Kosta Nikolić, Fraktura i Srpsko narodno vijeće, Zaprešić, 2023., 722 str.
Mirjana Kasapović IDhttps://orcid.org/0000-0003-0196-201X
E-mail:mirjana.kasapovic@gmail.com Recenzija knjige
Novokrajiška naracija o ratu u Hrvatskoj
Kosta Nikolić, povjesničar s Instituta za savremenu istoriju u Beogradu, poznat je čitateljima znanstvenih i stručnih časopisa u Hrvatskoj. U časopisu Tragovi objavio je opsežne članke o ratu u Vukovaru 1991. i slomu Republike Srpske Krajine 1995. (Nikolić, 2020, 2021) koji su integrirani u knjigu Krajina 1991.–1995., pa njezin sadržaj nije potpuna novost u hrvatskoj znanstvenoj i političkoj sredini. 1 Sukladno opsoletnom narativu o hrvatsko-srpskim odnosima kao okosnici političke sudbine Hrvatske – koji se korijeni i u tumačenju da je Socijalistička Republika Hrvatska normativno bila određena kao dvonacionalna, hrvatsko-srpska država, a koje je kristalno jasno izraženo u postjugoslavenskoj i novokrajiškoj naraciji posljednjih desetak godina (v. Kasapović 2024: 160-161) – Tragovi su se proglasili časopisom za “hrvatske i srpske teme”. Dosad su to svoje glavno tematsko polje dijelili na bavljenje hrvatskim zločinima (hrvatske teme) i srpskim žrtvama (srpske teme) u ratovima 1941-1945. i 1991-1995. godine (Mrkalj, 2018; Radanović, 2019, 2020, 2023; Filipović, 2019; Ponoš, 2020; Pupovac, 2020; Nikolić, 2020, 2021; Ostojić, 2021; Vukobratović, 2021; Popović, 2021; Drača, 2021, 2022; Kostić, 2022; Škiljan, 2021; Dragojević, 2022; Byford, 2023; Škiljan i Volner, 2023).
Uzmu li se u obzir navedeni i drugi članci o ratovima objavljeni u Tragovima, doista je pitanje kojemu ratu “nije dopušteno da bude zaboravljen” (Jović, 2012): 2 onome koji je završio prije osamdesetak ili onome koji je okončan prije tridesetak godina? A uzmu li se u obzir samo članci o sukobima devedesetih godina, ne traži li se zapravo isključivo odustajanje od hrvatske politike povijesti ili, kako Jović piše (2012), od konzervativnoga hrvatskog “nacionalističkog diskursa o ‘Domovinskom ratu’”? Jović je “zatražio” da se petnaestak godina od vojnoga okončanja i desetak godina poslije mirne reintegracije Hrvatskoga Podunavlja napokon “dopusti” Domovinskom ratu da bude zaboravljen. No, kako se vidi iz uređivačke politike časopisa Tragovi kojemu je on glavni i odgovorni urednik, a izdavači su Srpsko narodno vijeće i Arhiv Srba u Hrvatskoj, nema govora o zaboravljanju Drugoga svjetskog rata na tlu Hrvatske, ali ni srpskih pripovijesti o ratu u Hrvatskoj devedesetih godina.
