Geopolitika straha u Hrvatskoj: promjene graničnih režima i turizam u sjeni pandemije COVID-19

Geopolitika straha u Hrvatskoj: promjene graničnih režima i turizam u sjeni pandemije COVID-19

Josip Lučev,https://orcid.org/0000-0002-4393-0334

Fakultet političkih znanosti

Sveučilište u Zagrebu

Marta Zorko,https://orcid.org/0000-0002-8458-7384

Fakultet političkih znanosti https://doi.org/10.20901/an.20.04

Sveučilište u Zagrebu Izvorni znanstveni rad

Sažetak Turizam u doba pandemija postaje gotovo nemoguća djelatnost. S jedne strane, pojedinci ne putuju zbog straha, dok s druge strane države koriste mehanizme obrane poput zatvaranja granica i onemogućavanja kretanja. Takvi mehanizmi imaju geografska obilježja i geopolitički utemeljene posljedice pa geografski faktor postaje važan, a geopolitička analiza neizbježna. Zatvaranje granica u pandemiji imalo je dvostruk negativan efekt. Prvi se negativan efekt odnosi na potencijalno kršenje ljudskih prava u vidu ograničavanja prava na kretanje. U razmatranom slučaju, širenje virusa nije zaustavljeno – zaustavljeno je kretanje građana. Drugi negativan efekt odnosi se na potencijalne gubitke u gospodarstvu. U ovom slučaju zatvaranje granica utjecalo je na gospodarstvo na dva načina: prekidanjem transporta i opskrbe te zaustavljanjem turističke djelatnosti. U fokusu ovog istraživanja su mehanizmi obilježavanja prostora sigurnim odnosno nesigurnim i s time povezana geopolitika straha, koji su, uz mehanizme zatvaranja granica, ostavili trag na turizam u Hrvatskoj za vrijeme pandemije COVID-19. Analiza mjera vezanih uz zatvaranje granica te usporedna analiza podataka i noćenja u 2020. i 2021. godini ukazuju na uzorke kretanja za vrijeme pandemije, ali i potencijalne posljedice po turizam uz važnost geografskog faktora. Rad kroz promišljanja o propusnosti granica na primjeru Hrvatske i Slovenije ukazuje na tri isprepletene strategije definiranja pandemijskog prostora – zatvaranje države u obrnutu karantenu, širenje sigurnog prostora i definiranje nesigurnog prostora na koji se primjenjuje klasična karantena.

Ključne riječi geopolitika straha, označavanje prostora, turizam, pandemija, Republika Hrvatska

Uvod: globalizacija, pandemija, granice

Pandemija virusa COVID-19 negativno je djelovala na hrvatski turizam i gospodarstvo. Ta tvrdnja vrijedi i u globalnim okvirima: pandemija je poslužila kao test opterećenja za globalizaciju. Naime, još u prošlom stoljeću postalo je očigledno kako su hvalospjevi globalizaciji koji je povezuju sa sigurnošću i napretkom (Barnett, 2007) zapravo samo zvučne teze daleko od stvarnosti fenomena obilježenog nejednakostima. Istovremeno, najave kraja geografije (Virilio, 1993), koje bi virtualnost globalizacije trebala proizvesti, a ogledao bi se u nevažnosti geografskih udaljenosti, teritorija i granica, pokazale su se kao preuranjene i preoptimistične prognoze serijala u nastavcima nekog idealističnog utopijskog romana.

Ne samo da se ratom u Ukrajini teritorij u klasičnim okvirima njegovog poimanja itekako vraća u fokus međunarodnih odnosa, već se granice apostrofiraju kao prva crta obrane i u krizama koje nemaju teritorijalnu komponentu. Privremeno stavljanje šengenskog sustava van snage, jače kontrole i nadzori granica te zatvaranje u nacionalne ljušture naoko sigurnih prostora u trenucima borbe protiv nevidljivog neprijatelja pokazuju paradoks suvremenog poimanja prostora, kao i raskorak između suvremenih prijetnji i postojećih mehanizama za njihovo rješavanje. Za borbu protiv globalnih izazova koji utječu na lokalizirane mikroentitete koriste se uhodani mehanizmi nacionalne sigurnosti. S jedne strane, za globalne izazove nacionalne granice ne predstavljaju važan faktor. Globalni izazovi ugrožavaju pojedince i različite segmente društva, a ne državni teritorij. Ipak, na prvi znak potencijalne krize obrana je zatvaranje i stroga kontrola nacionalnih granica. Razlog tomu treba tražiti u tome što su mehanizmi zaštite nacionalne sigurnosti poznati, isprobani i funkcionalni u klasičnom sigurnosnom okruženju čak i ako oni za suvremene globalne izazove zbog svojih nacionalnih ograničenja rijetko nude cjelovita rješenja. Kako je granica prva crta obrane državnog teritorija u teoriji nacionalno koncipirane sigurnosti izgledno je da će prvi mehanizam zaštite biti upravo zatvaranje granica.

Koncept upravljanja društvom i nadzor nad kretanjem u nesigurnom i kriznom okruženju nije novost. Michel Foucault se u svojim predavanjima o sigurnosti, teritoriju i stanovništvu bavi usporednim mehanizmima koji su bili na snazi u Europi u doba velikih epidemija gube, kuge i velikih boginja. U razvoju modela sigurnosti za funkcioniranje u epidemijama Foucault (2009: 10) prepoznaje promjene u redoslijedu prioriteta ili kako sam kaže: “Ukratko, problem više nije isključivanje, kao u slučaju gube, niti karantena kao u slučaju kuge, već epidemija [ referira se na velike boginje, op.a.] i medicinske kampanje u svrhu ovladavanja epidemijom ili endemskim pojavama.” Uistinu, iako je riječ o zdravstveno-medicinskim izazovima, svaka od spomenutih epidemija, kao i pandemija COVID-19, specifični su slučajevi u kojima su se različitim mehanizmima provodile mjere u svrhu zaštite opće populacije, ali i na štetu pojedinaca ili pojedinih ljudskih prava određenih skupina. Neka postojeća istraživanja pokazala su i kako je pandemija COVID-19 dodatno produbila društvene razlike (Nassif-Pires et al., 2020; Kumar et al., 2021; Žagar, 2021, 2023), te da je zabilježena veća smrtnost od COVID-a među ranjivom populacijom (OECD, 2022).1 Iako naše istraživanje nije usmjereno prema posebnim društvenim skupinama, ono će pokazati kako politiziranje granice i njezina otvorenost/zatvorenost može utjecati na turizam, u fizičkom smislu prepreka i u psihičkom smislu osjećaja sigurnosti.

