Uvod
Od utemeljenja Comteova altruizma kao moralnog dobra u posljednjoj pozitivnoj fazi razvoja društva koncept življenja za druge zaokupio je pozornost niza klasnih teoretičara i suvremenih znanstvenika. Klasični autori, u skladu s Comteovim naukom, prepoznaju postojanje altruističkih i egoističkih karakteristika kod pojedinca. Ono u čemu se ističu razlike kod autora su promišljanja o naravi i društvenoj korisnosti egoističnih interesa pojedinaca, primjerice u teorijama A. Smitha i K. Marxa. Potpuno suprotno viđenje altruizma kao istinskog „zla“ nudi teoretičarka Ayne Rand u okviru filozofije objektivizma. Prema A. Rand čovjekova moralna obveza nije žrtvovanje za druge kako bi opravdao svrhu svog postojanja. Najviša moralna vrijednost čovjeka je sebično postizanje vlastite sreće i samoispunjenja uz poštivanje drugih individua i njihovih egoističkih interesa1. Na tragu njezine filozofije suvremeni zagovornici hipoteze „zloga altruizma“ kritiziraju judeo-kršćansku tradiciju, na kojoj se prema njima zasniva sistemski altruizam koji nastoji kroz društvene institucije i politike promovirati moralni koncept žrtvovanja za druge. Usporedno s navedenim, razvijaju se i drugi filozofski i društveni pokreti, kao što je efektivni altruizam, koji počiva na ideji maksimizacije učinka, tj. korištenja dokaza u razumijevanju najučinkovitijih načina pomaganja drugima.
Poštujući filozofske korijene altruizma kao koncepta, temeljni cilj rada je predočiti čitateljima teorijski okvir altruizma u odabranim klasičnim i suvremenim teorijama. Razloga je nekoliko. Ponajprije, sve do polovine 20. st. u sociologiji je ovaj koncept bio izvan fokusa istraživača, iako je očita njegova povezanost s važnim društvenim konceptima kao što su solidarnost, nejednakost, klase, vrijednosti, siromaštvo, međuljudski odnosi, suradnja, volonterstvo, podrška2. Drugi razlog našeg interesa za proučavanje ovog koncepta je istražiti različite teorijske i znanstvene spoznaje o altruizmu u svrhu unaprjeđenja operacionalizacije koncepta za sociološka istraživanja. Naime, iako su određeni psihološki mehanizmi kao što je empatija prepoznati kao važan medijator prosocijalnog ponašanja, sociologija je primarno zainteresirana za otkrivanje vanjskih mehanizama i društvenih faktora koji utječu na pojavnost ovih tipova ponašanja. U tom smislu sociologija može i treba biti zainteresirana za otkrivanje društvenih uvjeta koji potiču empatičnost kao jedan od medijatora altruističkog ponašanja.
Iako je koncept altruizma važan za razumijevanje i drugih društvenih fenomena, zanemaren je i u istraživanjima na našim područjima. Ipak, treba napomenuti da je volonterstvo kao jedan od oblika altruističkog ponašanja prepoznato u domaćim istraživanjima, ali se ono rijetko ili gotovo nikada ne povezuje s teorijskim tumačenjima koncepta altruizma. U tom smislu, nadamo se da će ovaj rad pridonijeti zanimanju sociologa, ali i autora iz drugih društvenih disciplina za daljnja teorijska promišljanja i empirijska istraživanja altruističkih ponašanja.
Pozitivizam i altruizam u misli Augustea Comtea
Comtea se smatra utemeljiteljem pozitivizma3, filozofskog i kulturnog pokreta koji je rođen u Francuskoj u prvoj polovici 19. stoljeća. Karakterizira ga puno povjerenje u rezultate i metodu eksperimentalne znanosti utemeljene na promatranju provjerljivih podataka i usmjerene na funkcionalnu primjenu vlastitih otkrića, gdje je jedini kriterij znanja nepobitna činjenica, ono što je iskustveno potvrđeno. Kroz svoja filozofska4 razmišljanja Comte prenosi sustav vrijednosti koji uključuje drugoga, zahvalnost prema ljudskoj povijesti, osjećaj za stvarnost, kontinuitet kulture. U svom kapitalnom djelu Tečaj pozitivne filozofije razmatra razvitak čovječanstva kroz tri razvojna stadija: teološko ili fiktivno, metafizičko ili apstraktno i znanstveno ili pozitivno. U teološkom stadiju ljudski duh je usmjeren na istraživanje naravi bića, prvim i zadnjim uzrocima prirodnih fenomena pripisujući to djelovanju nadnaravnih sila (animizam, politeizam, monoteizam), dok se u drugoj, metafizičkoj fazi prirodni fenomeni objašnjavaju na temelju apstraktnih načela (tvar, priroda, esencija, ideje, monade). Tek u posljednjoj pozitivnoj fazi ljudski razum uviđa nemogućnost stjecanja apsolutnog znanja, odustaje od traženja porijekla i svrhe svemira te sebi kao cilj postavlja razotkrivanje stvarnih zakona pojava i njihovih odnosa5. Pozitivizam je prema tome zaključna faza višestoljetne evolucije ljudskoga duha koja je započela u antičko doba. U ovoj fazi društvo i moral analizirani su sa znanstvenoga stajališta kroz promatranje pojava, što nam posljedično omogućuje stvaranje univerzalnih zakona6.
