Studia Polensia, Vol. 6 No. 1, 2017.
Pregledni rad
https://doi.org/10.32728/studpol/2017.06.01.02
INDIVIDUALNA VIŠEJEZIČNOST U KONTEKSTU HRVATSKOGA OBRAZOVNOG SUSTAVA
Marina Jajić Novogradec
; Filozofski fakultet u Zagrebu, Sveučilište u Zagrebu
Sažetak
Individualna višejezičnost definira se prvenstveno s obzirom
na raslojenost verbalnoga repertoara pojedinca (Banjavčić, Erdeljac,
2009, 18). Tako Königs (2000 u Neuner, 2004, 15) razlikuje tri vrste
individualne višejezičnosti: retrospektivnu višejezičnost (engl. retrospective
plurilingualism), koja se odnosi na dvojezične govornike koji dolaskom
na nastavu već posjeduju znanje u drugome jeziku (J2 znanje), odnosno
znanje jezika koji je i predmet nastave i prema tome su u prednosti
naspram ostalih učenika; retrospektivno-prospektivnu višejezičnost (engl.
retrospective – prospective plurilingualism), koja podrazumijeva višejezične
govornike koji su dolaskom na nastavu u prednosti naspram ostalih učenika
u inojezičnome znanju, no niti jedan od njihovih jezika nije predmet
nastave, već daljnjim učenjem trećega ili dodatnoga jezika razvijaju svoju
višejezičnost, i prospektivnu višejezičnost (engl. prospective plurilingualism),
specifičnu za učenike koji su dolaskom na nastavu jednojezični govornici
i svoju višejezičnost razvijaju učenjem ponajprije prvoga stranog jezika u
školi. Posljednja vrsta višejezičnosti, odnosno prospektivna višejezičnost,
karakteristična je za većinu europskih škola, a tako i Hrvatsku, gdje se
polaskom u školu većina učenika po prvi puta susreće s učenjem jednoga
ili više stranih jezika te svoju višejezičnost razvijaju učenjem ponajprije
prvoga stranog jezika u školi.
Nova perspektiva obrazovanja glede učenja stranih jezika u
Hrvatskoj započinje uvođenjem barem jednoga stranog jezika kao
obaveznoga nastavnog predmeta u osnovne škole 2003. godine, a u
ostalim ciklusima obrazovanja i drugih stranih jezika. Prema ZEROJ-u
(Zajedničkom europskom referentnom okviru za jezike, 2005, 4) višejezični
pristup podrazumijeva stvaranje zajedničke komunikacijske kompetencije
svih jezika koje učenik poznaje i kojoj pridonose znanje i iskustvo svih
njegovih jezika, a u kojoj se svi jezici međusobno isprepliću. To svakako
uključuje povezivanje materinskoga jezika, prvoga stranog jezika i ostalih
dodatnih jezika koje učenik uči, bilo konsekutivnim slijedom ili paralelno.
Stoga se i cilj jezičnoga obrazovanja mijenja i ne obuhvaća više
ovladavanje jednim ili dvama, čak i trima jezicima zasebno, što dovodi k
težnji idealnoga izvornog govornika, već stvaranje jezičnoga repertoara u
kojem sve jezične sposobnosti dolaze do izražaja. U takvome slučaju ponuda
stranih jezika u obrazovnim ustanovama mora biti raznolika, a učenicima
se mora pružiti mogućnost razvijanja višejezične kompetencije. Cilj ovoga
rada je dati teorijski prikaz individualne višejezičnosti i analizirati je kroz
hrvatske kurikulume te dati smjernice za njezin održivi razvoj u svrhu
stvaranja kompetentnih višejezičnih korisnika stranih jezika.
Ključne riječi
individualna višejezičnost; hrvatski obrazovni sustav; kurikulumi; materinski jezik; strani jezici
Hrčak ID:
198530
URI
Datum izdavanja:
28.3.2018.
Posjeta: 2.965 *