Brodovlasnici iz obitelji Ferić i struktura pomoraca na njihovim brodovima

ZDRAVKA JELASKA MARIJAN

Hrvatski institut za povijest, Zagreb

UDK:

347.792(497.5Split)“192/194“(091)

Izvorni znanstveni članak

Primljeno: 1. 5. 2024.

Prihvaćeno: 3. 6. 2024.

DOI:https://doi.org/10.59412/hz.77.1.2

Brodovlasnici iz obitelji Ferić i struktura pomoraca na njihovim brodovima1

Promjene državnih granica i uloga upravnog središta koju Split dobiva u međuratnom razdoblju utjecali su i na promjenu značenja pojedinih gospodarskih grana u strukturi gradskog gospodarstva. Brodarstvo je u Splitu tijekom međuratnog razdoblja bilježilo brzi uspon, a nije se oslanjalo na neku značajniju brodarsku tradiciju iz prethodnog razdoblja. Brodarstvo tek u međuratnom razdoblju postaje značajna gospodarska grana u Splitu, a u gradu 1930-ih sjedište ima veći broj brodarskih poduzeća. Za temu ovoga rada izabrano je jedno od manjih parobrodarskih poduzeća, koje se s vremenom diobom obiteljske imovine podijelilo na dva još manja, na čijim primjerima se razmatra više pitanja važnih za razvoj grada, odnosno za promjene njegove društvene i gospodarske strukture. Na temelju arhivske građe koja sadrži podatke o vlasnicima i pomorcima istražuje se interes domicilnog stanovništva za pomorstvo, struktura zaposlenih s obzirom na mjesto rođenja i mjesto prebivanja te promjena gravitacijskog područja Splita.

Ključne riječi: pomorstvo; pomorci; brodovlasnici; Split; 1930-e; Marin Ferić

Glavna obilježja razvoja brodarstva u Splitu tijekom međuratnog razdoblja

Živjeti uz more, živjeti s morem i živjeti od mora nije isto, premda se, gledano iz kopnenih krajeva, često tako podrazumijeva. Sve pomorske djelatnosti nisu uvijek bile jednako razvijene u svim jadranskim gradovima i naseljima, kao što ni odnos njihovih stanovnika prema moru nije bio isti. Nekima je more bilo dio ugođaja – mirisa, okusa i vidika, prozor u svijet, otvoreni put koji je unatoč ovisnosti o vremenskim prilikama u pravilu bio udobniji od loših ili nikakvih kopnenih putova i povoljan način za prijevoz tereta te izvor hrane i dopunske zarade, a nekima je bio prostor kojim su ovladali, temelj trgovine i važan izvor prihoda. Prema glavnini izvora prihoda Split je početkom 20. stoljeća pripadao prvoj skupini gradova kojima je more bilo kulisa društvenog života, dio ugođaja i otvoreni put, ali je istovremeno relativno malo njegovih stanovnika živjelo od mora, a i to uglavnom vezano uz lučki promet, obalno ribarstvo i brodogradnju. Brodarstvo značajni zamah dobiva tek u međuratnom razdoblju te je cilj ovog rada dati prilog proučavanju interesa domicilnog stanovništva za pomorstvo, strukture zaposlenih s obzirom na mjesto rođenja i mjesto prebivanja te promjene gravitacijskog područja Splita. Iako je razvoj parobrodarstva u Splitu tijekom međuratnog razdoblja uglavnom poznat u glavnim crtama, mnoga su pitanja do sada ostala u potpunosti ili djelomično otvorena. Među njima su i pitanja tko se, zašto i kakvim kapitalom od pojedinaca iz Splita uključuje u osnivanje i vlasništvo parobrodarskih poduzeća te tko su bili pomorci na parobrodima poduzeća koja su tijekom međuratnog razdoblja imala sjedište u Splitu, u kojoj mjeri su članovi posade bili vezani uz Split, a ako nisu, iz kojih su mjesta bili i jesu li stalnim boravištem obitelji ostajali više vezani uz rodna mjesta ili su preseljavali u Split ili neko drugo važnije pomorsko središte. Doprinos istraživanju ovih pitanja u ovom se radu traži na primjeru brodarskih poduzeća obitelji Ferić.

Luka je od starine bila važan dio grada, a lučki je promet brzo napredovao u 19. stoljeću te je Split 1880-ih godina po zabilježenom prometu postao vodeća dalmatinska luka.2 Promet splitske luke na prijelazu 19. u 20. stoljeće brzo se povećavao, čemu je posebno pogodovalo iskorištavanje tupine, razvoj cementne industrije i dubina luke pogodne za pristajanje parobroda. Jačanju njezine važnosti pridonijela je i izgradnja gatova i lukobrana, produbljivanje luke i uređenje željezničkih veza s Kninom i Sinjem. Početkom 20. stoljeća promet splitske luke, za razliku od drugih dalmatinskih luka, daleko je premašivao regionalni značaj, a njezina je važnost rasla i u odnosu na druge jadranske luke.3 Split je u to vrijeme, kao i kasnije, zapravo koristio dvije luke – gradsku luku te prirodnu luku Vranjic – Solin. Prilike nakon Prvoga svjetskog rata pogodovale su daljnjem razvoju splitske luke,4 pogotovo nakon dovršenja ličke pruge te daljnjeg uređenja gradske luke i postupnog uređenja Sjeverne luke.5