Zatvaranje granica u pandemiji COVID-19 imalo je dvostruk negativan efekt. Prvi se odnosi na potencijalno kršenje ljudskih prava u smislu ograničavanja prava na kretanje. Širenje virusa nije zaustavljeno, ali je zaustavljeno kretanje građana. Iako se zatvaranjem granica pokušalo suzbiti širenje pandemije, mjere nisu imale očekivane efekte. Time se otvario prostor za političku mobilizaciju oko ideje potencijalnih kršenja ljudskih prava. Drugi negativan efekt odnosi se na potencijalne gubitke u gospodarstvu. U ovom slučaju zatvaranje granica utječe na ekonomiju na dva načina, prekidanjem transporta i opskrbe, te zaustavljanjem turističke djelatnosti. U pandemiji se pokazalo kako gospodarski samodostatne države imaju manje izazova s nestašicama i osiguravanjem nužnih potrepština za svoje građane (Brands i Gavin, 2020). Ovaj rad orijentiran je upravo prema drugom efektu – smanjivanju ili zaustavljanju turističke djelatnosti. Svjesni smo kako zatvaranje granica nije jedini uzrok smanjenju turističkih pokazatelja u pandemijsko vrijeme, no smatramo da je jedan od najvažnijih jer fizički onemogućava dolazak turista. Smanjenju turističke djelatnosti doprinosi i osjećaj sigurnosti ili nesigurnosti na određenoj lokaciji za koju okvir nudi geopolitika straha u smislu stvaranja sigurnog ili nesigurnog mjesta koji se može nazvati psihičkom preprekom. Naposljetku, geografska udaljenost u pandemijskom turizmu postaje jedan od najvažnijih faktora pri odabiru destinacija za putovanje. Ove tvrdnje testirat ćemo na primjeru turističkih pokazatelja Republike Hrvatske u pandemijskim okvirima 2020. i 2021. godine.

Mjere kojima se nastoji ograničiti širenje zaraze nude nam ključne uvide u poveznice između geopolitike, teritorija, straha i granica; kao i na posljedice na društvene djelatnosti, u ovom slučaju – turizam. Iz hrvatske perspektive, uske poveznice turizma i gospodarskog rasta demonstrirale su ekonomsku ranjivost na pandemije. Ovaj tekst interpretira učinke pandemije na hrvatski turizam kroz povezivanje geopolitike straha i povećavanje uloge granica. Geopolitika podrazumijeva posebnu konceptualnu ulogu granice (Zorko, 2012, 2018). Granica je fiksirana razdioba prostora između teritorija nad kojim država osigurava vlast. Kroz procese globalizacije i ekonomske integracije granice gube svoje staro i isključivo teritorijalno ukorijenjeno značenje. Povijesni periodi u kojima su međunarodna kretanja bila intenzivirana a njihov nadzor relativiziran razmjerno su česti i imaju svoje pravilnosti. Najbolje su u tom smislu opisane globalizacije na kraju 19. i 20. stoljeća (Keohane i Nye, 2000; Daudin, Morys i O'Rourke, 2010). Ipak, smanjenje uloge udaljenosti i granica kroz globalizaciju je trend kojeg se može preokrenuti. Nakon Prvog svjetskog rata, postignuća globalizacije s kraja 19. stoljeća uvelike su uništena kroz mnogo zatvoreniji međuratni period. Suvremeni svijet prolazi kroz izazove koji u pitanje dovode postignuća posljednjeg vala globalizacije. Iako se na razini jedinstvenog unutarnjeg tržišta Europske unije jamči slobodno kretanje robe, usluga, kapitala i osoba, pa granica postaje samo mogućnost nadzora takvog kretanja, a unutar šengenskog prostora se ukida čak i takav nadzor, ni granice ni teritorijalizacija ne nestaju.

Oslobađanje nadzora na granicama unutar prostora integracije može sugerirati potrebu za još strožim nadzorom granice prema trećim zemljama. S druge strane i agenda koja deteritorijalizira društva kroz smanjenje uloge unutrašnjih granica može biti dovedena u pitanje, pa čak i preokrenuta. Šengenski se prostor našao pod ozbiljnim pritiskom u kontekstu migrantske krize 2015. godine pa su mnoge zemlje članice ponovno uspostavile nadzor na svojim unutrašnjim granicama (Popa, 2016). Iz istih razloga pojačale su se kontrole i na vanjskim granicama šengenskog prostora. Do ulaska u šengenski sustav, Hrvatska je imala kopnene granice s dvjema članicama šengenskog prostora: Mađarskom i Slovenijom. Obje su 2015. postavile fizičke prepreke na svoje granice prema Hrvatskoj, uključujući i bodljikavu žicu.2 Dodatno značenje granici dala je pandemija COVID-19. Države su proglasile veliki broj mjera usmjerenih na smanjivanje osobnog kretanja kako bi pokušale otežati ili spriječiti slobodan tok zaraze. Te su mjere imale i međunarodnu komponentu u sprječavanju prelaženja granice ili u nametanju posebnih uvjeta potrebnih za njihov prelazak.

Ovaj tekst kroz prizmu značenja granice u geopolitici, posebice u kriznim situacijama, analizira posljedice po turizam u Hrvatskoj za vrijeme pandemije COVID-19. Idući dio rada objasnit će osnovne kategorije geopolitike straha, posljedice otvorenosti/zatvorenosti granice na kretanje i ljudska prava, te otvoriti pitanje uloge turizma tijekom COVID-19 pandemije u geopolitičkoj analizi. Treći će dio prezentacijom statističkih podataka pokazati specifičnu ulogu turizma za Hrvatsku. Turizam je presudna stavka u ukupnom gospodarstvu Hrvatske. Izvoz i rast BDP zavise od turizma na razini koja je u Europskoj Uniji bez premca. To ugrađuje ranjivost u hrvatski model rasta, a ona se zorno pokazala tijekom 2020. godine kada su mjere ograničavanja putovanja i neizvjesnost pandemije prouzrokovale značajan pad u turizmu i gospodarskom rastu u Hrvatskoj. Analizom dostupnih podataka i pokazatelja istražit će se promjene u noćenjima 2020. i 2021. godine i prikazati obrasci posjeta prema državama podrijetla turista. Pritom ćemo istaknuti i posebnu ulogu Slovenije kao države podrijetla turista u Hrvatskoj. Četvrti će dio analizirati mjere ograničenja prelaženja granice u Hrvatskoj i ukazati na isprepletene strategije definiranja sigurnog i nesigurnog prostora, dok će peti i posljednji dio donijeti rekapitulaciju, zaključak i poziv na daljnje istraživanje otvorenih problema.

