UVOD
Aplikacija Ubera na mom mobitelu. Otvaram je i upisujem odredište. Kišpatićeva ulica 12, Zagreb. Pregledavam opcije vožnji, biram najpovoljniju i potvrđujem preuzimanje. Potvrđujem nošenje zaštitne maske za lice zbog covid pandmije, i aplikacija me spaja s najbližim vozačem. Trebam sačekati desetak minuta, i dok provjeravam svoju elektroničku dnevnu poštu usput na karti pratim vozača koji i prije predviđenog vremena stiže do mene. Njegovo ime je Marko. Susretljiv je i pričljiv. Na licu zaštitna maska.
Vruće je danas. Ljudi zovu više nego inače. Imate sreću što sam bio blizu.
Da?
Ma da, ništa više nije isto. Ljeta su postala neizdrživa, klimatske promjene su tu, a mi već godinama pravimo budale od onih koji su nas upozoravali na to. Ljudi kolabiraju. Evo danas sam čuo da je netko umro od toplotnog udara u tramvaju. Ali ja nekako to dobro podnosim. Jer ova vrućina je ništa u odnosu na Ganu gdje sam radio. A i u Indiji sam bio. Industrijska keramika znate … za pivovare. Sad taxiram… Imao sam svoju firmu i prije nekoliko godina sam propao, nisam mogao naplatiti dugove, pa sam i sam postao dužan. Nisam mogao vjerovati da mi se to događa, pa dugovala mi je i sama država koja me blokirala. Za ne povjerovati. Koja smo mi koruptivna država. Sad vozim Uber. Moram nekako preživjeti, snaći se, treba se izdržati … a do kada će trajati vidjet ćemo… što možemo, vremena su takva… nema više garancije ni za što (Marko, uber vozač u šesdesetima, Zagreb, 2.7.2021.).
Markova priča je samo jedna od tisuće sličnih priča koje se mogu čuti od Uber vozača i vozačica ne samo u Hrvatskoj, već diljem svijeta. Njegove riječi: ”treba se izdržati…. a do kada će trajati ne znamo… što možemo, vremena su takva” oslikavaju društvenu atmosferu u kojoj prevladava nesigurnost života, nepostojanje vizije za budućnost, osjećaj bespomoćnosti ali i potreba za preživljavanjem. Cilj ovog rada je kritički se osvrnuti na pitanje prekarnosti, života u nesigurnosti, kao i na društvenu atmosferu u kojoj prevladava osjećaj bespomoćnosti i gdje je prilagodba postojećem stanju, životu u krizi, doživljena kao uspjeh, ideal kojem se teži. Pitanje koje je ključno nije ”što je prekarnost?” već ”što prekarnost generira”, ”kako se ona živi i osjeća?”, ”koji su njeni učinci?”, ”što ona konkretno znači za svakodnevicu ljudi, za male banalne stvari koje čine život?”. Odgovore na ta pitanja pokušavam dati preko analize priča uber vozača i vozačica u Zagrebu koje zapravo funkcioniraju kao portret ne samo prekarne (nesigurne) radne snage u Hrvatskoj, nesigurnog života već i atmosfere svakodnevice.
Lauren Berlant (2011) atmosferu svakodnevice konceptualno naziva povijesna sadašnjost. Za nju je povijesna sadašnjost uvijek afektivna, kao Williamsove ”strukture osjećaja” koje omogućavaju onima koji dijele određeni povijesni trenutak zajedništvo tog iskustva, osobiti osjećaj života koji se iskazuje kroz razne trivijalnosti svakodnevice, geste, mrmljanje ali i priče o onome što se trenutno događa i mogućim uzrocima tih događaja (2011: 4). Povijesna sadašnjost je uvijek u promjeni jer ono što je naslijeđeno iz prošlosti nikad nije iznova na isti način i doživljeno. Kada je povijesna sadašnjost obilježena velikim globalnim krizama kao danas (od ekonomske, zdravstvene migrantske do ekološke, a u trenutku kada pišem ovaj uvod i rata u Ukrajini) svakodnevica postaje zona konvergencije raznih povijesti gdje ljudi pokušavaju upravljati svojim životima i dalje rukovođeni određenim fantazijama o mogućnosti dobrog života, razvijajući razne vještine prilagodbe postojećem kriznom stanju. Upravo je fokus na te vještine prilagodbe centralan za ovaj rad, na osjećaj svakodnevice i razne narative koji cirkuliraju o tome što se događa, kako živimo, što radimo i što mislimo. Taj fokus na svakodnevicu je važan, kao što tvrdi Berlant, jer nam omogućava osim razumijevanja načina na koje se sadašnjost osjeća i živi, i razumijevanje političkog, kao i mogućnost novih imaginarija života koji proizlaze iz njega, novih ideja budućnosti.