Samo je pozitivizam dostojan i istinit jer nas potiče da živimo za druge. Smatra se oblikom posljedičnosti jer ukazuje da je naše djelovanje ispravno ukoliko donosi dobre posljedice za druge. Svodeći ljudsku moralnost na život za druge, pozitivizam se u stvarnosti ograničava na sistematiziranje univerzalnog instinkta, nakon što je uzdigao teorijski duh do društvenog gledišta, nedostupnog teološkim ili metafizičkim sintezama7. Shodno tome, svatko tko svojim djelovanjem i životom umnaža broj pozitivnosti u društvu pridonosi napretku civilizacije. Stoga su dva temeljna stupa pozitivizma: altruizam i život u društvu.
Pojam altruizam (neologizam - nova riječ) od samih se svojih početaka veže za Comtea. Prvi put se pojavljuje u njegovom djelu Katekizam pozitivizma iz 1854. godine. Etimološki gledano pojam altruizam ( altruisme na francuskom) dolazi od latinske riječi alter što znači drugi, a označava nastojanje oko promicanja dobrobiti ili interesa drugih uz žrtvovanje vlastitih,8 na način da drugi postaje strukturalna potreba osobne egzistencije pojedinca9. Prema Comteu, živjeti za druge nije samo zakon dužnosti nego i zakon sreće koji rigorozno proizlazi iz nepobitne činjenice: živjeti pomoću drugih. Ova dva zakona sažimaju se u jedan. Javni instinkt ih je uvijek težio spojiti, unatoč tome što su ih sve doktrine do sada proglašavale nespojivima i nepomirljivima. Njihova nužna usklađenost izravno proizlazi iz postojanja u prirodi dobronamjernih sklonosti, znanstveno dokazanih, u kojima su uloge srca i duha bolje procijenjene. Moralni sklad temelji se isključivo na altruizmu, koji nam jedini može pružiti najveći intenzitet života. Samo kad se oslobodimo sebičnosti, potpune usmjerenosti na sebe, shvaćamo da nam život za druge pruža jedini način slobodnog razvoja cjelokupnog ljudskog postojanja10.
Altruizam se uvijek promatra u odnosu prema sebičnosti ili egoističnom ponašanju koje nalaže pojedincu da u donošenju moralnih odluka slijedi vlastiti interes zanemarujući sreću i dobro drugoga. Comte prepoznaje da individua posjeduje altruističnu i egoističnu motivaciju, ne osporava postojanje sebičnih motiva i u pomoći drugima, poticaj za vlastitu korist i vlastito zadovoljstvo, što definira kao egoizam11. Naime, altruističke i sebične sklonosti urođene su čovjeku. Čovjek je socijalno, društveno biće, živi u društvu, uspostavlja odnose, sposoban da voli i mrzi, sposoban dati prednost sebi ili drugima. U istoj osobi živi i sebičnost i altruizam. U kojem omjeru to zavisi od vlastite spontanosti, okruženja, okolnosti života, o afektivnim, intelektualnim i aktivnim sposobnostima svakoga ljudskoga bića. Dok sebičnost pokreće osobni interes i ambiciju koji se prepoznaju kroz ponos, taštinu, potrebu za dominacijom koja nužno degradira vrijednosti, altruizam ostavlja svoje tragove kroz privrženost, štovanje i ljubaznost12. Prema Comteu, za razvijanje osjećaja socijalibiteta, odnosno altruizma nasuprot egoizmu najvažnija je obitelj. Altruistični osjećaji najviše vladaju u obiteljskom životu te je stoga obitelj kamen temeljac društvenoga života13, ona je „najbolja sredina u kojoj se razvijaju osjećanja altruizma i kooperacije bez kojih se ne može zamisliti ostvarenje društvenosti, poglavito consensus social“.14 Ipak, našoj nesavršenoj prirodi uvijek su potrebni stvarni napori da sebične crte naše osobnosti, koje nam uvjeti postojanja neprestano nameću, podredi društvenosti. Da bi istaknuo primat altruizma nad sebičnosti, prevlast društvenosti, koja okuplja i povezuje, stvara zajedništvo, nad individualnošću koja izolira, odvaja i dijeli, Comte se služi definicijom vrline iz 18. stoljeća koja ima trajnu vrijednost15. Prema Comteu, naša sebičnost glavni je izvor ljudske nesreće. Istinska sreća prije svega proizlazi iz dostojne podložnosti, jedinog trajnog temelja plemenite i široke djelatnosti. Svako djelovanje u korist društva za pojedinca je izvor sreće. Jedna od temeljnih dogmatskih zasada pozitivizma jest: „Djelovati iz osjećaja i misliti da bi djelovao“. Naše djelovanje mora biti vođeno osjećajem društvenosti i nesebičnosti prema drugima16. Društvenost mora upravljati individualnim djelovanjem i nadahnjivati društvene politike koje se izražavaju kroz formu življenja za druge.
