Izvorni znanstveni članak
https://doi.org/10.31664/zu.2020.106.04
Bauhausov Gestaltung kao nova filozofija života
Sanela Nikolić
; Fakultet muzičke umetnosti Sveučilišta u Beogradu, Beograd, Srbija
Sažetak
Teza je ovog teksta da su unutar Bauhausa modernističke paradigme umjetničkog stvaranja, umjetničkog djela i estetskog doživljaja bile ponovno osmišljene kroz ideju Gestaltunga života. Ovaj je koncept podrazumijevao teorijske temelje i praktičnu realizaciju obrazovanja novog čovjeka koji će svojim sveobuhvatnim stvaralaštvom oblikovati (gestalten) ne samo umjetnost i kulturu nego i život u cjelini, kao dinamični organizam koji se sastoji od dva elementa—čovjeka i prostora u kojem čovjek postoji. Bauhausova arhitektura i dizajn predmeta za svakodnevnu upotrebu prakticirani su kao oblikovanje životnog prostora u poslijeratnom svijetu industrijske proizvodnje, dok su komponente lijepih umjetnosti razvijane u cilju poboljšanja čovjekovih čulnih sposobnosti i perceptivnog odnosa prema okruženju.
Značenje termina Gestalt, kako je bio aktualiziran u okvirima Bauhausa, vodi do Goetheove upotrebe ovog pojma, s obzirom na važnost koju je Goetheova teorija boje imala za mnoge članove Bauhausa, posebno za Ittena, Kandinskog, Kleea i Schlemmera. U okvirima geštalt-psihologije i Bauhausa razvijane su dvije različite implikacije Goetheove originalne geštaltističke ideje. Specifičnost koncepta Gestaltung odnosi se na činjenicu da su članovi Bauhausa geštaltističku zamisao invertirali od teorije percepcije u poetički i produktivni koncept oblikovanja. U praktičnom smislu Gestaltung kao proces oblikovanja forme zahtijevao je uviđanje temeljnih relacija, dinamika i tenzija kao osnove svake pojavnosti i njihovo predstavljanje univerzalnim vizualnim jezikom geometrijske apstrakcije. U ovom procesu, Gestalt kao čin percipiranja bio je preduvjet za sljedeću fazu Gestaltunga—kreaciju.
Uvodni tečaj (Vorkurs), kao ključni segment obrazovnog programa Bauhausa, reflektirajuća kolorističko-svjetlosna igra (Reflektorische Farbenlichtspiele) te teorijsko-poetička rješenja Lászla Moholy-Nagya i Oskara Schlemmera, razmatrani su kroz primjere konkretnih ostvarenja Gestaltunga kao idejne osnove cjelokupnog rada Bauhausa. Kompozicije reflektirajuće svjetlosti, kao novi umjetnički žanr, objedinile su dva temeljna aspekta djelovanja Bauhausa: kritiku autonomije umjetničkih disciplina, u ovom slučaju slikarstva, kao i stav da je čovjek biće koje, inherentno prirodnim zakonima funkcioniranja ljudskog tijela, svim čulima istodobno opaža svijet. Ideja usklađivanja čula u opažanju svijeta i razvijanja percepcije primjenom alata tehnike i industrije odredila je zamisao teatra totalnosti Lászla Moholy-Nagya. Iako nije dao praktičan doprinos scenskoj radionici Bauhausa, ovaj je umjetnik u tekstu Teatar, cirkus, varijete teorijski razradio Gestaltung kao temeljni koncept Bauhausa, koji je u području kazališne umjetnosti trebao biti realiziran kao dinamični organizam složenih elemenata, objedinjujući principe racionalnog i intuitivnog.
Rad Moholy-Nagya i Oskara Schlemmera ukazuje na to da su se principi Bauhausova Gestaltunga u poetičkom smislu najtransparentnije iskazivali kao Bühnegestaltung—u vezi s teatrom kao umjetničkim područjem u kojem su na najcjelovitiji način mogla biti rješavana pitanja artikulacije čovjeka i elemenata njegova okruženja. Mnogo više nego u poetici bilo kojeg drugog člana Bauhausa, u radu Oskara Schlemmera koncept Gestaltunga praktično je razrađivan na način Gestaltunga postojanja čovjeka u prostoru/svijetu i primjene osnovnih elemenata scene u materijaliziranju ove koncepcije. Schlemmerov specifični Gestaltung realiziran je postavljenjem dvaju elemenata u međuodnos: biološki utemeljenog tijela i konvencionalnih koncepata prostora i vremena simbolički i univerzalno izraženih matematikom i geometrijom. Schlemmer je razradio i proširio Goetheov geštaltistički koncept uvodeći tjelesnost kao bitnu dimenziju, odnosno smatrajući da čovjek nije onaj koji se samo posredstvom oka suočava sa svijetom, već oblikuje svoj odnos s okruženjem kroz cjelokupnu tjelesnu artikulaciju u prostoru. Svijet više nije bio promatran na način vizualnog doživljaja i „samo” gledanja, već kao tjelesno, trodimenzionalno iskustvo, koje je podjednako visceralno i tjelesno, a to znači oblikovano i unutrašnjim tjelesnim događajem, ali i artikulacijama tjelesnog izraza prema svijetu.
U okviru Bauhausa medijski i estetski diferencirane umjetnosti našle su se sveukupnom procesu izmještanja svojeg smisla, od autonomne umjetnosti bezinteresnoga estetskog uživanja ka društveno funkcionaliziranom umjetničkom oblikovanju kao polju za istraživanje potencijala umjetnosti u cilju poboljšavanja kvaliteta čovjekova života. Modificirano konceptom Gestaltunga života, estetsko više nije bilo razumijevano kao čulno uživanje u ljepoti idealiziranoga umjetničkog objekta. Naprotiv, estetski potencijali umjetničkog rada bili su instrumentalizirani u poboljšanju senzibilnosti i perceptivnih odlika čovjeka kao središnje paradigme Bauhausa.
Ključne riječi
Bauhaus; Gestaltung; uvodni tečaj (Vorkurs); reflektirajuća kolorističko-svjetlosna igra (Reflektorische Farbenlichtspiele); Ludwig Hirschfeld-Mack; László Moholy-Nagy; Oskar Schlemmer
Hrčak ID:
246888
URI
Datum izdavanja:
1.7.2020.
Posjeta: 2.067 *