Kristologija u Evanđelju po Ivanu kao okidač za učeništvo

2.1. Slijediti

Postoje još neki pojmovi koji nužno ne označavaju pojam učenika, ali semantički opseg tih riječi može sadržavati takvo značenje. Naravno, kod takvih slučajeva neposredni kontekst jest ono što otkriva značenje riječi. Prvi takav pojam jest glagol akoloutheō ‘slijediti’ koji se u Evanđelju po Ivanu javlja 19 puta, a od toga u samo jednom slučaju nema značenje ‘slijediti nekoga kao učenik’ (Iv 11,31). Odmah na početku Evanđelja spominju se dva učenika Ivana Krstitelja (Iv 1,35.37) koji počinju slijediti Isusa (1,37.38.40). Jedan se zove Andrija, brat Šimuna Petra, a drugi ostaje neimenovan. Potrebno je napomenuti da se ovdje ova dva učenika ne definiraju kao Isusovi učenici, ali spomen njih kao Ivanovih učenika i njihovo okretanje od Ivana k slijeđenju Isusa klasificira ih kao učenike, ali ne više Ivanove već Isusove. U Ivanu 1,43 prvi put nalazimo da sam Isus poziva nekoga da ga slijedi i taj je poziv upućen Filipu. Sljedeće mjesto gdje se javlja taj glagol jest Ivan 6,2 gdje vidimo da veliko mnoštvo slijedi Isusa. No, ostatak poglavlja otkriva nam da to slijeđenje nije baš ono pravo. U Ivanu 6,2 otkriva nam se da ga mnoštvo slijedi jer je vidjelo znakove koje je Isus činio na bolesnima. I to samo po sebi nije ništa loše jer u Ivanu 10,38 Isus ističe da je vjera na temelju djela (u ovom slučaju čuda – vidi Ivan 9 i 10) nešto što je njemu prihvatljivo (nije idealno, ali je prihvatljivo).² No iz konteksta 6. poglavlja vidljivo je da to mnoštvo slijedi Isusa s pogrešnim razumijevanjem: oni ga smatraju „prorokom” i žele ga učiniti „kraljem”.

Sljedeća grupa tekstova opisuje što znači slijediti Isusa, tj. biti njegov učenik. U Ivanu 8,12 saznajemo da onaj koji slijedi Isusa neće „hodati” u tami. Na temelju Ivana 10,4.5 i 27 saznajemo da je slijeđenje Pastira povezano sa slušanjem njegova glasa, a u Ivanu 12,26 saznajemo da je preduvjet za služenje slijeđenje Krista gdje god on jest. U retku prije također saznajemo da to služenje/slijeđenje podrazumijeva mržnju svoga života na ovome svijetu.

Posljednja grupa tekstova usmjerena je primarno na Šimuna Petra, a nešto manje na „ljubljenog učenika”. U Ivanu 13,36-37 Isus govori da Petar trenutno ne može ići za njim, ali će ga kasnije slijediti. Iz konteksta je jasno da Petar misli na spremnost da svoj život da za Isusa. Kasnije u Ivanu 21,19.22 Isus se ponovo vraća na temu smrti i naznačuje da će Petar umrijeti mučenikom smrću poput Krista te ga poziva da ga slijedi. U Ivanu 18,15 saznajemo da Petar i drugi učenik slijede Isusa koji je uhićen u dvorište velikog svećenika, no ovdje ne možemo nužno govoriti o učeništvu. U Ivanu 20,6 Petar je opisan kao onaj koji slijedi „drugog učenika” prema Isusovu praznom grobu, a u Ivanu 21,20 Petar vidi da učenik kojeg je Isus ljubio slijedi Isusa i Petra te pita Isusa što će biti s tim učenikom. Isus Petru ne daje odgovor na to pitanje, već ga poziva da ga slijedi.

2.2. Prebivati

Glagol menō ‘prebivati’ još je jedan pojam koji u nekim slučajevima ima značenje učeništva. Naime, u Ivanu 1,38 kada Andrija i drugi učenik kreću za Isusom, na Isusovo pitanje: „Što tražite?” oni mu odgovaraju: „Rabi, gdje boraviš/prebivaš?” Iako ga oni u ovom slučaju pitaju za mjesto boravišta jer žele biti s njime, prema Laurentiu (2019, 3) ovo je pitanje zapravo drugi način za postaviti pitanje: „Tko si ti?” U Ivanu 4,40 Samarijanci koji su povjerovali u Isusa žele da Isus ‘prebiva/ostane’ kod njih. I opet, ne radi se o pukom gostoprimstvu, već je očito da vjera u Krista koja je plod ili posljedica što ženina svjedočanstva, a što Isusova nauka pokazuje da se ovdje radi o učeništvu. U Ivanu 6,56 Isus povezuje prebivanje u njemu s blagovanjem njegova tijela i krvi, a u Ivanu 8,31 uvjet za učeništvo jest prebivanje u njegovoj riječi/nauci. U Ivanu 12,46 Isus ističe da onaj koji vjeruje u njega neće prebivati u tami, a kao vrhunac govora o prebivanju ističe se 15. poglavlje gdje Isus govori o „prebivanju u njemu” (15,4.5.6.7.9.10.16). Prebivati u Kristu znači da njegova riječ prebiva u nama (15,7) što je povezano prebivanjem u njegovoj ljubavi (15,9) što se pak definira držanjem ili poslušnošću njegovim zapovijedima.