Razvoj splitske luke nije bio usklađen s razvojem brodarstva. Brodarstvo je u Splitu doživjelo određeni uzlet sredinom 19. stoljeća ulaganjem u jedrenjake, uglavnom male i velike obalne plovidbe, a interes za ulaganje u brodarstvo donekle je pratio i interes za plovidbu. Među posadama nije bilo mnogo osoba iz Splita, već su članovi posade bili s prostora Dalmacije, pa i sa šireg jadranskog prostora. Interes za ulaganje u brodarstvo počeo se gasiti već 1870-ih s napuštanjem jedrenjaka. Za ulaganje u parobrode nije bilo dovoljno snage i interesa, a sve se više gasio i interes Splićana za plovidbu na njima.6 Poticana od strane državnih vlasti u sklopu reforme pomorskog obrazovanja u Splitu je 1850. počela djelovati pomorska škola u sklopu realke, što je donekle pojačalo interes za pomorskim zanimanjima, ali ni to nije bilo dugog vijeka te je Pomorska škola u Splitu ugašena već 1879. godine.7

Na prijelazu 19. u 20. stoljeće brodarstvo je u Splitu bilo gotovo potpuno zanemareno. Prije Prvoga svjetskog rata većina parobrodarskih poduzeća Austro-Ugarske Monarhije imala je sjedišta u glavnim državnim pomorskim središtima, Trstu i Rijeci, pa je tako bilo i s parobrodarskim poduzećima u potpunom ili djelomičnom vlasništvu hrvatskog kapitala. Na dalmatinskom području pomorstvo je bilo najbolje razvijeno u Dubrovniku. No, Split tada nije zaostajao samo za Dubrovnikom, nego i za mnogo manjim središtima splitskog pomorskog okružja, poput Visa i Makarske. Na početku 20. stoljeća nije bilo nijednoga parobrodarskoga društva koje bi imalo sjedište u Splitu, a uoči Prvoga svjetskog rata sjedište u Splitu imalo je samo jedno, Hrvatsko parobrodarsko društvo. Godine 1911. to je parobrodarsko društvo imalo dva parobroda male kabotaže, Jadran i Split. Ti su parobrodi prevozili teret, ali i putnike između dalmatinskih luka, Trsta i Rijeke.8 Na kraju Prvoga svjetskog rata stanje splitskog pomorstva nije bilo bitno drukčije. U Splitu je na kraju 1918. godine i dalje sjedište imalo samo jedno parobrodarsko društvo koje je tada nosilo naziv Hrvatsko parobrodarsko društvo „Jadran“, a u njegovom je vlasništvu bio tek jedan parobrod, Jadran, koji je u vlasništvu ovog parobrodarskog društva ostao do 1922. godine.9

Nakon sklapanja primirja, na kraju Prvoga svjetskog rata, sve su brodove austrougarske trgovačke mornarice preuzele sile Antante. Nakon što je sporazumom Trumbić – Bertolini 7. rujna 1920. podijeljena austrougarska trgovačka flota, brodarska društva koja su pripala Kraljevini SHS prenijela su sjedišta na njezin teritorij. Većina parobrodarskih društava od početka dvadesetih godina imala je sjedište u Dubrovniku, Splitu i Sušaku.10

Tijekom 1920-ih u Splitu je utemeljen veći broj parobrodarskih poduzeća. Tada su u Splitu sjedište imala dva veća parobrodarska društva orijentirana na dugu plovidbu: Atlantska plovidba „Ivo Račić“ a.d. koja je bila nastavak predratnog parobrodarskog društva11 i Jugoslavensko – amerikanska plovidba a.d. osnovana u Splitu 1924. godine.12 Godine 1929. ta su se dva parobrodarska poduzeća združila u Jugoslavenski Lloyd a.d.13 Osim njih, sjedište je u Splitu u međuratnom razdoblju imalo i više manjih parobrodarskih poduzeća. Uz četiri spomenuta parobrodarska društva djelovala su Kaštelanska plovidba, Splitsko parobrodarsko društvo (SPAD), Brodarsko poduzeće Matković Eugen, Brodarsko poduzeće Ferić Marin, Brodarsko poduzeće Naprijed, Parobrodarsko društvo Grgić te nekoliko društava koja se nisu dulje održala, a uglavnom su posjedovala tek jedan parobrod. Razvoj pomorstva u međuratnom razdoblju pokazuje da se radi o grani za koju su bila potrebna velika ulaganja i privlačenje kapitala izvan Dalmacije (iseljenici, banke). To osobito vrijedi za tvrtke koje su se bavile dugom plovidbom. No nastanak većeg broja društava sa znatnim financijskim sudjelovanjem pojedinaca iz Splita i ulaganje lokalnoga kapitala u tu granu gospodarstva, iako su to uglavnom bila društva s manjim kapitalom i malim brojem brodova, veliki je napredak u odnosu na prethodno razdoblje. Na razvoj pomorstva u Splitu svakako su utjecaj imali razvoj luke i cementne industrije, a vjerojatno i opće jačanje uloge Splita kao gospodarskog i upravnoga središta.14 Određeni pomak napravljen je i u stručnom osposobljavanju pomoraca. Iako nije došlo do ponovnog otvaranja pomorske škole, pri Državnoj srednjoj tehničkoj školi 1925. godine otvoren je brodostrojarski odsjek.15