Misao o altruizmu kod drugih klasičnih autora
Osim Comtea i drugi su društveni teoretičari promišljali o altruizmu i egoizmu te utjecaju altruističkih instinkata na društvene strukture i promjene u društvu. Émile Durkheim koji razvija funkcionalistički pristup u sociologiji, dijelom i pod utjecajem Comteova pozitivizma, primarno koristi pojmove altruizam i egoizam da bi objasnio koncept solidarnosti u društvu17. Pojam altruizam za njega izražava stanje u kojemu „ja“ ne pripada samo sebi, u kojem se ono miješa s nečim drugačijim od sebe, odnosno stanje u kojem je glavna referentna točka njegovog ponašanja smještena izvan njega samoga, to jest u njegovoj skupini, čiji je on dio18. U svom čuvenom djelu Samoubojstvo, iz 1897. godine, suprotstavlja pojam egoizma altruizmu, koji vidi kao ključan u razumijevanju uzroka samoubojstva i društvene solidarnosti u modernim društvima. Dokazuje da fenomen samoubojstva ovisi o dezintegraciji društva, a ne psihičkim karakteristikama pojedinca, tj. da se razlike u stopi samoubojstava ne mogu objasniti individualnim karakteristikama devijantnosti, već društvenom strukturom, posebice društvenim uvjetima; anomijom, egoizmom i altruizmom koji generiraju određeno „naprezanje“ društva. Durkheim smatra da je egoizam društveno stanje labilnog normativnog poretka u kojem individue nisu dovoljno integrirane u društvo i društvene norme. Za razliku od egoizma altruizam je stanje u kojem je normativni poredak presnažan, individue su pretjerano integrirane u društvo, što ih u konačnici može potaknuti na čin samoubojstva19. Razlikuje četiri vrste samoubojstva: egoističko, fatalističko, anomijsko i altruističko. Ovo posljednje, altruističko, karakteristično je za primitivna (tradicionalna) društva u kojima prevladava mehanička solidarnost. Događa se kad je „pojedinac toliko dobro integriran u društvo da žrtvuje vlastiti život zbog osjećaja dužnosti prema drugima“,20 odnosno pojedinac je na nedovoljnom stupnju razvijene individualizacije, što za posljedicu ima njegovu čvrstu ovisnost o društvu.
Prema društvenom teoretičaru Karlu Marxu individualni interesi bitno su određeni objektivnim društvenim strukturama. Splet društvenih odnosa stvara objektivne strukture nadređenosti i podređenosti koje determiniraju individualne interese. Društvo se dijeli na dvije klase, radnike i kapitaliste, čiji se položaj suštinski razlikuje. Pojedinačni kapitalisti sljedeći svoje pojedinačne interese spontano i nepogrešivo ostvaruju i klasni interes. Nasuprot tome, radnikov položaj je bitno drugačiji. Radnik kao konkurent drugim vlasnicima radne snage slijedeći svoj pojedinačni interes, zapravo pogoršava ukupne uvjete prodaje radne snage na tržištu. Tržišni mehanizam ne omogućuje posredovanje pojedinačnog interesa radnika u klasni interes, nego ga naprotiv onemogućuje21. Iz odnosa dviju klasa u otuđujućem i eksploatirajućem kapitalističkom društvu proizlazi egoizam kao nužan oblik ponašanja i dominantna vrijednost. Marx se protivi krutom suprotstavljanju egoizma i altruizma, smatrajući da su jedan i drugi „pod određenim uvjetima nužan oblik nametanja individue“.22 U kapitalističkom društvu čovjek postaje „rob“ svojih privatnih interesa, vlastitog egoizma i egoizma drugih. Osnovna veza među ljudima i mjera stvari je ekonomska vrijednost, odnosno novac. Kalkuliranost postaje temeljni odnos među ljudima. U takvom sustavu ljudi postaju grabežljivi, degradirani, bezosjećajni. Iz takvih odnosa, koji su zasnovani na određenom načinu proizvodnje rađa se egoizam i otuđenje23. Prema Marxu, tek kada ljudi „budu oslobođeni nužnosti kapitalistički strukturirane ekonomske reprodukcije, bit će u mogućnosti, na potpuniji način, djelovati i drugačije, a ne pretežno egoistično“.24
Za razliku od Marxa, filozof i ekonomist Adam Smith vrednuje egoizam kroz pozitivan doprinos društvu u cijelosti. Prema Smithu društveni je poredak omogućen specifičnom moralnom kvalitetom individualnog djelovanja25. Kapitalizam kao racionalni i svrsishodni sustav društvenosti etički je opravdan, kao i egoizam koji posredstvom mehanizma „nevidljive ruke“ donosi prvenstveno pozitivne učinke u društvu26. Na samom početku knjige Teorija moralnih osjećaja, iz 1759. godine, navodi da koliko god da je čovjek sebičan, ipak „postoje neki principi u njegovoj prirodi koji ga čine zainteresiranima za dobrobit drugih“, učiniti ih sretnima njegovoj prirodi je nužno, iako nema direktne koristi od toga, osim užitka da tu sreću promatra27. Svaki je pojedinac dakle „obdaren sposobnošću simpatetičkog uživljavanja u situaciju djelovanja i svrhe drugih aktera.“ Interesno djelovanje individua kao osnova građanskog društva na optimalan način omogućuje integraciju i reprodukciju cjeline, ali i realizaciju egoističkih interesa i pojedinačnih potreba individua28. Prema tome, moralno ponašanje proizlazi i iz brige za sebe, ali i sposobnosti i potrebe čovjeka da sebe zamišlja u položaju drugog. U modernim i složenim društvima afektivne i altruistične veze ne mogu biti izvor društvene kohezije. Dapače, što se više širi područje u kojima se ljudi ponašaju kao trgovci, time raste i opći standard u društvu. „Trgovinsko društvo“ koje se temelji na razvedenoj podijeli rada, koja se pak temelji na „sveprisutnom slijeđenju osobnog interesa od strane što većeg broja ljudi“, posredstvom nevidljive ruke usmjerava povijest prema sve povoljnijem ishodu. Prema Smithu, ovakav konačan ishod nitko nije mogao ni zamisliti niti predvidjeti, on je rezultat djelovanja nevidljive ruke29.
