Quaderni, Vol. XXV No. 1, 2014.
Izvorni znanstveni članak
UJEDINJENA FRONTA OD TRSTA DO SOLUNA: JULIJSKA KRAJINA I “BALKANSKA FEDERACIJA” (1918. – 1928.)
William Klinger
; Centro di ricerche storiche – Rovigno
Sažetak
Boljševizacija pretpostavlja pretvaranje masovne partije (kakve su bile
one radničke ili socijalističke) u kadrovsku partiju. Kako je cilj osvajanje
vlasti putem nasilnog prevrata ona preuzima konspirativne metode djelovanja
i organizaciju u ćelijama. Uspješna infiltracija vojske bila je vjerojatno
glavni faktor uspjeha boljševika u Oktobarskoj revoluciji. Kako je Oktobar
bio jedini raspoloživi primjer komunističkog prevrata (što je i ostao do španjolskog
rata, odnosno gerilskih pokreta Balkana i istočne Azije 1940ih)
partije koje su ušle u Internacionalu ne samo da su podvrgnute strogo hijerarhijskoj
disciplini iz Moskve nego su morale primjeniti u praksi rješenja
Lenjinove RKP(b).
Vojni komiteti, razvoj defanzivnih obavještajnih organa, vrbovanje
pobočnika u protivničkom taboru (prije svega u policiji, sudstvu i vojsci)
predstavljaju prioritena područja djelovanja komunista. Vrlo su važni ilegalci,
ljudi s lažnim biografijama (tzv. “legendama”) koje ostali komunisti
pokrivaju i štite u svojim firmama i stanovima.
Isto tako postaju važna pogranična mjesta, kontrole te sustav transporta
napose brodskog i lučkog te željezničkog. Luke postaju pogotovu važne
točke jer se brodovima prenosi iz udaljenih krajeva ljude, dokumente, oružje
itd. Za Italiju su to Genova za veze s Francuskom i Trst i Rijeka za veze
s Balkanom i Turskom, odnosno Sovjetskim Savezom preko Crnog Mora.
U prvoj su fazi tri glavne luke, Solun (anektirala Grčka 1913.), Trst (Italija
1919.) i Rijeka (Italija 1924.) sačuvale posebni status jedna pod bugarskim,
druga pod bečkim, a treća pod budimpeštanskim partijskim vrhovništvom
koji je sad ostvarivao preko organa Kominterne.
Julijska Krajina tako postaje nevralgična točka radi svojeg položaja i
nutranje situacije. Blizu je Beču s kojom je vezu i povijesne spone a nalazi
se na tromeđi Austrije, Jugoslavije i Italije. U pokrajini su nacionalna
trvenja između slavenskih manjina koje je Italija pripojila Rapalskim ugovorom
1920. Val represije koji pogađa talijansku partiju nakon Mussolinijevog
prevrata tjera komuniste u egzil prema Parizu, Beču, Berlinu odnosno
Sovjetskom Savezu. U Beču su se u međuvremenu sjatili i razni balkanski
revolucionari od slovenskih austromarksista, hrvatskih nacionalista do
bugarskih prevratnika prebjeglih nakon puča 1923. Krovnu organizaciju
pruža Balkanska Federacija u čiji će se rad uključiti i komunisti Julijske
Krajine. Prema projektu cijeli bi se prostor spojio u federaciju ustrojenu po
uzoru na Sovjetski Savez što bi uz klasna riješilo i nacionalna pitanja.
Prelazak na kadrovsku partiju i na konspirativne metode djelovanja ojačao
je utjecaj nekih manjina u samoj organizaciji, u prvoj fazi Židova radi
njihovih razgranatih međunarodnih veza i primorskih Slovenaca unutar
KPI, te Makedonaca unutar Bugarske radničke partije. Tako su tršćanske
i solunske grupe i revolucionarne organizacije ostvarile natprosječnu zastupljenost
u partijskim aparatima koju će se zadržati do Staljinovog pritiska
na Kominternu nakon 1928. Naime ono što se činilo dobro za svjetsku
revoluciju nije nužno koristilo i za izgradnju sovjetske države i upravo će to
presuditi projektu Balkanske Federacije.
Ključne riječi
Hrčak ID:
254080
URI
Datum izdavanja:
2.9.2014.
Posjeta: 768 *