Pandemijski rebordering i geopolitika straha

Uloga straha u geopolitici zahtijeva dodatna istraživanja, ali strah nipošto nije nepoznat kao predmet proučavanja. Proučavanje straha u društvenim znanostima s pojedinca se s vremenom preselilo na nacionalnu razinu (kulture straha, društva straha), pa čak i na globalizirani strah (Pain, 2010). Jean Delumeau (1987) istražio je aspekte utjecaja epidemija na društvo kroz aspekte straha, religioznosti, socijalne segregacije ali i utjecaja na mentalitet kao i društvene institucije i promjene u njima. Interpretacije geopolitike kroz prizmu osjećaja straha pojavile su se u kontekstu hladnoratovskog straha od nuklearnog rata (Leib i Chapman, 2011), operacionalizacije straha od iračkih oružja masovnog uništenja (Sparke, 2007) i velikih prirodnih katastrofa (Hyndman, 2007). Na konceptualnoj i teorijskoj razini, našle su svoje mjesto u raspredanjima o kulturi straha (Furedi, 2007; 2018), teoriji straha u stvaranju prostora rizika (Abu-Orf, 2013) i shvaćanju globalnih sukoba kroz emocionalne kodove (Moisi, 2009), prema kojemu su razvijene, zapadne zemlje određene kao društva straha u opreci s društvima poniženja islamskog svijeta i društvima nade azijskih zemalja u brzom razvoju. Neki od ovih autora vratit će se na pitanje straha u kontekstu pandemije COVID-19. Furedi (2020) je analizirao socijalnu distancu i sigurne prostore. Moisi (2020a) je upozorio na mogućnost pretjerane reakcije na pandemiju kroz izolacionizam koji bi ugrozio slobodno kretanje roba i ljudi. On smatra da je potrebna nova ravnoteža između maksimalnog tržišta i maksimalne države, no ono što smo dobili više nalikuje Drugome hladnom ratu uz korona-poticaj zaoštravanju odnosa Kine i SAD-a (Moisi, 2020b).

Tijekom pandemije COVID-19 bili smo izloženi nizu demonstracija ranjivosti zapadnih društava na strah. S jedne strane, značajne je promjene u obrascima ponašanja uveo strah od zaraze u kombinaciji s uvedenim mjerama i preporukama. Maske su uklonile susrete licem u lice, rukovanja su nadomještena raznovrsnim manje rizičnim pozdravima, druženja u kafićima i restoranima mjesecima su nadomještena online sastancima, pojavile su se i mjestimične nestašice hrane uzrokovane privatnim gomilanjem. Međunarodna, ali i lokalna putovanja su spriječena, vjenčanja i ostala slavlja odgađani. Sav prostor izvan vlastitog doma je postao nesiguran, što je dovelo do obrnute karantene3 (Furedi, 2020). S druge strane, s vremenom se pojavio i obrnuti tip reakcije. Multipliciran aktivnostima na društvenim medijima, pojavio se niz narativa o namjernom pokretanju pandemije ili daleko manjoj štetnosti COVID-19 nego što je srednjestrujaški mediji prikazuju. Samim time su i mjere u takvim narativima smatrane nepotrebnima ili pretjeranima.4

Krajem 2020. godine ti su se narativi s pojavom cjepiva preselili na navodnu štetnost samog cjepiva i na odbijanje cijepljenja. „Plandemija“, „antivakseri“ i „antimaskeri“ (Ullah i dr., 2021; Lewis, 2022; Pertwee i dr., 2022; Birchall i Knight, 2023; Butter i Knight, 2023) postali su dio svakodnevnog vokabulara, a s vremenom su se osim teorija zavjera pojavili i neoliberalni tekstovi sa fokusom na presizanje države nad slobodom pojedinca (Saad-Filho, 2021; Desai, 2022; Duarte, 2022; Boyle i dr., 2023.). Sve mjere su postale potencijalno sumnjive kao ograničenja slobode. Isticalo se da bi ulazak u trgovinu, javnu zgradu ili zrakoplov morao biti moguć bez maske ili cijepljenja. Ipak, ovi su narativi usmjereni prema osobnim slobodama, ljudskim pravima i mogućnosti izbora više nego što su usmjereni prema globalnim i vanjskopolitičkim realitetima poput zatvaranja granica. Naglasak je bio na pravu na osobni izbor – nošenja maske, cijepljenja i kretanja na mikrorazinama – ne prepoznajući pritom nužno zatvaranje nacionalnih granica kao dio kršenja spomenutih sloboda. I istraživanja provedena u Hrvatskoj pokazuju kako su antimaskeri svoja uvjerenja većinom temeljili na ekonomskim parametrima i parametrima (ne)povjerenja u institucije (Ančić i Cepić, 2021). Iz perspektiva politike granica koja nas zanima, može se reći da su ona bila unutarnacionalno i lokalno-osobno usmjerena.

Sigurnost od zaraze tijekom pandemije vjerojatno nije bila realističan cilj – bilo iz perspektive donošenja mjera, bilo iz perspektive formuliranja teorija zavjere. Primjerenije je na tragu Franka Knighta (1921) konceptualno razlikovati između rizika kao pojave u kojoj možemo izračunati vjerojatnost nekog događaja i neizvjesnosti kao pojave u kojoj je izračun vjerojatnosti nemoguć. U prethodnim paragrafima ustvari smo već naznačili dvije strategije nošenja sa neizvjesnosti. Sama ideja pandemije lako prenosive i smrtonosne bolesti po sebi je uzbunjujuća, a u kombinaciji s realnim statističkim pokazateljima, primjerice smrtnosti (usp.www.ourworldindata.org), postaje zastrašujućom pojavom. Ugroza je nevidljiva i nepredvidiva, a samim time postaje i potencijalno sveprisutna. Istovremena nevidljivost i sveprisutnost negiraju promišljanje kroz koncept prostora, dok su pandemijske mjere itekako prostorno definirane. U tom raskoraku pojavljuje se potreba za definiranjem sigurnog prostora svakog pojedinca. Kako ugroza nema prostorne parametre, sigurni prostori svakog pojedinca definirani su psihološki, personalnim kodom straha. Ugroza dakle predstavlja neizvjesnost, u kontrastu sa uračunljivim rizikom s kojim se psihološki lakše nosimo.

Prva strategija nošenja s neizvjesnošću pandemije je negiranje da pandemija postoji, inzistiranje na navodnoj bezopasnosti učinaka bolesti ili svođenje neizvjesnosti na rizik kroz projekciju opasnosti na vidljivijeg neprijatelja – vlade, farmaceutsku industriju, cjepivo i medije.5 Psihološki je ugroza tako možda i postala lakšom, ali su takva uvjerenja potkopala mjere protiv širenja zaraze i omogućila lakše širenje virusa. Druga strategija je upravo skup svih mjera za ograničenje slobodnog toka zaraze. S jedne se strane to odnosilo na određivanje prepreka slobodnom kretanju kroz pojačavanje uloge granica (viši stupanj kontrole na graničnim prijelazima), ali i umnožavanje granica na novim razinama (ograničenje kretanja izvan mjesta prebivališta6). S druge strane, donesen je niz preporuka i pravila koji su utjecali na ponašanje (socijalna distanca7, maske, uvođenje uvjeta za korištenje raznovrsnih usluga itd.). Neizvjesnost se nastojala svesti na rizik tako što se svijet dijelio na sigurna i nesigurna područja (ograničavamo ulazak iz nesigurnog i „tuđeg“ na sigurno i „naše“), i tako što se slobodno kretanje sužavalo na prostor u kojem se lakše moglo pratiti tok zaraze i u kojem kretanje neotkrivenih zaraženih vektora ipak postaje predvidivije jer se nastoji svesti na manje udaljenosti. „Tekući strah“ (Bauman, 2006) kroz obje strategije može dobiti čvršći i predvidiviji ili sigurniji oblik, jer se iz neizvjesnosti svodi na rizik (opasnost je smanjena) ili čak sigurnost (opasnost „ne postoji“).

