući da je sam subjekt obrazovanja fragmentiran, dezintegriran, čak ukinut. Krizu odgoja i obrazovanja možemo sagledati kao krizu uma, mišljenja i razumijevanja. Ne propuštajući ništa slučaju, autorica u ovom poglavlju obrađuje suvremene izazove odgoja i obrazovanja poput digitalizacije obrazovanja, krize sveučilišta, odnosa poučavatelja i poučavanog, ali i koncepata svrhe u pedagogiji. Kao odgovor na odgojno-obrazovnu krizu, autorica pretpostavlja integrativni odgoj i obrazovanje, prožimanje kurikuluma bioetičkim temama, poglavito metodikom filozofije s djecom/za djecu.
Utvrdivši logičku vezu među trima oblicima krize, u četvrtom poglavlju prikazuje se korelacija triju vidova krize, koja otvara put k integrativnom mišljenju, što je detaljnije prikazano u petom poglavlju. Uzevši u obzir različite teorijske i/ili praktične kontekste i integrativnu etiku Hansa Krämera, prikazuje se da su perspektive koje misle u pojmovima istine i svrhovitosti i dalje prisutne i djelatne, a upravo su to perspektive koje pokreću integrativno mišljenje.
U šestom poglavlju, autorica predstavlja bioetiku i integrativnu bioetiku kao izvor normativnosti i integrativnosti. Bioetičku edukaciju potrebno je uvesti u sve stupnjeve obrazovanja, stoga autorica daje prikaz sheme bioetičke edukacije i analizira kojim metodičkim primjerenim načinima je moguće to postići. Pozivajući se na začetnike bioetike Jahra i Pottera, ističe da se odgoj i obrazovanje često razmatraju kao put do oblikovanja karaktera i odgovarajuće bioetičke svijesti. Na kraju poglavlja daje kratak pregled prednosti i ograničenja integrativne bioetike.
Posljednje, i ujedno najduže, sedmo poglavlje, detaljno predstavlja filozofsku praksu, filozofiju s djecom/za djecu kao mogućeg odgovora na navedenu odgojno-obrazovnu krizu. Filozofija za djecu danas je međunarodni pokret, proizašla iz šireg pokreta kritičkog mišljenja koji nastaje u SAD-u sedamdesetih godina 20. stoljeća, a doživjela je i svoje europske posebnosti, od kojih se jedna nudi u ovom poglavlju. Filozofija za djecu nastoji odgovoriti na odgojno-obrazovnu krizu idejom obrazovanja kao velikog laboratorija racionalnosti. Iako je prigodno proizašao iz nasljeđa pragmatizma, koji pored vrijednosnih doprinosa reducira i instrumentalizira svrhu obrazovanja, moguće ga je sagledati i odjelotvoriti i u integrativnom ključu, u tradiciji klasičnog europskog mišljenja, što ovo poglavlje i prikazuje. Također, u poglavlju se prikazuje filozofiju za djecu kao obrazovni stup vođen ne instrumentalnom racionalnošću, nego paradigmom multidimenzionalnoga mišljenja koje dovodi do orijentacijskog znanja. Posebno se promišlja i razrađuje poimanje filozofije za djecu njemačkog filozofa i didaktičara Ekkehaeda Martensa, a nadahnuće se crpi i u mislima hrvatskog filozofa odgoja Zvonimira Komara koji promišlja o teoriji pedagogije s obzirom na pojam svrhe.
Ova knjiga Integrativno mišljenje. Odgovor na trostruku krizu postmoderne prva je u Hrvatskoj koja se bavi teorijom i fenomenologijom integrativnog mišljenja na sveobuhvatan način. Integrativno mišljenje nemoguće je ostvariti bez filozofije, koja je – kao bavljenje onim bitnim – prisutna u temeljima svih znanosti. Filozofija je kritička metoda pristupa stvarnosti, temeljna kulturna tehnika kojom se subjekt orijentira u vlastitom mišljenju, vođena kriterijima racionalnosti, a ako se pitamo tko je danas filozof, onda uz neke formalne uvjete moramo uzeti u obzir da filozofa čini sposobnost razumijevanja i razlikovanja prevladavajućih paradigmi znanstvenog mišljenja koje se kontinuirano šire. U ulozi relevantnog filozofa koji dobro poznaje prevladavajuću paradigmu i anomalije u njoj, autorica na vješt filozofski način teorijski utemeljuje integrativno mišljenje u filozofskom diskursu i odgojno-obrazovnim procesima te iz njega izvodi praktične smjernice i metode za njegovo odjelotvorenje.
Svojom detaljnošću knjiga Integrativno mišljenje. Odgovor na trostruku krizu postmoderne postaje nezaobilazno štivo za sve one koji se bave humanistikom, ali i one koji odvaže misliti o onom bitnom te na izazove današnjice žele odgovoriti smislenim, cjelovitim, svrhovitim i multidimenzionalnim odgovorima.