Nije poznat točan broj osoba koje su u međuratnom Splitu živjele od brodarstva, pa ni od pomorstva, a najbliži podatak koji je poznat je broj osoba koje su živjele od prihoda vezanih uz promet, što uključuje željeznički, cestovni i pomorski promet koji uključuje sve djelatnosti vezane uz pomorstvo. Na području Općine Split, prema konačnim rezultatima popisa od 1931. godine, od zanimanja vezanih uz promet živjelo je 9,73 % stanovništva. Mnogo je veći udio stanovništva živio od prihoda od obrta i industrije (26,53 %), od poljoprivrede, kojoj je pridruženo i ribarstvo živjelo je 22,06 % stanovništva, od prihoda u javnim službama (uključujući i vojsku) i slobodnim zanimanjima 15,43 %, dok su za ostale djelatnosti postotci niži. Tim su podatcima obuhvaćeni i radno aktivni stanovnici i izdržavane osobe.16 S obzirom na razvijenost splitskih luka može se pretpostaviti da je značajan broj osoba koje su živjele od prometa bio vezan uz promet luka. Vjerojatno broj osoba koje su u međuratnom Splitu živjele od brodarstva, pa i same plovile nije bio naročito visok čak ni sredinom međuratnog razdoblja kada je brodarstvo bilježilo uzlet. U strukturi gradskog gospodarstva druge su gospodarske grane bile podloga života većine stanovnika. Unatoč važnosti splitske luke za razvoj grada većina njegovih stanovnika živjela je u skladu s izrekom „Fali more, drž' se kraja“.

Obitelj Ferić i njezin interes za pomorstvo

Obitelj Ferić prisutna je u Splitu od druge polovice 17. stoljeća. U Split su se, vjerojatno, doselili iz Poljica gdje je zabilježeno isto prezime, nakon Kandijskog rata. Uglavnom su živjeli kao težaci od obrade zemlje koja je bila u njihovom vlasništvu. U 19. stoljeću bili su među imućnijim težačkim obiteljima, a razgranali su se u više obiteljskih grana.17

S vremenom se jedna od obiteljskih grana počela baviti iskorištavanjem tupine te se uključila i u proizvodnju cementa. Godine 1909. društvo Braća Ferić postalo je vlasnik 6/30 tvrtke Prva dalmatinska tvornica cementa Portland Gilardi & Bettiza (Prima fabbrica Dalmata di Cemento Portland Gilardi & Bettiza) pridonijevši jedan svoj tupinolom kao udio u vlasništvu.18 Zbog potrebe obnavljanja prijašnjih društvenih ugovora i promjena vlasništva pojedinih udjela društvo je 1925. ponovno osnovano i registrirano pod imenom Prva dalmatinska tvornica cementa Portland Gilardi & Bettiza. U rukama obitelji Gilardi od tada do 1929. godine bile su 24/60 vlasništva. Isto toliko udjela bilo je i u rukama obitelji Bettiza, a Ferići su sveukupno raspolagali s 12/60 vlasništva, od kojih je Marin Ferić Vickov imao 4/60 vlasništva, a braća Marin, Vicko, Petar i Mate Ferić pok. Ante držali su svaki po 2/60 vlasništva. Godine 1929. pokrenuta je likvidacija društva zbog povlačenja Lorenza Gilardia pok. Lorenza te su on posebno, a posebno ostali družinari iz obitelji Gilardi, kao i svi iz obitelji Bettiza prodali Ferićima svoje vlasničke udjele u tvornici cementa zajedno s pokretninama i nekretninama u njezinu vlasništvu na području Splita, ali i dugovima kod više banaka. Marin Ferić Vickov kupio je za sebe nešto više od 1/2 udjela , a ostalo za svog brata Fabijana Ferića te za rođake Vicka i Antu Ferić Marinove i Ivana Ferića pok. Ante te je otplatio dugove. Međutim, nedugo nakon sklapanja ugovora L. Gilardi je preminuo. Oko njegova nasljedstva vođene su višegodišnje parnice, predmet kojih je bio i vlasnički udio u tvornici cementa. Zbog toga je likvidacija društva Prva dalmatinska tvornica cementa Portland Gilardi & Bettiza do kraja provedena tek 1942. godine. No, čim je Marin Ferić Vickov postao većinski vlasnik (34/60) Prve dalmatinske tvornice cementa Portland Gilardi & Bettiza, promijenjen je naziv tvrtke u Prva dalmatinska tvornica cementa Portland Marin Ferić & Comp. Svoju ulogu većinskog vlasnika Marin Ferić potvrdio je i kasnijim kupovinama od drugih suvlasnika.19

Ferići su se i dalje bavili i izvozom tupine, a Marin Ferić bio je član uprave Splitskog saveza izvoznika tupine d.s.o.j. osnovanog 1927.godine. Krajem međuratnog razdoblja Marin Ferić je stekao vlasništvo nad još dvije tvornice cementa te je bio vlasnik tri od pet tvornica cementa koliko ih je bilo u Splitu i okolici. Godine 1939. Marin Ferić Vickov postao je vlasnik 99,7 % dionica dotadašnjeg društva Adriaportland koje je imalo tvornicu na lokalitetu Sv. Kajo kod Solina. Iste godine postao je i većinski vlasnik „Dalmatia“ d.d. za cement Portland koje je imalo tvornicu cementa u Kaštel Sućurcu.20 Interes za izvoz tupine i cementa vjerojatno je utjecao i na interes za brodarstvo.