Strategija zatvaranja dovela je do potpuno novih koncepata u promišljanju granica i kretanja u međunarodnom prostoru na koje je važno ukazati, promisliti ih i dodatno pojasniti. Riječ je o prekrajanju granica prema važnosti koje se označava engleskom riječju rebordering. Rebordering podrazumijeva niz efekata na klasično značenje granice. Taj se pojam najčešće koristio u pokušaju objašnjavanja promjena realiteta granica uslijed europskog integriranja (Casas-Cortes, Cobarrubias i Pickles, 2013; Marcu, 2015; Eilstrup-Sangiovanni, 2021). Njime se ukazivalo na posljedice koje su europske politike, prvenstveno u vezi sa Šengenskim sporazumom, imale na nacionalne granice država članica. Rebordering u tom kontekstu podrazumijeva čvršću vanjsku granicu prema trećim zemljama i ukidanje pograničnih režima ( debordering) među državama članicama u svrhu slobodnog kretanja ljudi i dobara kao jedne od temeljnih vrijednosti Europske unije. Međutim, već i u ovom slučaju stvarna situacija daleko je od teorijski zamišljene definicije. Postoje države članice EU koje nisu dio šengenskog prostora, kao i europske zemlje koje su potpisnice Šengenskog sporazuma, a nisu članice EU. Već je na ovom primjeru vidljivo kako ekskluzivan europski prostor štićenja ne prati logiku članstva u EU.

Iako postoje autori koji rebordering promišljaju i na mikrorazinama (Cassidy, Yuval-Davis i Wemyss, 2018) njihove analize ponajprije su usmjerene prema gradovima. Novina koju donosi proces reborderinga za vrijeme pandemije COVID-19 jest dodatno uslojavanje granica na dvjema novim razinama: regionalnoj i osobnoj. Prvo, iako je pojava regionalnih granica i prekograničnog povezivanja uz prekrajanje nacionalnih granica8 radi suradnje poznat koncept u europskom reborderingu, povezan s idejom Europe regija i prekograničnim projektima, za vrijeme krize COVID-19 regionalni rebordering događao se na mikrorazinama. Naime, tjedna karta koja označava sigurna i nesigurna područja s obzirom na COVID-19, koju je objavljivao Europski centar za sprječavanje i kontrolu bolesti (ECDC)9, etiketira geografski prostor i regionalizira ga na razini europskih administrativnih regija sukladno Nomenklaturi prostornih jedinica za statistiku (NUTS)10, potirući distinkciju sigurnost-nesigurnost na nacionalnoj razini u Europi. Primjerice, karta objavljena 24. ožujka 2022. godine Republiku Hrvatsku dijeli na malo sigurniju kontinentalnu Hrvatsku (uz izuzetak grada Zagreba) i nesigurniju Dalmaciju. Logika mikrorazinskih podjela slijedi potrebe jednostavnijeg uspoređivanja podataka na razini EU koje dijeli države članice na statističke regije. Ovakva je regionalna podjela poslužila i ECDC-u za stvaranje informativnih „semafor karata“11 za predstavljanje sigurnih i nesigurnih predjela unutar Unije.

Drugo, osobna razina reborderinga odnosi se na pojedinca i njegovu mogućnost kretanja. I u vrijeme bez krize nemaju svi pojedinci jednake mogućnosti kretanja i putovanja. One su ograničene nizom faktora; na međunarodnom planu najčešće ovise o viznim režimima, a na unutardržavnoj razini o ekonomskim prilikama, društvenoj pripadnosti, posjedovanju putnih isprava, zabrane kretanja zbog sukoba sa zakonom, itd. Na međunarodnom planu sloboda kretanja građana neke države mjeri se vrijednošću putovnice12, a na unutarnjem planu ovisi o otvorenosti države i političkom sustavu. Pandemija je pomrsila ovu računicu jer se za putovanje tražilo i tzv. COVID putovnicu, odnosno potvrdu o cijepljenju pojedinca (EU digitalne potvrde). Putne isprave odjednom ništa nisu značile bez dodatne dokumentacije o cijepljenju, dozama i vrsti cjepiva koje je pojedinac primio. Imajući u vidu kako različite zemlje nisu priznavale učinkovitost određenih cjepiva postaje jasno kako se individualna sloboda kretanja mogla koristiti u političke svrhe i za geopolitička natjecanja.

Za ovaj rad posebno je važna prva strategija stvaranje sigurnog i nesigurnog prostora kroz mikrorazinski rebordering u strateškoj međuigri nacionalnih i nadnacionalnih aktera. U pandemijskom kontekstu, radi se o prostoru koji je samo rizičan i prostoru koji je neizvjestan. Prvenstveno nas zanimaju mjere koje su poslužile takvom kodiranju, a istražit ćemo ih u četvrtom dijelu rada. U idućem dijelu rada pokazat ćemo specifičnu ulogu turizma za hrvatsko gospodarstvo. Turizam podrazumijeva fizički ulazak osobe u novi prostor, a u kontekstu pandemije se nužno radi o ulasku u prostor koji se pokušava osigurati ograničenjima putovanja. Turizam je sam po sebi ključan, ali nedovoljno istražen geopolitički fenomen, u kojem se isprepliću fizički i identitetski susret (Gillen i Mostafanezhad, 2019). U novom epidemiološkom kontekstu razvila se zanimljiva i specifična dinamika između ekonomskih i zdravstvenih potreba. U Hrvatskoj se mogu prepoznati i konkretni obrasci u opadanju noćenja prema glavnim emitivnim tržištima. U kontekstu pandemijskog ispreplitanja geopolitike straha i turizma važno je naznačiti dvije ključne pozicije. Prva je strah od stranog turista. U ranim fazama razvoja pandemije, napose azijski turisti su bili tretirani kao nositelji zaraze (Mostafanezhad, Cheer i Sin, 2020). Druga je strah od nesigurne lokacije za odmor. Ona je za ovaj tekst važnija, budući da se Hrvatska određuje kao sigurni/nesigurni prostor vlastitim mjerama, mjerama u drugim zemljama i europskim kodiranjem.

Utjecaj pandemije na turizam u Hrvatskoj

Hrvatsko je gospodarstvo izrazito zavisno od turizma. Udio turizma u ukupnom izvozu Hrvatske iznosio je gotovo nevjerojatnih 41,8% u 2019. godini. Usporedbe radi, u Grčkoj je taj udio iznosio 27,2%, u Cipru 22,7%, u Španjolskoj 16,1%, na Malti 11,3%, u Austriji 9,4% a u Italiji 7,5% (Harvard Complexity Atlas, 2021). Prema turističkom intenzitetu (ukupna noćenja po stanovniku), Hrvatska zauzima prvo mjesto u EU 2019. – posljednje godine prije COVID-19 pandemije. U Hrvatskoj je omjer noćenja gostiju i broja stanovnika iznosio vrlo visokih 22,4. Donekle su s Hrvatskom bile usporedive tek dvije značajno manje zemlje – Cipar i Malta (obje na 20,1), a nakon njih dolazi Austrija s 14,4, Grčka s 13,4, Španjolska s 10 i Slovenija sa 7,6 (Eurostat, 2021). I prema omjeru prihoda od turizma i BDP-a Hrvatska je na prvom mjestu među EU članicama 2019. godine s 19,4%. Ponovno su neposredno iza nas teritorijalno manji Cipar (13%) i Malta (12,5%), a tek nakon njih Grčka (9,9%) i Portugal (8,6%). Moguće je uočiti da nas susjedna Crna Gora prema ovom indikatoru nadilazi s 22,2%, a slijedi i Albanija s 15,3%. Slovenija je na znatno manjih 5,7% (ibid.).

