Između strateškog racionalizma i strateške kulture: obrazloženje uzroka ruske agresije na Ukrajinu

2.1. Ključni elementi ruskog strateškog/sigurnosnog diskursa

Analizom govora predsjednika Rusije Vladimira Putina i njegova eseja O povijesnom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca moguće je ekstrahirati ključne elemente ruske strateške kulture te ih sagledati u kontekstu njihova institucionalnog nastanka u specifičnom sociokulturnom i geopolitičkom okruženju. U travnju 2005. u govoru o stanju nacije (Putin 2005), označenom kao desetljetni programski razvoj Rusije, dominirale su unutarnjopolitičke teme tumačene liberalno demokratskom retorikom: izgradnja demokracije, političkog sustava, gospodarstva i pravne države. U pogledu elemenata strateške kulture važna je izjava da je raspad Sovjetskog Saveza označen velikom geopolitičkom katastrofom 20. stoljeća koja je za rusku naciju postala ozbiljnom dramom u kojoj su se deseci milijuna Rusa i ruskih građana odjednom pronašli izvan ruskog teritorija, dok je epidemija dezintegracije utjecala i na samu Rusiju. Također, istaknuto je da je Rusija bila, jest i da će biti središnja europska sila. Pod nazivom „Globalne krize – globalna odgovornost“ u veljači 2007. održana je 43. minhenska konferencija o sigurnosti. Ruski je predsjednik izrazio neslaganje s unipolarnim međunarodnim poretkom, odnosno dominacijom Sjedinjenih Američkih Država. Taj je poredak okarakterizirao svijetom u kojem postoje jedan gospodar, jedan vladar, što je na kraju pogubno ne samo za one koji žive unutar tog sustava nego i za samog suverena, jer ga uništava iznutra. U takvom poretku SAD svijet čini nesigurnim, dok američke jednostrane nekontrolirane akcije vode do tragedija. Unipolarni model smatra ne samo neprihvatljivim nego i nemogućim u današnjem svijetu. Legitimnom uporabom sile smatra samo slučajeve temeljene na odlukama Ujedinjenih naroda, ali ne i one temeljene na odlukama NATO-a i Europske unije. Širenje proturaketnog sustava u Europi Putin je okarakterizirao pretečom sljedeće utrke u naoružanju, dok širenje NATO-a na istok Europe za Rusiju predstavlja ozbiljnu provokaciju koja smanjuje razinu zapadno-ruskog povjerenja (Putin, 2007). Putin je u rujnu 2013. sudjelovao na završnom plenarnom sastanku Međunarodnog diskusijskog kluba Valdaj6 na temu „Raznolikost Rusije za suvremeni svijet“, kada je ustvrdio da su potrebne nove strategije za očuvanje identiteta u rapidno promjenjivom svijetu. Snažnim vokabularom izraženo nacionalno pripadništvo i jedinstvo te rusku kulturu doveo je na pijedestal vrijednosti u pozadini nacionalnog uspjeha, podjednako odbacujući sovjetsku ideologiju, konzervativno idealiziranje predrevolucionarne Rusije te zapadnjački liberalizam. Na 21. stoljeće gleda kao na vrijeme stvaranja velikih geopolitičkih zona te financijsko-ekonomskih, kulturno-civilizacijskih i vojno-političkih područja, ističući integraciju sa susjedima kao apsolutni prioritet. Ukrajinu opisuje prilično kontradiktorno: iako je smatra neovisnom državom čiji narod ima zasebni identitet, dodaje da ruska državnost ima korijene u Dnjepru, da Rusi i Ukrajinci imaju zajedničke tradicije, mentalitet, povijest i kulturu te, napokon, da su jedan narod koji čini zajednički veliki rusko-ukrajinski svijet (Putin, 2013). Tzv. krimskim govorom u rujnu 2014. (Putin, 2014) u ruskom je parlamentu inauguriran ofenzivni stav Rusije u međudržavnim odnosima, poglavito u slučaju Ukrajine. Zaštita prava Rusa izvan Rusije poniženih posthladnoratovskom „paradom suvereniteta“ i ugroženih pučem nacionalista, neonacista, rusofoba i antisemita pod stranim tutorstvom i sponzorstvom, poslužila je kao opravdanje pripojenja pojedinih ukrajinskih pokrajina Rusiji. „Laganje“, „donošenje odluka iza (ruskih) leđa“, „prelaženje granice“, „stjerivanje u kut“, „stavljanje pred svršen čin“ te „izigravanje medvjeda“ jezični su tropi korišteni za opis širenja NATO-a na istok i postavljanje vojne infrastrukture u ruskom susjedstvu. Izlaganjem na Općoj skupštini UN-a u rujnu 2015. (Putin, 2015) potvrđene su sve prijašnje teze o Ukrajini i