1. Hrvatsko biblijsko prevoditeljstvo
Povijest hrvatske biblijske prevoditeljske baštine toliko je bogata da bismo se do jedne mjere mogli i trebali postidjeti koliko smo još relativno malo posla obavili u pažljivim i studioznim istraživanjima i razotkrivanjima ovog biblijsko-prevoditeljskog bogatstva. Sa svojom povijesnom, jezičnom i jezikoslovnom riznicom, osobito u jezično-dijalektalnoj povijesti prevoditeljstva, sa svim svojim jezičnim varijetetima hrvatsko biblijsko prevoditeljstvo, bez lažne skromnosti, u samom je vrhu europske povijesti biblijsko-prevoditeljskih tradicija. Vrlo je malo europskih naroda koji u povijesti svojih dijalektalnih jezičnih idioma i njihovih varijeteta imaju prijevode Biblije kao što to ima hrvatsko biblijsko prevoditeljstvo. Obzirom na izričito bogatu baštinu hrvatskih biblijskih prijevoda, ovdje bi dobro došla kratka opaska oko razlikovanja među jezičnim i jezikoslovnim terminima, a koji se odnose na pojmove kao što su jezik-dijalekt-narječje. Primjerice, do nedavno su u hrvatskom jezičnom korpusu, kajkavski i čakavski smatrani dijalektima ili narječjima, gdje narječje stoji iznad dijalekta. Posljednjih su godina hrvatski kajkavski, kao i hrvatski čakavski, međunarodno stekli kredibilitet jezika, a ne više narječja.1
Govoreći o fra Silviju Grubišiću kao hrvatskom biblijskom prevoditelju i njegovim biblijskim prijevodima valja, barem u obrisima, prozboriti i o biblijskom prevođenju uopće. Biblijsko prevoditeljstvo složen je i izazovan zadatak koji u sebi sadrži metodološka, jezična, stilistička pa i vjerska pitanja. Ono zapravo nalikuje njihalu s trima točkama odrednicama. U procesu prevođenja to se njihalo neprestano „ljulja“ između triju referentnih točaka: izvornika, prevoditelja i čitatelja. Sve ovo u nadi da među ovima postoji skladan međuodnos. Božo Lujić vezano uz to dobro zaključuje kada govori o biblijskim prijevodima i prevođenju: „Nastaju različiti tipovi prijevoda: bliži ili dalji ishodišnom tekstu, bliži ili dalji čitatelju“ (Lujić 2018, 58).
Iz perspektive metode i jezika više je različitih kategorija biblijskih prijevoda. Po metodi prevođenja neke zovemo prijevod riječ-za-riječ (filološki ili doslovan). Svojevrsni su prijevodi oni koje nazivamo slobodan prijevod (ili parafraza), čak i prepjev, što su neobvezni „prijevodi“ opisne naravi kojima je cilj biti komunikativnima, ali u opasnoj zoni da prevoditelj pojednostavljuje tekst zbog komunikativnosti do te mjere da promaši svu složenost u bitnim elementima biblijskog izvornika.2
Iz perspektive izvornoga biblijskog jezika, prijevod se može smatrati standardnim prijevodom, što znači da se jezično oslanja na standardni prihvaćeni jezik prevoditelja. Sve su učestaliji i tzv. suvremeni prijevodi koji pak teže prilagodbi čitateljstvu ponekad i govornog jezika koji dakako ne mora biti istovjetan književnome standardnom jeziku, a tu su i prijevodi koji autentičnost sakralnosti Biblije kao Riječi Božje nastoje arhaizmima (najčešće u glagolskim oblicima) ili biblizmima (najčešće na imeničnoj razini) oplemeniti ili čak ukrasiti prevođeni tekst.3
1.1. Tko je Silvije Grubišić?
Fra Silvije Silvestar Grubišić hercegovački je franjevac rođen 8. travnja 1910. godine u siromašnom hercegovačkom mjestu Sovići (predjel Bobanova Draga, između Gruda i Posušja). Većinu svoga životnoga vijeka proveo je službujući u Americi u hrvatskim misijama i među američkim Hrvatima. Umro je u Americi u West Allisu (Wisconsin) 12. svibnja 1985. godine.