Naposljetku misli kod klasičnih autora spomenimo i koncept kategoričkog imperativa filozofa Imanuela Kanta. Kategorički imperativ jest etički zahtjev da se nešto mora učiniti jer u sebi ima moralno opravdanje pa prema tome i univerzalno značenje. „Uvijek trebam postupati tako da također mogu htjeti da moja maksima postane općim zakonom.“30 U djelu Zasnivanje metafizike morala iz 1785. godine prepoznaje (kao i A. Smith) da su mnogi pojedinci tako suosjećajni da bez „ikakvih daljnjih motiva taštine ili osobnog interesa, nalaze unutarnje zadovoljstvo u širenju radosti oko sebe“. Međutim, takvi pojedinci zaslužuju samo divljenje, ali ne i naše poštovanje, jer njihova motivacija nema „istinsku moralnu vrijednost“. To je zato što „maksimi“ onoga što rade „nedostaje moralna zasluga takvih postupaka ne iz sklonosti, već iz dužnosti“.31 Slijedom navedenog Kant razlikuje legalne radnje od moralnih radnji. Legalne su radnje prvenstveno usmjerene prema najbližima, motivirane su osjećajima, naklonošću, koristi, interesom, slavoljubljem, simpatijom i dr. te izvana odgovaraju moralnim zakonima32. Međutim, moralna je u pravom smislu samo ona radnja koja se čini iz čiste dužnosti, tj. iz poštovanja moralnoga zakona33.
Klasičnu misao o altruizmu završili smo s konceptom kategoričkog imperativa jer se upravo on prema nekim autorima podudara sa suvremenim konceptom altruizma34. Postavlja se pitanje koji su to u društvu ključni čimbenici i pokretači Kantovih moralnih radnji, tj. altruističkih postupaka prema ne-srodnicima? Jesu li oni oblikovani i posredovani moralnim zakonima, intrinzičnim kvalitetama individue ili strukturama društva? Ova se pitanja teorijski i istraživački razmatraju u okviru sociologije, ali i drugih društvenih znanosti (bihevioralna ekonomija, socijalna psihologija, razvojna psihologija, neuroznanosti i dr.), čije spoznaje su važne i za sociološko razumijevanje altruizma kao društvenog fenomena.
Određenje altruizma u suvremenim teorijama
Prije teorijskog određenja koncepta nužno je ukazati na razliku u definiciji altruizma i prosocijalnog ponašanja, odnosno altruizma kao podvrste ovog šireg pojma. Naime, prosocijalno ponašanje uključuje širok spektar djelovanja, jedan vid moralnog nastupa koji podrazumijeva društveno poželjna ponašanja35 kojima je u osnovi „dobročinstvo, pomaganje drugima u zadovoljenju njihovih potreba ili otklanjanju teškoća; uključuje blagonaklonost, susretljivost, materijalno pomaganje i moralnu podršku“.36 Različite vrste prosocijalnog ponašanja definiraju se u odnosu na: a) motivaciju koja je u podlozi ponašanja (intrinzične kvalitete čina) i b) proizašle troškove za pružatelja prosocijalnog čina (objektivni troškovi). Iako oba ponašanja, prosocijalno i altruističko, podrazumijevaju dobrobit drugoga, ključna razlika je što prvo rezultira dobrobiti drugoga37, dok je altruističko ponašanje namijenjeno dobrobiti drugoga38. Također, motiv prosocijalnog ponašanja je neodređen; može biti pozitivan, negativan ili pozitivan i negativan39. Altruizam kao posebna vrsta prosocijalnog ponašanja ima specifičnu motivacijsku podlogu. Tako se primjerice empatijske reakcije pobuđene percipiranom ili zamišljenom nevoljom druge osobe smatraju važnom osnovom altruističkog čina. U pogledu troškova, altruizam nije potaknut očekivanjem i ostvarenjem recipročne koristi iz vanjskih izvora,40 društvenim nagradama ili izbjegavanjem izvanjske nelagode ili kazne41. Ovu osnovnu postavku da altruizam kao akt nije pokrenut anticipacijom nagrade, teoretičari socijalnog učenja nazivaju altruističkim paradoksom. Naime, postavlja se pitanje kako se može pojaviti i održati ponašanje koje nema pozitivnih posljedica za aktera? Jedno od objašnjenja ovog paradoksa je pretpostavka postojanja „nečega iza“ što nagrađuje ponašanje, odnosno unutrašnjeg zadovoljstva ili samopotkrjepljenja42. Shodno navedenom, da bismo definirali, odnosno razlikovali druge oblike prosocijalnog od altruističkog ponašanja, nužno je uzeti u obzir oboje, i motive i posljedice ponašanja.
Različite definicije altruizma uglavnom su suglasne da je altruističko ponašanje poseban oblik pružanja pomoći43, da kao objekt moralnog htijenja i djelovanja određuje boljitak, tj. dobro drugoga44. Iako postoje određena neslaganja oko zahtjeva koje neki čin mora zadovoljiti da bi se definirao kao altruizam, većina autora bi se složila da je altruistički čin: 1) dobrovoljan, 2) nastoji povećati dobrobit drugoga, a ne vlastitu, 3) učinjen je s namjerom da se pomogne drugome, te 4) iz njega ne proizlazi očekivanje izvanjskih nagrada45. Uz navedene kriterije dio autora navodi i druge nužne elemente u određenju altruizma. Za neke od njih altruističko ponašanje mora sadržavati i element koštanja, tj. podrazumijeva određenu žrtvu ili odricanje kod pružatelja toga čina. Ipak, većina suvremenih teorija predlaže da je u osnovi altruistične motivacije doživljaj empatije, odnosno da je ona najvažniji medijator prosocijalnog ponašanja46, a ta je veza izraženija za ponašanja koja su altruistički motivirana. Neki pak autori smatraju da je svako ponašanje koje izaziva dobrobit osobe u nevolji altruistično, bez obzira na motivaciju u pozadini ponašanja,47 a različiti su i stavovi suvremenih autora kod pitanja može li se ponašanje koje je motivirano egoističkim motivima definirati kao altruističko.
