1. Uvod – arhiv kao objekt analize
Arhivi medicinske znanosti najčešće se koriste kao pomoćni izvori potvrda kronologije, ilustracije biografija ili dopuna već kanoniziranog znanja. Fotografije i administrativni dokumenti pritom nerijetko ostaju u sjeni znanstvene povijesti, odnosno objavljenih radova, službenih izvještaja i institucionalnih narativa. Međutim, upravo u tim rubnim, često zanemarenim materijalima pohranjeni su tragovi stvarne svakodnevice znanstvenoga rada, odnosno njegove prostorne, vizualne i društvene dimenzije. Opsežna arhiva Branka Cvjetanovića, hrvatskoga epidemiologa čije je djelovanje obilježilo nekoliko desetljeća javnozdravstvene prakse, pruža rijetku priliku za takav pomak perspektive. Riječ je o heterogenom korpusu fotografija i dokumenata, koji ne bilježe samo rezultate rada već i njegove procese: teren, infrastrukturu, organizaciju zdravstvenih intervencija, profesionalne mreže i implicitne hijerarhije znanja. Ova građa omogućuje uvid u epidemiologiju kao operativnu disciplinu, duboko uronjenu u društveni i politički kontekst, a ne samo kao apstraktnu znanstvenu kategoriju. Cilj ovoga rada nije rekonstrukcija cjelovite biografije Branka Cvjetanovića niti evaluacija njegova znanstvenog doprinosa u klasičnom smislu. Umjesto toga, fokus je usmjeren na sam arhiv, na njegovu strukturu, medijalnost i potencijal značenja. Iz te namjere proizlaze i pitanja o tome što nam arhiv govori o načinu proizvodnje i komuniciranja znanja u određenom povijesnom trenutku te kako vizualni i administrativni zapisi nadopunjuju službene narative medicinske povijesti. Polazeći od interdisciplinarnoga okvira koji uključuje povijest medicine, vizualne studije i arhivsku teoriju, rad predlaže čitanje arhiva kao aktivnoga sudionika u proizvodnji znanja (Latour 1987; Schwartz i Cook 2002). U tom smislu, arhiv Branka Cvjetanovića ne funkcionira samo kao dokumentacija jednoga profesionalnog života nego i kao zrcalo širega sustava javnoga zdravstva, njegovih vrijednosti, ograničenja i nevidljivih praksi.
2. Branko Cvjetanović – profesionalni kontekst i javnozdravstveni okvir
Branko Cvjetanović je djelovao unutar javnozdravstvenoga sustava koji se u Hrvatskoj razvijao na temeljima socijalne medicine, snažno obilježen idejama i institucionalnim nasljeđem Andrije Štampara, čija je koncepcija javnoga zdravstva, usmjerena na prevenciju, dostupnost zdravstvene skrbi, zdravstveno prosvjećivanje i aktivnu ulogu države u zaštiti zdravlja, predstavljala normativni i organizacijski okvir, unutar kojega su se formirale generacije epidemiologa nakon Drugoga svjetskog rata. Cvjetanovićev profesionalni rad jasno se odvija u kontinuitetu s tim konceptualnim nasljeđem (Slika 1).
Slika 1. Branko Cvjetanović fotografira Andriju Štampara tijekom terenskoga rada sa studentima 1947 (vlasnik: Boris Cvjetanović) / Figure 1. Branko Cvjetanović photographing Andrija Štampar during fieldwork with students, 1947 (owner: Boris Cvjetanović)
Cjeloviti rad Branka Cvjetanovića bio je usmjeren na terensku epidemiologiju, organizaciju preventivnih zdravstvenih mjera i operativnu provedbu javnozdravstvenih politika, osobito u kontekstu kontrole zaraznih bolesti i zdravstvene edukacije stanovništva. Svoj profesionalni medicinski put započeo je odmah po završetku studija 1946. zaposlenjem u Školi narodnoga zdravlja u Zagrebu (Slika 2). Ondje je djelovao sve do 1957., kada prelazi u Svjetsku zdravstvenu organizaciju (SZO), u kojoj do 1978. godine vodi Odjel za bakterijske bolesti sa sjedištem u Ženevi (Slika 3). U svojstvu stručnjaka Svjetske zdravstvene organizacije sudjelovao je u suzbijanju sedme pandemije kolere u Aziji i Africi. Godine 1973. razvio je prvo živo cjepivo protiv trbušnoga tifusa. Cvjetanović se paralelno bavio terenskim i laboratorijskim istraživanjima imunoprofilakse bakterijskih zaraznih bolesti, povezujući empirijski rad s analitičkim i modelskim pristupima te je ujedno bio jedan od pionira primjene kompjutoriziranih matematičkih modela u epidemiologiji.1 Uz međunarodnu karijeru, bio je redoviti profesor Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Poseban doprinos hrvatskoj medicinskoj i javnozdravstvenoj znanosti predstavlja i njegovo autorstvo prvoga hrvatskog udžbenika iz epidemiologije, kojim je sustavno oblikovan domaći stručni vokabular i didaktički okvir discipline (Cvjetanović 1954).