2.3. Doći

Glagol erchomai ‘doći’ također se ponekad javlja u kontekstu učeništva. U Ivanu 1,39 Isus poziva svoja prva dva učenika izrazom: „Dođite i vidite”. Očito je da poziv ‘dođite’ označava poziv na učeništvo. Nedugo zatim nakon toga, Filip koji je sam primio poziv od Isusa da ga „slijedi”, susreće Natanaela, govori mu o Isusu i poziva ga da sam upozna Isusa i to čini riječima: „Dođi i vidi” (1,46) – dakle, ponavlja Isusove riječi iz Ivana 1,39.

Kako idemo dalje kroz Ivana, erchomai u kontekstu učeništva susrećemo ponovo kod Nikodema. U Ivanu 3,2 vidimo da je Nikodem ‘došao’ do Isusa da započne s njim razgovor o Isusovoj službi. On nije došao izričito da bude ili postane Isusov učenik, ali u kontekstu Ivanova evanđelja ovaj Nikodemov dolazak opravdano je promatrati u kontekstu učeništva jer Nikodema ponovo susrećemo u 19. poglavlju kada zajedno s Josipom iz Arimateje sudjeluje u Isusovu ukopu. I kao što smo već istaknuli prethodno, činjenica da je Josip opisan kao Isusov tajni učenik, može značiti da je i Nikodema moguće svrstati u tu kategoriju. U tom slučaju, ako učeništvo shvatimo kao proces, ovaj Nikodemov ‘dolazak’ u 3. poglavlju spada u kategoriju učeništva. Dodatno, u razgovoru s Nikodemom, Isus dva puta koristi glagol erchomai govoreći o ljudima koji ne ‘dolaze’ i onima koji ‘dolaze’ na svjetlo (Iv 3,20-21). S obzirom da je Nikodem došao Isusu po noći, čini se kao da se Isus ovdje posredno i kritički osvrće na taj Nikodemov dolazak po noći. Činjenica što je Isusu došao po noći, svjedoči za činjenicu da se Nikodem još uvijek nalazi „u tami”.

U Ivanu 4,40 susrećemo Samarijance kako zbog svjedočanstva jedne žene ‘dolaze’ k Isusu. Da taj dolazak možemo svrstati u kategoriju učeništva vidljivo je na barem dva načina. Prvo, ti ljudi traže od Isusa da ‘ostane’ ( menō ‘prebivati’) što u nekim kontekstima ima značenje učeništva.³ Drugo, vidimo da njihov dolazak, kod nekih od njih, rezultira vjerom (Iv 4,41) u Isusa kao u Spasitelja svijeta (Iv 4,42). Čistu suprotnost nalazimo u Ivanu 5,40 gdje Isus za vrijeme jednog židovskog blagdana govori Židovima kako oni poznaju Pisma, ali ne žele ‘doći’ k njemu da prime život. Isus ovdje napominje kako Židovi kažu da vjeruju i slijede Mojsijev nauk, ali budući da je Mojsije pisao o njemu, oni bi trebali doći k njemu. Očito, ovdje ‘dolazak’, između ostalog, ima i značenje učeništva. Sličan govor o ‘dolasku’ Isusu susrećemo u Ivanu 7,73 kada Isus za vrijeme Blagdana sjenica poziva sve one koji su žedni da ‘dođu’ k njemu.⁴

U 6. poglavlju glagol erchomai javlja se nekoliko puta. Prvo, u Ivanu 6,5 vidimo kako mnoštvo dolazi k Isusu jer su vidjeli čuda koja je Isus činio. Iako se ovaj dolazak/slijeđenje Krista čini pohvalnim, nakon što Isus učini čudo umnažanja kruha, to isto mnoštvo pokazuje veliko nerazumijevanje Isusove osobe i službe jer ga prepoznaju kao proroka i žele ga ustoličiti kao kralja (6,14-15). Nakon što Isus ode od njih, to mnoštvo opet ‘dolazi’ k Isusu (Iv 6,24) nazivajući ga „učiteljem” (Iv 6,25). Iako mu oni dolaze kao učitelju, iz Isusova odgovora njima (Iv 6,26-27), očito je da ga slijede iz krivih motiva i s dubokim nerazumijevanjem. U Ivanu 6,35.37 Isus ponovo koristi erchomai obraćajući se tim istim ljudima i govoreći im o sebi kao o „kruhu života”, da oni koji dođu njemu „neće ogladnjeti” te da k njemu mogu doći samo oni koje mu Otac dade. Tu zadnju misao Isus ponavlja u 6,44 i 6,65 i tu nalazimo još dva spomena glagola erchomai. Što iz svega ovoga možemo zaključiti? Ovdje se erchomai zasigurno javlja u kontekstu učeništva s obzirom da to mnoštvo koje ga sluša Isus ‘poučava’ (Iv 6,59), no više od toga saznajemo da je u toj grupi bilo mnoštvo njegovih ‘učenika’ (Iv 6,60) te da su ga mnogi od njih ostavili (Iv 6,66). Ako je učeništvo proces, ovdje vidimo kako negdje „na pola puta” oni koji idu za Isusom prestaju ga slijediti.