mjestu Rusije u međunarodnom poretku. Ekspanzionistička retorika pritom se zaogrće ruhom apeliranja na nadležnosti UN-a. Optužbe za povećanje ruskih ambicija na međunarodnom planu odbačene su u korist tvrdnje da Rusija ne može tolerirati stanje u svijetu, dok je smjena vlasti 2014. u Ukrajini proglašena državnim udarom iz inozemstva čiji je rezultat bio građanski rat. Kriptično je rečeno da se ukrajinski teritorijalni integritet ne može osigurati korištenjem prijetnji ili vojne sile, ali se mora osigurati. U opsežnom tekstu (više od 5000 riječi) u eseju O povijesnom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca Putin rekapitulira do tada izrečeno te detaljnije razmatra rusko-ukrajinske odnose od srednjeg vijeka do suvremenosti. Esej ima funkciju određenog manifesta ili doktrine ruske politike prema Ukrajini. U njemu se ističe da su povijesno Rusi i Ukrajinci (i Bjelorusi) jedinstven narod. Sporazumom o trajnom miru iz 1686. ukrajinska područja postala su dio ruske države i t nazivana su Malorusija. Zid koji se posljednjih godina pojavio između Rusije i Ukrajine, između dijelova zapravo istog povijesnog i duhovnog prostora Putin smatra velikom zajedničkom nesrećom, odnosno tragedijom. Ta se zajednica temelji na zajedničkoj povijesti dugoj tisuću godina, jeziku, ruskom etničkom identitetu, zajedničkoj kulturnoj sferi i pravoslavnoj vjeri. Njihova je veza s ruskom državom posebna i organska: ona jamči razvoj Ukrajine, a svaki pokušaj prekidanja ili slabljenja te veze (koji mogu inspirirati samo vanjski akteri) neizbježno će rezultirati kolapsom ukrajinske državnosti. Prema Putinovim riječima, Zapad namjerava pretvoriti Ukrajinu u „anti-Rusiju“, antirusku „odskočnu dasku“, barijeru između Rusije i Europe. „Državni udar“ 2014. i akcije ukrajinskih vlasti doveli su do sukoba i građanskog rata. Agresivnom retorikom, povlađivanjem neonacistima i militarizacijom zemlje „antiruski projekt“ doveo je do stvaranja klime straha u ukrajinskom društvu. Uz to, na sceni je ne samo potpuna ovisnost nego i izravna vanjska kontrola. Ona uključuje nadzor stranih savjetnika nad ukrajinskim vlastima, službama sigurnosti i oružanim snagama , vojni „razvoj“ teritorija Ukrajine i postavljanje NATO infrastrukture. Tvrdi se nadalje da Ukrajina može biti suverena samo u partnerstvu s Rusijom. Dobrosusjedska suradnja moguća je po uzoru na austrijsko-njemačke ili kanadsko-američke donose. Također, Ukrajini ne treba područje Donbasa, dok su ukrajinske vlasti deklaracijom o neovisnosti poništile polaganje prava na područje Krima koje je ionako protupravno dodijeljeno Ukrajinskoj Socijalističkoj Sovjetskoj Republici 1954. godine (Putin, 2021). U obrazloženju odluke o napadu na Ukrajinu Vladimir Putin kazao je da je na zahtjev narodnih republika Donbasa7, u skladu s člankom 51. Povelje UN-a (pravo na samoobranu), donio odluku o provođenju specijalne vojne operacije čiji je cilj zaštita ljudi koji su osam godina bili izloženi maltretiranju i genocidu kijevskog režima. Zbog toga su ruski ciljevi demilitarizacija i denacifikacija Ukrajine. Sjedinjene Američke Države optužio je da su sa zapadnim blokom stvorile carstvo laži, kojim su htjeli uništiti tradicionalne ruske vrijednosti i Rusima nametnuti lažne vrijednosti koje se protive ljudskoj prirodi, kako bi ih uništili iznutra. Istaknuto je i prevarantsko ponašanje SAD-a koje krši ne samo temeljna načela međunarodnih odnosa nego i općeprihvaćene moralne norme međunarodne politike. Širenje NATO-a u Rusiji izaziva posebnu zabrinutost i uznemirenost, zbog čega je načelo neširenja NATO-a temeljno načelo u međunarodnim odnosima i sigurnosti u Europi. Širenje NATO-a za Vladimira Putina nije jednostavno prijetnja ruskim interesima, nego pitanje života i smrti, prijetnja opstanku ruske države i njezinu suverenitetu (Putin, 2022). U Tablici 1. sumirana je evolucija ruske strateške/sigurnosne kulture prema rezultatima kritičke analize diskursa ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Tablica 1: Evolucija ruske strateške/sigurnosne kulture prema rezultatima kritičke analize diskursa Vladimira Putina