Utemeljitelj koncepta kreativni altruizam Pitirim Sorokin48 definira altruizam kao djelovanje koje proizvodi i održava fizičku i/ili psihičku dobrobit drugih. Ono se formira ljubavlju i empatijom, a u svom ekstremnom obliku može zahtijevati slobodno žrtvovanje sebe za drugoga49. Pionirska istraživanje altruizma u okviru sociologije započinje 1940-ih, a većinu svojih istraživačkih napora usmjerava na identificiranje varijabli za buduće formuliranje i testiranje hipoteza50. Naglašava da su društvene znanosti, a posebno sociologija, u prošlom stoljeću bile usmjerene na istraživanje negativnih društvenih fenomena51. U kontekstu „sociologije na djelu“ drži da je znanstveno proučavanje pozitivnih tipova društvenih ponašanja svojevrstan antidot negativnih fenomena naše kulture52. Prema Sorokinu kriza zapadne kulture uzrokovana dominacijom individualizma nad solidarnim vezama, koja je uslijedila nakon Drugoga svjetskog rata, može se razriješiti samo putem altruizma u društvu kojem pojedinac nije „izolirani atom, nego vitalni dio kreativne zajednice“.53
Suvremena razmatranja i istraživanja altruizma
U proučavanju prosocijalnih ponašanja za sociologiju je od posebnog interesa pitanje kako mehanizmi kao što su a) norme, b) društveni status (reputacija) i c) struktura odnosa (mreže) kontroliraju antisocijalna ponašanja, odnosno potiču pozitivna ponašanja članova društva. Individualni čimbenici nisu ključni za razumijevanje društvenog poretka jer prosocijalno ponašanje i suradnja među pojedincima zahtijeva mehanizme koji su duboko ukorijenjeni u društvenu strukturu. Ovi mehanizmi omogućuju razumijevanje kolektivnih napora u izgradnji i održavanju prosocijalnog ponašanja. Oni ponajprije djeluju tako da sebični interesi pojedinaca budu usklađeni sa ciljevima skupine54.
Recentne sociološke teorije, pored vanjskih mehanizama (npr. društvene norme) kao ključnih za razumijevanje prosocijalnog ponašanja, naglašavaju i važnost društvene konstrukcije značenja. U tom kontekstu sociologinja Mangone smatra da proučavanje različitih altruističkih odnosa i veza (altruizam, solidarnost, suradnja i dr.) mora biti usmjereno na integraciju subjektivnih i objektivnih dimenzija. Element koji sve drži na okupu je interpretacija i izgradnja stvarnosti kroz odnose među pojedincima te između pojedinaca, društva i kulture. Budući da su pojedinci akteri interakcije (u svom svakodnevnom životu i u institucijama) sve ove aspekte treba promatrati kao korelaciju interpretacija, a ne samo kao odgovor na uzrok koji izaziva55. Za Mangone altruizam i egoizam su kulturalni objekti, a ne urođene osobine individue, „oni su rezultat društvene konstrukcije stvarnosti ili reprezentacija i interpretacija koje proizlaze iz atribucija značenja“.56 Njezina pozicija je u suprotnosti s funkcionalističkom perspektivom (Durkheim) odnosa društva i kulturalnih objekata (altruizam i egoizam) jer kreatori ovih objekata mogu biti individualni i kolektivni subjekti. Kultura i njezini objekti nisu samo proizvod kolektiva, pojedinci kao dio kulture kontinuirano su uključeni u procese socijalizacije i integracije, procese koji su povezani s društvenom konstrukcijom značenja57.
Drugi teorijski pristup povezuje koncept altruizma s dominantnim vrijednostima koji uz društvene norme prepoznaje važnost, odnosno povezanost vrijednosnih orijentacija i altruizma58. Najpoznatiji konceptualni i istraživački okvir odnosa vrijednosti i ponašanja je Schwartzova teorija univerzalnih vrijednosti59 u okviru koje autor nudi i teorijski okvir za razumijevanje prosocijalnih/altruističkih ponašanja. U odnosu na proces koji povezuje potrebe drugoga s namjerom pomaganja, razlikuje tri pristupa u proučavanju prosocijalnog ponašanja: a) emocionalno uzbuđenje/empatija, b) aktivacija društvenih vrijednosti i c) aktivacija osobnih vrijednosti60.
Utjecaj objektivnih materijalnih troškova na prosocijalno ponašanje također je jedan od pristupa istraživanju, ali, prema Schwartzu, koncept troška ne može objasniti razlog inicijalne aktivacije namjere prosocijalnog ponašanja. Dok je emocionalno uzbuđenje ili empatija kao medijator prosocijalnog ponašanja psihološki konstrukt koji se događa na nesvjesnoj razini, aktivacija društvenih vrijednosti podrazumijeva svjestan proces kognitivne obrade podataka i donošenja odluka. U ovom procesu aktiviraju se društvena očekivanja (norme) koje definiraju prihvatljiva ponašanja usvojena procesom socijalizacije, a ključan motivator aktivacije ponašanja su sankcije, odnosno njihovo izbjegavanje61.