Iz navedenog je vidljivo kako se unutar obitelji Ferić po poduzetničkom duhu i javnom djelovanju posebno isticao Marin Ferić (Split, 1892. – Zagreb, 1959.), Vickov sin.21 Marin Ferić bio je i politički aktivan na lokalnoj razini kao član Samostalne demokratske stranke (SDS).22 Kao istaknuti član stranke bio je izabran za vijećnika na općinskim izborima 1926. i 1928. godine. Prilikom izbora 1926. i 1928. uz ime Marina Ferića navedeno je zanimanje industrijalac.23 Kada je nakon uspostave Banovine Hrvatske imenovano općinsko vijeće u svibnju 1940. godine Marin Ferić imenovan je za prvog dogradonačelnika i tom je prilikom također naveden kao industrijalac.24 Kao istaknuti gospodarstvenik Marin Ferić je 1930-ih obnašao istaknute dužnosti u Trgovačko-obrtničkoj komori, a zatim i u Trgovinsko-industrijskoj komori u Splitu te se isticao nastojanjima oko bržeg razvoja grada i kvalitetnijeg upravljanja gradom, ali i općenito razvoja srednje i sjeverne Dalmacije.25 Za predsjednika Trgovinsko-industrijske komore izabran je 1936. godine.26 Marin Ferić bio je povezan i s više tvrtki značajnih za međuratni Split. Primjerice, tijekom 1920-ih bio je član Nadzornog odbora Splitskog gradjevnog poduzeća d. d. i član Nadzornog odbora Splitskog brodogradilišta „Jug“.27 Potkraj međuratnog razdoblja poslovni interesi sa Splita i okolice protegli su se i na Zagreb u koji Marin Ferić prenosi sjedište tvrtke za trgovanje ugljenom i u kojem na kraju i ostaje do smrti.28

Marin Ferić prvi je unutar obitelji pokazao snažniji interes za brodarstvo, što je vjerojatno bilo povezano i s izvozom cementa i tupine. Kada je u lipnju 1929. godine osnovano Splitsko parobrodarsko društvo s.o.j. (SPAD) s temeljnom društvenom glavnicom od 960 000 dinara, on je bio jedan od suvlasnika (8,3 % udjela). No već u prosincu iste godine Marin Ferić je istupio iz društva i prodao svoj udio.29 U vrijeme uključivanja u SPAD ili nešto prije toga Marin Ferić je kupio i udio u vlasništvu parobroda male obalne plovidbe Jadran (izgrađen 1901. godine, 346,34 BRT) zajedno s tvrtkom Damjan Katalinić i braća i Vickom Plazibatom koji su tim parobrodom raspolagali još od 1922. kada su ga kupili od Hrvatskog parobrodarskog društva „Jadran“. Marin Ferić je zajedno sa spomenutim suvlasnicima prodao parobrod Jadran društvu SPAD u travnju 1930. godine te se odlučio na osnivanje vlastitog brodarskog poduzeća. No to ipak nije bio kraj veza Marina Ferića i društva SPAD jer 1940. godine Marin Ferić ponovo kupuje neke udjele u tom brodarskom društvu.30

Brodarsko poduzeće Ferić Marin utemeljeno je u Splitu 1930. godine, a temeljna glavnica poduzeća iznosila je 4 milijuna dinara. Godine 1931. raspolagalo je jednim parobrodom (steamship, S/S) duge plovidbe nazvanim Sveti Duje (1902; 3624 BRT).31 Dvije godine kasnije temeljna glavnica poduzeća iznosila je 3,5 milijuna dinara, a dijelila se na karate. Osim parobroda Sveti Duje poduzeće je tada posjedovalo i parobrod Jadran (1901.), koji je prije bio u vlasništvu društva SPAD. No, parobrod Jadran nije kupljen neposredno od tog društva, nego od Uroša Brajnovića koji ga je u međuvremenu bio kupio od društva SPAD.32 U proljeće 1934. nabavljen je parobrod male obalne plovidbe nazvan Pčela (1918; 311 BRT),33 a u proljeće 1935. parobrod male obalne plovidbe nazvan Galeb (1904; 440 BRT).34 Pčela i Galeb imali su slične karakteristike i organizaciju prostora. U zaglavlju dokumenata iz tog vremena kao naziv tvrtke navodi se Marin Ferić – Brodovlasnik.35 Tako je u drugoj polovici tridesetih godina to parobrodarsko društvo imalo četiri parobroda, odnosno jedan parobrod duge plovidbe (Sveti Duje) i tri parobroda male obalne plovidbe (Jadran, Galeb i Pčela).36