Moje istraživanje s uber vozačicama i vozačima u Zagrebu nije započelo planski. 2019. godine slomila sam stopalo, i zbog medicinskih komplikacija koje su uslijedile bila sam prisiljena nekoliko mjeseci svakodnevno odlaziti na bolničke tretmane. Obzirom na nemogućnost hodanja, kao i vožnje, to je značilo često korištenje taxija, a Uber se pokazao kao najpraktičniji. U početku nisam pridavala previše pažnje pričama koje su se odvijale tijekom vožnje do bolnice, ali njihov intenzitet i načini na koje su bile generirane, ponukao me da im posvetim posebnu pažnju. Ukratko, kolaž je to svakodnevnih iskustava, priča o koruptivnosti sustava, ljubavi prema životinjama, mržnji prema migrantima, iseljavanju iz Hrvatske, vrijeđanju debelih žena, odnosu spram samohranih majki, mišljenja o umirovljenicima, Romima itd. Ta nevjerojatna lepeza tema otvarala se koincidencijama, nečim što vozač ili vozačica primijeti na cesti, ili čuje u vijestima (često je u taxiju uključen radio). Pitanja nisam postavljala planski, samo sam sudjelovala u konverzacijama koje nalikuju na small talks, usputno čavrljanje. Metodološki gledano, moj pristup je svojevrsna etnografska ritmoanaliza, bilježenje ritma svakodnevice, prilagodbe krizi i atmosfere koja nastaje u zamršenim odnosima onog što Tim Ingold (2008) naziva ”zonama prožimanja” okoliša u kojem živimo.1 Za vozače i vozačice, čije narative koristim u ovom istraživanju, iako sam se predstavila kao antropologinja koja radi istraživanje o prekarnosti u Hrvatskoj, i upozorila ih na mogućnost objavljivanja dijelova naše konverzacije, bila sam samo sugrađanka koja afektivno instantno može razumjeti o čemu govore, jer dijelimo povijesnu sadašnjost, uronjenost u prakarnost i razne krize svakodnevice.
Kriza svakodnevice kao nesigurnosti života (prekarnosti) očituje se na razne načine, i iako je ona imanentna kapitalističkom sustavu od samih njegovih početaka, o prekarnosti se intenzivnije govori od 1980-ih prošlog stoljeća, kada se pojam veže za nestabilnost uzrokovanu promjenama u kapitalističkom načinu proizvodnje, za neoliberalnu praksu obilježenu privatizacijom javnih resursa, kratkoročnim ekonomskim ciljevima, fleksibilnom radnom snagom, povećanim nejednakostima u dohotku i povećanom globalnom iskorištavanju raznih resursa. No, prekarnost je oduvijek bila odlika kapitalističkog načina proizvodnje u kojem su ovisno o kontekstu određene grupe ljudi, određene populacije, izložene više od drugih društvenoj nestabilnosti i nesigurnosti. Socijalna država ili država blagostanja nastala nakon Drugog svjetskog rata je zapravo izuzeće u kapitalističkoj praksi, a i tada je prekarnost bila neravnomjerno raspoređena, tj. jače je obilježavala određene populacije (na primjer žene, migrante, sezonske građevinske radnike, turističke radnike, poljoprivrednike i sve one za koje se smatralo da su manje sposobni, a uključivala je i bespoštednu eksploataciju zemalja takozvanog “Trećeg svijeta”) (Mitropoulus 2005, 2012; Hage 2020; Federicci 2013).2
Neoliberalne ekonomske politike prvi put su uvedene 1973. u Chileu (pod utjecajem čikaške ekonomske škole), a do početka 1980-ih Margaret Tacher i Ronald Reagan provode neoliberalne programe u svojim zemljama (Brown 2019: 18).3 Neoliberalne ekonomske politike, ovisno o kontekstu zemlje u kojoj se javljaju, promoviraju privatizaciju državnih institucija i usluga, deregulaciju kapitala i rada, reduciranje progresivnog poreza, slobodan tijek kapitala kao i suverenost subjekta (subjekta koji racionalno odlučuje o svojim odlukama). Pod njihovim utjecajem državne kompanije se privatiziraju, a javna davanja kao što su naknade za nezaposlene, bolesne ili umirovljenike se smanjuju. Poznata je izjava Margaret Tacher ”društvo ne postoji, postoje individue, muškarci i žene i njihove obitelji ”4 koja se referira na promjenu uloge države u osiguranju društvene jednakosti (1987). Zadatak države po Tacher je osiguranje mogućnosti za ekonomski napredak kako bi građani i građanke mogli/e brinuti o samima sebi i svojim obiteljima. Te politike su se brzo proširile u druge zemlje, a nakon pada komunizma većina istočnoeuropskih zemalja, uključujući i Hrvatsku, započela je tranziciju iz državnog komunizma/socijalizma u neoliberalizam. S uvođenjem privatizacije državnih firmi, fleksibilizacije i fragmentacije rada u sklopu neoliberalnih ekonomskih politika prekarnost kao nesigurnost života postaje odlika svih, i iako je ona neravnomjerno distribuirana, te ovisi o klasnoj, rodnoj, etničkoj kao i nacionalnoj pozicioniranosti, osjećaj nesigurnosti postaje sveprisutan, a po prvi put i kod onih koji su se do tada osjećali zaštićeni i privilegirani, a posebno pripadnika srednje i više klase u zapadnim zemljama.