Izvor: autori

2.2. Ruska agresija na Ukrajinu

U ukupnosti ukrajinske krize s dubokim strukturalnim uzrocima, rat je postao središnji problem i nakon njegova početka nema povratka na staro. Posljedice za Ukrajinu, Rusiju i međunarodni poredak su kapitalne. Stoga je utemeljeno pitanje: zašto je Putin napao Ukrajinu? Koji cilj ratom želi ostvariti? Je li to osvajanje Donbasa, Krima, dijelova Ukrajine istočno od rijeke Dnjepar, okupacija Ukrajine i rušenje i eliminacija vlasti, instaliranje proruske vlasti i promjena ukrajinske politike u pogledu neutralnosti te u konačnici nekakva „inscenirana aneksija“? Racionalistički modeli nisu mogli predvidjeti rusku invaziju na Ukrajinu, sasvim suprotno, upućivali su na to da je rat strateški iracionalan. Stoga je jasno da racionalni modeli ne mogu odgovoriti ni na pitanje zašto se dogodio rat i koji su njegovi ciljevi. Šesnaestomjesečni ishod rata koji je rezultirao sukcesivnom nezakonitom aneksijom četiriju, privremeno, djelomično ili potpuno okupiranih, ukrajinskih pokrajina (Donjeck, Luhansk, Herson i Zaporižja) koje obuhvaćaju 15-ak posto ukrajinskog teritorija (oko 100.000 km2), a koja je završena u rujnu 2022. samo je destabilizirao Ukrajinu, a nije ostvario ciljeve rata. Odgovor na pitanja o uzrocima i ciljevima potrebno je tražiti drugdje: ne u području geopolitičkog realizma, već socijalnog konstruktivizma i strateške/sigurnosne kulture.

Socijalno konstruiran okvir strateške/sigurnosne kulture pruža uvid u razloge ruske agresije na Ukrajinu.8 Ti su razlozi, prema Götzu (2017), neizbalansirani i dinamično varijabilni kompozit četiriju aspekata: Putinov psihopolitički profil, unutarnjopolitička situacija, kulturno-identitetski ideacijski faktori i ideologizacija kao socijalni proces te geopolitički interesi. Analiza ruskog postupanja izlučuje dva primarna pravca ruske strateške kulture. Prvi je duboko ukorijenjen osjećaj ranjivosti, posebno u odnosu na Zapad. Analizirajući rusku politiku, stručnjaci (Glasser, 2014) godinama utemeljeno ističu da su postupci ruskih čelnika bitno na razmeđi geopolitike i psihoanalize. Višegodišnji ruski narativ i diskurs potvrđen je i u obrazloženju opravdanja za agresiju na Ukrajinu. Projekcijom straha od širenja NATO-a, socijalnom konstrukcijom „militarizacije“ i „nacifikacije“ Ukrajine kojima je cilj uništenje svega ruskog, Rusija se stavila u ulogu žrtve, a da ne postane žrtva – postala je agresivna. Ruska agresija obrazložena je i usmjerena na negiranje ili oduzimanje suvereniteta Ukrajine. Drugi je pravac zaokružen oko polaganja prava na status velike sile. Raspadom SSSR-a koji je za Rusiju geopolitička katastrofa, najveća zemlja na svijetu postala je objekt koji se jedva prilagođava promjenama, radije nego što je subjekt koji određuje svjetski poredak, kao u eri hladnoratovskog bipolarizma ili, pak, utječe na promjene u međunarodnom sustavu (Krickovic i Weber, 2018:292). Središnja komponenta ruske vizije velike sile jest sfera „povlaštenih interesa“ u euroazijskom susjedstvu odnosno „bližem inozemstvu“ (Toal, 2017). Puni suverenitet Ukrajine u odnosu na proces integracije prema Zapadu ruski establišment doživio je kao veliku prijetnju i ruskim sigurnosnim interesima i njezinu statusu velike sile.