Brojni autori radova objavljenih u Tragovima – eksplicitno ili implicitno, više ili manje – preuzimaju naraciju i diskurs krajiških Srba, dorađuju ih i oblikuju novokrajišku revizionističku interpretaciju ratnih zbivanja u Hrvatskoj devedesetih godina. Kada govorim o novokrajiškoj naraciji, ne mislim na novu Krajinu kao zemljopisno-politički entitet nego na epistemološki prostor u okviru kojega se artikuliraju vjerovanja, pamćenja, uspomene, predodžbe, percepcije, pripovijesti iz perspektive srpskih sudionika, prenositelja, graditelja i tumača ratnih zbivanja. Središte “epistemološke Krajine” nije u Kninu nego u Zagrebu, u glavnim institucijama i organizacijama srpske manjine u Hrvatskoj, kakve su Srpsko narodno vijeće (SNV), Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS), Arhiv Srba u Hrvatskoj, Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta”, tjednik Novosti, časopis Tragovi i dr. To ne znači da su sve te institucije i organizacije revizionističke – u konačnici, ne bave se samo poviješću i politikom nego i prosvjetom, kulturom, gospodarstvom i drugim poslovima – nego da unutar njih djeluju profesionalni znanstvenici (povjesničari, politolozi, sociolozi, kulturolozi i dr.), kao i “amaterski znanstvenici” (novinari, publicisti, književnici, politički aktivisti i dr.) koji sudjeluju u oblikovanju revizionističkih tumačenja zbivanja u novijoj povijesti – raspada Jugoslavije te “jugoslavenskih” i “postjugoslavenskih” ratova, pri čemu su najvažniji rat u Hrvatskoj, njegova pretpovijest, povijest i postpovijest. U proizvodnji i širenju svojih naracija, ti se akteri povezuju s kulturnim i društvenim ustanovama izvan vlastitoga nacionalnog kruga. Jedan izraz takve suradnje upravo je Nikolićeva knjiga nastala u koprodukciji SNV-a i izdavačke kuće Fraktura koja se, osim publiciranja književnih djela kao svoje glavne djelatnosti, profilirala i kao izdavač postjugoslavenskih studija na području društvenih i humanističkih znanosti koje su ideološki umnogome srodne novokrajiškoj revizionističkoj literaturi (v. Kasapović, 2024).
Knjiga Krajina 1991.–1995. pridonosi oblikovanju novokrajiške naracije o ratu. Štoviše, ona ju je dovela do političkoga klimaksa u kojemu je sudbina Srba u Hrvatskoj devedesetih godina implicitno definirana kao genocid. Svoje nalaze Nikolić je, naime, sažeo u zaključku kako je u Hrvatskoj “profilisana i podržana politika ‘konačnog rešenja’ srpskog pitanja” (2023: 574). Sintagma “konačno rješenje” od Holokausta se jednoznačno vezuje za genocid i implicira genocid. Drugim riječima, u Hrvatskoj je devedesetih godina “profilisana i podržana” politika genocida nad Srbima. Nikolić nije znalac političkih teorija, posebice teorija političkog nasilja koje tipološki razlikuju i analitički obrazlažu raznovrsne zločine, uključujući genocid, da bi znanstveno potkrijepio svoju tezu. No to nije ni bitno u sklopu nastojanja da se neki povijesni događaj ideološki i politički revidira i utka u nacionalnu politiku povijesti. A srpska politika povijesti satkana je na naracijama o višestoljetnim genocidima nad Srbima koje su počinili Turci, Nijemci, Austrijanci, Hrvati, Albanci, Bošnjaci i drugi narodi, pa se pripovijest o još jednom genocidu dobro uklapa u nju. Metastaza pripovijesti o genocidima u Srbiji osamdesetih godina (Bougarel, 2011) prenijela se u suvremenu Srbiju.
Nikolićeva knjiga uglavnom se temelji na dokumentima Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Neobično je što se u većoj mjeri ne oslanja na izvore iz državnih arhiva Srbije. Jesu li oni još nedostupni ili neautentični?3 Hrvatskoj znanstvenoj i političkoj javnosti bili bi zanimljivi upravo uvidi u te spise jer su joj haški dokumenti dostupni. Dostupni su joj i brojni dokumenti što su ih objavili Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata i druge ustanove te pojedini autori kao priloge svojim knjigama, a koje Nikolić također mjestimice citira. Taj je prigovor supstancijalan zato što otprilike 80 posto knjige čine citati iz dokumenata. Nikolić je artikulirao svoje shvaćanje događaja ponajprije kroz odabir dokumenata koje citira, način na koji to čini i time uvjetovane komentare zbivanja što se opisuju u njima, a tek potom u skromnome autorskom tekstu.