San o napretku i dobrom životu prekinut je kontinuiranim krizama koje se predstavljaju kao svojevrsni zastoj sustava koji Berlant naziva ”impasse” (2011: 4, 196), tračak vremena u kojem se očekuje djelovanje i rješenje, ali rješenje ne dolazi, jer se jedna kriza nastavlja na drugu, treću itd., produžavajući vrijeme zastoja. Impasse je situacija koju ljudi afektivno doživljavaju na razne načine. Impasse, kao život u zastoju, može biti doživljen kao anksioznost, ravnodušnost, očaj, beznadnost ali i uzbuđenost i nada. To je stanje u kojem se polako ”prže” razne norme, poznati žanrovi koji organiziraju svakodnevicu. Pod žanrom ovdje se misli na klaster obećanja, područje emocija i osjetila koje nam pomažu spoznati organiziranost svakodnevice. Žanr organizira ljudske živote na način koji je prepoznatljiv drugima, izgleda razuman (žanr kao znanje koje je kolektivno prepoznato). Žanr je emocionalno oblikovan, strukturiran kao set očekivanja koja se odnose na to kako trebamo reagirati, djelovati ili interpretirati određene pojave. U tom smislu možemo reći da žanr organizira osjećaje, impresije kao i probleme povijesne sadašnjosti. No pitanje se postavlja što se događa sa žanrovima u vrijeme krize, kada temeljni žanr postaje stanje suzpenzije uobičajenog koje može a ne mora prerasti u novi žanr. To stanje suzpenzije stvara atmosferu čije obrise možemo naslutiti kroz ritmove svakodnevice, ritmove koji se iskazuju u raznim kaotičnim i nestabilnim narativima o onom što se događa. Praćenje tih ritmova Berlant, inspirirana Lefebrom naziva ritmoanalizom (2011:198), samo što za razliku od Lefebvra koji pozornost posvećuje tjelesnom ritmu koji je određen arhitekturom svakodnevice, Berlant stavlja fokus na ritmoanalizu poremećaja u svakodnevici, na situacije koje podrazumijevaju prilagodbu krizi i improvizaciju kako bi se život nastavio dalje. Za Lefebra u ritmoanalizi trebamo osluškivati mnogostrukost prirodnih i društvenih ritmova, njihova ponavljanja i razlike, treba obratiti pozornost na trivijalnosti i banalnosti svakodnevice koje su pune značenja, na žamor, mrmljanje, ono što se uobičajeno s prezirom odbacuje kao nevažno, na tišinu ili šutnju. U ritmoanalizi se sadašnjost otvara u svoj svojoj naivnosti i surovosti, otkrivaju se ritmičke intersekcije raznih interpretacija i ideologija, atmosfera vremeno-prostora koji ih omogućuje (2013:87). Inspirirana tim pristupom kroz priče Uber vozačica i vozača u Zagrebu pažnju posvećujem analizi atmosfere koja je generirana a ujedno i sama generira prilagodbu postojećim krizama, ”životu u nestabilnosti” u suvremenoj Hrvatskoj.
Uber je u Hrvatskoj počeo s radom 2015. godine, 6 godina nakon registriranja kompanije u San Franciscu kao globalne digitalne platforme preko koje se nude usluge prijevoza. Važno je reći da digitalna platformska ekonomija nastaje početkom 1990-ih, i od tada se zahvaljujući tehnološkim inovacijama sve više razvija. Platforme kreiraju online mreže koje omogućavaju digitalnu interakciju između ljudi. Radnici pronalaze posao putem digitalnih platformi, kompanije nude svoje proizvode ili usluge, omogućavaju se razne transakcije uključujući i novčane. Specifičnost ubera je što nema nikakve obveze prema onima koji rade preko te platforme. Uber ne zapošljava vozače, Uber s njima potpisuje ugovor kao s partnerima, a za svoje usluge spajanja s klijentima uzima proviziju. Vozači koriste osobne automobile, ili ih unajmljuju, ili rade za firme koje imaju ugovor s uberom. Vozači ne mogu sami određivati cijenu prijevoza za svoje klijente, niti utjecati na način rada ubera, cijena je određena algoritmom koji prati tržište.
U trenutku kada se Uber tek pojavio na tržištu uglavnom su isticane njegove pozitivne strane, a to je inovativnost, fleksibilnost i mogućnost zarade u slobodno vrijeme. Kategorija ”slobodnog vremena” asocirala je na umirovljenike, studente i sve one kojima je u danom trenutku bila potrebna dodatna zarada, ali su imali i druge izvore prihoda.5 Međutim za dio vozača Uber nije dodatni posao već je jedino ”zaposlenje” koje imaju, a to zaposlenje ne uključuje nikakva socijalna davanja (mirovinsko i zdravstveno osiguranje, plaćeno bolovanje ili godišnji odmor). Za Jodi Dean (2021) uber je fantastičan primjer promjene uvjeta rada i društveno-vlasničkih odnosa u neoliberalnom kapitalizmu. Pored toga što je gdje god se pojavio ”liberalizirao tržište” tako što je razorio konkurenciju nižim cijenama ponuđenih usluga,6 uber je postavio i nove principe rada na koje se danas referiramo kao uberizacija rada. Uber ne posjeduje sredstva za proizvodnju, ne zapošljava radnike, plaća minimalne poreze u zemljama u kojim operira, privlači razne ulagače, te generira ogroman profit.7 Trenutno više od tri i pol milijuna vozača u 83 zemlje radi preko uber platforme, a u Hrvatskoj, iako se ne zna točan broj uberovih vozača, postoji podatak prema istraživanju koje je 2020. provela Europska zaklada za poboljšanje životnih i radnih uvjeta (Eurofound), da je rad preko digitalnih platformi, uključujuću uber iskusilo je 10,7 posto populacije.