U Ivanu 8,2 nalazimo Isusa kako sjedi u Hramu, narod ‘dolazi’ k njemu, a on ga poučava. U kojem smislu oni dolaze k njemu te jesu li ti ljudi Kristovi učenici, na temelju teksta ne možemo znati. Ostatak 8. poglavlja složen je jer dok Isus poučava mnoštvo, na scenu stupaju farizeji i pismoznanci sa ženom uhvaćenom u preljubu, i tu se fokus radnje prebacuje na njih. U raspravi koja traje od 8,3 do 8,20, Isus naučava u Hramu, a u središtu te rasprave su farizeji. Od 8,21 farizeji se više ne spominju, već Ivan sada govori o „Židovima”, a plod toga jest taj da su mnogi u njega povjerovali (Iv 8,30). Ubrajaju li se farizeji u te Židove ili se to odnosi na narod iz 8,1, nije sasvim jasno. Od Ivana 8,31 Isus se sada obraća onima koji „vjeruju u njega”, no iz ostatka 8. poglavlja vidimo da je konačna reakcija tih vjerujućih ta da oni zapravo žele ubiti/kamenovati Isusa (Iv 8,59), a Isus im prije toga jasno govori tko je njihov pravi otac. Radnja 8. poglavlja događa se u Hramu što znači da je moguće da ova skupina „vjerujućih” koja na kraju želi kamenovati Isusa ima veze s narodom spomenutim u Ivanu 8,1.

U Ivanu 10,41 radnja Evanđelja vraća nas na početak i na ulogu Ivana Krstitelja kao svjedoka. Naime, ovdje vidimo da neki ‘dolaze’ k Isusu upravno zbog Ivanova svjedočanstva, a da taj dolazak može imati veze s učeništvom, vidljivo je iz činjenice da su ti ljudi došli i „povjerovali” u ono što je Ivan Krstitelj govorio o Isusu (o njegovom identitetu).

2.4. Vjerovati

Značaj pojma pisteuō ‘vjerovati’ u Ivanovu evanđelju vidljiv je već iz samoga Proslova u kojem Ivan naznačuje neke pojmove i teme koje će obrađivati u ostatku Evanđelja. Tamo se glagol pisteuō javlja dva puta. Tu vidimo da je Ivan Krstitelj svjedok koji svjedoči za svjetlo tako da ljudi mogu povjerovati (1,7). Oni koji povjeruju, ‘primaju’ Krista te postaju djeca Božja (Iv 1,12). Iako se u Proslovu ne spominje učeništvo, vjera je karakteristika onih koji jesu Isusovi učenici. Pa tako Natanael u Ivanu 1,49-50 povjeruje da je Isus Sin Božji i kralj Izraelov. Čudo pretvaranja vode u vino u 2. poglavlju postiže to da učenici povjeruju u Isusa (Iv 2,11). U Ivanu 2,22, autor evanđelja donosi kako su Isusovi učenici povjerovali tek nakon Isusova uskrsnuća onome što je Isus rekao u Ivanu 2,19: „Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.” U 4. poglavlju opažamo kako Samarijanci počinju vjerovati u Isusa zbog ženina svjedočanstva (Iv 4,39), ali i zbog Isusove riječi (Iv 4,41). Možda se najjasnija poveznica između vjere i učeništva nalazi u Ivanu 8,31: „Nato Isus reče Židovima koji su mu vjerovali: ‘Ako ustrajete u mojoj nauci, uistinu ste moji učenici; upoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi’.” I konačno, u 10. poglavlju u kontekstu govora o sebi kao o dobrom Pastiru, Isus govori kako su oni koji vjeruju njegove ovce koje slušaju njegov glas, on ih poznaje i one ‘idu’ ( akoloutheō) za njim. U Ivanu 10,38 otkrivamo da taj govor o vjeri u ovom poglavlju uključuje spoznaju da je „Otac u Sinu i Sin u Ocu” (Iv 10,38).

I kada već govorimo o vjerovanju, potrebno je istaknuti da nam Ivanovo evanđelje daje poprilično šaroliku sliku koncepta vjerovanja:

Ako je koncept vjerovanja u Ivanu primarno usmjeren na prepoznavanje i prihvaćanje Isusova identiteta, na temelju navedenih primjera vidljivo je da postoje različite grupe ljudi koji vjeruju u Krista iz različitih razloga, no njihova je vjera (spoznaja tko je Isus) različite kvalitete te svi koji vjeruju nisu nužno i učenici. Primjerice, postoje oni koji slijede Krista bez prave spoznaje tko on uistinu jest (točka 4), a ima i onih za koje nam se kaže da vjeruju u Isusa, ali njihova vjera ne znači da su Isusovi učenici (npr. točka 2 i 6).