U kontekstu ruske konstrukcije ranjivosti identificira se nekoliko narativa u pogledu straha od vanjskog napada: ranjivost obrane teritorija zbog dužine granica; povijesna kolektivna memorija o napadima na Rusiju sa Zapada (švedsko carstvo, napoleonski ratovi, njemački napad) zbog čega je potreban štit u obliku tampon zona i postizanje strateške dubine; duboko ukorijenjen osjećaj nesigurnosti glede odnosa sa Zapadom (sve ruske strategije nacionalne sigurnosti i vojne strategije od sredine 1990-ih širenje NATO-a smatraju prijetnjom); povezanost vanjskih i unutarnjih ugroza (previranja i promjene vlasti u „obojenim revolucijama“, npr. Narančasta revolucija u Ukrajini 2004., u ruskim susjednim državama ruska elita smatra državnim udarima organiziranim i potaknutim sa Zapada koji mogu izazvati unutarnju destabilizaciju Rusije i promjenu političkog režima).9 Kada je riječ o drugom pravcu ruskog strateškog djelovanja, ono je evidentno utemeljeno na uvjerenju da je Rusiji predodređen status velike sile. Ta je analiza nijansirano iznesena još prije jednog desetljeća (Hill i Clifford, 2013). Rusija sebe smatra „iznimnom“ zemljom ( exceptionalism), posebno u pogledu utjecaja na euroazijskom prostoru, pri čemu predsjednik Putin ima misiju realizirati taj utjecaj ( history man). Njegovo uvjerenje jest postojanje moćne države ( statist), a djelovanje uokvireno u igre s nultim rezultatom ( zero-sum game), što uključuje neoklijevanje u pogledu uporabe sile za ostvarenje ciljeva ( survivalist). To je ishodište i ishod moskovske političke elite desetljećima, ako ne i stoljećima, odnosno pitanje egzistencijalne opstojnosti: Rusija mora biti velika sila ili će prestati postojati. Drugim riječima, Rusija nastoji zauzeti položaj Sovjetskog Saveza u hladnoratovskom bipolarnom poretku. Amerikanci su bezuvjetno uvjereni da je kraj hladnog rata „američka pobjeda“, dok je ruska strana stajališta da je riječ o „uzajamnoj pobjedi“. Bipolarni svijet zamijenila je američka dominacija, dok je početno posthladnoratovsko razdoblje označilo kraj neprijateljstava. Ruska Federacija tek je preuzetom ulogom stalne članice u Vijeću sigurnosti UN-a i nuklearnim arsenalima dokazivala status moćnog svjetskog aktera. Dva desetljeća nejasno „razdoblje tranzicije“ američko-ruskih odnosa u kojem nisu bili ni prijatelji ni neprijatelji stručnjaci utemeljeno označavaju kao razdoblje „ograničenog partnerstva“ (Stent, 2014). Povratak Ruske Federacije na međunarodnu scenu bremenitu nizom problema (npr. gruzijska, sirijska, ukrajinska kriza) označio je, pak, novu fazu američko-ruskih odnosa. Odnose Rusije i SAD-a ponovno karakterizira sve veće razmimoilaženje, neslaganja ponovno prerastaju u „sukob pogleda na svijet“. Za razliku od početka 21. stoljeća kada su SAD i Rusija igrali „timsku igru“, obje države danas policy sigurnosti shvaćaju kao zaštitu i projekciju državne moći. Odnosi su, dakle, prešli put od ograničene suradnje do konfrontacije. Rusija, u sigurnosnim stajalištima Zapada, postupno je dobivala zasebno mjesto, pri čemu se smatra da je Zapad (NATO) suočen s fragilnom, revizionističkom nuklearnom silom. Riječ je o državi koja je vojno jaka, politički slaba, a gospodarski ranjiva, što je najopasnija kombinacija (Fassi; Lucarelli i Marrone, 2015).