Fragmenti priča koje slijede oslikavaju konture te povijesne sadašnjosti i neizvjesnosti svijeta u kojem živimo: od vrijednosnih sustava o radu i slobodi, politici, korupciji, nacionalnosti, etnicitetu, klimatskim promjenama i konspiracijama. Kao što je i taxi sam po sebi tranzicijsko sredstvo, predstavlja prostor između, prostor za koji se ne vežemo, tako je i stanje u Hrvatskoj, a na koje referiraju vozačice i vozači, stanje tranzicije iz socijalizma prema neoliberalanom kapitalizmu, prema ideji boljeg života, kao i trenutnog zastoja, impassa koji podrazumijeva prilagodbu postojećim kriznim stanjima. Prvi fragment 'slobodan čovjek' ocrtava sinergiju između neoliberalnih interesa i želje uber vozača za individualnom slobodom i fleksibilnim radnim vremenom koje ne uključuje sigurnost i socijalna davanja. Drugi fragment 'svijet bi bio drugačiji', ukazuje na impasse kao tranzicijski moment koji ocrtava ogromnu neizvjesnost i nesigurnost života kako individualno tako i kolektivno, i gdje impasse ujedno predstavlja bivanje kao prilagodbu ali ujedno stvara i osjećaj gađenja jer se nade o boljem životu raspršuju, kao i želju za redom i sigurnošću koja rezultira željom za totalitarizmom. Treći fragment 'neko zlo je iza svega' ocrtava impasse kao svojevrsni ćorsokak gdje osoba izlaz pronalazi u konspiracijama i svojevrsnom bijegu iz sustava. U sva tri fragmenta, izabrana za potrebe ovog rada, impasse kao povijesna sadašnjost se odnosi na doživljaj tranzicijskog momenta za koji se ne zna koliko dugo će trajati, jer, kao što Berlant tvrdi, impasse kao povijesna sadašnjost je ”sredina bez granca, rubova ili oblika … to je prostor u kojem se formiraju i transformiraju životi, bez sigurnosti za budućnost, ali unatoč tome kroz norme prilagodbe nastavlja se dalje.
FRAGMENT 1
SLOBODAN ČOVJEK (Petar, taksista u kasnim tridesetim, Zagreb, kolovoz 2019)
Dobar dan
Dobar dan
Vi bi do bolnice Rebro
Da
Hoćemo li zelenim valom, ili gore preko brda
Zelenim valom molim vas
Da, gore su neke male ulice, i rupavo je. Ali aplikacija mi pokazuje taj put pa vas moram pitati. Ta aplikacija nekad pokazuje čudne puteve, završim i u slijepoj ulici.
Dugo već radite kao uber vozač?
Dao sam otkaz … prije sam radio za jednog gazdu, stalno je gomilao sve više posla, a zarada ista … jedno vrijeme sam kombinirao taj posao s uberom, ali sad samo ovo radim. Znate volim ovaj posao. Imam svoj auto i potpuno sam slobodan čovjek. Mogu raditi kad želim i koliko želim, i zaradim i više nego dovoljno. Od kad sam dao otkaz uspio sam i ogradu popraviti, i dvorište cijelo srediti. Velim vam, ako radim i zaradim, i sam biram kad ću i koliko raditi. I evo jučer, parkiram ja i čekam… i nema poziva par sati… i lijepo ja odlučim idem do Korane… otplivao….vratio se i nastavio raditi.
Hm. Zvuči dobro. Koliko dnevno trebate raditi da zaradite toliko koliko vam je potrebno za život?
Pa ako radim 8 sati onda sam na knap. Ali ako radim 10 sati, sve je super
10 sati je puno…
Ma čini vam se. Nekad radim i 12 sati. Meni je važno da mogu zaraditi… i da sam slobodan, sam odlučujem o svemu, sam svoj šef rekli bi… Evo stigli smo, ugodan dan vam želim.
Većina uberovih vozača i vozačica s kojim sam razgovarala, kao i Petar, istaknula je slobodu kao glavnu prednost svog platformskog posla. Franco Berardi Bifo tvrdi da globalno gledano digitalna i platformska ekonomija kao i algoritamsko upravljanje ne samo da mijenja tržište i uvjete rada kakvo smo do sada poznavali, već poništava dihotomiju rad/poduzetništvo, tj. s digitalnom ekonomijom rad postaje obilježen idejom poduzetništva (2009: 69). Uberovi vozači nisu kategorizirani kao radnici, već kao partneri koji svojom slobodnom voljom odlučuju ući u partnerstvo s uberom. Stoga se upravo njihova slobodna volja ističe kao poduzetništvo, kao i sloboda koju imaju u određivanju sati rada, a često se kao pogodnost i inovacija ističe i ukidanje starih hijerarhijskih struktura, tj. uberovi vozači su šefovi sami sebima. Nekad je poduzetništvo ”podrazumijevalo ulaganje kapitala kako bi se novi kapital generirao” dok su radnici obavljali određene radnje na svojim poslovima za koje su bili i plaćeni (Berardi 2009:69). Danas radnici/poduzetnici doživljavaju svoj posao kao mjesto gdje ispoljavaju svoju slobodu, gdje njihove kompeticije dolaze do izražaja, i paradoksalno što su ”slobodniji” statistika, kao i u Petrovom slučaju, pokazuje da se broj radnih sati povećava što ne odgovara proporcionalno i povećanju njihove zarade (Berardi 2009). Drugim riječima ”sloboda” o kojoj govori Petar postaje ”nesloboda” kako bi rekao Slavoj Žižek (2022: 50). Za Žižeka u današnjem globalnom kapitalizmu