Treći pristup, aktivacija osobnih vrijednosti, također je rezultat svjesnog procesa kognitivne obrade podataka i donošenja odluka. Ono što ga razlikuje od drugog pristupa jest naglasak na aktivaciju internaliziranih (unutarnjih) vrijednosti i normi kao medijatora prosocijalnog ponašanja. Osobne vrijednosti su osjećaj moralne obveze motivirane unutarnjom strukturom vrijednosti, a aktivirano ponašanje usklađeno je s njom kako bi se očuvalo ili povećalo samopoštovanje i izbjegao osjećaj uznemirenosti. Važno je naglasiti da kao i kod emocionalnog uzbuđenja osobne vrijednosti kao osjećaj moralne obveze nisu nužno svjestan proces, a društvene norme (npr. pravičnost i društvena odgovornost) također mogu utjecati na njihovu aktivaciju (osobnih vrijednosti). Sva tri procesa međusobno se ne isključuju, mogu se odvijati istovremeno i zajedno utjecati na pojavnost i prirodu prosocijalnog ponašanja. Međutim, iako postoji preklapanje između osobnih i društvenih vrijednosti, prema Schwartzu ove druge ne pružaju odgovarajuće objašnjenje individualnih razlika u prosocijalnom ponašanju. Osobne vrijednosti naziva i „normama“, čime želi naglasiti da su naučene ili da proizlaze iz zajedničkih društvenih interakcija, ali su modificirane u povijesti svake individue kao ideali za procjenu i model ponašanja. Osjećaj moralne obveze u specifičnoj situaciji rezultat je „vaganja“ utjecaja akcije na osobne vrijednosti i norme. Što su važnije osobne vrijednosti za vlastitu samoprocjenu u odnosu na akciju, to se javlja jači osjećaj moralne obveze djelovanja62.
Stoga su prema Schwartzu za proučavanje koncepta altruizma važne osobne vrijednosti jer je ponašanje altruistično samo onda kada potreba drugog aktivira unutarnju strukturu vrijednosti i normi. Predlaže teoriju utjecaja osobnih vrijednosti na altruističko ponašanje na temelju pretpostavki obveze, aktivacije i obrane te postavlja tri teze. Prvo, altruističko ponašanje je pod utjecajem intenziteta moralne obveze u poduzimanju altruističkog čina. Drugo, osjećaj moralne obveze u određenoj situaciji potaknut je aktivacijom kognitivne strukture normi i vrijednosti. I zadnje, osjećaj moralne obveze može biti neutraliziran pod utjecajem obrana, odnosno umanjenjem osjećaja odgovornosti za djelovanje. Ove pretpostavke o odnosu osobnih vrijednosti (normi) i ponašanja vrijede za sva ponašanja motivirana osjećajem moralne obveze. Međutim, kao što je prethodno rečeno, prema Schwartzu altruističko ponašanje samo je ono kada se uspostavi veza između osjećaja moralne obveze, normi i vrijednosti za ponašanje koje donosi dobrobit drugome63. Na temelju pretpostavki aktivacije, obveze i obrane Schwartz postavlja procesualni model koji prethodi altruističkom ponašanju (vidi Prikaz 1). Model pretpostavlja uređeni slijed aktivacije osjećaja obveze i moguće obrane, odnosno model procesa inicijalnog prepoznavanja potrebe drugog do aktivacije normativne strukture i generiranja osjećaja moralne obveze do eventualne akcije.
Prikaz 1. Procesualni model aktivacije moralne obveze do altruističkog ponašanja64
Naposljetku prikazat ćemo prijedlog šest različitih pristupa proučavanju altruizma; evolucijski, racionalistički, individualni, situacijski, strukturalni i institucionalni, koji u svom radu predlažu autori Wittek i Bekkers (2015.)65.
Istraživači evolucijskog i racionalističkog pristupa (teorije racionalnog izbora) prosocijalna ponašanja u većini slučajeva karakteriziraju kao mutualizam, a ne altruizam. Za evolucijski pristup prosocijalno ponašanje prema genetski bliskim srodnicima rezultat je prirodne selekcije66. Racionalistički pristup pak nastoji razumjeti zašto sebični pojedinci sudjeluju u prosocijalnom ponašanju. Razlog tome vide u međuovisnom odnosu pružatelja i primatelja prosocijalnog ponašanja kojem je cilj stjecanje ili zajednička proizvodnja vrijednih dobara ili usluga67. Institucionalni pristupi istraživanja naglašavaju važnost formalnih pravila ili neformalnih normi i zajedničkih uvjerenja. Prosocijalna ponašanja duboko su ukorijenjena u kulturu, vjerovanja, vrijednosti i identitet društva. Najvažniji čimbenici za poticanje prosocijalnih ponašanja su: a) norma reciprociteta68 kao temeljna karakteristika svih ljudskih kultura, b) učenje i socijalizacija i c) zajednički društveni identitet koji promovira lojalnost i obveze prema drugim članovima društva, a time i prosocijalna ponašanja69. Strukturni pristupi podrazumijevaju dva pravca istraživanja: a) društvene dileme i b) društvene mreže. Istraživanja društvenih dilema razmatraju strukturalne aspekte suradnje ukazujući na utjecaj dva bitna strukturalna uvjeta: negativnu međuovisnost i proporciju skupine. Prvi uvjet, negativna međuovisnost, stvara društvene dileme (npr. zatvorenikova dilema70). Drugo, povećanjem veličine skupine smanjuje se utjecaj pojedinačnih doprinosa na kolektivno dobro. Manja skupina smatra se idealnom za suradnju zato što podrazumijeva česte osobne kontakte (licem-u-lice) i potiče poštivanje društvenih normi. Drugi pravac, istraživanje društvenih mreža, proučava kako ponovljene interakcije stimuliraju prosocijalno ponašanje individua. Istraživanja ukazuju da je prosocijalno ponašanje vjerojatnije ako sudionici imaju povijest prethodnih razmjena i veće izglede za buduće interakcije i razmjene71. Situacijski pristupi „okidače“ prosocijalnog ponašanja vide u moći vanjskih znakova kojima je individua u određenom trenutku izložena. Prema teoriji uokvirenih ciljeva ( goal framing theory) čak i suptilni vanjski znakovi mogu imati snažan učinak na aktiviranje središnjeg cilja ponašanja (i drugih sporednih u pozadini glavnog cilja) koji u prvi plan potiču normativne, hedonističke ili interesne motivacije u pozadini. Na primjer, niz terenskih istraživanja hipoteze razbijenih prozora ( broken windows hypothesis)72 dokazalo je da prosocijalno ponašanje opada u okruženju u kojem su individue izložene vidljivim znakovima kršenja pravila od strane drugih pojedinaca. Posljednji, pristup individualnih razlika, predlaže da bez obzira na specifičan institucionalni ili situacijski kontekst suradnja pojedinaca ovisi o individualnim predispozicijama ili osobinama ličnosti. Primjerice, eksperimenti u igrama zatvorenikove dileme pokazali su da će pojedinci s visokim unutarnjim lokusom kontrole, visoko senzibilni i samokritični, djelovati prosocijalnije. Stoga, iako su suočeni s istim situacijskim i institucionalnim okruženjem, ipak postoji mnogo varijacija među pojedincima s obzirom na njihovu sklonost prosocijalnom djelovanju73.
