Uvod
Od samih početaka uvidjelo se da su aktivnosti u akvatoriju zahtjevnije od operacija koje se izvode na kopnu. Kako se je kroz godine povećavala dubine mora u kojem su se izvodile operacije te duljina kanala bušotina, usložnjavali su se i zahtjevi za projektiranjem izvođenja procesa bušenja, zacjevljivanja kanala i sl. Također su se povećali zahtjevi za sigurnošću, kako ljudi tako i okoliša, jer su se operacije obavljale u sve zahtjevnijim vremenskim uvjetima te nepogodnijem okruženju tlaka i temperature. S pojavom dinamički pozicioniranih postrojenja, kao što su poluuronjive platforme ili brodovi za bušenje, javila se potreba za ostvarivanjem sigurne veze postrojenja s dnom mora. Za svaku odobalnu aktivnost, projektiranje sastava niza usponskih cijevi predstavlja jedan od fundamentalnih i tehnički najzahtjevnijih dijelova projekta. Nekoliko je razloga tome. Činjenica je da niz usponskih cijevi predstavlja vezu između plovnog objekta koji se nalazi na površini mora te ušća bušotine koje se nalazi na morskom dnu. Ukoliko dođe do prekida veze, velika je mogućnosti nastanka havarije čime je ugrožena sigurnost ponajprije ljudi, zatim okoliša, oštećenje opreme uz prateće velike troškove za kompaniju. Zbog toga niz usponskih cijevi treba biti dizajniran na način da cijeli životni vijek naftnog i/ili plinskog polja, mora udovoljiti raznim dinamičkim maritimnim uvjetima i naprezanjima uslijed izvođenja raznih operacija te osigurati integritet i hermetičnost bušotine (Lima i Simpson, 2019). U radu su navedene i opisane spojnice i spojni elementi niza usponskih cijevi kojima se tijekom projektiranja posebno posvećuje pažnja. Pritom se misli ne samo na komponente koje omogućuju međusobno povezivanje pojedinačnih usponskih cijevi, već i na komponente koje dozvoljavaju sve vrste prostornog pomaka i odstupanja u najnepovoljnijim hidrometeorološkim uvjetima zadržavajući integritet niza usponskih cijevi, ali i mogućnost njihova brzog otpajanja za slučaj hitnih i izvanrednih okolnosti.