Marin Ferić je nominalno bio jedini vlasnik Brodarskog poduzeća Ferić Marin, ali i to i neka druga poduzeća zapravo su se temeljila na zajednici dobara u kojoj su bili i njegova braća i rođaci. Diobena pogodba u obitelji Ferić iz 1939. godine svjedoči o gospodarskoj važnosti i imovinskoj snazi te obitelji, ali i o postignućima do kojih se došlo zajedničkim ulaganjima. Iako je tom diobom razvrgnuta jedna zajednica dobara, stvorene su dvije, također obiteljske zajednice dobara. Po nekim je stavkama te diobene pogodbe ipak jasno da se u toj zajednici dobara i do tada znalo što i koliko kome pripada, ali je zajednica održavana i kao takva davala je pojedincima jaču gospodarsku podlogu za djelovanje. Diobenom je pogodbom i njezinom dopunom, sačinjenima 14. siječnja 1939., provedena dioba između dvije grane obitelji koje su u tim pogodbama radi lakšeg snalaženja navedene kao „Ferići Vicko i sinovi“ i „Ferići Marinovi“.37 Granu navedenu kao „Ferići Vicko i sinovi“ činili su Vicko Ferić pok. Ante, posjednik, te njegovi sinovi Marin, trgovac, ing. Jerko, Fabjan, trgovac, ing. Nikola i Branko, privatni namještenik. Granu navedenu kao „Ferići Marinovi“ činili su sinovi pok. Marina Ferića, braća Vicko, trgovac, Kajo-Ante, posjednik i Stipe-Kruno, u to vrijeme nastanjen u Kninu. Diobenom pogodbom među dvjema granama Ferića razvrgnuta je zajednica imetka, odnosno nekretnina, trgovačkih i industrijskih radnji i prava. Tom je pogodbom tvornica cementa na tadašnjoj Obali vojvode Stepe, pod nazivom Prva dalmatinska tvornica cementa Portland M. Ferić & Comp. (prijašnja tvornica Gilardi & Bettiza), pripala Vicku Feriću i sinovima, sa svim zgradama i zemljištima, prihodima, teretima i hipotekama. Prije su Vicko Ferić i sinovi bili vlasnici 2/3 te tvornice, a Ferići Marinovi 1/3. Od navedene je tvornice odijeljena Tvornica cementnih rukotvorina (škultura), koja je pripala Ferićima Marinovima, s tvornici pripadajućom zgradom, zemljištima, postrojenjima i ostalom imovinom, ali bez hipoteka i dugova koje preuzimaju Vicko Ferić i sinovi. Uz to su se Ferići Vicko i sinovi obvezali sljedećih deset godina isporučivati do 100 vagona cementa dobre kvalitete Ferićima Marinovima za potrebe tvornice koja je njima pripala, i to po odmah ugovorenim cijenama.38

Osim tvornica cementa i cementnih proizvoda, istom diobenom pogodbom podijeljeni su i brodovi i svi poslovi pomorske trgovine koji su do tada za 2/3 pripadali Marinu Feriću Vickovom, a za 1/3 Ferićima Marinovima. Diobom su Ferićima Marinovima pripali parobrodi Jadran i Pčela, a Marinu Feriću Vickovu, odnosno Vicku Feriću i sinovima, brodovi Sv. Duje i Galeb te maone Drava i Deva. Od jednoga parobrodarskoga poduzeća tako su nastala dva, Brodarstvo „Braća Ferić“ s tri parobroda u vlasništvu Marina Ferića i njegove braće, te Prva dalmatinska tvornica cementa „Braća Ferić“ s dva parobroda male obalne plovidbe njihovih rođaka. Podjelom je nadalje bio obuhvaćen posao kupoprodaje ugljena. Zalihe i inventar vezani uz taj posao do tada su za 2/3 pripadali Marinu Feriću Vickovu, a za 1/3 Ferićima Marinovima. Ferići Marinovi diobom su prepustili Marinu Feriću Vickovu, odnosno Vicku Feriću i sinovima kao strani u diobenoj pogodbi, svu dobit i sve dugove vezane uz dotadašnje poslove s ugljenom te sve daljnje poslove kupoprodaje ugljena i koksa. Zauzvrat se Marin Ferić Vickov obvezao Ferićima Marinovima sljedeće četiri godine isporučivati ugljen za njihove parobrode te za njihove trgovine-skladišta ugljenom u Sv. Kaji kod Solina i u Splitu. Taj im se ugljen obvezao isporučivati po nabavnim cijenama uz dodatak od 5 % za režijske troškove, s tim da oni snose troškove iskrcaja. Ferići Marinovi su, ako bi to htjeli, ugljen mogli nabavljati drugdje i ne prihvatiti ovu obvezu.39

Istom su pogodbom podijeljene i nekretnine u Splitu te radnja i nekretnine u Kninu. Trgovačka radnja u Kninu vođena pod imenom Braća Ferić – Knin (špedicija i komisija, prodaja mješovite robe, tangarija i prijevoz robe motornim vozilima), koja je dotad bila po polovicu u vlasništvu svake grane obitelji, diobom je pripala Ferićima Marinovima, sa svim zalihama, nekretninama i pokretninama, aktivom i pasivom. Brojne nekretnine u Splitu, koje su do tada bile u vlasništvu Vicka Ferića i sinova za 2/3, a Ferića Marinovih za 1/3, podijeljene su tako da je Vicku Feriću i sinovima pripala kuća na Bačvicama sa zemljištima oko nje, dok su Ferićima Marinovima pripala zemljišta u Viškoj i Hektorovićevoj ulici, na Plokitama i na Žnjanu. Nepodijeljen je ostao samo veći broj zemljišta na području Marjana. Uz tu podjelu Vicko Ferić i sinovi obvezali su se Ferićima Marinovima isplatiti i naknadu od milijun dinara u deset mjesečnih rata.40

Naziv poduzeća Brodarstvo „Braća Ferić“ koji se spominje u navedenoj diobenoj pogodbi nije uopće zaživio jer u ožujku 1939. Marin Ferić moli Direkciju pomorskog saobraćaja Split da parobrod Sv. Duje briše iz vlasništva dosadašnje tvrtke Marin Ferić – Brodovlasnik, Split i upiše u vlasništvo tvrtke Brodarstvo Ferić – Split.41 Vjerojatno je isto napravljeno i za ostale brodove jer u ljeto iste godine Marin Ferić obavještava Okružni ured za osiguranje radnika da je prijašnji naziv tvrtke Marin Ferić – Brodovlasnik, Split izmijenio u Brodarstvo Ferić – Split. U istom dopisu navodi da tvrtka u tom trenutku posjeduje parobrode Vicko Ferić, Sv. Duje i Galeb te motorne maone Deva i Drava. Međunarodni naziv poduzeća na engleskom bio je Shipping Ferić, Split.42 U tom dopisu vidljivo je povećanje plovnog parka jer je 1939. godine kupljen parobrod Vicko Ferić (ex. Ante Topić, ex. Oreland; 1911; 4190 BRT).43 Tako je početkom 1941. poduzeće imalo dva parobroda duge plovidbe (Sv. Duje i Vicko Ferić) i jedan parobrod male obalne plovidbe (Galeb). U vlasništvu njegovih rođaka, odnosno tvrtke Braća Ferić bila su dva parobroda male obalne plovidbe (Jadran F i Pčela).44