2.5. Hodati

Glagol peripateō ‘hodati’ još je jedan od izraza koji ponekad ima značenje hodanja u smislu učeništva. Prvi takav spomen javlja se u Ivanu 6,66, ali u negativnom kontekstu jer se govori kako mnogi od Isusovih učenika nisu više „hodali s njime”. U Ivanu 8,12 imamo spoj dvaju glagola akoloutheō ‘slijediti’ i peripateō ‘hodati’, što znači da je hodanje u ovome tekstu zapravo slijeđenje. Grupa tekstova u Ivanu 11,9-10 te u 12,35 ima zajedničku temu: svjetlo i tama. U Ivanu 11 Isus kaže da oni koji hodaju za svjetlom hodaju po danu dok oni koji nemaju svjetlo u sebi, hodaju po noći. U Ivanu 12 kaže nešto slično: „Još je malo vremena svjetlost među vama. Hodite dok imate svjetlost da vas ne obuzme tama. Tko hodi u tami, ne zna kamo ide.” Očito je da Isus sebe vidi kao svjetlo. Oni koji hodaju za njime, hodaju za svjetlošću i obrnuto. Posljednji tekst na ovu temu nalazi se u Ivanu 21,18 gdje Isus proročki navješćuje Petrovu smrt. Ovoga puta peripateō se nalazi u paru s glagolom zōnnymi ‘opasivati’. Petar se prije opasivao i hodao gdje je htio, ali kasnije će doći vrijeme kada će ga drugi opasivati i on će hodati kamo ne želi. Iako na prvu ruku ovaj tekst nema veze s učeništvom, Isusov poziv Petru da ga ‘slijedi’ ( akoloutheō) u Ivan 21,19 ovo hodanje klasificira kao hodanje u smislu učeništva.

2.6. Slušati

Glagol akouō ‘čuti’, ‘slušati’ također ponekad ima značenje učeništva, tj. opisuje one koji slijede Krista kao učenici. Prva dva spomena glagola akouō javljaju se u paru s glagolom akoloutheō ‘slijediti’ (Iv 1,37.40), što znači da oni koji su č uli Isusa ili o Isusu, počeli su ga slijediti. U Ivanu 4,42 Samarijanci su sami č uli š to Isus govori i povjerovali su te ‘znaju’ ( oida) da je Isus Spasitelj svijeta. Slično u Ivanu 5,24 akouō se nalazi u paru s pisteuō ‘vjerovati’ i takve osobe imaju vječni život. U Ivanu 6,45 akouō je okružen izrazima koji označavaju učeništvo: „Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici (gl. didaktos) Božji. Tko god čuje ( akouō) od Oca i pouči se ( manthanō), dolazi k meni.”

U Ivanu 8, Isus sebe predstavlja kao onoga koji ‘sluša’ što mu Otac govori (r. 26, 38, 40). To je u suprotnosti s onima kojima je okružen jer oni nisu kadri slušati ono što im Isus govori te stoga i nisu kadri spoznati ju (Iv 8,43). Zaključak dolazi u Ivanu 8,47 kada slušanje postaje mjera ili test tko pripada Bogu, a tko ne: „Tko je od Boga, riječi Božje sluša; vi zato ne slušate jer niste od Boga.” Na tome tragu kada Isus u 10. poglavlju govori o sebi kao Pastiru i svojim ovcama, jedna od karakteristika njegovih ovaca jest i ‘slušanje’ njegova glasa (10,3.8.16.27). Slično, u Ivanu 18,37 obraćajući se Pilatu, Isus kaže da oni koji pripadaju istini, ‘slušaju’ njegov glas.

3.1. Prvi Isusovi učenici – 1. poglavlje

Iako nam je fokus ovdje kristologija Ivana 1,35 do 51, ne smijemo zaboraviti da tom dijelu prethodi svjedočanstvo Ivana Krstitelja (Iv 1,19-34) budući da će prvi Isusovi učenici doći iz redova njegovih učenika (Iv 1,35). Ivan svjedoči o sebi da on nije mesija, nije Ilija i nije (očekivani) prorok (Iv 1,20-21.25), već je glas jednog koji viče u pustinji (Iv 1,23). Nasuprot tome, kada govori o Isusu, onda ističe kako je Isus „Jaganjac Božji” (Iv 1,29), onaj na koga silazi Duh Sveti i zato može krstiti druge Duhom Svetim (Iv 1,33) te „Sin Božji” (Iv 1,34).

Sve to služi kao uvod u dio Ivanu 1,35-51 kada „sutradan” Ivan stoji s dvojicom svojih učenika te ponovo izjavljuje da je Isus „Jaganjac Božji” što postiže da ta dva učenika ‘pođu’ (grč. akoloutheō) za Isusom. Bez obzira smatramo li reakciju te dvojice prvih učenika učeništvom u nastajanju ili stvarnim učeništvom, njihove reakcije otkrivaju duboku kristologiju (vidi tablicu ispod) koja ih onda nagoni da slijede Isusa i druge pozivaju da čine to isto.⁵ Prvi učenik koji je imenom spomenut jest Andrija, brat Šimuna Petra, koji prvo svome bratu navijesti i opiše Isusa kao ‘Mesiju’ (grč. Messias), tj. ‘Pomazanika’⁶ (grč. Christos) te ga ‘dovede’ ( agō, usp. Iv 10,16) Isusu.