Autentični i neautentični altruizam, bitno za sociologiju?
Osim različitih pristupa u istraživanju altruizma suvremena znanost nastoji diferencirati i različite tipove altruista i njihove motivacije u pozadini ponašanja. Iako cilj sociologije nije otkrivanje pozadinskih psiholoških mehanizama, može biti zainteresirana za otkrivanje društvenih mehanizama koji motiviraju aktivaciju individualnih altruističkih i/ili egoističnih karakteristika koje imaju potencijal kolektivnog društvenog djelovanja. Čini se da se pozitivna društvena procjena nekog altruističkog čina umanjuje otkrivanjem egoističke motivacije u pozadini ponašanja. Vidljivi učinak nekog moralnog djelovanja, u ovom slučaju altruističkoga, predstavlja samo dio moralnog fenomena. Uz motive i konkretna djela sastavni dio moralnoga fenomena je i moralno vrednovanje čina, odnosno prosudba drugih o „djelovanju koje im je učinjenom radnjom postalo prezentno“.74
Egoistički motivirana altruistična djela ne moraju nužno biti aktivirana stjecanjem opipljive materijalne dobiti. Ona mogu biti motivirana potrebom smanjenja osobne uznemirenosti promatranjem druge osobe u nevolji75. Znanstvenici poput Daniela Batsona zainteresirani su upravo za istraživanje različitih motivacija u pozadini altruističkog ponašanja. Iako je prema njemu empatija ključan motivator altruističkog ponašanja, s čime se slaže većina znanstvenika, empatička motivacija može biti potaknuta postizanjem različitih ciljeva: a) osobnom ili društvenom nagradom, b) željom da se izbjegne kazna i c) umanjenjem vlastite tjeskobe zbog doživljaja empatije. U svom kasnijem radu Batson naglašava složenost ne samo motivacije i ciljeva nego i emocionalnih iskustava u odnosu s drugima (egoistično - razmišljanje o sebi, altruistično - razmišljanje o drugima, kolektivističko - razmišljanje o vlastitoj pripadnosti te principalizam - razmišljanje o principima, vrijednostima kao referentnim točkama)76. Ono što je bitno za sociologiju jest da u ovom unaprijeđenom modelu Batson prepoznaje i društveni okvir (kolektivizam) i moral (principalizam) kao motive altruističkog ponašanja s pripadajućim ciljevima i pratećim emocijama. U tom smislu, njegova teorija ili barem njezini određeni elementi mogu biti korisna teorijska polazišta u sociološkim istraživanjima (vidi Tablicu 1).
Tablica 1. Ciljevi, emocije, snage i slabosti četiri motiva za dobrobit drugih pojedinaca i društva u cjelini77
Osim teorije socijalnog psihologa Batsona sociolozi u istraživanjima različitih tipova altruista primjenjuju i ekonomsku teoriju neautentičnog altruizma ( worm glow giving theory) Jamesa Andreonija, koja s obzirom na motivaciju u ponašanju razlikuje tri tipa altruista: autentični altruist, čisti egoist i neautentični altruist78. U osnovi teorije je emocionalno zadovoljstvo/nagrada kao motivator i posljedice koje individua osjeća nakon altruističkog čina. Pojedinci mogu osjetiti emocionalno zadovoljstvo ( warm glow) kada se ponašaju altruistično, pri čemu postoji kombinacija egoističkog aspekta s altruističkom motivacijom. Prema ovoj teoriji pojedinac je zapravo motiviran egoističkim motivom vlastitog zadovoljstva, što autor naziva neautentični altruizam79. U otkrivanju motivacije u pozadini altruističkog čina suvremena istraživanja najčešće koriste pristup eksperimentalnih istraživanja u kojima je moguća kontrola i manipulacija varijablama80. Jedan primjer takvog istraživanja je online eksperiment diktatorske igre ( dictator game), u kojem su autori istraživali različite profile donatora u odnosu na njihove vrijednosne orijentacije. Istraživanje je primijenilo okvir teorije neautentičnog altruizma i Schwartzova modela univerzalnih vrijednosti. Rezultati istraživanja pokazali su da se donatori i ne-donatori razlikuju s obzirom na vrijednosne orijentacije. Svi tipovi donatora (autentični, neautentični altruisti i egoisti) za razliku od ne-donatora iskazuju veću važnost odnosa s drugima, a identificiranje s normama i stavovima zajednice i osjećaj pripadnosti skupini može ih potaknuti na altruističko djelovanje. S druge strane, ne-donatori nemaju motivaciju za doniranje. Oni nisu zainteresirani za poštivanje normi društva, pa su i vrijednosti; dobrohotnost, univerzalizam, konformizam, tradicija i vlastito-odricanje kod njih značajno niži u odnosu na donatore81.