Slika 2. Laboratorij Škole narodnog zdravlja, Zagreb, 1951: Branko Cvjetanović s kolegama (lijevo); Branko Cvjetanović radi u laboratoriju (desno) (vlasnik: Boris Cvjetanović) / Figure 2. Laboratory of the School of Public Health, Zagreb, 1951. Left: Branko Cvjetanović with colleagues. Right: Branko Cvjetanović working in the laboratory (owner: Boris Cvjetanović)
Slika 3. Svjetska zdravstvena organizacija, osoblje odjela, Ženeva, Švicarska 1966. Voditelj odjela: Branko Cvjetanović (desno) (vlasnik: Boris Cvjetanović) / Figure 3. World Health Organization departmental staff, Geneva, Switzerland, 1966. Head of department: Branko Cvjetanović (right) (owner: Boris Cvjetanović)
Opis arhiva Branka Cvjetanovića
Privatni arhiv Branka Cvjetanovića obuhvaća heterogenu zbirku građe koja dokumentira različite aspekte njegova profesionalnog i osobnog djelovanja. U arhivu su zastupljeni vizualni zapisi, ponajprije fotografije, službeni dokumenti, radni zapisi, korespondencija, knjige i znanstveni radovi, zapisi s putovanja, osobni dnevnici, novinski isječci, pozivnice te materijali vezani uz profesionalna priznanja i nagrade. Takva raznolikost ne odražava samo širinu Cvjetanovićeva djelovanja nego i višestruke registre u kojima se epidemiološki rad odvijao: znanstveni, administrativni, edukativni i diplomatski. Vizualna građa čini posebno istaknut segment arhiva, no ona je u stalnoj relaciji s tekstualnim izvorima. Fotografije su često dopunjene bilješkama, datumima, imenima sudionika i kontekstualnim objašnjenjima, čime se briše stroga granica između vizualnoga i pisanoga zapisa. Arhiv sadržava oko petsto originalnih fotografskih zapisa. Opsežan broj službenih dokumenata i radnih materijala pruža uvid u institucionalne procedure, organizaciju rada i stručne prioritete, dok korespondencija, osobni dnevnik i zapisi s putovanja otvaraju prostor za razumijevanje svakodnevne logistike i međunarodnih dimenzija epidemiološkog djelovanja. Kronološki, arhiv obuhvaća razdoblje od 1939. do 1998. godine, s najvećom gustoćom građe u 1970-im godinama, kada je Cvjetanović djelovao u okviru SZO-a. Upravo je to razdoblje obilježeno intenzivnom međunarodnom mobilnošću, terenskim radom i sudjelovanjem u globalnim javnozdravstvenim programima, što se jasno odražava u strukturi i sadržaju arhiva. Tematski raspon arhiva proteže se od privatnih zapisa do strogo profesionalne dokumentacije. Zastupljene su teme vezane uz znanstveni i medicinski rad, epidemiološka istraživanja, javnozdravstvene intervencije, edukativno djelovanje, nastavu i stručna predavanja, ali su tu i segmenti koji svjedoče o društvenim, kulturnim i institucionalnim kontekstima u kojima se taj rad odvijao. Takva tematska širina omogućuje čitanje arhiva ne samo kao stručne dokumentacije nego i kao zapisa o društvenoj ulozi znanosti u određenom povijesnom trenutku. Također, arhiv ne nudi jedinstvenu, linearno strukturiranu naraciju, nego sačinjava slojevitu mrežu tragova koji odražavaju Cvjetanovićev rad kao praktično i kontekstualno uvjetovano djelovanje.
