Original scientific paper
Grijeh, krivnja i odgovornost u grčkoj i kršćanskoj tragediji
Ivica Musa
; Filozofsko teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, Hrvatska
Abstract
Zapadnoeuropski kršćanski svijet je jedina postklasična civilizacija koja je aktivno preuzela naslijeđe grčkog tragičnog mišljenja.
Izvor tragičnog sukoba je prekoračivanje sudbinskog prostora djelovanja, kod Grka moira, kod kršćana kršenje zakona. Moira je nešto neodređeno čega nije svjestan protagonist tragedije; kršćanski je zakon pozitivan i uvijek prezentan kod sudionika tragičnog zapleta. Slijedeći arete (časnost, vrsnoću), u stanju hybrisa, (prkosnog ponosa) uvijek u neznanju, tragični junak grčke tragedije upada u tuđu moiru - sudbinsko određenje - te čini prijestup koji biva kažnjen od dike (pravde), kojoj se pokoravaju i bogovi. Tek tada postaje svjestan svoga čina te kroz patnje spoznaje i doživljava katarzu.
Biti smrtnik znači patiti zbog neusklađenosti jednoga sklopa zakona i vrijednosti s drugim. Borba ili sukob - agon - u grčkoj tragediji nije stoga nikada sukob dobra sa zlom; sukob je to jedne vrste dike s drugom. Za ljudsko biće je nemoguće riješiti jedan problem bez uzrokovanja drugoga ili ostvariti pravdu bez nanošenja nepravde. Stoga u svijetu grčke tragedije nije moguće biti ujedno velik i dobar. Pokušaj dosezanja veličine se prije ili poslije pokazuje kao osramoćujući za tragičnog heroja. Izlaz je: otići u progonstvo ili počiniti samoubojstvo.
Kršćanstvo vidi drugačije: čovjek i svijet su, budući Božja stvorenja, dobri. Zlo ulazi po neposluhu zloporabom slobodne volje koja čini čovjeka odgovornim za grijeh. Krivnja zahtijeva četiri uvjeta: zakon, poznavanje zakon, slobodu prihvaćanja ili odbijanja zakona i prekršaj zakona. Grčka tragedija ne poznaje nijedan od prva tri uvjeta. Agon je u kršćanskoj tragediji borba između dobra i zla, nipošto nije - kao kod Grka - sukob dviju vrsta pravde.
Božanska opsjednutost - ate - tjera čovjeka da u stanju ludila čini djela za koja nije potpuno odgovoran te patnja koju podnosi nije zaslužena, što prouzrokuje osjećaj žaljenja. Ludilo u kršćanskoj tragediji izbija na kraju tragične priče. Budući su ljudi slobodni, patnja koju oni uzrokuju izaziva zgražanje, a ne žaljenje.
Beskonfliktnost nije obilježje niti kršćanske egzistencije; protagonist kršćanske tragedije zasigurno nije svetac, on ne prihvaća uvijek križ kao rješenje konflikta, ali to neprihvaćanje pridonosi njegovom tragičnom karakteru. Drama spašavanja čovjeka kao da tek počinje onkraj tragičnog apsurda.
Keywords
Hrčak ID:
1126
URI
Publication date:
3.3.2004.
Visits: 4.351 *