interpelirani smo kao slobodni subjekti koji su odgovorni za svoju sudbinu stoga se dominacija ne shvaća kao ograničenje te slobode, već upravo suprotno, kao izvorište te slobode i postaje objekt želje. Petrovim riječima: ” nekad radim i 12 sati … meni je važno da mogu zaraditi… i da sam slobodan, sam odlučujem o svemu, sam svoj šef rekli bi…”. Ideal slobode u neoliberalnoj demokraciji vezan je za slobodu tržišta i individue koja slobodno participira u tom tržištu bez obzira na nejednake materijalne uvjete, štoviše naglašava se ”zajednički interes” i ”dobrobit za sve”, kao u slučaju Ubera. Po Žižeku ta ideologija ”dobrobiti za sve nastoji izbrisati i samu klasnu podjelu proglašavajući nas sve “samopoduzetnicima” (svatko brine o samom sebi i ulaže u samog sebe), a razlike među kapitalistima i radnicima svodi samo na kvantitativne (kapitalist želi kratkoročno gledano ostvariti što veći profit za svoju investiciju, siromašan radnik želi kratkoročno gledano ostvariti što veću zaradu za svoju investiciju, za svoj rad, koji obzirom da mu je cijena sve niža nužno dovodi do potrebe za što većim brijem sati. Ili kao što Žižek navodi ”veliki kapitalist posuđuje stotine milijuna za svoju investiciju, siromašan radnik posuđuje nekoliko tisuća za svoje doškolovanje” (2022: 52) ili, možemo dodati, za unajmljivanje auta kako bi vozio za uber, ili u najboljem slučaju kupnju auta koji zadovoljava uvjete koje zahtijeva Uber. Naravno, u kapitalizmu postoji duga tradicija naglašavanja ”zajedničkog interesa”, ili ”zajedničkog prosperiteta” za sve involvirane, no to je uvijek podrazumijevalo odnose moći utemeljene na dominaciji koji se prakticiraju kao nedominacija. Pojavnost tih odnosa kao ”zajedničkog interesa” svih koji su u njih involvirani, od kapitalista do radnika, nije skrivanje prave biti kapitalizma, već je zapravo bit kapitalizma (Hage 2017: 91). S pojavom platformske ekonomije i fleksibilnog rada ideja radničkih prava i reguliranog radnog vremena kako bi se onemogućila eksploatacija postaje uteg novodoživljenoj ideji slobode, kako za radnike tako i poslodavce. Kad je u pitanju Uber, teško je uopće reći tko je poslodavac. S jedne strane ističe se samozapošljavanje vozača i partnerski status s uberom, a s druge strane partnerski odnos vozača je sveden isključivo na rad za algoritam, tj. nemaju mogućnost komunikacije s uberom, kao ni međusobno. Ukoliko tijekom pružanja usluge krše pravila, ili dobiju negativnu recenziju, aplikacija ih automatski kažnjava, ali ukoliko aplikacija ne ispunjava svoje obveze, kao na primjer isplatu zarade u dogovorenom roku, jedina mogućnost komunikacije je preko vozačeve aplikacije, a i tada dobiju automatiziran odgovor: ”Hvala vam na javljanju, svjesni smo problema, proslijedili smo vaš upit nadležnima. Hvala na strpljenju”.8 Ukratko, sloboda vozača je u potpunosti podređena algoritmu. U kolikoj mjeri vozači doživljavaju svoju slobodu kao oprečnu ideji radničkih prava pokazuje i izjava tajnice novosnovanog Sindikata radnika digitalnih platformi Hrvatske, Ive Filipović, koja je i sama samozaposlena uber vozačica
Mi razgovaramo s jako puno vozača … oni svi kažu nama je najmanji problem radnička prava … meni je također, ja sam dakle samozaposlena osoba … nas treba zaštiti od pada cijena, nas treba zaštiti od toga da su ceste krcate taxsijima … to su stvari od kojih nas treba zaštiti … činjenica je da radnici niti ne žele biti zaposlenici platformi, radnicima odgovara ta fleksibilnost i mi danas živimo u takvim vremenima da ja više sebi ne mogu priuštiti da imam posao od 8-4, znači upravo zato to niti ne treba dirati …. nama ne trebaju radnička prava (Iva Filipović, 10.1.2022. HRT 4,https://web.facebook.com/watch/?v=1146231789513319)
Kao što Jodi Dean tvrdi uber vozači su zaista postali slobodni, ali isključivo od svih radničkih prava (2022). Filipović ne problematizira potrebu za dužim radnim vremenom i samoeksploatacijom kako bi se preživjelo, već upravo suprotno, ona, kao i po njenim riječima većina uberovih vozača, doživljava ideju radničkih prava kao problematičnu i ograničavajuću. Ukratko, ona ne problematizira okvir unutar kojeg su joj ponuđene određene mogućnosti, već se prilagođava tim mogućnostima s kratkoročnim ciljevima koji bi instantno vozačima omogućili veću zaradu. Ono po čemu su ovi narativi o slobodi povijesno specifični je to što ocrtavaju obrat između novih i starih idioma po pitanju slobode, radničkih prava i uloge sindikata, te društvenu atmosferu u kojoj je taj obrat ne samo moguć, već se može doživjeti i kao zadovoljstvo.
FRAGMENT 2
SVIJET BI BIO DRUGAČIJI (Luka, taksista u četrdesetima, Zagreb, prosinac 2019.)