Nakon završene osnovne škole u Sovićima, u Širokom Brijegu završio je klasičnu gimnaziju (1932. godine). Već u vrijeme školovanja u klasičnoj gimnaziji stupio je u franjevački red (1929. godine), a svećenikom je postao 16. lipnja 1935. godine u Mostaru. Do 1937. godine je kao fratar službovao u Širokom Brijegu, ali su iste godine iz hrvatskih misija u Americi zatražili pomoć u službovanju među američkim Hrvatima, pa sa svojih 28 godina Grubišić seli u Ameriku (1938. godine) gdje će do kraja života službovati u više američkih gradova.4
Po dolasku u Sjedinjene Američke Države Grubišić je 1938. godine postavljen za župnika u hrvatskoj župi Marijina Uznesenja u Steeltonu (Pennsylvania). U toj je službi bio tri godine (do 1940. godine). Potom seli u Chicago, kasnije i u New York. Služi i u niz drugih američkih hrvatskih župa u Milwaukeeju, Ambridgeu i Floridi, a godinu je dana službovao i u Kanadi (1969. – 1970.). Godine 1954. Grubišić predvodi manju delegaciju hrvatskih svećenika u Sjedinjenim Američkim Državama pred tadašnjim američkim predsjednikom Eisenhowerom. Razlog tom susretu s američkim predsjednikom bio je da mu se uruči memorandum u kojem veći broj (143) hrvatskih svećenika koji žive i službuju izvan Hrvatske traži od vlasti u Jugoslaviji da se prekine s proganjanjem vjernika.5
Grubišićev biblijsko-prevoditeljski rad i pothvat započeo je 1973. godine u Chicagu i nastavio se do 1984. godine, godinu dana do pred njegovu smrt u West Allisu (Wisconsin) 1985. godine. Nažalost, njegovo prevoditeljsko djelo ili možebitna analiza njegova prijevoda u njegovoj domovini ne zauzima neku osobitu pažnju.6 Istovremeno, o njegovoj se predanosti biblijskom prevođenju dosta pisalo u Sjedinjenim Američkim Državama, i ne samo u tamošnjim hrvatskim glasilima nego i u američkom tisku.7
U svom doktorskom radu ( Teološko-pastoralni i katehetski doprinos Bonaventure Dude hrvatskoj teologiji, 2013.), Antun Volenik na više mjesta spominje Silvija Grubišića i njegov doprinos biblijskom prevoditeljstvu. Volenik, opisujući putovanja i hodočašća Bonaventure Dude, spominje i njegov posjet Sjedinjenim Američkim Državama 1965. godine i njegov susret s fra Grubišićem:
U New Yorku susreće hercegovačkog franjevca Silvija Grubišića koji je tamo pastoralno djelovao. On je već tada preveo Bibliju na hrvatski „ kao pravi amater, ali visokoga stila“ (Klarić, str. 9). Iz toga prijevoda Duda će koju godinu kasnije odabrati upravo Grubišićevo Petoknjižje za predtekst u prevođenju Zagrebačke Biblije zbog „ jedrine jezika i zbog toga što je, kao takav, doprinos kontaktu hrvatske Biblije s angloameričkim govornim i biblijsko-teološkim područjem“ (Volenik 2013, 46–47).
Volenik nadalje navodi neke biblijske prijevode i prevoditelje, među njima i Silvija Grubišića, koji su odigrali važnu ulogu u pripravi i nastajanju tzv. Zagrebačke Biblije: „Neposredno prije Zagrebačke Biblije 1967. godine izlazi i prijevod Ljudevita Rupčića koji uz prijevode Silvija Grubišića i Gracijana Raspudića zahtijeva i poseban osvrt budući da će biti predlošci za dijelove Zagrebačke Biblije“ (Volenik 2013, 159).
Grubišić je, istina, samouk u hebrejskom jeziku, o čemu i sam svjedoči (Grubišić 1979, 183), dok Marko Mišerda, opisujući Grubišića kao samoukog bibličara i biblijskog prevoditelja, zaključuje: „Zanimljivo je da Grubišić nije prošao kroz stručne biblijske škole, no njegova poduzetnost prevladala je sve poteškoće“ (Mišerda 1985, 99).