Ruski pogled (Karaganov, 2022) na evoluciju pozicije Rusije u svjetskom poretku i američko-ruskim strateškim odnosima identičan je ekspertizama Zapada. Potkraj 20. stoljeća nakon gubitka hladnog rata razdoblje je slabosti Rusije i vanjskopolitičkih iluzija. Druga faza počela je na pedesetu obljetnicu stvaranja NATO-a, kada je u prvom posthladnoratovskom proširenju 1999., Savez u članstvo uključio tri bivše komunističke države: Mađarsku, Češku i Poljsku. Proširenjem NATO-a na istok, što je Rusija shvatila kao prijetnju, materijaliziranu i NATO intervencijom na Saveznu Republiku Jugoslaviju 1999., Rusija je „prestala klečati“, što znači da je počela s unutarnjim jačanjem Rusije. Govorom na minhenskoj konferenciji 2007. ruski je predsjednik operacionalizirao usmjerenje te faze koje se odnosi na vraćanje statusa velike sile sposobne obraniti svoj suverenitet i ostvariti nacionalne interese. Relevantne točke u toj su fazi ruska intervencija u Gruziji 2008. i globalna financijska kriza koja je dokazala neuspjeh globalnog ekonomskog neoliberalizma, sirijska kriza, vojno jačanje Rusije, dosljedni napori da se ograniči sposobnost Zapada da utječe na rusku unutarnju politiku te aneksija Krima. Jačanjem Rusije, izgradnjom savezništva s Kinom i redistribucijom geopolitičke i geoekonomske moći u korist Rusije u razdoblju od 2017. do 2018. nastupila je treća faza: povratak velesile/ponovno stjecanje veličine. Ponovno stjecanje statusa velesile kao petnaestogodišnjeg procesa koji traje od Putinove najave na minhenskoj konferenciji stvorilo je uvjete da 2021. počne nova faza ruskih odnosa za Zapadom koja treba rezultirati stvarnim zauzimanjem pozicije velesile. Ta je faza definirana strategijom „konstruktivne destrukcije“ postojećeg modela odnosa sa Zapadom. Geopolitički promatrano, Rusija ima povoljne preduvjete za mirno rušenje postojećeg poretka, osim u slučaju uvlačenja Ukrajine u NATO, što stvara sigurnosnu situaciju neprihvatljivu Rusiji. Većina teritorija Ukrajine pod utjecajem je vlastite elite i Zapada te zaražena bacilom militantnog nacionalizma. Kraj 2021. godine, s ruskim ultimatumom SAD-u i NATO-u da prestanu graditi vojnu infrastrukturu u blizini ruskih granica i širiti Savez na istok, označio je početak „konstruktivne destrukcije“, korak prema postavljanju temelja za promjenu odnosa koji su se razvili između Rusije i Zapada 1990-ih.