Otvorili su tu novi dućan, turski. Dobro izgleda. Znate, moj prijatelj veli da je i u Turskoj bolje nego tu kod nas. A znate zašto, jer su ovi Turci iz Njemačke dobili njemački mentalitet pa su se neki vratili i donijeli to u zemlji. On misli da će se možda popraviti i tu kod nas, kad se ovi naši vrate. A ja njemu velim, ma jesi lud čovječe. Ma bio sam u Njemačkoj i radio i za Hrvata i za Nijemca. To naše odvratno đubre u čijem sam restoranu radio me nije ni prijavilo, a reklo je da jeste. I taj će mi gad donijeti boljitak ovdje. Ma naši ljudi su loši i točka. Ma sranje je ovo sve. Odvratno. Gadi mi se. Ne možemo se osloboditi prošlosti, socijalizma, to je to. To objašnjava sve. Nikad mi nećemo biti Njemačka. Nikad. Ali što ćemo, moramo se nadati, u suprotnom sve ode. …. Znate, ja sam vam završio povijest, malo radio u nekakvim školama na zamjenama, sad vozim već dvije godine i po dvije smjene dnevno pa i ne stignem tražiti drugi posao…. Iskreno … ponekad mislim …uh što Hitler nije pobijedio… ma tako bih volio da je pobijedio…. Jesam vas šokirao? … ali iskreno, pitam se kako bi nam tad bilo… svijet bi bio drugačiji…
Lukina naracija upućuje na stanje ”tranzicije” Hrvatske nakon Domovinskog rata, tranzicije iz socijalizma u kapitalizam. Obećanje blagostanja i društvene harmonije koje je sa sobom trebala donijeti tranzicija za Luku očigledno nije polučilo rezultate. Luka želi način života kao u Njemačkoj, koja je za njega simbol pravog smjera i ideal života kakvog želi. Ova želja i vizija života kakav bi trebao zapravo biti postaje na određeni način spremnik za različite fantazije. U lacanovskoj psihoanalizi fantazija je skup uvjerenja pojedinaca i kolektiva zbog kojih osjećaju da njihov život ima svrhu, da imaju smislenu budućnost. Za Hagea, fantazija u tom smislu pokriva važne elemente onoga što on naziva nadom, nadom u održiv život, uključuje čin identifikacije i usmjeravanje prema nečemu što se vidi kao "dobro" (2003: 11). No, ova orijentacija prema dobrom, kako ističe Sara Ahmed (2010), uvijek uključuje i tjeskobu, postaje oblik svojevrsnog pritiska, te stoga na putu prema ”dobrom” uvijek očekujemo razne prepreke. Upravo te prepreke održavaju fantaziju da je nešto moguće, da to možemo postići, i već bi smo to i imali samo da nam prepreke to nisu onemogućile. Za Luku su prepreke povezane sa socijalističkom prošlošću i korumpiranim sustavom koji je po njemu proizašao iz te prošlosti, stoga mu izazivaju gađenje. On ne dovodi u pitanje svoje vjerovanje u zapadnjački tip demokracije niti povezuje bilo kakvu vrstu korupcije s njom, upravo suprotno, osjećaj gađenja proizlazi iz njegove percepcije da su ”naši ljudi” loši zbog svoje prošlosti, ali moramo se nadati jer ništa drugo nije preostalo. Ta nada se odnosi na još uvijek postojeću mogućnost dostizanja demokracije kakva je u Njemačkoj. Boris Buden (2018) navodi kako je to vjerovanje u ”historijsku zakašnjelosti postkomunističkog Istoka” jedna od glavnih ideologija takozvane tranzicije u demokraciju. Po Budenu, to vjerovanje implicira da je nakon pada komunističkog totalirazma nužno potrebno ”vrijeme tranzicije” u kojem će se nivelirati te razlike u razvoju između Istoka i Zapada, tj. u kojem će Istok dostići Zapad. U tom kontekstu se komunistička povijest Istoka promatra kao nešto bezvrijedno, nešto što je kočnica razvoju. Ta ideologija nesumnjivo podsjeća na rasističku kolonijalnu ideologiju Zapada iz 19. stoljeća po kojoj se smatralo da se razne domorodačke grupe u kolonijama mogu ”civilizirati” u dodiru sa ”superiornijom” europskom rasom, tj. kolonizatorima, tako što će biti u stanju prilagoditi se europskim vrijednostima. I kao što je kolonizacija, iako se primarno odnosila na ekonomski prostor, uvijek imala kompleksne političke i kulturne implikacije, tako i proces tranzicije umrežava sve te prostore, prelamajući razne ideologije i društvene pozicije. Moja intencija nije generalizirati, niti tvrditi da se radi o istim procesima, kao ni komparirati te procese koji su na svakom lokalitetu zaživjeli na svojstven način, već ukazati na tragove kolonijalnih odnosa moći u suvremenim procesima subjektivizacije u takozvanim zemljama tranzicije gdje je prilagodba “demokraciji” ujedno označena kao proces ”učenja” i “odrastanja”. U hrvatskom kontekstu taj moćni imaginarij ”učenja” i ”odrastanja” normalizira podređeni odnos, a učinke neoliberalnih ekonomskih politika koje su između ostalog kroz procese privatizacije i omogućile koruptivnost sustava izmještava u prošlost. Prošlost tu funkcionira kao uteg i kontejner iz kojeg se generiraju razni problemi, a to se očituje i u Lukinom narativu: ”Ne možemo se osloboditi prošlosti, socijalizma, to je to. To objašnjava sve”. Istovremeno njegova želja ”za postati kao Nijemac” ne samo da idealizira Njemačku već uključuje i hijerarhijski odnos, te pozivanjem na ”njemački mentalitet” zapravo esencijalizira određene vrijednosti (kao da se Njemačka bolje razvila od drugih jer postoji NEŠTO u njemačkom karakteru što ih razlikuje od drugih). Tako treba pokušati učiti od Nijemaca, kao što su po Luki Turci u Njemačkoj naučili određene vrijednosti koje su prenijeli u Tursku, pa je zato ”čak” i u Turskoj bolje nego u Hrvatskoj. Ta riječ ”čak” ukazuje na vrijednosni sustav i razne prostorne hijerarhije koje je generirao ”Zapad”, a koje se onda odnose i na fantazme o ljudima koji obitavaju u tim prostorima. Pozivanje na Hitlera ukazuje na strahovit osjećaj nesigurnosti i neizvjesnosti života, kako individualno tako i kolektivno, jer iako je Luka svjestan što to zazivanje znači u smislu totalirazma, rasizma i destrukcije života, on jedini izlaz iz impassa vidi upravo u takvoj figuri, koja mu postaje sinonim za red i sigurnost – svijet bi bio drugačiji.