1.2. Tipovi prijevoda
Umjesto tradicionalnih kategorija i kategorizacija biblijskih prijevoda (filološki, doslovno riječ-za-riječ, parafraza, prepjev i dr.) preglednija bi bila podjela na tipove prijevoda kako to predlaže Heidemarie Salevsky (Lujić 2018). Ona se zalaže da se uz tradicionalne kategorizacije biblijskih prijevoda prihvati drukčiji model kojim bi se umjesto kategorija prijevoda, priklonili modelu tipova, tj. trima različitim tipovima biblijskih prijevoda, i to u odnosu na strukturu, smisao i komunikaciju. Po njenoj zamisli to bi izgledalo ovako, i to s obzirom na to koji bi aspekt prijevoda bio naglašen u samom prijevodu (Lujić 2018, 59):
Idealan bi tip prijevoda bio onaj koji u cijelosti obuhvaća sva tri aspekta. Ovakav tipološki prikaz prijevoda nikako ne mora značiti da jedan tip isključuje drugi ili da se ovi tipovi ne mogu i preklapati. Najčešći nesporazumi i prijepori u biblijskom prevoditeljstvu nastaju kada se, posredno ili neposredno, dodaje ekskluzivitet pojedinom biblijskom (tipu) prijevoda.
1.3. Biblijsko prevoditeljstvo Silvija Grubišića
Kako se u odnosu na izložene tipove prijevoda nosi prijevod Silvija Grubišića? U kojem vidu uočavamo specifičnosti njegova prijevoda? Da li se zbog kakvih osebujnih prevoditeljskih i leksičkih rješenja ime fra Silvija Grubišića, u popularnim, medijskim i stručnim krugovima hrvatskih biblijskih prijevoda i prevoditelja, kao prevoditelja malo ili jedva uopće spominje? Primjerice, u bilješki općeg uvoda u Bibliju (izdanje Kršćanske sadašnjosti) u opisu knjige o Jobu, uredništvo kaže: „Ovdje-ondje poslužio nam je i rukopisni prijevod Silvija Grubišića.“8
Grubišićev prijevod Staroga zavjeta i neka njegova jezična i prevoditeljska rješenja, kao i njegov cjelokupni pristup biblijskom prijevodu, zasigurno zaslužuju više pozornosti od uzgredne napomene. U Grubišićevu prijevodu nema nikakvih naznaka gdje bi on težio isključivosti ili univerzalnosti njegova prijevoda. Ali, bez ikakva ustručavanja možemo zapaziti da je njegov prijevod u mnogome poseban. Među mnogim hrvatskim biblijskim prijevodima kreativan, u nekim elementima i nekonvencionalan, ali bez imalo sumnje „vjeran komunikaciji“. Specifičnosti Grubišićeva prijevoda, prije svega, prepoznaju se u njegovu vokabularu i leksiku. Jezik je prijevoda nadasve neposredan i živopisan, intenzivno izravan, ponekad i na granici bespoštedne ciničnosti. Grubišić u prijevodu nerijetko koristi disfemizme ( pocrkali, poklani, đubre, djevojčura i sl.) ili pučko narodske termine ( jastučnica, krevet, nevaljalština, pljačkaš, zločesti, poštenjak, sirotinja, ljosnuti, brdina i sl.).
Prijevod je lišen nepotrebnih biblizama, čime se razlikuje od većine hrvatskih biblijskih prijevoda. Samim time prosječnom čitatelju Biblije Grubišić oživljava i približava tekst na jedinstven način iako ponegdje uskače i odskače inspirativnim, ponekad pomalo i provokativnim rješenjima, toliko izravnim, pa graniče s kolokvijalnom nemilosrdnosti, zajedljivosti pa i disfemizmima. Grubišić se u svemu tome uporno drži i ravna po izvorniku, što je evidentno i po nekim njegovim izuzetno vrijednim podrubnim bilješkama. Grubišićev prijevod nije samo živopisan, kao što bi to vjerojatno umio i vješti jezikoslovac, njegov je prijevod prije svega duboko prethodno promišljen i iscrpno istražen. Ne samo iz jezičnog i tekstualnog rakursa nego i iz povijesno-vjerskog konteksta Biblije. O tome posebno svjedoče Grubišićeve podrubne bilješke (fusnote).