3. Vizualni zapisi i epidemiologija na terenu
Vizualna građa u arhivu Branka Cvjetanovića ne funkcionira kao ilustrativni dodatak tekstualnim izvorima, već kao sastavni dio profesionalne prakse. Fotografije su proizvedene kao radni zapisi terenskih uvjeta, institucionalnih susreta, obrazovnih aktivnosti i javnozdravstvenih intervencija. U tom smislu, fotografija u ovom arhivu djeluje kao operativni i radni alat epidemiologije, paralelan pisanim izvještajima i administrativnim zapisima. Arhiv obuhvaća širok raspon motiva, uključujući osobne i obiteljske fotografije, prizore s predavanja, kongresa i skupština, sastanke u okviru SZO-a, terenski rad, javnozdravstvene kampanje, kao i prizore s brojnih internacionalnih putovanja. Ovakva raznolikost ne upućuje samo na privatni karakter zbirke nego i na isprepletenost profesionalnog i osobnog u životu javnozdravstvenoga stručnjaka čije se djelovanje odvija u stalnoj mobilnosti.
Posebno su zastupljene fotografije koje prikazuju zdravstvenu i društvenu infrastrukturu: bolnice, laboratorije, terenske stanice, kampove, kao i prostorne uvjete u kojima se provode epidemiološke mjere. Populacija se pojavljuje uglavnom u kontekstu intervencije, primjerice tijekom cijepljenja, pregleda, edukativnih aktivnosti ili terenskih istraživanja, rijetko kao individualizirani subjekt, a češće kao kolektivni entitet unutar javnozdravstvenoga procesa (Slike 4 i 5). U tome smislu, fotografije ne bilježe bolest, nego rad oko bolesti: organizaciju, logistiku i provedbu mjera. Vizualni fokus usmjeren je na čin djelovanja, što je u skladu s preventivnom i operativnom logikom epidemiologije kakva se razvijala u drugoj polovici XX. stoljeća.
Slika 4. Fotodokumentacija i opis – Kontrolirano terensko ispitivanje cjepiva protiv tifusa, Osijek 1954–55. Branko Cjetanović provodi cijepljenje (vlasnik: Boris Cvjetanović) / Figure 4. Photographic documentation and description: controlled field trial of the typhoid vaccine, Osijek, 1954–1955. Branko Cvjetanović administering vaccinations (owner: Boris Cvjetanović)
Slika 5. Terenski rad u sklopu aktivnosti Svjetske zdravstvene organizacije – Sjeverna Nigerija, 1969. (vlasnik: Boris Cvjetanović) / Figure 5. Fieldwork as part of World Health Organization activities: Northern Nigeria, 1969 (owner: Boris Cvjetanović)
Jedan od najupečatljivijih aspekata arhiva jest njegova razina unutarnje organizacije i autorske kontrole. Fotografije su sustavno razvrstane u tematske cjeline (osobne fotografije, putovanja, predavanja, SZO, Andrija Štampar, terenski rad), pri čemu je gotovo svaka fotografija označena godinom, mjestom i događajem. Često je naznačen i službeni fotograf, što dodatno potvrđuje institucionalni karakter vizualne produkcije. Osobito je zanimljiv arhivistički trenutak u kojem Cvjetanović na poleđini skupnih fotografija iscrtava konture svih prikazanih osoba te izrađuje legendu s imenima i funkcijama. Time se fotografija iz vizualnog zapisa transformira u identifikacijski dokument, a anonimna masa sudionika u precizno mapiranu mrežu profesionalnih odnosa (Slika 6). U pojedinim slučajevima fotografije sadržavaju i vlastoručne potpise svih prisutnih, što dodatno naglašava međunarodni i interkulturni kontekst rada. Jednako su važni i intimni, emocionalni ili privatni prizori, često povezani s profesionalnim kontekstom. U cjelini, vizualni zapisi u arhivu Branka Cvjetanovića svjedoče o epidemiologiji kao praktičnoj, terenski utemeljenoj znanosti, u kojoj fotografija služi kao sredstvo bilježenja, kontrole, komunikacije i pamćenja, a ne kao puka ilustracija već proizvedenoga znanja (Caraffa 2018, Cvjetanović 1961).