FRAGMENT 3
NEKO ZLO JE IZA SVEGA (Ana, taksistica u ranim tridesetima)
Gužva je danas. Previše auta u svakom slučaju. Nije mi jasno gdje ljudi idu non stop jer kao što svi znamo nema baš neke industrije u Zagrebu, a zagađenje je ogromno, najzagađeniji grad Europe. Znači od auta. … Znate, ja mislim da u gradu više nema života. Pa pandemija nam to pokazuje najbolje. Kupila sam komad zemlje u Slavoniji, velik komad, jeftino, 5000 eura. Zapravo nisam samo ja u pitanju, već cijela zajednica. Sad su već tri obitelji tamo, kupili su i kuće u jednom polunapuštenom selu …uredili smo te tri kuće. Sve radimo zajedno. Ne mogu se još preseliti tamo, ali hoću, … za desetak godina.
Još je moja baka govorila kad smo počeli kupovati kruh i mlijeko da je to gotovo, kraj. I to i je tako. Onog trenutka kad su izmislili osobu, izmislili su i osobnu, i mrežom zakona nam oduzeli slobodu. Neka skrivena moć je iza svega ovoga vjerujte. Zlo. Ljudi misle ako mogu kupiti sve što trebaju da su slobodni, ali daleko smo mi od slobodnih ljudi. Sve će se raspuknuti jer ništa ne valja. Neko zlo je iza svega, globalno zatopljenje, virusi, a nikog nije briga, samo da im je što više para. Kad nastane kriza nastat će kaos, dućani će biti ispražnjeni, i tko zna što će zapravo biti. Ne interesira me jer ne želim biti dio toga. Ne želim podržavati ovaj fašizam. Da, dobro ste me čuli, fašizam. Ja ću biti u svom selu. Nije to ok samo za jednu osobu, ali sad je projekt već zaživio, može nam se pridružiti tko god želi, kao što su nekad bile zadruge, jer ovo je neizdrživo. Već su nam se pridružili neki ljudi iz Francuske i Italije. Možete nam se i vi pridružiti ako hoćete. Zašto ne? Jedva čekam da se odselim tamo. Treba mi još para za kupovinu kuće. Ali bit će super…
Za razliku od prethodnih naracija Anin doživljaj povijesne sadašnjosti i raznih kriza otvara određene mogućnosti za nove oblike života. Međutim, njezina priča o mogućoj ekološkoj katastrofi u budućnosti oblikovana je urotom i apokaliptičnom pričom o smaku svijeta, kada će sve biti u kaosu osim u njezinom malom selu. Nije iznenađujuće da se urote i apokaliptične priče pojavljuju u vrijeme kriza, brzih promjena i povećane nesigurnosti. S jedne strane priče o uroti obično pokušavaju identificirati nešto nevidljivo u društvu, nešto što upravlja svime, stoga stvaraju osjećaj nesigurnosti, no s druge strane, one predstavljaju, kako tvrdi Fredric Jameson, 'kognitivno mapiranje', pomažu nam da pronađemo svoje mjesto u svijetu, da se smjestimo u neki zamišljeni siguran položaj (1990). Dok su se u prošlosti priče o zavjerama i urotama nekad povezivale s malim skupinama koje su tajno planirale svladati zamišljenu urotu, sada se šire posvuda, preuzimajući status subkultura koje nadilaze nacionalne granice. Konspirativni narativi kruže društvenim mrežama, kao i koridorima moći, ali razmnažaju se i usmenom predajom, tračevima itd. Često djeluju na način da stvore zaštitni štit, poput Anine priče o bijegu na selo, štit koji će pružiti zaklon od užasa stvarnosti, ali samo za neke, tj. one koji “zdravorazumski” razmišljaju stoga ih je nemoguće zavarati. Tako se stvaraju nove zajednice i ne čudi što je Anina zajednica odabrala Slavoniju za svoje sklonište. Priče koje kolaju hrvatskim javnim prostorom o Slavoniji, nekad jednoj od najbogatijih poljoprivrednih regija u Hrvatskoj, a sada jednoj od najsiromašnijih, uglavnom su povezane s njezinim masovnim iseljavanjem u bogatije zemlje Europe, velikom nezaposlenošću, slabo plaćenim lokalnim poslovima i dominacijom konzervativnih lokalnih političara. Sve je to smanjilo vrijednost zemljišta u Slavoniji. Dakle, Anin narativ, iako zavjerenički (“iza svega toga stoji neko zlo, neka nevidljiva sila generira sve ovo”) nije problematičan, u smislu da ako zavjera znači “spletku”, onda, kako bi se narativ konstruirao izravno pristupa nekim društvenim problemima, nestabilnosti života, što u Aninoj pripovijesti korelira s totalitetom kapitalističkog sustava ili nekim zlim silama koje upravljaju našim životima. Ono što je zanimljivo u njezinoj priči o krizama i zavjerama, pomaže joj ne samo u prilagođavanju sadašnjem trenutku, već i u oblikovanju nove orijentacije koja uključuje pomak prema novom načinu proizvodnje i reprodukcije života, onaj koji ne očekuje od države pružanje ekonomske sigurnosti i infrastrukturne čvrstoće. Naprotiv, njezina fantazija uključuje zajednicu skrbi koja se temelji na solidarnosti izvan nacionalnih okvira. Možemo čak reći da u njezinoj fantaziji malo selo u Slavoniji funkcionira kao svojevrsni svijet u svijetu, mali mikrokosmos nastao kao ideal nasuprot totaliteta svijeta umreženog konspiracijama.