2. Živopisni prijevod
Što je nagnalo fra Grubišića da se prihvati ovog monumentalnog zadatka i krene u prevođenje Staroga zavjeta? Riječima samoga Grubišića, prihvatio se ovoga posla izazvan, na način o čemu on sam izravno progovara:
Meni nije nikako moglo pod kapu ovako često izdavanje Novoga Zavjeta bez Staroga. Činilo mi se kao siječenje zdravog jedrog stabla u cvatu. Može li odsječeni dio, makar posađen u najbolje tlo, pravo dozreti i najbolje plodove donijeti? Uto mi dopane ruku Hebrejska Biblija. Sa svim znanstvenim aparatom obuhvata malo više od 1400 stranica. Nabavim više gramatika i rječnika. Služba, na koju sam poslije stavljen, tražila je da najviše vremena provodim u svojoj sobi. Nečim sam se morao zabavljati. Stoga se prihvatim prevađanja Starog Zavjeta. Počnem najprije s Knjigom Joba. Smatraju je najtežom. Ako ustrajem do kraja, velim, druge će biti lakše (Grubišić 1979, 183).
Oko vokabulara i leksika Grubišićeva prijevoda već smo kazali, on nije samo živopisan i nekonvencionalan, ponekom biblijskom čitatelju moguće bude neprimjeren i nepriličan, na što ukazuje njegov vokabular: bitange, ništarije, vucibatine, šumski razbojnici, dobričina, leševi, poklani, đubre, pocrkali, šumetina, jametina i sl. Grubišićev je vokabular izuzetno blizak izvorniku, koji tada ni u kojem obliku nije „patio“ od biblizama. Prevoditelj se ovdje odvažio približiti čitatelju na razini vokabulara, i konteksta, kako smo to prethodno apostrofirali.9 Svojim prijevodom Grubišić prelazi granice, ponekad trivijalnoga ili pak klišeiziranog biblijskog stila.
Ipak, valja reći, hrvatski se biblijski prijevodi, kontinuirano nalaze između Scile i Haribde. Između vjernosti izvorniku, čuvajući uzvišenost i pobožnost teksta s jedne strane, te komunikativnosti i kontekstualnosti suvremena čitatelja s druge strane. Nazovimo to balansiranjem ili kompromisom, kakogod, ono je neizbježna realnost biblijskog prevođenja i prevoditeljstva.
Grubišićev prijevod teži premostiti navedene kompromise ili „balansiranja“. U mnogim elementima u tom pogledu taj je prijevod, možemo reći, uspješan. Njegov leksik, jezik i stil po mnogočemu ipak su bliži čitatelju od većine „predvidljivih“ prijevoda i prevoditeljskih rješenja.
Za bolji i pregledniji uvid u sve osobitosti i vrijednosti Grubišićevih prijevoda uzmimo nekoliko pokaznih tekstova iz njegovih prevoditeljskih rješenja i vještina. Iz Grubišićeva prijevoda Psalama mnogo je dojmljivih primjera takvih rješenja. Velik dio njegova prevoditeljskog leksika i vokabulara rigorozno se upire na izvorni hebrejski tekst kako to treba pokazati na nekoliko njegovih prevoditeljskih rješenja.