Pandemija COVID-19 i mjere s kojom su se zemlje načelno nosile s njom ozbiljno su ugrozile turističku sezonu 2020. godine. Hrvatsko je gospodarstvo stoga prošlo kroz težak oblik šoka – kontrakciju BDP od 8,4%. Među današnjim članicama EU, to je treća najveća kontrakcija – nakon Španjolske (-10,8) i Italije (-8,9%). Nakon nas slijede Grčka (-8,2%), Francuska (-8,1%), Portugal (-7,6%) i Malta (-7%) (World Bank, 2021). Ukupno je u Hrvatskoj u 2020. godini ostvareno 44,7%, a u 2021. godini 76,9% noćenja iz 2019. godine (DZS, 2022; vlastiti izračun).

Tablica 1. Promjene strukturnih udjela noćenja

Izvor: DZS, 2022; vlastiti izračun

U Tablici 1 prikazane su promjene u udjelima u ukupnim noćenjima u svim državama prebivališta turista koji su 2019. godine prelazili udio od 1% (ima ih 18 zajedno s Hrvatskom, uključujući domaće goste). Svi su apsolutni brojevi noćenja smanjeni 2020. u odnosu na 2019., ali se u tablici prikazuju promjene u udjelima u ukupnim noćenjima (odnosno strukturni udjeli). Do ovog prikaza došlo se izračunom prema podatcima o noćenjima. Svrha ove usporedbe je istaknuti iz kojih zemalja su dolazili turisti koji su smanjili svoja noćenja s intenzitetom većim od prosjeka (smanjen strukturni udio), a iz kojih su smanjili svoja noćenja u manjoj mjeri (povećan strukturni udio). Zanimljivo je da nema država koje bi povećale udio samo 2020. godine u odnosu na 2019. godinu (kao što je označeno u Tablici 1). One zemlje koje su povećale svoj udio 2020. u odnosu na 2019., imale su povećan udio i 2021. u odnosu na 2019. godinu. Povećanje nije bilo u potpunosti prolazno, već se uistinu radi o promjenama u partnerskoj strukturi hrvatskih međunarodnih ekonomskih odnosa. Najznačajnije takvo povećanje ostvarili su turisti koji su došli iz Njemačke jer su s 22% ukupnih noćenja 2019. godine porasli na 28,8% 2020. godine i 28,4%13 2021. godine. Godina 2020. i 2021. drugi po brojnosti su bili domaći gosti (7,8% 2019., 13,3% 2020., 10,5% 2021.). Treći su bili gosti iz Slovenije (8,2% 2019., 11,6% 2020., 8,7% 2021.), a poraste su ostvarili i Poljska (6,4% 2019., 10,1% 2020. i 9% 2021. – dakle 5. zemlja prebivališta 2019. ali 4. 2020. i 2021. godine) i Češka (5,5% 2019., 7,9% 2020. i 6,8% 2021. godine – 7. zemlja prebivališta 2019. ali 5. 2020.). Taj pregled nam daje grupu zemalja koje su se tijekom pandemije pokazale otpornijima kao emitivna tržišta – Njemačka, Slovenija, Poljska i Češka. Njihov ukupni udio zajedno s turistima iz Hrvatske iznosio je 49,7% 2019. godine, ali je kroz ovu koncentraciju postigao 72,2% 2020. i 63,4% 2021. godine.

U Tablici 1 je vidljivo koje su države smanjile svoj udio u noćenjima 2020. ali su 2021. imale udio veći nego 2019. godine. To su Austrija (7,8% 2019., 5,1% 2020. i 8,1% 2021. godine), Slovačka (3,09% 2019., 2,4% 2020. i 3,12% 2021. godine) i Švicarska (bez velikih promjena – 1,22% 2019., 1,19% 2020. i 1,26% 2021. godine). Kada bi pridodali i ove tri prošlom zbroju, dobili bi 8 najstabilnijih zemalja prebivališta turista sa 61,8% 2019., čak 80,9% 2020. i 75,8% 2021. godine. Narednih 10 velikih emitivnih tržišta kojima se ni 2020. ni 2021. nije oporavio udio u noćenjima s obzirom na razinu iz 2019. godine prikazano je u donjem desnom polju Tablice 1.14 Vrijedi zamijetiti da je zbroj noćenja svih emitivnih tržišta osim spomenutih 8 stabilnih zemalja iznosio manje od petine 2020. godine i manje od četvrtine 2021. godine.

Iz podataka u tablici možemo vidjeti da su neposredni susjedi Hrvatske u specifičnim položajima. Slovenija se jedina ubraja u potpuno stabilne, a ujedno i značajne partnere, Mađarska i BiH pod nestabilne, a Crna Gora i Srbija nisu u tablici jer su turisti iz te dvije zemlje ostvarili manje od 1% noćenja (Crna Gora je ostvarila 0,06% noćenja u 2019. godini, 0,05% u 2020. i 0,06% u 2021., a Srbija je ostvarila 0,7% noćenja 2019. a 0,9% 2020. i 2021.).

Slika 1. Noćenja 2020. i 2021. kao promjena u odnosu na 2019. godinu[CHART]Izvor: DZS, 2022.