Slika 6. Fotodokumentacija i opis – Tečaj iz matematičkog modeliranja diarelnih bolesti u Rangoonu, Burma, 1982. Voditelj tečaja – Branko Cvjetanović (vlasnik: Boris Cvjetanović) / Figure 6. Photographic documentation and description: Course on mathematical modelling of diarrhoeal diseases in Rangoon, Burma (today Yangon, Myanmar), 1982. Course director: Branko Cvjetanović (owner: Boris Cvjetanović)
4. Administrativni i profesionalni identitet
U arhivu Branka Cvjetanovića administrativna dokumentacija zauzima središnje mjesto u razumijevanju epidemiologije kao primijenjene znanstvene prakse. Dopisi, izvješća, zapisnici, interne bilješke i službena korespondencija ne funkcioniraju isključivo kao prateći administrativni okvir znanstvenoga i profesionalnoga rada, nego kao njegovi aktivni nositelji. Upravo se kroz takve dokumente epidemiološko znanje proizvodi, verificira, prenosi i operacionalizira u konkretnim javnozdravstvenim situacijama. Za razliku od znanstvenih publikacija, koje su usmjerene na stabilizaciju rezultata i teorijskih modela, administrativni dokumenti bilježe procesualnost rada: faze odlučivanja, pregovaranja, prilagodbe lokalnim uvjetima i koordinacije različitih aktera. U tome smislu oni djeluju kao specifičan medij, u kojem se znanje oblikuje u dijalogu između stručnih procjena, institucionalnih zahtjeva i političko-administrativnih okvira.
Analiza arhivske građe pokazuje da se profesionalni autoritet epidemiologa ne gradi isključivo kroz znanstvene radove i formalne akademske reference. U slučaju Cvjetanovića, autoritet se uspostavlja kroz kontinuiranu prisutnost na terenu, sudjelovanje u međunarodnim javnozdravstvenim programima, sposobnost koordinacije kompleksnih intervencija te kroz povjerenje koje mu daju međunarodne institucije (Šošić, Božikov i Teuber 2007). Korespondencija, kako institucionalna tako i osobna, otkriva gustu mrežu odnosa u kojoj se znanstvena ekspertiza potvrđuje kroz praktično djelovanje. Posebno su indikativni primjeri razmjene s Andrijom Štamparom, u kojima se jasno očituje kontinuitet profesionalnih vrijednosti, ali i prijenos autoriteta unutar generacijske i institucionalne hijerarhije (Cvjetanović 1990). Takvi zapisi ne služe samo razmjeni informacija nego i učvršćivanju zajedničkoga stručnog jezika i normi djelovanja (Slike 7 i 8).
Slika 7. Pismo Andrije Štampara upućeno Branku Cvjetanoviću, 29. VII. 1948 (vlasnik: Boris Cvjetanović) / Figure 7. Letter from Andrija Štampar to Branko Cvjetanović, 29 July 1948 (owner: Boris Cvjetanović)
Slika 8. Pismo Andrije Štampara upućeno Branku Cvjetanoviću, 14. III. 1958 (vlasnik: Boris Cvjetanović) / Figure 8. Letter from Andrija Štampar to Branko Cvjetanović, 14 March 1958 (owner: Boris Cvjetanović)
U arhivu je snažno prisutan kolektivni aspekt epidemiološkoga rada. Terenski izvještaji, timska korespondencija i dokumentacija vezana uz suradnju s nacionalnim zdravstvenim službama i SZO-om svjedoče o tome da se epidemiološko znanje proizvodi u mreži institucija, stručnjaka i administrativnih struktura. Pojedinac u tom procesu ne djeluje kao izolirani autor, nego kao posrednik i koordinator različitih razina odlučivanja. Cvjetanović se u tom kontekstu pojavljuje kao čvorište profesionalne mreže: figura koja povezuje lokalne terenske podatke s globalnim strategijama javnoga zdravstva, znanstvenu ekspertizu s administrativnim provedbenim mehanizmima, te nacionalne zdravstvene sustave s međunarodnim institucijama (Miletić-Medved, Božikov i 2012). Njegova uloga nije prvenstveno vidljiva u singularnim autorskim gestama, nego u sposobnosti održavanja i aktiviranja složenih mreža suradnje (Slike 9 i 10). U tom smislu, arhiv Branka Cvjetanovića omogućuje pomak analitičkoga fokusa s individualnoga znanstvenog opusa na infrastrukturu znanja, dokumente, institucije i odnose kroz koje se epidemiologija ostvaruje kao društveno relevantna praksa (Caraffa 2022).