Nakon toga na scenu stupa drugi par učenika, Filip i Natanael. Za razliku od prvoga para koji su od učenika Ivana Krstitelja postali Isusovi učenici, Isus osobno poziva Filipa da ga slijedi. Iako nam se u tekstu ne otkriva motivacija zbog koje Filip počinje slijediti Isusa, u pozivu koji Filip upućuje Natanaelu otkrivamo duboku kristologiju koju Filip posjeduje. On poziva Natanaela da slijedi Isusa tako što mu kaže: „Našli smo onoga o kome je Mojsije pisao u Zakonu, i Proroci također!” (Iv 1,45a). Uz to, Filip ističe Isusovo zemaljsko porijeklo tako što spomene da se tu radi o Isusu Josipovu sinu iz Nazareta (Iv 1,45b). Odakle Filipu takvo poimanje Isusa nije nam rečeno, osim detalja da je Filip bio iz istoga grada (Betsaida) kao i Petar i Andrija (Iv 1,44). Očito je da su njih dvojica bili zaslužni, putem osobnog svjedočanstva, što je Filip imao takvo poimanje Isusa iz Nazareta. Dakle, Filip pristupa Natanaelu. Iako Natanael reagira skeptično,⁷ Filip mu upućuje poziv istim riječima (Iv 1,46) koje Isus koristi za svoje prve učenike (Iv 1,39).

U dijelu koji slijedi (Iv 1,47-51) naglasak je na riječima koje Isus upućuje Natanaelu u kojima otkriva ponešto o Natanaelu, ali i o sebi budući da u Ivanu 1,51 Isus za sebe koristi titulu „Sin Čovječji” koja se ovdje u Ivanu javlja prvi put. Natanaelova reakcija na Isusove riječi jest duboko kristološka: u Ivanu 1,49 za Isusa kaže da je on „Sin Božji” i „kralj Izraelov”. Iako nam 1. poglavlje ne donosi informaciju je li Natanael nakon svega toga krenuo za Isusom, tek na kraju Evanđelja u 21,2 otkrivamo da je i Natanael na listi učenika.

S obzirom da Ivan započinje svoje evanđelje visokom kristologijom koja nam od samoga početka otkriva Isusa kao čovjeka i Boga, i s obzirom da prvi učenici jasno prepoznaju Isusov identitet (barem na razini terminologije), postavlja se pitanje koliko je duboko to njihovo razumijevanje Isusa. Iako bi rasprava o tome bila poželjna, za potrebe ovoga članka dovoljno je istaknuti sljedeći navod:

3.2. Nikodem – 3. poglavlje

Istaknuli smo kako Nikodemov ‘dolazak’ Isusu nije dolazak u smislu otvorenog učeništva, ali Ivan ovdje pokazuje kako je u središtu Nikodemova zanimanja osoba Isusa Krista. Njegova izjava: „Rabbi, znamo da si od Boga došao kao učitelj jer nitko ne može činiti znamenja ( sēmeion) kakva ti činiš ako Bog nije s njime” (Iv 3,2), pokazuje da znamenja koja Isus čini tjeraju ga da postavi pitanje: „Tko si ti?”, tj. traži pojašnjenje Isusova odnosa prema Bogu. Iako u prvome dijelu 3. poglavlja Isus govori Nikodemu o temi novog rođenja, od Ivana 3,9 vidimo da se tema razgovora usmjerava na Isusovu osobu. Isus sebe otkriva kao „Sina Čovječjeg” (Iv 3,13.14), „Jedinorođenog Sina” (Iv 3,16) te „jedinorođenog Sina Božjega” (Iv 3,18). Sve ta kristologija služi Isusu da Nikodemu ponudi odgovor na njegovo početno pitanje o „činjenju znamenja” (Iv 3,2). Tijek argumenta glasi:

Drugim riječima, Isus odgovara na Nikodemov upit tako što novorođenje, spasenje i dolazak iz tame na svjetlo povezuje sa sobom. I kao što to ističe Edward W. Watson (2021, 30): „Iako Nikodem u ovom trenutku još ne prihvaća Isusa… to također otkriva Nikodemovu želju da iziđe na svjetlo i sazna više o tome tko je Isus i kakvu poruku donosi.”

Budući da se Nikodem u Ivanovu evanđelju pojavljuje još dva puta (Iv 7,50 i 19,39), postavlja se pitanje je li u konačnici Nikodem postao Isusov učenik. Prema riječima Davida Becka (1997, 63): „Želi li čitatelj karakterizirati Nikodema u Četvrtom evanđelju, prvenstveno se mora zapitati kako ga ocijeniti. Predstavlja li on negativan primjer Židova koji ne vjeruju ili se njegovo razumijevanje i prihvaćanje Isusa razvija do točke kada ga u 19. poglavlju vidimo kao valjan model učeništva? Čitatelji su podijeljeni po ovom pitanju.” Bez obzira kakav je naš stav o tome, valjda istaknuti da je okidač za Nikodemovo pristupanje Isusu kristologija.