U prikazima formiranja i funkcioniranja Republike Srpske Krajine (RSK), Nikolić ne prešućuje srpske zločine nad Hrvatima – ubojstva i zlostavljanja pojedinaca, pljačkanja njihove imovine i protjerivanja iz kuća, razaranje katoličkih crkava, “asanaciju zemljišta”, odnosno spaljivanje ljudskih i životinjskih leševa i dr. – ali ih u osnovi svodi na “posledice ratnih dejstava” i djelovanja paravojnih i paramilicijskih organizacija i skupina koje su se odmetnule od države (Srbije, odnosno Jugoslavije) i državne vojske (JNA), te na samovoljne akte i “incidente” pojedinaca. Nema prikaza masovnoga, sustavnoga i organiziranoga terora i zločina nad Hrvatima na okupiranim područjima koje su mogli počiniti samo država i državno sponzorirani akteri. Djelomična je iznimka prikaz zločina u Vukovaru (str. 175-182), a i on je vrlo kratak, ne obuhvaća ni deset stranica, u odnosu prema opisima zločinâ u danima poslije “Oluje” (str. 463-512).4 Iz hrvatskoga Podunavlja prognano je oko 88 posto predratnoga hrvatskog stanovništva, ali to masovno etničko čišćenje nije vidljivo iz Nikolićeve knjige. To vrijedi i za okupirana područja Slavonije, Dalmacije, Like, Banovine i Korduna. Srpske oružane akcije zahvatile su oko 27.000 četvornih kilometara ili oko 47 posto kopnenoga područja Hrvatske na kojemu je živjelo oko milijun i pol ili 31 posto stanovništva. Početkom 1992. okupirana su bila 1.074 naselja u kojima je živjelo oko 550.000 ljudi (Živić, 2003: 67). Među njima bila su brojna sela, općine i gradovi u kojima su Hrvati prije rata bili apsolutna ili relativna većina stanovništva, poput Vukovara, Beloga Manastira, Iloka, Drniša, Slunja, Grubišnoga Polja i dr. No proglašeni su srpskom zemljom, nadzemljem mitološki nesaglediva “podzemnoga svijeta” pobijenih Srba tijekom povijesti ili, posve pragmatično, mjestima na strateškima vojnim i političkim pravcima koja moraju biti osvojena. Da su udružena vanjska agresija Srbije (i Crne Gore) i unutarnja srpska oružana pobuna uspjele te da su Srbi pobijedili u ratu, Hrvatska vjerojatno ne bi bila održiva država.5
Autorov pristup djelomice mogu objasniti različit opseg i priroda međunarodnoga dokumentarnog gradiva o pojedinim razdobljima rata. Dok su u vrijeme sloma RSK međunarodne organizacije i njihovo osoblje bili vrlo brojni i organizirani na samim ratnim poprištima – samo je u Sektoru Jug od 1992. do 1995. bilo raspoređeno više od 35.000 vojnika iz 29 zemalja (Nikolić, 2023: 500) – na početku rata bili su znatno malobrojniji i neorganiziraniji, a pristup mjestima ratnih zbivanja bio im je mnogo ograničeniji i nedostupniji. Članovi međunarodnoga vojnoga, obavještajnoga, promatračkoga, političkoga i humanitarnoga konglomerata – UNPROFOR-a, UNCRO-a, promatračkih misija UN-a i Europske unije, civilne policije i vojnih promatrača UN-a, diplomatskoga osoblja iz Zagreba, Helsinške federacije za ljudska prava, Amnesty Internationala, Crvenoga križa, neovisnih humanitarnih udruga i dr. – bili su na ulicama Knina i počeli su brojiti ispaljene granate, pogođene kuće, opljačkane trgovine i ljudske žrtve dok Hrvatska vojska još praktično nije vojno i politički ovladala gradom, ali im je ulazak u Vukovar poslije pada grada 18. studenoga 1991. bio zabranjen. Kada je američki diplomat Cyrus Vance pokazao slabašnu volju da obiđe razorenu gradsku bolnicu, jugoslavenske i srpske vojne i civilne vlasti to su mu onemogućile zbog “bezbednosnih razloga”. Nasuprot tome, predstavnici međunarodne zajednice i strani novinari ušli su već 7. kolovoza 1995. u kninsku bolnicu.