Sva tri fragmenta koja sam izabrala za ovaj rad govore na različite načine o prekarnosti i reprodukciji života u povijesnoj sadašnjosti, ili raspodjeli "održivosti" i novim mogućnostima koje mogu proizaći iz nesigurnosti. Kao što sam već istaknula u uvodu, prekarnost se odnosi na život u nesigurnosti, ona je uvijek povezana s političkom raspodjelom održivosti, s nečim što daje smisao našem životu, kao životu vrijednom življenja i politički gledano nikada nije ravnomjerno raspoređena, niti se tako osjeća. Ono što je specifično za suvremeni trenutak je da se posljedice neoliberalnih kapitalističkih aktivnosti osjećaju kao globalne krize (ekološka kriza, ekonomska kriza, migrantska kriza, zdravstvena kriza ) i sve to stvara, ovisno o lokalitetu, nove uvjete života koji utječu na svakodnevicu i remete ustaljene fantazme o mogućnostima za „bolju budućnost“, stvarajući kaotično afektivno okruženje koje karakterizira široko rasprostranjena nevjera u mogućnost dobrog života i gdje se prilagodba krizi često čini uspjehom. Uber, kao dio nove platformske ekonomije, se od samih početaka svog djelovanja s promoviranjem fleksibilnog rada uklopio u tu atmosferu prilagodbe. Iako je na početku izazivao otpore prvenstveno onih koji su legalno bili registrirani za uslugu taxi prijevoza, uber se brzo proširio zahvaljujući agresivnoj globalnoj ekspanziji koja je između ostalog uključivala i kršenje zakona kao i podmićivanje političara. Zbog poslovanja ubera su se mijenjali pravilnici i donosili novi zakoni, a vlade u raznim zemljama su u uberu vidjele rješenje za smanjenje broja nezaposlenih, smanjenje socijalnih davanja, dobro rješenje za sve one kojima je potrebna dodatna zarada kako bi preživjeli, uključujući umirovljenike i studente. Ukratko rad za uber predstavljen je kao privremeno dobro rješenje za sve.9 No upravo je kroz rad platformi kao što je uber istovremeno omogućeno razgolićavanje uloge države u neoliberalizmu, postala je vidljiva koruptivnost sustava i to na globalnoj razini, te podređenost države kapitalu i tržištu.10 Fantazme o ulozi države koja bi trebala garantirati zaštitu svojim građanima i građankama polako su se počele ”pržiti” kako tvrdi Berlant, pretvarajući povijesnu sadašnjost u impasse, vrijeme tranzicije koje je okarakterizirano potrebom za djelovanjem i promjenom, ali djelovanje se kontinuirano odgađa. Svaka povijesna sadašnjost je vrijeme tranzicije, multiplicitet raznih temporalnosti ukorijenjenih u različitim žanrovima, no kad je ta tranzicija obilježena kontinuiranim krizama onda govorimo i o krizi uobičajenog, kao što to tvrdi Berlant, krizi u reprodukciji života u kojoj ne postoje jasno određeni žanrovi koji bi omogućili ideju o tome kako nastaviti dalje dok se jedna kriza veže za drugu stvarajući kontinuirani osjećaj ”izvanrednog stanja” koje postaje ”novo normalno”.
Većina vozača i vozačica u mom istraživanju rad za uber doživljava upravo kao vrijeme tranzicije prema nečem (”do kada će trajati vidjet ćemo“) no postavlja se pitanje tranzicije prema čemu jer je jedini žanr koji određuje tu tranziciju upravo “nemanje žanra”. Kao što Jameson tvrdi, "zbunjenost oko budućnosti kapitalizma postoji barem od kraja devetnaestog stoljeća, ali se malo razdoblja pokazalo nesposobnim kao što je to današnje razdoblje za stvaranje neposrednih alternativa za sebe" (2003: 704). Raširena prekarnost obilježena impassom postaje jedina realnost za mnoge, i kao što smo vidjeli iz etnografskih fragmenata koje sam izabrala za potrebe ovog rada, a koji pokazuju razne načine na koje se ljudi nose sa 'slijepom ulicom' u kojoj su se našli, u društvenom prostoru koji zahtijeva djelovanje, ali ono se stalno odgađa. I ta se obustava djelovanja može osjetiti kao anksioznost, ali kao i zadovoljstvo. Suspenzija djelovanja može poprimiti bilo koju figuru ili oblik, a iz te suspenzije mogu proizaći mnoge mogućnosti, uključujući s jedne strane želju za totalitarizmom (Luka) a s druge strane želju za bijegom od sustava (Ana), ali također može proizvesti i osjećaj zadovoljstva u prilagodbi (Petar) produženog ”sada”, pa dok traje traje. Kako će se ovi doživljaju transformati u društvenu akciju (ili ne), ostaje za vidjeti, ali ono što je sigurno je da nam praćenje nesigurnosti povijesne sadašnjosti može pomoći da razumijemo njezinu proizvodnju, da shvatimo kako ljudi doživljavaju ”krizu uobičajenog”, nedostatak žanrova koji bi dali smisao životu, koje strategije koriste, što im je na raspolaganju, što se čini mogućim ili ne u osobnom i kolektivnom životu, što se revidira i kako.
BIBLIOGRAFIJA
Buden, Boris (2020) Transition to Nowhere. Archive Books.
Buden, Boris (2018) ”Intervju: Što je manje komunizma to je više antikomunizma”. Lupiga.https://lupiga.com/intervjui/intervju-boris-buden-sto-je-manje-komunizma-to-je-vise-antikomunizma (pristupljeno 20.8.2021.)
DEAN, Jodi (2022) ”Same as it Ever Was. Entering the Neofeudal Era”. New Left Review. Sidecarhttps://newleftreview.org/sidecar/posts/242 (pristupljeno 1.7.2022)