2.1. Jetra mi skače (Ps 16)
U radosti psalmista (16,7.9) u izvornom tekstu sudjeluju abdominalni organi, prije svega bubrezi i jetra.10 Iz stilističkih razloga i razumljivosti, većina prevoditelja ovdje, kao i na nekim drugim mjestima, umjesto bubrega, kako to stoji u izvorniku, riječ prevodi kao srce. Šarić ovdje navodi: „Uvijek pred sobom imam Gospoda. On mi je zdesna i zato nikada ne posrćem. Raduje se moje srce i veseli moj duh ( jetra), i moje tijelo počiva u sigurnosti“ (16,8-9). Grubišić dosljedan izvorniku i svojoj prevoditeljskoj ujednačenosti, bez stilističke rafiniranosti, prevodi ove retke kako slijedi: „Gospodina pred sobom držim neprestano, od njegove desnice zacijelo odstupiti ne ću. Stoga mi se srce raduje, jetra mi od veselja skače, tijelo moje udobno miruje“ (16,8-9).
Bubreg ili jetra, može se, a i treba, prevesti kao savjest. Tako prevodi Alter: „I shall bless the Lord Who gave me counsel through the nights that my conscience would lash me.“11 U izvornom biblijskom tekstu bubreg (bubrezi) zapravo je paradigma i metafora za sjedište čovjekove savjesti. Tome je ilustrativan primjer tekst iz proroka Jeremije u kojem se opisuje stanje naroda, koji se za svoje dobro snašao (ukorijenili se, plod donose), ali za svoga Boga zapravo malo ih briga. Prijevodi Kršćanske sadašnjosti i Ivana Evanđelista Šarića ovdje navode: „Ti si ih posadio, i oni se ukorijeniše, rastu i plod donose. Al' si blizu samo ustima njihovim, a daleko im od srca” od (רחוק מכליותיהם ) (Jr 12,2).12
Na mnogim je mjestima srce, kada to u izvornom tekstu i nije srce, zapravo spretno i profinjeno stilističko rješenje. Abdominalni organi u izvornom biblijskom tekstu daleko prelaze i nadilaze samo jedan organ, srce, pa bi se to tako trebalo očitovati i u prijevodu.
2.2. Pogledaj dobričinu (Ps 37)
„Boljitak i probitak zajamčeni su u poštenoga i čestitoga“ (Ps 37,37), Kršćanska sadašnjost prevodi: „Promatraj čestita i gledaj neporočna: mirotvorac ima potomstvo.“ Šarić vrlo blisko veli: „Promatraj poštena i gledaj čestita jer čovjek mirotvorac ima budućnost!“ (Ps 37,37). Grubišić domišljato i lucidno prevodi: „Pogledaj dobričinu, promatraj poštenjačinu! Neporočan čovjek ima budućnost.“13 Na mnogo mjesta u izvorniku valja imati na umu blisko u svojevrsnoj sinonimiji pojmove: ישר ( pošten, uspravan) i תם ( cjelovit, od integriteta). Mnogi hrvatski prijevodi ove pojmove prevode kao čestit i neporočan, što su ipak svojevrsni biblizmi, koje Grubišić ustrajno izbjegava, a preferira više vokabular puka, kao što su ovdje: dobričina i poštenjačina. Grubišić u svakom slučaju nastoji biti vjeran smislu i strukturi, ali očigledno mu je prioritet biti vjeran komunikaciji.
2.3. Pocrkali (Ps 55)
Originalnost i žestina Grubišićeva prevoditeljskog rješenja posebno se iskazuje u Psalmu 55. Prevoditelj ovdje melodramatskim vokabularom prikazuje situaciju pomalo grotesknom. Narativ ovoga psalma usredotočuje se na činjenicu da su psalmista napustili i njegovi najbolji prijatelji te mu postali neprijateljima, koji mu rade o glavi: „Ti, moj drug i ja, moj drug, moj prisni prijatelj!... Ti, čije mi je drugovanje tako drago bilo, s kim sam, bok uz bok, u ophodu Božjim domom hodao! Pocrkali! Živi se u Šeol strovalili!“ (55,16).
S elementima proklinjujućega psalma, ovima se priželjkuje smrt. Za biblijski tekst Grubišić ovdje koristi vrlo grub, pomalo sirov i neotesan termin – (da) pocrkali. Zašto Grubišić ovdje koristi ovaj disfemizam?14 Kada razmotrimo hebrejski izvornik ovoga retka, nalazimo יַשִּׁימָוֶת ( yaššimāwet) što bi bila složenica od נשא („nadmudriti“) i מות („smrt“).15 Nije u cijelosti ipak jasno zašto Grubišić ovdje prevodi ovako disfemistički ( pocrkali).