Na Slici 1 graf prikazuje osam najznačajnijih emitivnih tržišta prema ostvarenim turističkim noćenjima. Tih je osam država u 2019., 2020. i 2021. uvijek ostvarivalo prvih 7 mjesta prema ostvarenim noćenjima, iako se njihov redoslijed mijenjao. Na grafu su uspoređeni mjeseci u 2020. i 2021. godini s istim mjesecom u 2019. godini za svaku državu. Možemo vidjeti da je turistička aktivnost potpuno prestala u travnju 2020. godine i kako se parcijalno oporavila tijekom sezone te godine. U ovom periodu su zanimljivi porast noćenja u kolovozu za turiste iz Hrvatske i Poljske i naročito značajan pad noćenja za turiste iz Austrije, Mađarske i Italije. Vidljiv je i zamjetan porast noćenja turista iz Češke u studenom 2020. godine, no radi se o mjesecu izvan sezone i relativno malom broju noćenja u kojem su takvi skokovi mogući (radi se o povećanju s 5367 na 10.047 noćenja, u usporedbi s primjerice preko 6 milijuna noćenja u kolovozu 2020. godine za turiste iz Njemačke). Noćenja čeških i hrvatskih turista ostaju razmjerno manje smanjena početkom 2021. godine u odnosu na sve ostale partnere, a od svibnja 2021. počinje ponovni porast aktivnosti. Tijekom sezone 2021. godine apsolutno veće brojke noćenja u odnosu na 2019. ostvaruju turisti iz Njemačke (39,5% više u kolovozu, a 37,4% više u rujnu 2021.). Noćenja iz Poljske također su bila viša – za 20% u srpnju, za 12,9% u kolovozu, a 18,7% u rujnu 2021. godine. I noćenja domaćih turista su bila viša (uz napomenu da samo domaći turisti višu razinu imaju i u lipnju) – za 19,5% u srpnju, 19,8% u kolovozu, a 16,1 % u rujnu 2021. u odnosu na 2019. godinu. Češka je imala blago višu razinu noćenja u ta tri mjeseca u odnosu na 2019., a Austrija je višu razinu postigla tek u rujnu. Slovenija u srpnju ostvaruje gotovo istu vrijednost kao u srpnju 2019. (pad od 2,4%), ali su u kolovozu noćenja niža za 18,6% a u rujnu za 19,1% u odnosu na 2019. godinu. Rezultati Mađarske su još niži i predstavljaju pad od 14,1% u srpnju, 21% u kolovozu a 42,2% u rujnu. Također se iz grafa može iščitati i sporost oporavka noćenja turista iz Italije – posrijedi je pad od 60,5% u srpnju 2021. i 60,9% u kolovozu 2021. u odnosu na kolovoz 2019. godine.15

Usporedba dinamike noćenja i dolazaka također ukazuje na činjenicu kako je Slovenija specifičan turistički partner Hrvatske. Uspoređujući Sloveniju s ostalih sedam emitivnih tržišta, možemo vidjeti kako su slovenski turisti i prije pandemije ostvarivali zamjetno duge periode u zemlji. U srpnju 2019. su u usporedbi sa slovenskim prosjekom noćenja po dolasku (7,3) nešto bolji rezultat ostvarili njemački (8 noćenja) i češki (7,6) turisti. U kolovozu 2019. godine prosjek je bio 7,2 – od velikih emitivnih tržišta viši su prosjek ostvarili samo njemački turisti sa 7,9 prosječnih noćenja po dolasku. U turističkim mjesecima tijekom pandemije je slovenski prosjek najbrže porastao (7,7 noćenja u kolovozu 202016 i 8,4 u kolovozu 2021). To je bilo značajno povećanje od čak 1,2 noćenja s kojim je Slovenija zauzela prvo mjesto među većim emitivnim tržištima (pogotovo u usporedbi s njemačkim prosjekom od 7,7 koji je na drugom mjestu)17 (DZS, 2022). Slika 2 prikazuje samo Sloveniju kao zemlju prebivališta dolazećih turista.

Slika 2. Noćenja i dolasci slovenskih turista

[CHART]Izvor: DZS, 2022.

Slika 2 ukazuje na iznimno snažnu sezonalnost hrvatskog turizma, što je i logično s obzirom na usmjerenost na morski turizam u ljetnim mjesecima. Vidi se i da su dolasci slovenskih turista 2020. godine prošli kroz znatno manji pad u odnosu na noćenja prema 2019. godini. To je zaključak koji proizlazi i iz već prikazanog porasta prosjeka noćenja po dolasku. Srpanjska noćenja su se uvelike oporavila 2021. a u potpunosti 2022. godine. Noćenja u kolovozu su znatno niža 2020. i 2021. u odnosu na 2019., ali se broj noćenja 2022. godine vratio na staru razinu. Slovenski turisti su dakle važni za hrvatsko gospodarstvo. Kako je na njih utjecala geopolitika reborderinga u kontekstu pandemije?

Isprepletene strategije i teške boje: kodiranje (ne)sigurnog prostora i slovenski turisti u Hrvatskoj

U ovom dijelu ćemo istražiti stvaranje dojma i percepcije hrvatskog prostora sigurnosti iz perspektive slovenskog turizma kroz tri ključne odrednice: mjere koje su utjecale na prelaženja granice u Hrvatskoj, mjere koje su u Sloveniji utjecale na slobodan povratak slovenskih turista iz Hrvatske i europsko kodiranje rizičnog prostora. Tablica 2 prikazuje ključne mjere koje su ograničile slobodno prelaženje granice u Republici Hrvatskoj u upravljanju pandemijom COVID-19.

Tablica 2. Mjere koje su utjecale na prelaženje granica RH

Izvor podataka: NN 32/2020; 56/2020; 64/2020; 73/2020; 74/2020; 132/2020; 3/2021; 32/2021; 73/2021.

Iz navedenih mjera proizlaze određene strategije koje su se ispreplitale i izmjenjivale. Prva strategija je ograničenje prelaženja granice (19. 3. 2020.). Sukladno kategorijama objašnjenima u drugom dijelu rada, u toj strategiji vidimo pokušaj prelaska iz prostora neizvjesnosti u prostor rizika. Radi se o zatvaranju u državne granice kako bi se lakše moglo ovladati zarazom u zatvorenijem, užem i poznatom prostoru. Iako je učinak strategije upitan, granica kroz njome vraća svoju ulogu prepreke. Posrijedi je svojevrstan pokušaj obrnute karantene na nacionalnoj razini . Druga strategija je definiranje izuzetog, sigurnog prostora (13. 5., 29. 5., 30. 6., 30. 11. 2020.) na koji se ograničenje prelaska ne primjenjuje ili ga je lako zaobići – obrnuta karantena se tako širi na sve veći sigurni prostor. Treća strategija je uobičajena karantena – odnosno definiranje nesigurnog prostora s posebnim uvjetima ulaska (26. 6. i 30. 11. 2020., 31. 3. 2021.). Kroz te tri isprepletene strateške faze vidimo napredak u suzbijanju neizvjesnosti. Prvo je sigurni prostor sveden na Hrvatsku. Zatim je siguran prostor proširen. Konačno je definiran nesiguran prostor nasuprot sigurnom prostoru. Tendencijski se nakon nastupanja neizvjesnosti tako povećava prostor obuhvaćen pukim rizikom, odnosno siguran prostor.

