Histria antiqua, Vol. 19 No. 19, 2010.
Original scientific paper
UMJETNOST (OBRT?) AGRIMENSORA
Guido ROSADA
; Topografia antica Università degli Studi di Padova Dipartimento di Archeologia DARC Italia - Piazza Capitaniato, 7-35139 Padova
Abstract
Kada govorim o centurijaciji, odnosno o rimskoj
agrarnoj teritorijalnoj podjeli, ja poimam ovo veliko djelo
kao pravi pravcati “spomenik” u krajobrazu, te, dakle,
izlazim iz okvira definicije prema kojoj se radi o tehničkom
djelu. Iz tog razloga vjerujem da ovaj kratak rad može
naći mjesto pod okriljem teme koja govori o “umjetničkom
obrtu” od davnina.
Kolumela (I. stoljeće) dao je vrlo dobru definiciju
agrimensoresa: agrum metiri non agricolae, sed mensoris
officium”Mjeriti zemlju posao je zemljomjernika, a ne
seljaka”. (De re rustica, V, 1)
S obzirom na njihov specifičan posao i instrumente koje
su upotrebljavali prilikom “mjerenja zemlje”, mogu se
dijeliti na: mensores (jednostavni mjernici), agrimensores
(zemljomjernici), finitores (određivači granica), metatores
(tehničari koji su rabili metae, odnosno loptice, danas bi
ih zvali “pomoćnim geodetima”), decempedatores (koji
su rabili decempedae, motke dugačke deset stopa, koje
se zovu još i perticae;. motka je u različitim zemljama
kasnije korištena kao mjerna jedinica za dužinu, a
pojam i za površinu, prije nego što je usvojen decimalni
metrički sustav: u Italiji je motka iznosila 2,96 m i 600
m2) te gromatici (koji su rabili gromu, neku vrstu optičkog
kutomjera) (Chantraine 1975).
U doba republike, izraz koji se najviše upotrebljavao
(sudeći i po Plautovom svjedočanstvu iz Poenulusa/
Malog Kartažanina, 48: Eius regiones, limites, confinia/
determinabo: ea re ego finitor factus sum/ Odredit ću njegove
površine, međe, granice: iz tog sam razloga obučen kao
određivač granica“) mora da je bio finitores (što ukazuje
na činjenicu da je u antici prvenstvo imalo određivanje
granica), dok su agrimensores ili gromatici (oni koji rabe
gromu) izrazi naročito svojstveni razdoblju carstva (o
tome govori izvor s početka IV. stoljeća, odnosno Nonijevo
djelo De conpendiosa doctrina, I, str. 17, 22-25, Lindsay:
Finitores dicebantur, quos nunc agrimensores dicimus: dicti
quod finis dividerent…/Zvali su se finitores oni koje sada
zovemo agrimensores: tako nazvani jer su razdjeljivali
vlasništvo...“. I upravo je razdoblje carstva razdoblje
“normirane“ prirode).
Tehnika mjerenja učila se najvećim dijelom tijekom
služenja u vojsci, poglavito za vrijeme castrametatija
(strukturiranja logora), da bi kasnije bila korištena i u
civilne svrhe, nakon što je vojnik bio otpušten iz vojske.
Agrimensores su u vrijeme republike - finitores - poglavito bili
tehničari u službi vojske ili u službi magistrata zaduženih
za osnivanje kolonija. Nastankom carstva dobili su puno
određeniju ulogu, postavši, nakon razdoblja naukovanja
u za to osnovanim školama, plaćeni državni službenici
udruženi u kolegijume. Prema Ciceronu (De lege agraria, II,
13, 32), barem do kraja republike, ti su antički “geometri”
morali biti pripadnici višeg društvenog staleža, ex equestri
loco (odnosno vitezovi), dok su u razdoblju carstva najčešće
bili liberti, koji su dobili status oslobođenika (Nicolet 1970).
Dijelili su se na vojne mensores, mensores koji su vodili
brigu o tabularijima (arhivima), mensores koji su djelovali
pri municipijima i kolonijama te mensores koje možemo
definirati kao samostalne profesionalce.
Stručno osposobljavanje, na kraju kojeg se moralo
pristupiti polaganju ispita kako bi se steklo zvanje
(“promovirani” su se nazivali professi), moralo je u sebi
sadržavati više disciplina (vidi Agenn. Urb. De contr. agr.,
str. 64 i Theod. et Valent. const., str. 273, 10-17, Lach.).
Naravno, najprije su morali savladati tehnike mjerenja,
gledanja kroz smjerokaz, stavljanja u vagu i crtanja, što
podrazumijeva poznavanje matematike i geometrije. Veliku
je važnost imalo i poznavanje astronomije i zemaljske
fizike (coeli ili mudi ratio/“znanost o nebu“ ili “zemlji“),
nije bilo moguće odrediti granice ili podijeliti zemlju bez
dobre orijentacije i primjerene potvrde prirode terena (vidi
Hygin. Grom., De limit. const., str. 166 - 178, Lach.). Jedan
od osnovnih predmeta, koji je imao povlašteni položaj kod
školovanja mensoresa, bilo je pravo. Poznavanje pravnog
statusa terena i sposobnost snalaženja u raznim graničnim
sporovima, koji su postojali tada kao i danas, omogućavalo
je da osoba zaključi je li za pojedini slučaj potreban sudac
ili agrimensor (kojem je, u svakom slučaju, zadnjem
dopadao zadatak da označi granice; stvari, međutim,
kao što si možemo predočiti, nisu uvijek bile jasne i često
su iz njih proizlazili novi sporovi između dviju struka: vidi
traktate Frontina i Igina). Stučna mišljenja, na kojima
su se mogle zasnivati eventualne pravne akcije, zvala su
se renuntiationes, a pravna su se savjetovanja nazivala
advocationes (Front., De contr. agr., str. 37, Lach.)
Keywords
Hrčak ID:
85450
URI
Publication date:
1.11.2010.
Visits: 4.255 *