2.4. Mozak mi se ukiselio (Ps 73)
Psalam 73 po mnogočemu je izuzetan i vrijedan pažnje. Ovdje osobito i stoga što osebujan prevoditelj Grubišić u svojoj prevoditeljskoj inventivnosti ovome psalmu daje dodatni emotivni naboj. Brueggemann drži da Psalam 73 ima „središnje mjesto u Psaltiru“ (2007, 204). Slično zaključuje Artur Weiser koji kaže za Psalam 73 da „zauzima najistaknutije mjesto među zrelim plodovima borbe i muke kroz koje je imala prolaziti starozavjetna vjera. Ovo je snažno svjedočanstvo borbe koju prolazi ljudska duša, usporedivo Knjizi Jobovoj“ (1962, 507).
Veliki broj psalama slijedi obrazac orijentacije/dezorijentacije/reorijentacije. Dakle, psalmist je isprva siguran u svojoj vjeri i pouzdanju u Boga i čvrsto orijentiran. Zbunjen nepravdama, prijetnjama, ojađen i razočaran u Boga i Njegovu (ne)pravičnost nađe se u stanju potpune dezorijentiranosti. On nije u stanju razumjeti svu nepravdu koju očigledno Bog dopušta: „Nastojao sam dokučiti ovo, ali je za moju pamet bilo vrlo teško“ (Ps 73,16). Kulminacija ovog procesa nalazi se u promišljanju i preispitivanju psalmista kada u obnovljenoj blizini Božjoj („dok u svetište Božje nisam došao“, usp. Ps 73,17) uočava konačnu sudbinu zločinaca i nepravednika („shvatio sam njihovu konačnu sudbinu“, 73,17b). Psalmist sada biva iznova reorijentiran.16
Psalam 73 tipičan je upravo za takve psalme, u kojima se uočava taj obrazac: orijentacije-dezorijentacije-reorijentacije. Ovi psalmi obiluju vokabularom i leksikom koji su vrlo neposredni. Nerijetko se izbjegavaju forme i formule poetske idiličnosti. Takav vrlo intenzivan vokabular izvornika traži istovjetno reagiranje prevoditelja. Primjerice, dok velika većina prevoditelja u 73,12 govori o lupežima i prevarantima ili o grešnicima koji zgrću bogatstvo, Grubišić ih narodskim jezikom i rječnikom naziva vucibatinama: „vucibatine blago gomilaju“ (73,12).
U nastavku, psalmist se pita: „Jesam li, dakle, samo ja uzalud čuvao srce čisto“ (73,13; KS i Šarić), a Grubišić ovdje snažnije, i uz dozu cinizma, prevodi: „Tako sam (ja) badava srce čistim čuvao.“
I dok psalmist promatra sreću grešnika (Grubišić: vucibatina) ne razumijevajući sve ove nepravde, nađe se zatečen, zbunjen i dezorijentiran. On jednostavno ne razumije što se to sve oko njega događa (73,21). Njegov um ne može dokučiti sve ove nepravde pa zaključuje: „duša (mi) bijaše ojađena“ (KS) (73,21).17 A onda nas Grubišić iznova iznenađuje svojim originalnim, neočekivanim i neobičnim prijevodom toga retka pa veli: „Kad mi se mozak ukiseli, i ganuća se moja sakriše, postadoh luđak bez ikakva shvaćanja.“ Izvornik ovdje prispodobljuje i koristi se metaforizacijom iz kućne radinosti. Ovdje i ovakav vokabular ukazuje na proces kvasca i fermentacije (חמץ) u pripravljanju kruha.18
3. Grubišićeve podrubne bilješke
Uza sve već rečeno oko Grubišićevih prevodilačkih rješenja posebno se valja osvrnuti na izuzetnu vrijednost njegovih podrubnih bilješki (fusnota). Ove njegove bilješke nisu samo vrlo sadržajne i sažete, one su i sjajno poučne. U nekim detaljima krajnje ilustrativne.