Diskurzivna opredijeljenost autora u opisu ratnih zbivanja
Nikolićeva pozicija vidljiva je i na diskurzivnoj razini. On na rat u Hrvatskoj gleda iz srpske perspektive pa ga tako i opisuje: oslobađanje zapadne Slavonije opisuje kao “osvajanje” i “pad”; okupirana područja Hrvatske postala su “'okupirana područja RH'” i “'okupirana hrvatska područja'”; srpski pobunjenici zapravo su “'srpski pobunjenici'” i “'srpske paravojne postrojbe'” koji su sudjelovali u “'velikosrpskoj agresiji'”; krajinska vojska “branila” je Kordun i Banovinu od hrvatskih snaga; Domovinski rat postao je “'domovinski rat'”; operacija “Oluja” bila je “napad na Srbe” i “agresija na Krajinu”; područje Krajine bilo je 1995. “'oslobođeno'”; promjena etničkoga sastava na okupiranim područjima bila je “jedna od posledica ratnih dejstava”, a promjena etničkoga sastava Hrvatske rezultat etničkoga čišćenja; Srpska Republika Krajina i Republika Srpska bile su države, a Hrvatska zajednica Herceg-Bosna “poseban paradržavni entitet” u BiH; Hrvatska vojska svojim je operacijama 1995. “ugrozila” Grahovo i Glamoč koji su naposljetku “pali” itd. Primjerice, opsežno drugo poglavlje knjige naslovljeno je „Od Zagrebačkog sporazuma do pada Zapadne Slavonije“ (2023: 225-373).6
Istovremeno se, uz diskurs o etničkom čišćenju, evakuacijski planovi i akcije krajiških vlasti i naroda opisuju kao “organizovano iseljavanje stanovništva i boraca iz delova Krajine”: “mnogi se spremaju na iseljenje“ zbog vojnih poraza i gubitka teritorija u zapadnoj Slavoniji; “nastavljeno je iseljavanje stanovništva”; “masovno iseljenje stanovništva i boraca u pravcu istočne Slavonije i Srbije”; “u mnogim selima i gradovima narod se pakuje i sprema na iseljavanje”; srpsko stanovništvo u sjevernoj Dalmaciji zahtijevalo je potkraj srpnja 1995. da se “Krajina napusti”; Martić je je 4. kolovoza 1995. “potpisao odluku o evakuaciji srpskog stanovništva iz Krajine”, koju treba provoditi “planski, prema pripremljenim planovima, pravcima koji izvode prema Kninu i dalje preko Otrića prema Srbu i Lapcu”; u noći 4. kolovoza “Vlada RSK izdala je proglas da se narod sa ugroženih područja povlači…” te je počelo “neorganizovano povlačenje naroda i jedinica”, što je izazvalo opće “rasulo”; stvorene su “nepregledne kolone” izbjeglica i “jednostavno nema šanse da ih neko zaustavi”; iz Benkovca “svo civilno stanovništvo je evakuisano osim manjeg broja koji su odbili da idu”, a vojne su se jedinice “planski povlačile za kolonom civila” (u: Nikolić, 2023: 123, 163, 193, 240, 339, 355, 399, 403, 408, 431, 432, 433, 435, 437, 442, 581-585 i d.). Nikolić konstatira: “Srbi iz Krajine su u ogromnoj većini otišli pre nego što su hrvatske snage stigle do njih” (str. 456). A ipak se ti zbjegovi definiraju kao nasilno etničko čišćenje Srba što su ga provele Hrvatska vojska i država.
Za razliku od kontradikcija u terminologiji, koje ukazuju na nesklad u poziciji te otkrivaju nedosljednost autora, korištenje nekog nazivlja ne znači uvijek pristajanje na političku poziciju koju ono implicira. Dobar primjer za to je uporaba naziva Republika Srpska Krajina bez pridjeva takozvana ili stavljanja u navodnike kod hrvatskih autora (v. Barić, 2005: 12-14). Dosljedna primjena „diskursa takozvanosti“ vodi ka komunikacijskom kaosu. Posve je, primjerice, bjelodano da Demokratska Narodna Republika Koreja (Sjeverna Koreja) nije ni demokratska ni republikanska nego komunistička totalitarna država kojom vlada pseudomonarhija Kim, ali apsurdno bi bilo službenom nazivu uvijek dodavati „takozvana“.
