Uvod
Iako se posljednjih godina obnovljivi izvori energije sve češće spominju kao gorivo, ne više budućnosti, već sadašnjosti, nafta i plin su i dalje nositelji globalne ekonomije te sudjeluju s više od 50 % u globalnoj potrošnji energije. (1) Ovisnost Europe o uvozu energenata, ponajprije plina, čini Europu osjetljivom na geopolitičke događaje pa je tako glavna prekretnica u energetskoj politici zemalja Europske unije zasigurno Rusko – ukrajinska plinska kriza koja je u više navrata kulminirala prekidom opskrbe plinom. Do spomenute krize europska energetska politika oslanjala se na fosilne izvore u proizvodnji primarne energije, a nakon krize Europska unija sve više razmatra povećanje udjela obnovljivih izvora energije uz razmatranje novih dobavnih pravaca nafte i plina iz Rusije, ali i izgradnju novih terminala za ukapljeni prirodni plin. Kako u svijetu, tako je i u Hrvatskoj, porast potrošnje naftnih derivata i plina usporen i zaustavljen uslijed financijske krize, ali globalnim oporavkom, trend porasta potrošnje ponovno raste. Pri tome je Hrvatska, prilagođavajući se uvjetima krize, ulagala u razvoj transportne i distribucijske mreže, djelomično radila na modernizaciji rafinerija te na osiguranju novih dobavnih pravaca, kao i na novom zakonskom okviru za provođenje europske energetske politike. Energetska strategija iz 2009. za cilj je imala sigurnost opskrbe, konkurentnost energetskog sustava te održivost energetskog razvoja, koji podrazumijeva očuvanje okoliša, ali ciljevi većinom nisu ostvareni zbog nepostojanja provedbenog plana. Prijedlog Strategije niskougljičnog razvoja iz 2017. godine previđa postizanje održivog razvoja gospodarstva uz korištenje tehnologija s niskim emisijama ugljičnog dioksida. Trenutno najveći udio u energetskom miksu u Hrvatskoj u proizvodnji električne energije imaju hidroelektrane, što Hrvatsku zapravo svrstava među europske države koje imaju visok udio obnovljivih izvora energije u energetskom miksu, iako su prisutna i određena stajališta u energetskoj politici koja hidroelektrane ne percipiraju kao ekološki najprihvatljivije izvore, što primjerice potvrđuju i politička zbivanja oko hidroelektrane Peruča. Povećanje udjela solarne, vjetroenergije, geotermalne energije i energije biomase predstavlja stvarni izazov za povećanje „zelene energije“ u energetskom miksu. Prilikom prelaska gospodarstva na pretežito obnovljive izvore energije u energetskom miksu, prirodni plin će zasigurno predstavljati tranzicijski energent čiju upotrebu svakako treba povećati kao i osigurati sigurnu opskrbu u novim tržišnim uvjetima nakon što u narednom razdoblju prestane isporuka plina iz Rusije preko Ukrajine. Stoga u skoroj budućnosti plin treba iskoristiti kao prijelazno gorivo, a zatim, ovisno o gospodarskom rastu, povećavati udio obnovljivih izvora energije do tehnološkog maksimuma.