3.1. Ps 1,1 Koje sreće
Kao i u prevoditeljskim rješenjima i u izradbi bilješki vrijedi Grubišićeva živopisnost. Stilistički, karakterističan mu je razgovorni stil. Tako, primjerice, Psalam 1,1 Grubišić prevodi: „Koje sreće čovjeku, koji na vijećanje opakih ne zalazi, u skupštini grješničkoj ne sudjeluje, niti sjedi na sjednici bezbožnih.“ Svi ostali prijevodi ovdje imaju „Blago čovjeku.“ Dojmljivo je kako vješto i znalački Grubišić koristi svoje podrubne bilješke. Već kroz ove vrlo sažete prevoditeljeve bilješke, čitatelj će biti poučen i podučen. Primjerice, u njegovoj bilješki na navedeni psalam, Grubišić raspravlja o pristupima i aspektima biblijskog prevođenja, ali i nekim konkretnim prevoditeljskim rješenjima iz navedenoga psaltirskog teksta. Iz te njegove bilješke iznova izranja njegov živopisan i pomalo živahan razgovorni stil i izričaj:
1:1 Upadno je razlikovati se od drugih prevoditelja. U najmanju ruku čitatelji će se pitati: Zašto to? – Prijevod s jednog jezika na drugi, kao mnogo štošta drugog, ovisi o ukusu. Jedan prevoditelj može više cijeniti vjernost izvorniku, dok se drugi može više zanositi izražajem jezika, na koji prevodi. Osobno držimo, da je glavnije prevoditi vjerno, pogotovo ako se izvorna misao da stilski lijepo izraziti vjernim prijevodom. E dobro. Prvu riječ prvog psalma prevode: Blago! U drugim jezicima također isto tako, iako je u hebrejskom upotrebljena imenica: ašre. Mislimo, da se u hrvatskom ašre izražava lijepo, ako se prevede imenično, kako smo preveli. Istodobno je prijevod vjeran izvorniku. Nastojat ćemo postupati prema ovom pravilu i na drugim mjestima. Tako zaista radimo već u drugom stihu. Mjesto uobičajenog izraza: ne slijedi savjeta, prevodimo asah sa vijećanje. Prema rječniku riječ znači i ovo, a više je u duhu hebrejskoga jezika, koji se odlikuje opipljivošću izražaja. Poznavatelji jezika opravdavaju prevađanje derek sa skupština, mjesto starog put.
Uz relativno malo riječi Grubišić u ovoj bilješki daje sažetu jezičnu analizu i prevoditeljske aspekte i varijante. On ne ostavlja neobjašnjenima ni one pojmove koje koristi u svom prijevodu, a moguće nisu potpuno jasni, kako će se vidjeti u nadolazećem primjeru iz Psalma 2. Grubišić će u svojim bilješkama pojasniti razloge zašto ponekad koristi termine koji ipak i vrlo vjerojatno nisu poznati ili jasni širem čitateljstvu.
3.2. Ps 2,3 Gužve
Epizoda Psalma 2 prikazuje situacije u kojima se nalazi taj mali narod, Izraelaci, protiv kojih navaljuju mnoge ondašnje velesile kako bi ih porobili ili istrijebili. Psalmist ukazuje na moć njihova Boga pa bunu protiv njih vidi kao ludost: „Zašto se bune puci i narodi kuju lude naume? Skupljaju se zemaljski vladari, i knezovi vijećaju među sobom protiv Gospoda i njegova Pomazanika.“ Izraelci pak odlučuju: „Rastrgnimo njihove okove ( moser, מוסר) i zbacimo sa sebe njihov jaram“ (Ps 2,2-3).
Grubišić ovdje prevodi: „Zašto se kraljevi zemaljski ušančuju, knezovi se rote protiv Gospoda i njegova pomazanog? Raskinimo njihove gužve, stresimo sa sebe jaram njihov!“ U podrubnoj bilješki Grubišić pojam gužve stručno i pedantno objašnjava, za čitatelja i vrlo poučno:
2:3 Negve, okovi, lisičine riječi su, koje pretpostavljaju neku kovinu, gvožđe. A u doba nastanka psalma, 10. stoljeće prije Krista, po svoj prilici, željezo je još bila rijetkost. U Palestini su Filištejci imali monopol nad željezom. Stoga mosarot mora označivati gužve. Do njih je bilo lako doći: prave se od pruća. Konopljika, vrbovina, lozovina, bjeloloza za gužve su kao stvoreni.