Međunarodne misije, ponajprije UNPROFOR, objektivno su radile na ciprizaciji Hrvatske. Pod okriljem razdvajanja dviju zaraćenih strana de facto je stvarana srpska država (v., primjerice, Brink Rasmussen, 2014). Štoviše, bio je to cjelovitiji i artikuliraniji plan od ciparskoga. Snage UN-a poslane su šezdesetih godina 20. stoljeća na Cipar da razdvoje sukobljenu većinsku grčku i manjinsku tursku zajednicu dok se ne steknu uvjeti za njihovo pomirenje, ali nisu dobile mandat da stvore tursku državu na otoku. No pod njihovim je kišobranom nastala Turska Republika Sjeverni Cipar koja desetljećima funkcionira kao ogledan primjer de facto države u svijetu. Bitno joj ne šteti i neće je ukinuti međunarodna nepriznatost – da bi opstala, dovoljna joj je potpora Turske preko koje ima pristup cijelom svijetu. Zastrašivanje vođa RSK-a prijetnjama da ih međunarodna zajednica neće priznati bilo je nesvrhovito i neučinkovito jer su oni znali kako je dostatno da njihovu tvorevinu prizna Srbija, odnosno SR Jugoslavija pa da preživi.
… Srpska autonomna pokrajina zvala bi se Krajina; imala bi predsednika, parlament i sudove, a granica između Krajine i Hrvatske ne bi postojala; Krajina bi imala autonomiju u školstvu, kulturi, energiji, trgovini, porezu i policiji; Krajina bi mogla da sklapa i međunarodne ugovore, uz odobrenje vlade u Zagrebu; mogla bi da sklapa ugovore i s drugim srpskim državama; finansije bi bile pod kontrolom narodne banke Hrvatske, ali je Krajina mogla imati i sopstvenu valutu; predsednik Krajine morao bi da poštuje zakone Hrvatske; formirao bi se i posebni ustavni sud koji bi činili dvojica sudija iz Krajine, dvojica iz Hrvatske i tri predstavnika međunarodne zajednice koje bi imenovao predsednik Suda pravde Evropske unije; Krajina bi imala svoju zastavu i grb; područje Krajine bi se demilitarizovalo za pet godina (u: Nikolić, 2023: 265).7
Prikladno je mjesto da se upozori na još jedno problematično interpretiranje srpskih zbjegova 1995. U srpskoj naracijskoj praksi uvriježila se tvrdnja kako je Hrvatska protjerala stotine tisuća “hrvatskih državljana” srpske nacionalnosti. No jesu li krajiški Srbi formalno bili hrvatski državljani? Bili su državljani Socijalističke Republike Hrvatske, to jest imali su republičko pored saveznoga (jugoslavenskog) državljanstva, koje je prestalo važiti u Republici Hrvatskoj. Državljanstvo nije prirodna nego pravno-politička kategorija. Prema čl. 3. Zakona o hrvatskom državljanstvu iz 1991., pravo na hrvatsko državljanstvo stječe se podrijetlom, rođenjem na teritoriju Republike Hrvatske, prirođenjem i sukladno međunarodnim ugovorima ( Narodne novine 53/1991). Srbi rođeni na teritoriju Republike Hrvatske imali su, dakle, pravo na hrvatsko državljanstvo, ali ga nisu ostvarili u normativno propisanim postupcima. Nisu ga mogli dokazati dokumentima – osobnom i vojnom iskaznicom, putovnicom ili domovnicom – jer ih nisu ni tražili. Oni su se ispravama legitimirali kao državljani RSK, Srbije i SR Jugoslavije. Nisu se ni ponašali kao hrvatski državljani: nisu priznavali Ustav i zakone Republike Hrvatske, nisu sudjelovali na izborima i u konstituciji političke vlasti, nisu plaćali poreze, nisu služili vojsku, nisu pokazivali nikakvu lojalnost Hrvatskoj. Nasuprot tome, masovno su legitimirali RSK na plebiscitu 12. svibnja 1991. koji je shvaćen kao “’testiranje volje’ srpskog naroda da podrži prisajedinjenje Krajine Srbiji”, na kojemu je od 179.840 ili 79,5 posto birača za odcjepljenje od Hrvatske i pripojenje Srbiji glasovalo 179.490 ili 99,8 posto (Nikolić, 2023: 616). General Mile Novaković kazao je u veljači 1994. da je u tome trenutku Srpska vojska Krajine (SVK) imala “85.000 naoružanih boraca – oko 20% stanovništva, ‘što u osnovi prevazilazi sve svetske standarde…’” (str. 208).
Nikolić kao konstruktivist?
Okosnicu Nikolićeva jedva razvidnoga teorijskoga interpretacijskoga okvira čini konstruktivistički ideološki pamflet Dejana Jovića Rat i mit. Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj (2017):
Volja Hrvata za državnom neovisnošću nije, dakle, bila uzrokovana ideologijom i politikom srpskoga nacionalističkoga pokreta i režima koji su djelovali još od osamdesetih godina nego ponašanjem hrvatske političke elite koja je došla na vlast izborima u proljeće 1990. i silom preoblikovala političku volju i rekonstruirala politički identitet Hrvata kako bi ih gurnula u rizičan i nemoralan rat. Hrvati su umislili da im prijeti “komadanje” zemlje, a nisu se u to iskustveno uvjerili djelovanjem ogranka svesrpskoga nacionalističkog pokreta u Hrvatskoj koji je još potkraj osamdesetih godina proklamirao svoje secesionističke ciljeve, opravdavajući ih pripovijestima o obnovi ustaštva što će ih odvesti u novi Jasenovac,8 i to u okvirima komunističkoga političkog režima. Hrvatska politička elita proizvela je političku volju Hrvata da zarate sa Srbima zbog svoje nacionalističke i protujugoslavenske ideologije, a nisu to učinili strašna sudbina do temelja razorenoga grada te mučenih, prognanih i pobijenih nesrpskih stanovnika Vukovara i drugih gradova i sela na istoku i jugu Hrvatske. Hrvatska vlast nedemokratski je promijenila ustavni status Srba kao konstitutivnog naroda Hrvatske, što je bio “direktan povod za pobunu” (str. 9) – ne ulazim sada u neznalačko ili hotimično nerazlikovanje pojmova nacionalna država (hrvatskoga naroda) i država (srpskoga naroda u Hrvatskoj i drugih) – ali nema objašnjenja kojim su to demokratskim putem Srbi postali konstitutivan narod u Hrvatskoj, koja su to kolektivna prava imali u SR Hrvatskoj i kako su spojivi status konstitutivnog naroda i institucionalizacija posebnih kolektivnih prava koja se vezuju za status nacionalnih manjina. Osim toga, Srbi su počeli pobunu prije promjene Ustava te ona nije bila “direktan povod” za nju.9
Nikolić formulira i zaključak opet parafrazirajući Jovićev iskaz iz Rata i mita:
Evo kako glasi Jovićev iskaz na koji se Nikolić referira:
Polazimo od zaključka da je rat imao i da dalje ima središnje mjesto u (pre)oblikovanju službenog identiteta Hrvatske kao države i Hrvata kao naroda… On ima značaj jedne vrste ‘nultog sata’… Sve što je bilo prije njega dovodi se u vezu s tim – kako se u Hrvatskoj naziva, kao izravni proizvod retorike Franje Tuđmana – ‘Domovinskim ratom’. Taj se Domovinski rat (koji dalje nećemo pisati pod navodnicima kako bismo pojednostavili komunikaciju – a ne zato što prihvaćamo politički naziv kao akademski terminus technicus) – smatra krajem epohe u kojoj Hrvatska nije bila država (makar ne u smislu međunarodnog subjektiviteta) i početkom njena puta kao samostalne države (Jović, 2017: 189-190).
Polazimo od zaključka da je rat imao i da dalje ima središnje mjesto u (pre)oblikovanju službenog identiteta Jugoslavije i jugoslavenskih naroda… On ima značaj jedne vrste ‘nultog sata’…Sve što je bilo prije njega dovodi se u vezu s tim – kako se u Jugoslaviji naziva, kao izravni proizvod retorike Josipa Broza Tita – ‘Narodnooslobodilačkim ratom’. Taj se Narodnooslobodilački rat (koji dalje nećemo pisati pod navodnicima kako bismo pojednostavili komunikaciju – a ne zato što prihvaćamo politički naziv kao akademski terminus technicus) smatra krajem epohe u kojoj Jugoslavija nije bila država (makar ne u smislu pune neovisnosti o imperijalističkim silama) i početkom njena puta kao samostalne države.