U sve fluidnijem kodiranju sigurnog i nesigurnog prostora s vremenom je važnu ulogu preuzeo i europski kod. Jasnu distinkciju sigurnog i nesigurnog prostora nastojala je posredovati već spomenuta semafor karta koju je svakog tjedna objavljivao ECDC (a u mjerama u Tablici 2, ECDC se spominje od kraja studenog 2020.). Od 13. listopada 2020. do 1. veljače 2022. regije se kodiraju u četiri boje koje sugeriraju opadajući stupanj opasnosti od zaraze (zeleno, narančasto, crveno, tamno crveno), a osnovna metodologija počiva na notifikacijama zaraze COVID-19 i omjeru pozitivnih testova u posljednjih 14 dana.19 Sigurnost teritorija Hrvatske prvih se tjedana podijelila na razini dvije regije: Panonske i Jadranske Hrvatske, a od osmog tjedna 2021. godine agregira se na razini četiri jedinice: Panonska Hrvatska, Jadranska Hrvatska, Grad Zagreb, Sjeverna Hrvatska. Ta je promjena u skladu s reformom NUTS 2 regija Hrvatske provedenom 2021. godine. Sve zabilježene hrvatske regije su crvene ili tamno crvene od početka kodiranja do 21. tjedna (svibanj) 2021. kada je Jadranska Hrvatska prvi put određena kao narančasta. Situacija se postupno popravlja, pa se dva tjedna nakon toga po prvi put pojavljuje i zelena regija (Panonska Hrvatska). Od 23. do 34. tjedna (početka lipnja do kraja kolovoza 2021.) su sve regije zelene ili narančaste. Situacija se rapidno pogoršava pa su od sredine rujna 2021. do travnja 2022. sve regije crvene ili tamno crvene. Od tada su zbog premale primjene testova regije često obojene tamno sivom (što znači da nema podataka), a narančasta boja će se uočiti nakratko tek krajem svibnja (ECDC, 2022).

Slovenija je također stvarala vlastiti registar nesigurnog prostora, a s vremenom je taj registar uvelike odražavao i onaj ECDC-a. No, položaj Hrvatske u kodiranju sigurnog i nesigurnog prostora samo je u manjoj mjeri mogao utjecati na turizam. Primjerice, u srpnju 2020. donesena je odluka o tome da Hrvatska sa zelenog popisa pada na žuti, no nije bilo promjene za slovenske državljane koji se vraćaju s ljetovanja iz Hrvatske. To znači da se opasnost sugerirala, ali se povratak nije otežavao (Al Jazeera, 2020). Od 21. kolovoza 2020. Hrvatska se nalazi na crvenom popisu (gov.si, 2020). Iduće sezone registar uvelike odgovara ECDC-ovom, a od srpnja 2021. je ključan uvjet PCR test. Boje na ECDC karti ili na popisu slovenske vlade više nisu relevantne jer je PCR test jedina alternativa 10-dnevnoj karanteni čak i pri povratku iz zemlje sa zelenog popisa.20 Time je definiciju sigurnog i nesigurnog prostora na razini Europske unije zamijenilo zajedničko pravilo, a fluidna atmosfera stvaranja sigurnih i nesigurnih COVID-19 prostora, kao i geopolitička natjecanja, ostaju u sferi globalnih međunarodnih odnosa.

Geopolitikom straha uvjetovano etiketiranje prostora kao sigurnog ili nesigurnog prati proces njegovog obilježavanja i osiguravanja. Granice u tom kontekstu dobivaju dodatno značenje – one su filter koji tako definiran prostor čuvaju u fizičkom i u psihičkom smislu. U kriznim situacijama povratak klasičnom poimanju definicije granice – kao čvrste linije državne suverenosti – dobiva nov smisao. Granice u kriznim situacijama, posebice u slučaju pandemije COVID-a fizički su jamci psihički sigurnih prostora, a samim time utječu na umnožavanje osjećaja sigurnosti. Obrnuto od očekivanog, kako će striktni granični režimi otežati turističke djelatnosti, pokazalo se kako striktni režimi, kontrolirani zajednički kod i pravila zapravo mogu pozitivno utjecati na osjećaj sigurnosti na određenim lokacijama. Zajednički europski prostor i pravila doprinijeli su stvaranju zajedničkog europskog koda i povećali prijemčivost turističkih destinacija u zajednički dijeljenom sigurnom prostoru. Naravno, na ovaj ciklički proces utjecaj imaju i geografski faktor (blizina), geografska percepcija (poznatost), te geopolitička imaginacija (percepcija sigurnosti).

Rasprava i zaključak

Pandemija COVID-19, neočekivana, neplanirana i nepredviđena strateškim dokumentima ukazala je na čitav niz slabosti postojećih sustava kao i međunarodne povezanosti u smislu globalizacijskih procesa. Prva naznaka krize vodila je prema zatvaranju i nepovjerenju. Ponajprije zatvaranju granica, zatim i osobnom zatvaranju u vrijeme lockdowna te nepovjerenju prema drugima, potencijalnim nositeljima zaraze, nakon čega se razvija i nepovjerenje prema sustavu, odnosno mjerama koje taj sustav nameće. Ključno je pitanje kako je u takvim okolnostima turizam kao djelatnost uopće moguć, kako je na kretanje u turističke svrhe utjecalo zatvaranje granica, i posljedično na dodatne ekonomske gubitke prema tercijarnim djelatnostima orijentiranih država? Prepreke turizmu u pandemiji mogu se podijeliti na fizičke u smislu zatvaranja granica i tehničkih ograničenja kretanja te na one psihičke u smislu etiketiranja prostora kao nesigurnog odnosno sigurnog. U oba slučaja moguće su i geopolitičke igre s pozicija moći koje dodatno negativno utječu na mogućnost kretanja, a posljedično i na turizam. Jedan od primjera igara kod fizičkih prepreka je selektivno zatvaranje granica. Ono podrazumijeva zatvaranje granica samo u određenom vremenskom periodu ili samo prema određenim zemljama u susjedstvu (prema ključu razlikovanja između prijateljskih i neprijateljskih država). U slučaju Hrvatske primjer na lokalnoj razini bilo je otvaranje županijskih granica nakon potresa u Sisku i Petrinji. Druga fizička prepreka odnosi se na osobnu nemogućnost prelaska granice u smislu neposjedovanja potrebne zdravstvene dokumentacije. Bilo bi važno u budućnosti istražiti kako ovakvo ograničenje utječe na osobe u nepovlaštenom položaju, manjine, osobe s dodatnim zdravstvenim izazovima i najranjivije društvene skupine. Svakako bi bilo važno vidjeti u kojoj su mjeri ove društvene skupine dodatno marginalizirane fizičkim preprekama, odnosno smanjivanjem prava na kretanje.

Pri psihičkim preprekama kretanja još je jednostavnije nastupati s pozicije moći, etiketiranjem područja kao nesigurnih, njihovom vizualizacijom putem karata, statističkim evidencijama ili čak poigravanjem s geografskim pojmovima (npr. Kineski virus, Vuhanski virus, Južnoafrički soj virusa, itd.). Geografija i turizam međusobno su neraskidivi pa pokušaji psihičkog geoinžinjeringa percepcije sigurnosti lokacija u kriznim situacijama mogu voditi turističkim gubicima. I bez spomenutih geopolitičkih igara, pandemija je značajno naškodila određenim turističkim destinacijama, bilo zbog striktnih mjera samih zemalja ili zbog percepcije zemalja kao kriznih žarišta. Ipak, i za vrijeme pandemije neke su turističke destinacije pokazale otpornost, prilagodljivost sadržaja mjerama i brz put oporavka turističke djelatnosti. Jedan od primjera je i Hrvatska pa se postavilo pitanje koji su faktori utjecali na trendove u hrvatskom turizmu u pandemijskom razdoblju.