Zaključak
Auguste Comte, utemeljitelj sociologije i pozitivizma kao filozofskog i kulturnog pokreta usmjerava razumijevanje i istraživanje društvenih pojava prema idealima prirodnih znanosti. Smatra da su zakoni društvene stvarnosti nepromjenjivi te predstavljaju prirodne odnose interakcije koji postoje prije bilo kakve društvene razlike. Prema Comteu, tek posljednja razvojna faza društva, ona koju naziva znanstvenom ili pozitivnom, dostojna je jer nas potiče da živimo za druge. Naše djelovanje je ispravno ako donosi dobre posljedice za drugoga. Živjeti za drugoga nije samo zakon dužnosti nego i zakon sreće, a moralni sklad koji se temelji na altruizmu jedini je koji nam može pružiti najveći intenzitet života. Za razliku od Comtea, za kojeg je sebičnost glavni izvor ljudske nesreće, A. Smith pozitivno vrednuje egoizam i egoističke interese pojedinaca koji posredstvom mehanizma nevidljive ruke pridonose ponajprije pozitivnim društvenim učincima. Smith drži da moralno ponašanje proizlazi iz brige za sebe, ali i sposobnosti i potrebe čovjeka da posredstvom psihičkog mehanizma simpatije suosjeća i uživljava se u afekte drugih pojedinaca. K. Marx pak negativno vrednuje egoizam kao nužan oblik ponašanja i dominantnu vrijednost u otuđujućem kapitalizmu. Prema njemu, tek kad ljudi budu oslobođeni nužnosti kapitalističke strukture, bit će u mogućnosti djelovati ne pretežno egoistično. Za razliku od Marxa, filozofkinja A. Rand vidi kapitalizam kao idealan društveni sustav u kojem pojedinac može ostvariti svoje individualne egoističke interese kao najvišu moralnu vrijednost. U svojoj filozofiji objektivizma bitno reducira zakon moralne obveze na pojedinca čija je dužnost da ostvari svoj najviši potencijal realizacijom vlastitih egoističkih interesa. Zagovara najviši stupanj individualizacije jer je promicanje altruizma u društvu za nju nemoralna kategorija. Njezinu filozofiju možemo na neki način povezati s teorijom samoubojstva sociologa É. Durkheima. Naime, uzrok jednog od tipova samoubojstva, onog altruističkog, upravo je nizak stupanj individualizacije pojedinca koji je pretjerano ovisan o društvu, te stoga spreman žrtvovati svoj život za drugoga ili veće dobro. Upravo u takvom niskom stupnju individualizacije naročito u totalitarnim sustavima A. Rand vidi opasnost u promicanju društvenih ideologija.
Iako suvremene teorije altruizma prepoznaju empatiju kao bitan motivator prosocijalnih ponašanja, Immanuel Kant, čiji se kategorički imperativ prema suvremenim autorima podudara s konceptom altruizma, altruistička djela potaknuta osjećajima smatra predmetom divljenja, ali ne i poštovanja. Razlikuje legalne radnje od moralnih radnji, a samo ove druge zaslužuju poštovanje jer proizlaze iz dužnosti, tj. poštivanja moralnog zakona. Ipak, suvremena istraživanja dokazuju da altruizam u bitnom uključuje empatiju kao specifičnu motivacijsku podlogu ponašanja, zbog čega autori razlikuju altruizam od drugih vrsta prosocijalnih ponašanja. Većina njih se slaže da je altruistički čin dobrovoljno poduzet s namjerom da se pomogne drugome bez očekivanja izvanjskih nagrada. Uz navedeno, neki pak ističu da je jedan od nužnih elemenata altruističkog ponašanja i element koštanja, koji podrazumijeva određenu žrtvu ili gubitak kod pružatelja tog čina.
U kontekstu socioloških istraživanja, uvažavajući spoznaje o altruizmu iz srodnih znanstvenih disciplina, sociologiju pak zanima na koji način društveni mehanizmi, kao što su društvene norme, institucije i strukture, kontroliraju antisocijalna i potiču prosocijalna ponašanja. Pristupi koji nisu sistemski polaze od istraživanja društvene konstrukcije značenja, odnosno integracije subjektivnih i objektivnih dimenzija altruizma. Jedna od empirijskih potvrđenih teorija koja se pokazala važna za predviđanje altruističkih ponašanja je Schwartzova teorija univerzalnih vrijednosti. Iako se ne radi o sociološkoj teoriji, prepoznata je kao vrijedna i u području sociologije jer prema dosadašnjim empirijskim nalazima nadilazi kulturološke barijere u dokazivanju povezanosti dominantnih vrijednosti i ponašanja. Iako za sociologiju nije primarno otkrivanje psiholoških mehanizama i (ne)autentičnih motivacija u podlozi altruističkog čina, ona ipak uzima u obzir spoznaje iz srodnih znanosti (npr. socijalna psihologija i ekonomija) u operacionalizaciji varijabli i istraživačkim nacrtima istraživanja altruizma. Iz tog razloga primarni cilj ovog rada je bio širi teorijski obuhvat altruizma i poticaj za daljnji rad na operacionalizaciji koncepta za sociološka istraživanja. Za buduća razmatranja o altruizmu, koja bi bila korisna za sociologiju, preporučujemo detaljniju raspravu o autentičnom i neautentičnom altruizmu. Svakako, zanimljivo bi bilo i sa sociološkog stajališta podrobnije istražiti tezu o altruizmu kao „negativnom sistemskom“ društvenom fenomenu.