3.3. Samarijanci – 4. poglavlje

Sljedeće poglavlje donosi novi lik u Ivanovu evanđelju koji otkriva Isusov identitet i ovoga puta radi se o ženi iz Samarije s kojom Isus ima poduži razgovor. Bauckham (2007, EPUB Location 108/388) primjećuje kako nerazumijevanje Isusovih slušatelja u Ivanovu evanđelju često služi kao prilika da Isus pojasni sliku koju koristi ili razvije njezino značenje. Kao posljedica tih pojašnjenja, neki Isusovi slušatelji razumiju što Isus govori, a neki ne. U slučaju Samaritanke, slika koja se koristi jest voda, no tijekom razgovora primjetan je napredak u ženinom razumijevanju Isusa. Prije svega, žena prepoznaje Isusa kao Židova (Iv 4,8). Nakon zbunjujućeg razgovora oko vode, žena se pita nije li Isus veći od njihova oca Jakova koji im je dao zdenac (Iv 4,12). To pitanje u tom trenutku očito podrazumijeva negativan odgovor. Nakon razgovora o ženinim muževima, ženino poimanje Isusa sada podrazumijeva da je Isus prorok (Iv 4,19). Nakon razgovora o štovanju, žena spominje da Mesija treba doći, na što joj Isus odgovara da je on Mesija koristeći izraz „ja sam”, što ovdje znači „ja sam Mesija”. Bauckham (2007, EPUB Location 226/388) primjećuje sljedeće: „… Isus koji Samarijanki kaže: ‘To sam ja koji govorim s tobom’ (Iv 4,26) već je na neki način ustvrdio da je više od pukoga ljudskog Mesije tako što joj je ponudio živu vodu što struji u život vječni (4,14)”. Isusovo mesijanstvo glavni je sadržaj ženina svjedočenja ljudima u njezinu gradu te ona sada koristi izraz „dođite i vidite” (1,39.46) koji služi kao poziv na otkrivanje Isusova identiteta (Iv 4,28-30). Posljednji korak u otkrivanju Isusova identiteta nalazimo u Ivanu 4,42 gdje dio njezinih sugrađana povjeruje zbog njezina svjedočanstva, ali još više njih zbog Isusovih riječi. Zaključak jest taj da Samaritanci prepoznaju Isusa kao Spasitelja svijeta – titula koja se u Ivanovu evanđelju javlja samo ovdje.

3.4. Mnoštvo i Isusovi učenici – Ivan 6. poglavlje

U 6. poglavlju imamo zanimljivu dinamiku između „mnoštva” (Iv 6,2.5.22.24) koje slijedi Isusa, Isusovih učenika koji prestaju „hodati” za Isusom (Iv 6,61-66) te učenika koji to nastavljaju činiti (Iv 6,67-71). Ivan nam na početku poglavlja otkriva razlog zbog kojeg mnoštvo slijedi Isusa: „…jer su gledali čudesa ( sēmeion) koja je činio na bolesnicima” (Iv 6,1). Iako slijede Isusa, ne možemo govoriti o tome mnoštvu kao učenicima te u tom trenutku ne znamo što točno misle o Isusu. U Ivanu 6,14 dobivamo prvi uvid: zbog čuda/znaka koji je Isus učinio, mnoštvo smatra da je Isus očekivani „prorok” koji treba doći na svijet. To mnoštvo pokazuje veliko nerazumijevanje glede toga tko je Isus jer ga kao proroka žele „zakraljiti”. Iako smo u slučaju Samaritanke imali progresiju od Isusa kao „proroka” do Isusa kao „mesije”, a ovdje od „proroka” do „kralja” te iako značenje pojma „mesija” u ovom slučaju ima značenje „kralja”, ovdje ta interakcija između Isusa i mnoštva proizvodi drugačiji završetak. Nakon što mnoštvo ‘traži’ ( zēteō) Isusa i napokon ga nađe, Isus im otkriva da ga traže iz krivih razloga: „ne tražite me jer ste vidjeli znakove [usp. Iv 6,2] nego jer ste jeli one kruhove i nasitili se” (Iv 6,26). Od ovog mjesta nadalje hrana je ta slika ili simbol na temelju kojeg se vodi dijalog između Isusa i mnoštva:

Ova Isusova posljednja izjava izaziva dvostruku reakciju: s jedne strane nastaje prepirka među Židovima glede Isusova govora o tijelu kojeg moraju jesti (Iv 6,52), a s druge strane, mnogi od njegovih učenika prestaju slijediti Isusa (Iv 6,61-66). Zadnja grupa u ovom poglavlju jesu Isusovi učenici koji nastavljaju slijediti Isusa, a odgovor koji Šimun Petar daje u ime Dvanaestorice otkriva duboku poveznicu između učeništva i kristologije: Isus ima riječi vječnoga života budući da je on Svetac Božji. Budući da je Isus taj, oni nemaju kome drugome otići.