Poslovanje brodarskih tvrtki Marina Ferića u značajnoj je mjeri vodio njegov brat ing. Jerko Ferić (Split, 1899. – Split, 1982.) koji se učestalo navodi u poslovnoj dokumentaciji, uglavnom bez točne oznake njegove službene dužnosti. Tek se u spisima sa samog kraja razdoblja navodi kao prokurist tvrtke.45 Ing. Jerko Ferić imao je uz to vlastitu građevinsku tvrtku u Splitu koja je u tom gradu izgradila više značajnih građevina.46 U političkom smislu bio je blizak Hrvatskoj seljačkoj stranci (HSS), a bavio se i veslanjem te je odigrao značajnu ulogu u osnivanju i djelovanju Hrvatskog veslačkog kluba – Split (HVK) čiji je nastanak 1937. godine odvajanjem od veslačkog kluba Gusar bio vezan uz politiku.47 Kao predsjednik tog kluba odigrao je važnu ulogu u izgradnji klupskog doma i nabavi čamaca, ulogu čijih su kumova preuzeli istaknuti političari HSS-a.48 Iako ovaj podatak nije neposredno vezan uz poslovanje obitelji Ferić i njihovih parobrodarskih društava, ovdje ga navodim jer ukazuje na značaj i ugled obitelji te razvijene političke veze.

Pomorci na brodovima u vlasništvu poduzeća obitelji Ferić

Građa vezana uz pomorska poduzeća u vlasništvu obitelji Ferić čuva se u Državnom arhivu u Rijeci. Iako fond nominalno obuhvaća razdoblje 1930. – 1943., sačuvana se građa uglavnom odnosi na vrijeme između 1935. i 1939. te na 1941. godinu i nije u jednakoj mjeri sačuvana za sve parobrode. Detaljnije podatke o članovima posade daju platne liste i uplate osiguranja koje su u najvećoj mjeri sačuvane za parobrod Galeb, a zatim za parobrode Sv. Duje i Vicko Ferić.

Prvi zapovjednik parobroda Galeb bio je kapetan Petar Grdaković (Kostrena, 1879.) nastanjen u Sušaku. On je brodom zapovijedao tijekom 1935. godine.49 Od 1936. godine zapovjednik S/S Galeb bio je Božo Kovačić (Vrboska, 1895.) nastanjen u Splitu. Posada S/S Galeba prema specifikacijama broda imala je 11 članova.50 Stvarno se stanje uglavnom s tim poklapalo, ali je znalo i varirati između 10 i 13 članova, a odstupanja su uglavnom vidljiva kod pomoćnog osoblja. U pravilu na brodu su bili zapovjednik, I. časnik palube, vođa palube, dva kormilara, I. strojar, II. strojar, dva ložača, kuhar, sobar i mali sobe. Najviše odstupanja bilo je kod posade sobe i kuhinje pa su ponekad uz kuhara imali samo malog sobe, ponekad samo sobara, a događalo se i da umjesto sobara angažiraju konobara. Na palubi su ponekad bila angažirana tri kormilara te mladić palube, a u stroju tri ložača.51

Članovi posade S/S Galeba dolazili su s gotovo cijele istočne jadranske obale, uključujući i ona mjesta koja su se našla pod talijanskom vlašću, a poneki i iz nekih mjesta iz unutrašnjosti. Njihovo porijeklo prema mjestu rođenja prikazano je u Tablici I, a prema mjestu stanovanja obitelji u Tablici II. Mjesta su u tablicama navedena od sjevera prema jugu te od istoka prema zapadu kako bi se stekao bolji dojam rasprostranjenosti porijekla pomoraca. Pripadnost pojedinih mjesta pojedinim općinama, kotarima i banovinama prenesena je onako kako je u izvornim dokumentima navedeno, iako to nije uvijek bilo točno. Zanimljivo je da je kod osoba rođenih na teritorijima koji su nakon Prvoga svjetskog rata pripali Italiji navođen najbliži kotar ili najbliži veći grad na teritoriju Kraljevine Jugoslavije. Primjerice, za Zadar su kao općinu/kotar običavali navesti Šibenik koji mu čak i nije bio najbliže sjedište kotara, pa čak ni najbliže sjedište lučkih vlasti.