Ovakva će podrubna bilješka (fusnota) čitatelja dodatno vrlo sažeto i živopisno poučiti kako o biblijskom tekstu tako i tadašnjem kontekstu.19
3.3. 1 Sam 10,11 Pentekostalci
Još je inspirativnija Grubišićeva podrubna bilješka na tekst 1 Samuelove 10,11 u kojem se opisuje neobična zgoda iz života kralja Šaula. Kralj susreće skupinu proroka u „proročkom zanosu“.20 U susretu s ovom karizmatskom skupinom proroka, i sam Šaul počinje prorokovati pa se veli: „Svi koji su ga poznavali otprije te ga sad vidjeli u proročkom zanosu među prorocima međusobno su se pitali: 'Što se to dogodi sa sinom Kišovim? Zar je i on među prorocima?'“ Grubišić ovdje u podrubnoj bilješki pod 10,5 opisuje poslanje tadašnjih proroka i zadaću koju su imali izvršavati pa veli:
Susrećemo se prvi put s vrlo važnom pojavom u životu starozavjetnih vjernika: nastupom proroka nabiim… vele da je prvu skupinu začeo sam Šamuel, da je suprotstavi nemarnom svećenstvu. Zadaća joj je bila naviještati volju Božju. Naviještajući je, proroci su padali često puta u vjerski zanos poput današnjih pentekostalaca.
Ilustrativnije i živopisnije teško da može biti. Ovime iznova Grubišić ostaje vjeran komunikaciji ( vjeran komunikaciji), pažljivo obraća pozornost na strukturu, osobito leksiku ( vjeran strukturi), i na koncu, izuzetno pazi i nastoji premostiti ondašnji stari svijet s našim današnjim svijetom, povijesti ili kulturom. Ovo je ilustrativno vidljivo iz njegove podrubne bilješke na tekst 1 Samuelove 10,11.
Zaključak
U biblijskom prevoditeljstvu, u koncepciji prijevoda po tipovima prijevoda ( vjeran strukturi, vjeran smislu i vjeran komunikaciji) Grubišićev prijevod više nego uzorno zadovoljava uvjet komunikacije i smisla, po strukturi uglavnom slijedi ostale prijevode.
On je prijevodu i prevođenju Biblije jamačno prionuo, poštujući i prihvaćajući navedeni pristup o trima tipovima biblijskih prijevoda. Da je njegova težnja bila biti vjeran izvorniku, na to smo ukazali i pokazali. Ponekad je u tome metodološki bilo i blisko onome prijevodu riječ-za-riječ. No, to nije učinjeno mehanički jer razvidno je kako iz njegova prevoditeljskog vokabulara i leksika Grubišić teži biti vjeran komunikaciji i ne samo izvorniku.
Za još pouzdaniju predodžbu, procjenu i istinsku potku Grubišićeva prijevoda i svega onoga što je i kako je Grubišić proživljavao i doživljavao u povijesti Biblije i povijesnu podlogu, zainteresiranu čitatelju svakako valja preporučiti štivo njegova putopisa Pripovijest o Bibliji: S puta po biblijskim zemljama (1979.). Grubišić je na jednomjesečno putovanje Svetom zemljom krenuo u svibnju 1966. godine. Uz ovaj njegov putopis i način kako ga piše pažljivom čitatelju neće promaknuti i poveznice s njegovim prijevodom Staroga zavjeta.
Fra Silvije Grubišić svakako zaslužuje više i akademske i sveukupne pažnje u obradi njegovih prijevoda i prevoditeljskih rješenja. Kreativnost njegova prevoditeljskog genija pomalo je nekonvencionalna, ali neosporno je izuzetno komunikativan čitatelju te i intrigantan i inspirativan stručnoj analizi.