3.5. Slijepac od rođenja – Ivan 9. poglavlje

Slijepac od rođenja još je jedna osoba koja progresivno otkriva tko je Isus, nalazimo spomen jedne od kristoloških titula, uz napomenu da kao i u slučaju Nikodema, postoji pozitivan stav prema Isusu, no ne možemo sa sigurnošću reći je li ta osoba postala Isusov učenik. Ako je u slučaju Nikodema slika ili simbol bilo novo rođenje te svjetlo i tama, kod Samaritanke živa voda, u 6. poglavlju Isusovo tijelo kao hrana, ovdje imamo simbol sljepoće i vida. Ovaj slijepac ne slijedi Isusa niti, poput Nikodema, pokazuje neki interes za Isusom. Dakle, govorimo o potpunoj pasivnosti s njegove strane jer je Isus taj koji prvi prilazi njemu. Njegovo putovanje u otkrivanju Isusova identiteta započinje s time da je Isus „čovjek koji se zove Isus” (Iv 9,11). Potom, u daljnjem razgovoru s farizejima koji smatraju da Isus nije od Boga, čovjek ustvrđuje da je Isus „prorok” (Iv 9,33) – što je priznanje koje smo čuli od Samaritanke i mnoštva koje ga je htjelo zakraljiti. Nakon što su ga farizeji ponovo pozvali na ispitivanje pod pretpostavkom da je Isus „grešnik” (što je njihov stav od početka ovog poglavlja – usp. Iv 9,16), čovjek sada ustvrđuje da je Isus „od Boga” (Iv 9,33), da bi u konačnici, nakon što ga Isus susretne, otkrio Isusa kao „Sina Čovječjega” – titula koju Isus koristi u razgovoru s Nikodemom te mnoštvom iz 6. poglavlja.

Znakovito je da između prepoznavanja Isusa kao „proroka” te toga da je Isus „od Boga” smješten je govor o učeništvu na način da farizeji sebe vide i smatraju Mojsijevim učenicima, a ovog čovjeka pogrdno nazivaju Isusovim učenikom. Iako, kao što je prethodno spomenuto, ne možemo znati je li ovaj slijepac postao Isusov učenik (no pokazuje određene karakteristike Isusovih učenika – svjedočenje), cijeli ovaj narativ otkriva da je ključ učeništva spoznaja Isusove osobe.

3.6. Toma – Ivan 20. poglavlje

Kao posljednji primjer možemo navesti apostola Tomu. Toma je poseban slučaj jer za razliku od prethodno navedenih ljudi, on je već do ovog trenutka Isusov učenik (usp. Iv 11,16; 14,5). Nemamo zapis kako i zašto Toma postaje Isusov učenik, no razgovor između njega i Isusa je znakovit jer je u središtu opet kristologija. Ovoga puta kristologija ne stvara učeništvo, nego ga revitalizira.

Iako Ivan u Proslovu jasno otkriva da je Isus božanski logos te iako se ideja Isusova božanstva provlači kroz cijelo Ivanovo evanđelje na razne načine (primjerice, 8. pogl.), ono što je od početka jasno čitateljima Ivanova evanđelja, likovi unutar njega postupno otkrivaju. S obzirom da Ivan započinje svoje evanđelje visokom kristologijom koja nam od samoga početka otkriva Isusa kao čovjeka i Boga, i s obzirom da prvi učenici jasno prepoznaju Isusov identitet, postavlja se pitanje koliko je duboko to njihovo razumijevanje Isusa? Prema Schreineru (2008, 241) kada je Natanael rekao da je Isus „Sin Božji” i „kralj Izraelov”, on nije smatrao da te titule Isusa opisuju kao božansku osobu. Već, izraz „Sin Božji” zapravo je drugi način za reći da je Isus Mesija. Slično tomu kada Marta u Ivanu 11,27 kaže da je Isus „Krist” i „Sin Božji”, vjerojatno je i ona te pojmove koristila kao sinonime bez da je nužno smatrala Isusa božanskom osobom. Schreiner nadalje još navodi i primjer Pilata koji je na suđenju obaviješten da je Isus za sebe tvrdio da je Sin Božji, što bi moglo značiti da je Pilat tu Isusovu izjavu shvatio kao da se odnosi na Isusovo božanstvo. Schreiner zaključuje kako, ako uzmemo Ivanovu teologiju u cjelini, ispada da ljudi koji su Isusa nazivali tom titulom nisu ni bili svjesni dubine te titule, tj. da ona uistinu govori o Isusovu božanstvu.⁹

No kada dođemo do kraja Evanđelja i svrhe pisanja koja je naznačena u Ivanu 20,31, izrazi „Krist” i „Sin Božji” nisu više istoznačnice jer se pojam Krist odnosi na Isusa kao Mesiju, a „Sin Božji” označava Isusov poseban statut – njegovo božanstvo (Schreiner 2008, 241). Tomina izjava također ima značaj i početak Ivanova evanđelja budući da tvori svojevrsnu kristološku inkluziju:

Nešto slično zaključuje i Melvyn R. Hillmer (1996, 93) kada kaže da je rječnik koji se koristi za opisivanje učeništva – pojmovi koji opisuju odnos, ali i djelovanje/akciju – izuzetno šarolik, ali da se svi ti pojmovi mogu sažeti u toj Tominoj izjavi o uskrslom Isusu: „Gospod moj i Bog moj.” Prema njemu: „Ovo je potvrda vjere svih koji vjeruju u Krista, jer Toma govori za cijelu skupinu učenika toga dana i sve Isusove sljedbenike u kasnijoj povijesti crkve.”