Razlike i sličnosti između Tablica I i II pokazuju da se iz rodnih mjesta u važnija središta pomorci parobroda Galeb nisu mnogo selili, a ako jesu uglavnom se selilo školovano i bolje plaćeno osoblje, zapovjednici i časnici palube te strojari. No, uglavnom su preseljavali u središta kojima su njihova mjesta rođenja gravitirala što nije uvijek bio Split kao sjedište tvrtke, nego su to u više slučajeva bili Sušak i Dubrovnik. Ostalo se osoblje rijetko preseljavalo. Od ukupno 90 osoba koje su plovile na S/S Galeb u razdoblju 1935. – 1939. za koje su sačuvani izvori s osobnim podatcima, iz Splita ih je rođenjem bilo 8 (8,9 %), a prebivalištem 14 (15,6 %). Iz Splita su rođenjem i doseljenjem uglavnom bili strojari. S obzirom na to da se radi o mladim osobama rođenima 1909. ili kasnije očito je to bio odraz mogućnosti da se brodostrojari od 1924. godine školuju u Splitu. Osim njih iz Splita su rođenjem ili doseljenjem, uz jednog zapovjednika, bili jedan mladić palube, tri kuhara i jedan sobar. Zapovjednici i časnici palube češće su bili sa sjevernog jadranskog primorja, najviše iz Kostrene, a nešto manje sa šireg dubrovačkog područja. Ostalo osoblje palube, među kojim su bili najbrojniji kormilari, uglavnom je dolazilo sa sjevernodalmatinskih otoka, ponajviše s otoka Žirja, otoka Murtera (Murter i Jezera) i otoka Silbe, a bili su zastupljeni i otoci Prvić, Rava, Iž, Ugljan (Preko i Kukljica). Strojari su u najvećem broju, kako je rečeno, bili iz Splita. Ostalo osoblje stroja koje su uglavnom činili ložači uglavnom je dolazilo sa sjevernodalmatinskih otoka, i u ovom slučaju ponajviše sa Žirja. Osoblje kuhinje i sobe dolazilo je iz različitih krajeva sjevernog i srednjeg Jadrana. Sveukupno, promatrajući sve članove posade, najzastupljenije su bile osobe s otoka Žirja s ukupno 18 osoba (20 %). Činjenica da se u pet promatranih godina na parobrodu izmijenilo 90 osoba na prvi pogled djeluje kao da se cjelokupno osoblje često izmjenjivalo, ali zapravo su neki bili na brodu vrlo kratko, tek koji mjesec, neki su ostajali godinu ili dvije, a neki godinama. Uz zapovjednika Božu Kovačića na brodu su niz godina bili, primjerice, I. časnik Josip Randić, rodom iz Kostrene, nastanjen u Bakru, vođa palube Šime Paulina sa Silbe, I. strojar Vuk Vučić – Djaković iz Splita i ložač Toma Dabov sa Žirja.52

Tablica I: Posada S/S Galeb 1935. – 1939. prema mjestu rođenja

Tablica II: Posada S/S Galeb 1935. – 1939. prema mjestu stanovanja obitelji

Parobrod duge plovidbe Sv. Duje bio je prvi parobrod Brodarskog poduzeća Ferić Marin koji je u vlasništvu tvrtke bio od 1931. godine. No podatci o njegovoj posadi sačuvani su samo za razdoblje od kraja 1936. do kraja 1939. godine. U promatranom razdoblju na mjestu zapovjednika do sredine 1938. bio je kapetan Božidar Alujević (Šibenik, 1900.) nastanjen u Sušaku.53 Od 1938. godine zapovjednik je bio Ivo Antunović (Hvar, 1901.) nastanjen u Splitu.54 S obzirom na to da se radilo o parobrodu duge plovidbe posada je do kraja 1938. godine u pravilu brojala 30 osoba uz neka manja odstupanja, a činili su je zapovjednik, I. i II. časnik palube, radiotelegrafist, vođa palube, tesar, četiri kormilara, dva mladića palube, I. stojar za kojeg se od 1938. koristio naziv upravitelj stroja, II. i III. strojar, vođa stroja, šest ložača, tri ugljenara, kuhar, I. i II. sobar, pomoćnik sobe i mali kuhinje. Kasnije je broj članova posade povećavan. Od 1938. godine uvedeni su III. časnik palube, dva mornara i mali palube, broj mladića palube sveden je na jednog, a u stroju je zaposlen i mazač te je tada posada uglavnom brojila 34 člana, a povremeno je imala i kadeta, asistenta radiotelegrafista i vježbenika stroja pa je ponekad bilo 37 članova.55