Uklanjanje fizičkih prepreka za dolazak turista u vidu otvaranja granica bilo je preduvjet za stvaranje percepcije o Hrvatskoj kao sigurnom prostoru. Stvaranje sigurnog i nesigurnog prostora prikazano je kroz mjere povezane s ograničavanjem prelaženja granice, ali i stvaranje sigurnih i nesigurnih zona unutar europskog prostora. Iako su korištene semafor karte koje bojama mogu potaknuti osjećaj straha, već samo praćenje situacije na višoj razini ulijeva dozu sigurnosti, stabilnosti i kontrole u kriznoj situaciji poput pandemije. Dioba zajedničkog prostora, vrijednosti ali i dodatnih putnih isprava učinilo je područje EU kontroliranijim, odnosno uređenijim od ostatka svijeta, te samim time i privlačnijim za turističke dolaske među članicama nego prema trećim zemljama. Dodatno, obustavom i ograničenjima zračnog prometa geografska udaljenost, točnije blizina turističkih destinacija, postajala je sve važnijim faktorom kod fizičkih i kod psihičkih ograničenja kretanja.

Pandemija je privremeno prekrojila prostor, promijenila praktičnu ulogu granica i presudno utjecala na gospodarske aktivnosti. Važno je naglasiti kako je privremeno prekrajanje prostora za vrijeme pandemije ostavilo trag i na definiciju reborderinga koji dobiva dvije nove dimenzije – mikroregionalnu i lokalno-osobnu.

U ovom smo tekstu prirodni eksperiment, pandemiju COVID-19, upotrijebili za interpretaciju stvaranja sigurnog i nesigurnog prostora kroz upravljanje neizvjesnostima i rizikom, posebice u turizmu. Konceptualno smo povezali pitanja geopolitike straha, granica, pandemije i turizma. Analiza podataka dvije pandemijske turističke sezone u Republici Hrvatskoj ukazuje na pravilnosti u trendovima. Argumentirali smo da se u obje pandemijske sezone svoje udjele u noćenjima povećale samo Njemačka, Slovenija, Češka i Poljska – inače tradicionalna emitivna tržišta, većinski percipirane prijateljske zemlje i djelitelji istog europskog sigurnog i kontroliranog prostora. Uspoređujući pokazatelje ostvarenih turističkih noćenja utvrdili smo da Slovenija zauzima specifičnu poziciju među susjednim zemljama. Geografska blizina Slovenije samo je jedno od objašnjenja, uz već spomenuto kreiranje europskog sigurnog i kontroliranog prostora kao i tradicionalnu orijentiranost prema Hrvatskoj kao turističkoj destinaciji ali i zbog vlasništva turističkih objekata i nekretnina. Fokus rada stoga je bio posebno usmjeren prema odnosima Hrvatske i Slovenije kroz tri aspekta utjecaja na prelaženje granica (hrvatske mjere, slovenske mjere i europsko kodiranje prostora). Tri u teorijskom dijelu opisane i u praktičnom smislu isprepletene strategije definiranja pandemijskog prostora – zatvaranje države u obrnutu karantenu, širenje sigurnog prostora i definiranje nesigurnog prostora na kojeg se primjenjuje klasična karantena – potvrđene su i u ovom konkretnom slučaju.

U tekstu je istražena uloga kodiranja prostora u kriznom kontekstu pandemije i gospodarskog utjecaja geopolitike granica na Hrvatsku s obzirom na turizam. Perspektiva za buduća istraživanja koja se time otvara je značajna. Gospodarski procesi poput turističkih putovanja ujedno su fluidni jer podrazumijevaju slobodu putovanja i upućeni na fiksirani prostor (polazište/odredište). U tom je kontekstu važna činjenica da desetljećima živimo u eri globalizacije koja se predstavlja kao era neometane fluidnosti, a u sklopu regionalnih političkih eksperimenata poput EU inzistira se na redefiniranju granica iz doba nacionalnih država. Ipak, vrijednosti slobodnog kretanja u kriznim su situacijama poput pandemije na posebnoj kušnji. Ovaj rad je nastojao pokazati da su države u takvim situacijama i dalje aktivne u kodiranju i ponovnom fiksiranju prostora. Svijet potencijalno ulazi u fazu ispreplitanja kriza i ratova. To čini potrebnim i buduća istraživanja sposobnosti država za kodiranje prostora s obzirom na procese globalizacije i izazove koje ona donosi.

Literatura

Abu-Orf, H. (2013). Fear of difference: “Space of risk” and anxiety in violent settings. Planning Theory, 12(2), 158–176.https://doi.org/10.1177/1473095212443355

Aziz, S. (2020). Why ‘physical distancing’ is better than ‘social distancing’, Al Jazeera, 30. ožujka.https://www.aljazeera.com/news/2020/3/30/why-physical-distancing-is-better-than-social-distancing

Ančić, B., i Cepić, D. (2021). Tko su antimaskeri u Hrvatskoj? Prilog istraživanju antimaskerske reakcije tijekom pandemije bolesti COVID-19 u Hrvatskoj. Sociologija i prostor, 59(219), 187-218.https://doi.org/10.5673/sip.59.0.7

Eilstrup-Sangiovanni, M. (2021). Re-bordering Europe? Collective action barriers to ‘Fortress Europe’. Journal of European Public Policy, 28(3), 447-467.

Eurostat. (2021). Database.https://ec.europa.eu/eurostat/web/main/data/database

Foucault, M. (2009). Security, Territory, Population: Lectures at the Collège de France 1977-78. Basingstoke: Palgrave Macmillan.

Hyndman, J. (2007). Forum: The Securitization of Fear in Post-Tsunami Sri Lanka.  Annals of the Association of American Geographers, 97(2), 361–372.

Leib, J., i Chapman, T. (2011). Jim Crow, civil defense, and the hydrogen bomb: race, evacuation planning, and the geopolitics of fear in 1950s Savannah, Georgia.  Southeastern Geographer, 51(4), 578-595.

Moisi, D. (2020b). Coronavirus: History’s Great Divider.https://www.institutmontaigne.org/en/blog/coronavirus-historys-great-divider

Mostafanezhad, M., Cheer, J. M., i Sin, H. L. (2020). Geopolitical anxieties of tourism:(Im) mobilities of the COVID-19 pandemic.  Dialogues in Human Geography, 10(2), 182-186.

ourworldindata.org. (2023). Mortality Risk of COVID-19.https://ourworldindata.org/mortality-risk-covid

Pain, R. (2010). The New Geopolitics of Fear.  Geography Compass, 4(3), 226-240.https://doi.org/10.1111/j.1749-8198.2009.00295.x

Pertwee, E., Simas, C., i Larson, H. J. (2022). An epidemic of uncertainty: rumors, conspiracy theories and vaccine hesitancy. Nature Medicine, 28(3), 456–459.https://doi.org/10.1038/s41591-022-01728-z

Geopolitics of Fear in Croatia: Changes in Border Regimes and Tourism in the Shadow of the COVID-19 Pandemic

Keywords geopolitics of fear, marking of space, tourism, pandemic, Republic of Croatia