Ukrajinska kriza i ruska aneksija Krima, dakle, bile su prekretnice u daljnjem zaoštravanju rusko-zapadnih odnosa. Ukrajina je 24. prosinca 2014. odustala od statusa neutralne zemlje, što omogućuje Kijevu da traži pristup u NATO, no ta simbolična gesta izazvala je bijes Moskve. Dva dana kasnije predsjednik Vladimir Putin donio je novu vojnu doktrinu u kojoj je NATO označen temeljnom prijetnjom sigurnosti zemlje. U veljači 2015. Amerikanci su odlučno odgovorili. U National Security Strategy Rusija je, zbog uloge u ukrajinskoj krizi, označena kao prekršitelj međunarodne sigurnosti i time prijetnja američkom vodstvu. Ruski odgovor stigao je zadnjeg dana 2015., kada je ruski predsjednik potpisao nadograđenu rusku strategiju nacionalne sigurnosti. Dokument naglašava srozavanje ruskih odnosa sa SAD-om, optužuje Washington za pokušaje potkopavanja Rusije političkim, ekonomskim, vojnim i obavještajnim pritiscima te za korištenje „poluga napetosti“ diljem Euroazije kako bi uništio ruske nacionalne interese, dok je širenje NATO-a prema ruskim granicama označeno prijetnjom ruskoj nacionalnoj sigurnosti. Ukupno, SAD i Rusija u strateškim dokumentima jedna drugu označavaju kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Međusobna sekuritizacija10 država, kao prijetnja opstojnosti koja zahtijeva izvanredan odgovor, bila je na sceni kao temelj hladnog rata.

Svaki od naznačenih narativa ima svoju potvrdu u desetljetnoj recentnoj ruskoj agresivnoj politici prema Ukrajini. Štoviše, Ukrajina je zemlja koja zauzima središnje mjesto u ruskim koncepcijama geopolitike i statusa velike sile. Barem su dva razloga za takvo shvaćanje. Prvo, povijesno, niz invazija na Rusiju sa Zapada kretao se ukrajinskim teritorijem, što je itekako prisutno u suvremenoj ruskoj strateškoj konstrukciji i procjenama prijetnji. Drugo, prema dominantnom ruskom nacionalnom identitetskom narativu, „Kijevska Rus“11je povijesni epicentar i kolijevka ruske civilizacije. Putin ponavlja staru izreku: Kijev je majka ruskih gradova (Connelly, 2022:456). Ruska elita stoga ne priznaje ukrajinski identitet i ukrajinsku državu, a Ukrajina je jednostavno dio Rusije. Ukrajina čini Rusiju velikom državom pa bez Ukrajine Rusija nema globalnu važnost. Riječima Andreasa Kappelera, to je oblik „imperijalnog nacionalizma“ (nav: Roman, 2021). Drugim riječima, to je ostvarenje koncepta „ruskog svijeta“ etabliranog 1999., a operacionaliziranog od 2007. kao političke strategije temeljene na kulturnom utjecaju Rusije u područjima naseljenim ruskim stanovništvom pod obrazloženjem njegove zaštite (Pieper, 2020). Politička previranja u Ukrajini, primjerice odlazak s vlasti proruskog ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča, za Rusiju je posljedica državnog udara u režiji Zapada, a euromajdanske demonstracije 2014. dokaz izuzimanja Ukrajine iz ruske sfere interesa. Integracija Ukrajine na Zapad, prije svega u NATO, za rusku političku elitu jest ugrožavanje Ruske Federacije. Dakle, u ratnim govorima ruske elite, posebno Putina, i njihovim obrazloženjima agresije na Ukrajinu dominiraju reference u odnosu na političku geografiju, rusko-ukrajinsku povezanost i jedinstvenost te povijesne prijetnje, uz artikulaciju duboko ukorijenjenog osjećaja ranjivosti naspram NATO-a općenito, a posebno Sjedinjenih Američkih Država.

Ukupno, stručnjaci su rusku poziciju u odnosu na regionalno okružje do početka 21. stoljeća označavali kao „povlačeći hegemon“ ( retreating hegemon). Agresivne postupke koji su postupno rasli, primjerice agresija na Gruziju u kolovozu 2008. kojoj je NATO netom ranije obećao članstvo, objašnjavali su „povrijeđenom časti“ ( wounded honor) u odnosu na konstruirani status velesile i geopolitičke odnose sa Zapadom (nav: Gotz, 2017). No recentni povijesni umjereni narativi bitno su radikalizirani u eri predsjednika Vladimira Putina. Taj su radikalizam i njegova militantna retorika, temeljeni na strateškoj kulturi i orijentaciji „konstruktivne destrukcije“, razlog ruske agresivne politike prema „bližem inozemstvu“ generalno i Ukrajini partikularno.