Slika 9. Skupština Svjetske zdravstvene organizacije, Ženeva, Švicarska 1956 (lijevo); Interregionalni seminar o organizaciji programa kontrole kolere – glavni tajnik: Branko Cvjetanović, prostori SZO-a, Manila, Filipini 1970 (desno) (vlasnik: Boris Cvjetanović) / Figure 9. Left: Assembly of the World Health Organization, Geneva, Switzerland, 1956. Right: Inter-regional seminar on the organisation of cholera control programmes. Secretary-general: Branko Cvjetanović, World Health Organization premises, Manila, Philippines, 1970 (owner: Boris Cvjetanović)
Slika 10. Zahvala generalnog direktora Svjetske zdravstvene organizacije H. Mahlera, prilikom umirovljenja Branka Cvjetanovića, Ženeva, Švicarska 30. I. 1978 (vlasnik: Boris Cvjetanović) / Figure 10. Letter of appreciation from Halfdan Mahler, director-general of the World Health Organization, on the occasion of Branko Cvjetanović’s retirement, Geneva, Switzerland, 30 January 1978 (owner: Boris Cvjetanović)
U pristupu arhivskom fondu Branka Cvjetanovića uvaženi su i suvremeni arhivistički uvidi o rukopisnim ostavštinama, koji naglašavaju da osobni arhivi omogućuju uvid u dimenzije djelovanja i iskustva koje izostaju iz službenih i institucionalnih zapisa i koji ističu osobne arhive kao neprocjenjiv izvor za razumijevanje društvene ukupnosti (Lučić 2014, 2015).
5. Zaključak: arhiv, vizualnost i administracija kao infrastruktura znanja
Analiza arhiva Branka Cvjetanovića pokazuje da se znanje ne može razumjeti isključivo kroz objavljene znanstvene radove i formalne teorijske doprinose. Arhiv, u svojoj materijalnoj, vizualnoj i administrativnoj slojevitosti, razotkriva pozadinu znanja unutar koje sačuvani materijali ne funkcioniraju kao sekundarni izvori, već kao međusobno povezani mediji kroz koje se znanstveni autoritet proizvodi, stabilizira i primjenjuje. Upravo u međuprostoru između vizualnoga bilježenja i administrativnoga upravljanja postaje vidljiva svakodnevna dinamika znanstvenoga rada koja često izostaje iz historiografskih i biografskih prikaza. U tom smislu, arhiv Branka Cvjetanovića ne svjedoči samo o profesionalnom putu jednoga epidemiologa, nego i o povijesno-specifičnim načinima na koje su znanost, država i međunarodne institucije surađivale u oblikovanju javnozdravstvenih politika tijekom druge polovice XX. stoljeća. Čitanje arhiva kao aktivnoga sustava, a ne kao pasivnoga spremišta, omogućuje pomak analitičkoga fokusa s pojedinačnih dostignuća na infrastrukturu znanja koja je omogućila njihovu realizaciju.2
LITERATURA
Caraffa, Costanza. 2018. »Photographs as documents/photographs as objects: photo archives, art history and the material approach«. Collection Building, 37 (4): 146–150.
Caraffa, Costanza. 2022. »Archival Transformations and the Value of Photographic Objects«. Život umjetnosti, 111(2): 26–47.
Cvjetanović, Branko. 1954. Osnovi epidemiologije. Zagreb: Institut za higijenu rada Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti.
Cvjetanović, Branko. 1961. »Controlled field trials of prophylactics (with special reference to typhoid vaccines)«. Journal of Hygiene Epidemiology Microbiology and Immunology, 5: 7–21.
Cvjetanović, Branko. 1990. »Homage to Andrija Stampar«. World Health Forum, 11: 376–380.
Cvjetanović, Branko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 21. 5. 2026. <https://enciklopedija.hr/clanak/cvjetanovic-branko>.
Latour, Bruno. 1987. »From Weak to Strong Claims«. U: Science in Action: How to Follow Scientists and Engineers Through Society, 63–86. Cambridge, MA: Harvard University Press.
Lučić, Melina i Marina Štambuk-Škalić (ur.). 2015. Rukopisne ostavštine kao dio hrvatske baštine. Zbornik radova. Zagreb: Hrvatski državni arhiv.
Lučić, Melina. 2014. Osobni arhivski fondovi. Zagreb: Hrvatski državni arhiv.
Miletić-Medved, Marica, Jadranka Božikov i Zvonimir Užarević. 2012. »Branko Cvjetanović i Branimir Richter – suradnici Andrije Štampara«. ANALI Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, 28: 103–113.
Schwartz, Joan M. i Terry Cook. 2002. »Archives, records, and power: The making of modern memory«. Archival Science, 2 (1–2): 1–19.
Šošić, Zvonko, Jadranka Božikov i Marina Teuber. 2007. Škola narodnog zdravlja »Andrija Štampar«: desetljeće obnove 1997.-2007. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Medicinski fakultet, str. 46.