Izvorni znanstveni članak

Qui bene cantat, bis orat. Uloga pjevača u ranokršćanskoj crkvenoj liturgiji

Mirjana Sanader orcid.org/0000-0002-9721-5491

Sažetak

Kao i danas, i u prošlosti je muziciranje, sviranje i pjevanje
bilo sastavni dio ljudske svakodnevice. Pjevalo se i sviralo u
različitim prigodama, kako u onim privatnim tako i službenim,
te, dakako, u religijskim (kultnim) obredima i svečanostima.
Pjevalo se i sviralo na svim stranama svijeta, što izravno
potvrđuju i suvremena istraživanja indigenih naroda. Posve je
logično stoga da su i rani kršćani kao sastavni dio antičkoga
svijeta, od samih svojih početaka, dakle od 1. stoljeća, uz
molitve i čitanje svojih svetih tekstova, koji će kasnije ući u
kanon Svetog pisma, u tu praliturgiju ugrađivali i pjevanje.
O tome svjedoče literarni izvori, ali i poneke arheološke
činjenice. Da je čin pjevanja u ranokršćanskoj liturgiji bio
iznimno važan i na cijeni, neka ilustrira onaj glasoviti dictum
iz našeg naslova koji se atribuira svetom Augustinu: Tko
dobro pjeva, dvostruko moli. Danas se još ne zna dovoljno o
ondašnjem načinu pjevanja, još manje o fundusu pjesama što
su ih kršćani izvodili tijekom praliturgijskih kultnih obreda, ali neka ne ostane nezamijećeno da je u ovoj Augustinovoj
izreci naglasak bio na dobrom pjevanju. Koliko je to bilo
važno u konstituiranju pjevačke sastavnice kasnijeg razvoja
kršćanske liturgije, pokazat će se dalje u ovom tekstu. Ipak,
prvotni cilj našeg rada jest fiksirati dosadašnje rezultate i
saznanja o ulozi pjevanja u ranokršćanskim obredima, dakle u
prvim desetljećima razvoja i širenja kršćanstva te, posebno u
tom kontekstu, provjeriti eventualne arheološke potvrde i o
djelovanju pjevača u ranokršćanskoj salonitanskoj Crkvi.

Ključne riječi

Salona, liturgijsko pjevanje, schola cantorum, ranokršćansko razdoblje

Hrčak ID:

271200

URI

https://hrcak.srce.hr/271200

Datum izdavanja:

22.12.2021.

Podaci na drugim jezicima: engleski

Posjeta: 1.425 *