4.1. Poruka evanđelja: kristologija ili soteriologija?

Dosadašnja analiza Ivanova evanđelja pokazala je barem dvije stvari:

Marianus Pale Hera (2013, 48) lijepo sažima ove dvije točke:

Značaj ove teme povezan je s drugom važnom temom – porukom evanđelja te sljedećim pitanjem: što je primarni sadržaj poruke evanđelja – kristologija ili soteriologija? Ova tema, od iznimne je važnosti za kršćanstvo jer direktno utječe na koncept učeništva na sljedeći način: osnovna postavka marketinga jest ta da ljudi kupuju proizvod ako misle da će im on poboljšati kvalitetu života. Dakle, osnova marketinga jest interes. Problem nastaje ako poruka evanđelja poprimi obrise marketinga, što je lako moguće ako u središte poruke evanđelja stavimo čovjeka, njegovo duhovno stanje i potrebu oproštenja grijeha/spasenja. Ako bismo se konkretno osvrnuli na evanđeosko kršćanstvo, činjenica jest da u zapadnom kršćanstvu ne postoji jedna poruka evanđelja već više njih. Na tome tragu, Dallas Willard (n.d.) primjećuje sljedeće:

Slično tome, u knjizi The Great Omission, Willard (2009, 62) ističe dvije povezane stvari: „Ako smo dosad išta morali naučiti, to je da evanđelje opravdanja (odnosno samo opravdanja) ne proizvodi učenike” te da „ ne možemo imati evanđelje koje se samo bavi grijehom” (2009, 64). Willard ovime ukazuje na jedno od tih evanđelja koje je usmjereno na čovjekov grijeh te njegovo opravdanje.

No situacija je daleko složenija jer na „tržištu” postoje i druga evanđelja koja svaka na svoj način stavljaju čovjeka i njegove potrebe u središte. Pa tako Dennis Allen i Raymond Brown (2023, 42–44), slijedeći taksonomiju Billa Hulla, donose sljedeće inačice poruke evanđelja:

Što je zajedničko onome što govore Willard, Allen i Brown? Zajedničko im je to što sva ova evanđelja, svako na svoj način, stavljaju čovjeka u središte. Da, ljudi možda povjeruju u Krista. Da, ljudi možda krenu u crkvu i počinju dolaziti na bogoslužja i ostale crkvene aktivnosti. Da, ljudi se možda krste i promijene neke svoje navike te smatraju sebe kršćanima, vjernicima i Isusovim štovateljima, ali po koju cijenu? Pa po cijenu toga da sve ove inačice evanđelja ili deformiraju učeništvo ili ga onemogućuju. Jer ako se na spasenje gleda na transakciju između nas i Boga, iza koje primarno stoji neki čovjekov samointeres, takva početna točka u odnosu s Bogom utječe i definira njezin daljnji hod s Bogom.

U raspravi što je evanđelje, Scot McKnight (Wax 2010) ističe kako u evanđeoskom kršćanstvu postoji dilema glede toga kako integrirati Isusov naglasak na kraljevstvo Božje te Pavlov naglasak na poruku opravdanja vjerom. Shodno tome, neki kao središte poruke evanđelja vide govor o kraljevstvu Božjem, a drugi poruku o opravdanju vjerom. No postoji problem:

McKnight (2010) ovako definira poruku evanđelja: „Evanđelje se prvenstveno i iznad svega tiče Isusa. Ili, rečeno teološkim rječnikom, tiče se kristologije. Iza ili ispod teme o Kraljevstvu i o opravdanju jest evanđelje, a evanđelje je priča o spasenju po Isusu koja upotpunjava priču o Izraelu. ‘Evanđelje’ podrazumijeva iznošenje priče o Isusu kao Mesiji, kao Gospodinu, kao Sinu Božjemu, kao Spasitelju.” Ako je McKnight u pravu, to znači da bismo prvo trebali naviještati kristologiju kako bismo mogli načiniti put prema soteriologiji (Budiselić 2013, 19).

4.2. Ključan grijeh u Ivanovu evanđelju: grijeh nevjere

Ako se ponovo vratimo na Ivanovo evanđelje i razmotrimo one dijelove u kojima direktno ili indirektno opažamo poziv na učeništvo, primjetno je da se govor o grijehu (soteriologiji) nalazi u drugome planu. Kada Isus poziva na učeništvo, u fokusu je otkrivanje njegove osobe, a ne priznanje nečije osobne grešnosti (požuda, laž, krađa itd.) ili poziv na pokajanje/obraćenje. No kada govorimo o grijehu, u Ivanovu evanđelju nailazimo na „grijeh svih grijehova” koji se proteže od Proslova pa do samoga kraja Evanđelja i koji je u biti kristološke naravi: to je grijeh nevjere u Isusovu osobu, tj. odbijanje prihvaćanja onoga što Isus kaže da on jest. U skladu s time, paralelizam koji nalazimo u Proslovu između onih koji su „primili” i „povjerovali” u Isusa (Iv 1,12) te onih koji ga „nisu primili” (Iv 1,11), proteže se kroz cijelo Ivanovo evanđelje. Ivanovo evanđelje prepuno je primjera onih koji su povjerovali i onih koji nisu povjerovali, no ovdje ćemo se usmjeriti samo na dijelove koje smo prethodno spomenuli u kontekstu pozitivnog odgovora na Isusovu osobu kroz učeništvo: