Izvorni znanstveni članak
Povijest i legenda u kamenu: poljubiti babu
Jelka Vince-Pallua
; Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska
Sažetak
Predmet istraživanja ovoga priloga jest kamen, no ne bilo koji kamen nego onaj u narodu zvan BABA. Terensko istraživanje započeto je u Puntu na otoku Krku (travanj, 1994.), jednome od najarhaičnijih jadranskih otoka, otoku koji još uvijek čuva mnoštvo drevnih tradicija, pa i legendu vezanu uz ovaj kamen, legendu o ljubljenju babe koju sam čula (i zabilježila tonskim zapisom) od svih svojih kazivača. U Puntu sam snimila dvije babe: Velu babu u Veloj draži i babu na lokaciji Pucunel. Ova prva, velika je hrid što strši iz stijene nad provalijom podsjećajući na ženu iz profila. Drugu babu, sasvim amorfnoga obličja, teže je pronaći jer ju je teško zapaziti među mnoštvom kamenja, suhozida i napuštenih pastirskih stanova. Za treću babu saznala sam od svojih kazivača da se nalazi na lokalitetu Podupčići na putu prema Baškoj.
Veliki monolit-baba postoji najednom drugom prostoru, na primorskim padinama južnog Velebita. Na ovome su kamenu podgorske pastirice redovito u određeni dan ostavljale plodine ili neki dar babi, posipale je žitom i uljem za dobru pašu i plodnost stoke. Još jedna baba, tzv. Smrkava baba, u obličju kamene glave na zdencu postoji uz cestu koja vodi preko Openskog vrha prema Škorklji i Trstu. I tu je prisutno plašenje djece da će morati, prvi puta kada dođu u Trst, poljubiti tu šmrkavu babu. Jasno je da se naziv šmrkava odnosi na vodu, vlagu prisutnu kod zdenca. O prijetnji djeci ljubljenjem babe na putu također prema Trstu, ali iz drugog smjera, imam svjedočanstva iz Vodica na Ćićariji u Istri. Ovdje je, međutim, narodna predaja o ljubljenju babe ponešto promijenjena budući da se odnosi na prijetnju djeci da će morati staru babu v rit cekit. Sadržaj ove predaje o ljubljenju kamene babe prenesen je u ovom slučaju na živu staru ženu uz obavezni lascivni pučki dodatak. I ovdje se ljubljenje babe, zadržavši se tek u predaji, svelo samo na prijetnju djeci u dječjem folkloru.
Možemo se zapitati što personificiraju spomenute kamene babe, zašto ih se daruje plodovima i žitom te isto tako kakav bi bio smisao legende o ljubljenju babe. Autorica kao najvredniji prilog svome istraživanju donosi najplastičniji odgovor na postavljena pitanja u prenesenom i u doslovnom smislu pronalazeći jednu sasvim jedinstvenu babu koju je snimila u Grobniku kraj Rijeke, jedini takav sačuvani primjerak. Grobnička baba nije amorfni lik, već je to groteskni ženski lik isklesan u živoj stijeni, nešto veći od prirodne veličine, na kojemu ćemo odmah uočiti veliku glavu i naglašene ženske atribute (široke bokove i goleme dojke) koji, nema sumnje, simboliziraju plodnost i rodnost. Ova sasvim jedinstvena grobnička baba, smatra autorica, svojim obličjem potvrđuje da i one amorfne babe na Krku i Velebitu odista personificiraju ženski lik, a da se radi o istoj stvari potvrđuje i činjenica da se i ovdje živo sačuvala ona ista predaja o ljubljenju babe koju također treba poljubiti kad se prvi puta dođe u grad Grobnik i koja je također šmrkava i blatna, dakle ponovno vezana uz sveprisutnu vodu. Ovim prilogom autorica je željela prvo amorfnim kamenim babama na ovim primorsko-mediteranskim (otočkim, istarskim i velebitskim) krajevima i legendom koja se uz njih pojavljuje, a zatim i ovim posebno vrijednim grobničkim primjerkom babe ukazati da današnji tragovi na koje nailazimo, posebno ako su još združeni uz živu predaju koja se na njih odnosi, ne govore samo o materijalnoj kulturi nego je preko njih moguće doprijeti i do nekih naznaka iz, grubo rečeno, duhovnog ili ponekad i društvenog života ranijih razdoblja na tim područjima. A ta područja, valja reći, područja su nekadašnjih Liburna kod kojih su ženski kultovi bili gotovo redovita pojava. Autorica smatra da postoje mnogi pokazatelji na temelju kojih bismo i naše babe mogli uvrstiti u taj ženski kultni supstrat. U tom kontekstu, gledajući na babe kao na kultno kamenje, inkarnacije ženskoga demona plodnosti, autorica smatra da bismo mogli protumačiti spomenuto darivanje babe plodinama i drugim darovima. Da je upravo element plodnosti i rodnosti bitno obilježje babe, autorica pronalazi u činjenici koju je uočila uz sve "svoje" babe kao konstantu, a to je element vlage, prisutnosti vode uz sve babe. Kod nekih je to izravni epitet uz babu - slinav, šmrkav, a kod drugih uvijek prisutan element mokroga kao preduvjet plodnosti, baba koja se uvijek nalazi u neposrednoj blizini vode: uz bunare, šterne, pojilišta za stoku, potoke itd. Na Krku to rječito potvrđuju i toponimi Pucunel od tal. pozzo=bunar te Potočina koja je dobila naziv po potoku koji onuda teče. Osim ovih elemenata koji neprijeporno potvrđuju jedno od bitnih obilježja kamene babe - plodnost, rodnost - autorica pronalazi doista vrijedan prilog potvrdi ove njezine teze, jedinstvenu grobničku babu. Prema tradiciji narodnih vjerovanja takvi ženski likovi donose sreću i opće blagostanje kako pojedincima tako i mjestu-gradu u kojemu se nalaze, pa ih zato i treba obdariti i pri prvom ih susretu poljubiti. U tom kontekstu autorica navodi dokaze koji idu u prilog njezinoj tezi da je kip Eve na staroj gradskoj vijećnici u Ljubljani kristijaniziram oblik "naše" babe koja je također genius loci i koju također treba poljubiti kad se prvi puta dođe u grad. Odrednice arhaične kulture, može se zaključiti, potisnute i sublimirane prebivaju u simboličkim značenjima mitološko-legendarne baštine u svojevrsnoj sinkretističkoj zbilji kultova i legenda.
Ključne riječi
amorfni kamen; mitologija; legende; baština
Hrčak ID:
59872
URI
Datum izdavanja:
25.3.1999.
Posjeta: 3.326 *