Kao i u slučaju posade S/S Galeba i članovi posade S/S Sv. Duje dolazili su s gotovo cijele istočne jadranske obale, uključujući i ona mjesta koja su se našla pod talijanskom vlašću, a poneki i iz nekih mjesta iz unutrašnjosti. Njihovo porijeklo prema mjestu rođenja prikazano je u Tablici III, a prema mjestu stanovanja obitelji u Tablici IV. Razlike i sličnosti između Tablica III i IV pokazuju da se iz rodnih mjesta u važnija središta ni pomorci parobroda Sv. Duje nisu mnogo selili, a ako jesu, uglavnom se selilo školovano i bolje plaćeno osoblje, zapovjednici i časnici palube te strojari. I oni su uglavnom preseljavali u središta kojima su njihova mjesta rođenja gravitirala, što nije uvijek bio Split kao sjedište tvrtke, nego su to bila druga pomorska središta, primjerice Bakar i Sušak. Ostalo osoblje rijetko se preseljavalo. Od ukupno 137 osoba koje su plovile na S/S Sv. Duje u razdoblju od kraja 1936. do kraja 1939. godine, za koje su sačuvani izvori s osobnim podatcima, iz Splita ih je rođenjem bilo 6 (4,4 %), a prebivalištem 15 (11 %). I na parobrodu Sv. Duje to su uglavnom bili strojari i jedan od zapovjednika, a osim njih iz Splita su rođenjem i/ili doseljenjem bili jedan kadet, jedan vođa palube, jedan tesar, jedan kormilar, jedan mladić palube i jedan ložač. Zapovjednici i časnici palube češće su bili sa sjevernog jadranskog primorja, najviše iz Bakra, te sa šireg dubrovačkog područja. Među stručnim osobljem palube bili su i radiotelegrafisti, a njihovo je porijeklo vrlo različito jer osposobljavanje nije bilo vezano samo uz pomorstvo te ih je osim s obale bilo i iz unutrašnjosti države. Ostalo osoblje palube, među kojima su bili najbrojniji kormilari, uglavnom je dolazilo sa sjevernodalmatinskih otoka, ponajviše s otoka Molata (Brgulje i Molat), Ugljana (Ugljan, Poljana i Preko) i Žirja, a više ih je bilo i s otokâ Iža (Iž Veli i Iž Mali), Vrgade, Murtera (Murter, Tijesno i Jezera) i Krapnja. Od srednjodalmatinskih otoka više od jednog ih je bilo s Drvenika. Strojari su u najvećem broju, kako je rečeno, bili iz Splita. Ostalo osoblje stroja koje su uglavnom činili ložači, a nešto manje ugljenari. uglavnom je dolazilo sa sjevernodalmatinskih otoka, a ponajviše s otokâ Ugljana (Sutomišćica, Poljana, Preko i Kali) i Žirja. Uz njih je na kopnu bio zastupljen Šibenik s okolicom. Osoblje kuhinje i sobe dolazilo je iz različitih krajeva sjeverne i srednje Dalmacije, a najviše s otoka Ugljana (Poljana i Preko). Sveukupno, promatrajući sve članove posade, najzastupljenije su bile osobe s otoka Ugljana (Ugljan, Sutomišćica, Poljana, Preko i Kali) s ukupno 29 osoba (21,2 %) i s otoka Žirja s ukupno 20 osoba (14,6 %). I u slučaju ovog parobroda neki su članovi posade na brodu bili vrlo kratko, a neki godinama. Cijelo zabilježeno razdoblje na brodu je bio ložač Luka Košta iz Preka koji je vremenom postao vođa stroja. Uz kapetana Antunovića na brodu su dulje vrijeme bili i I. časnik Mate (Mato) Moretti iz Cavtata, radiotelegrafist Josip Antolić iz Ljutomera, ložač Bare Franov iz Kala i mali kuhinje Šanto Mihatov iz Poljane.56

Tablica III: Posada S/S Sv. Duje 1936. – 1939. prema mjestu rođenja

Tablica IV: Posada S/S Sv. Duje 1936. – 1939. prema mjestu stanovanja obitelji

Parobrod duge plovidbe Vicko Ferić zadnji je parobrod kupljen u međuratnom razdoblju u vlasništvu Marina Ferića te su za njegovu posadu podatci sačuvani samo za 1939. godinu. Zapovjednik broda bio je kapetan Ante Pezelj iz Kostrene (1907.). Posada parobroda uglavnom je imala 34 člana, iako je prva dva mjeseca taj broj bio nešto manji jer nisu odmah popunjena sva radna mjesta. Na kraju 1939. posada je pak bila nešto brojnija jer su joj se pridružili kadet i radiotelegrafistov vježbenik. Unatoč kratkom vremenu od nepune godine dana na pojedinim su se mjestima pomorci izmjenjivali te su statistikom za ovaj brod obuhvaćene 62 osobe. Među njima su iz Splita rođenjem bile tri osobe (4,8 %), a prebivalištem četiri osobe (6,5 %). Kao i u slučaju posada S/S Galeba i S/S Sv. Duje pomorci zaposleni na S/S Vicko Ferić dolazili su s gotovo cijele obale Kraljevine Jugoslavije te iz onih mjesta koja su se nakon Prvoga svjetskog rata našla pod talijanskom vlašću, a poneki i iz nekih mjesta iz unutrašnjosti. Njihovo porijeklo prema mjestu rođenja prikazano je u Tablici V, a prema mjestu stanovanja obitelji u Tablici VI. Časnici palube uglavnom su bili sa sjevernog jadranskog primorja, najviše iz Kostrene. Radiotelegrafisti su porijeklom bili iz različitih mjesta te ih je osim s obale bilo i iz unutrašnjosti države. Ostalo osoblje palube, među kojima su bili najbrojniji kormilari, uglavnom je dolazilo iz raznih mjesta sjeverne Dalmacije. U ovom su slučaju i strojari bili iz različitih mjesta. Ostalo osoblje stroja koje su uglavnom činili ložači, a nešto manje ugljenari, uglavnom je dolazilo sa sjevernodalmatinskih otoka, a najviše s otoka Žirja te na kopnu iz raznih mjesta okolice Zadra. Osoblje kuhinje i sobe dolazilo je iz različitih krajeva sjevernog i srednjeg Jadrana. Sveukupno, promatrajući sve članove posade, najzastupljenije su bile osobe rođenjem i prebivalištem iz Kostrene, Bakra, raznih mjesta otoka Ugljana i s otoka Žirja.57

Tablica V: Posada S/S Vicko Ferić 1939. godine prema mjestu rođenja

Izvor: HR-DARI-699-BPMF, kut. PO 13-176, Iskazi plaća, Popisi namještenika za mirovinsko osiguranje i Popisi posade za 1939. godinu.

Tablica VI: Posada S/S Vicko Ferić 1939. godine prema mjestu rođenja