Uvod1
Packer je teolog veoma praktičnog fokusa, što je vidljivo iz njegovih brojnih knjiga napisanih jednostavnim i jasnim izričajem. Njegov stil pisanja privlačan je čitatelju, a njegova objašnjenja nisu komplicirana. Ipak, njegove su knjige istinski dopadljive – posebno evanđeoskim čitateljima – zbog njegove stalne interakcije s Biblijom. Packer Bibliju drži Božjom nepogrešivom riječi i upravo zbog ove evanđeoske odlike njegove teologije evanđeoski kršćani diljem svijeta s entuzijazmom i zanimanjem prihvaćaju njegove knjige. Drugi vid koji ga je učinio popularnim među evanđeoskim kršćanima bilo je to što se bavio pitanjima koja su općenito zanimala njegovo čitateljstvo. Nesumnjivo, jedno od takvih pitanja je i nauk o učeništvu. Ovaj članak bavi se načinom na koji Packer koristi Novi zavjet kako bismo, s jedne strane, satkali teologiju učeništva u kontekstu njegova razumijevanja Biblije te u odnosu na knjige Novoga zavjeta, s druge strane. Odmah je potrebno istaknuti da se Packer u svojem bavljenju Novim zavjetom u pogledu učeništva koristi određenom metodologijom. Konkretno govoreći, vjeruje da Novi zavjet svjedoči o dva temeljna vida učeništva: prvi vid odnosi se na narav učeništva, koju nalazimo u Evanđeljima, a drugi na učenje o učeništvu, koje prikazuju Poslanice (Packer 2005, 61). U ovome sam se članku fokusirao na oba ova žanra, naime, na Evanđelja i Poslanice, kako bih istražio Packerovo korištenje Novoga zavjeta za njegovu teologiju učeništva. Međutim, nisam stao na tome, nego sam ujedno istražio način na koji u istu svrhu koristi Djela apostolska i Otkrivenje.
Metodološki sam se morao ograničiti samo na neka Packerova djela, ne samo zato što je puno toga napisao nego i zato što je učeništvo spomenuo puno puta u većini svojih knjiga, ako ne i u svim. Zato sam smatrao potrebnim usredotočiti se na jednu knjigu u kojoj najviše govori o učeništvu, a u tu sam svrhu odabrao Packerovu knjigu Keep in Step with the Spirit (2005). Upravo u ovoj knjizi obrazlaže narav i učenje o učeništvu objavljeno najprije u Evanđeljima, a zatim i u Poslanicama, ali se puno puta poziva i na druge dijelove Novoga zavjeta. Koristio sam i njegove knjige „Fundamentalism“ and the Word of God (1958), Discussions: Finding God’s Will (2010), Concise Theology: a Guide to Historic Christian Beliefs (2011) te Knowing God (izdanje 2023). Očigledno je da sam u pogledu primarnih izvora koristio opisnu metodologiju jer sam prošao kroz Packerove knjige i istaknuo kontekst u kojem je govorio o učeništvu, pritom se pozivajući na reference iz različitih novozavjetnih knjiga. Po pitanju sekundarnih izvora koristio sam i analitičku metodologiju. Tri su mi izvora posebno pomogla razumjeti Packerovo sveobuhvatno gledište o učeništvu. Prvi je knjiga Alistera McGratha J. I. Packer: His Life and Thought (2020), koja mi je pomogla shvatiti Packerovo ‘teologiziranje’ kao jednu odliku učeništva koja se temelji na učenikovu razgovaranju s Bogom upotrebom Biblije. Drugi je knjiga Vaughna Bakera Evangelism and the Openness of God (2012), iz koje sam koristio pojam evangelizacije kako bih definirao učeništvo u kontekstu Novoga zavjeta. Treći je izvor knjiga Jasona Hooda Imitating God in Christ (2013), čija mi je ideja pokristovljenja pomogla razumjeti pneumatološku narav učeništva, koju sam nazvao ‘oduhovljenje’. Treća strana moje znanstvene metodologije ključna je u smislu da nisam samo procijenio Packerov nauk o učeništvu iz vlastite perspektive nego sam i osmislio sustavan način da organiziram njegovo razumijevanje učeništva s perspektive korištenja novozavjetnih izvora.
1. Učeništvo u Bibliji
Prije nego što počnemo istraživati kako je Packer koristio Novi zavjet u izgradnji svoje teologije učeništva, moramo razumjeti kako on poima učeništvo u okvirima temeljnih vidova njegova gledišta o kršćanskoj religiji. Packer smatra da se učeništvo ne događa samo po sebi, nego da ga trebamo sagledati u okviru kršćanskih osnova. U njegovu se slučaju to odnosi na dva ključna pojma: pojam Krista i pojam vjere. Učeništvo se, stoga, oblikuje kao obvezna stvarnost koja se javlja između Krista i vjere. Zapravo, ne radi se samo o Kristu i vjeri; radi se o poznavanju Krista i početku vjere, s obzirom na to da – kako je to Packer izrazio – „vjera započinje poznavanjem Krista“ (Packer 2010, 5). Ovo je veoma jasna potvrda kristološkog temelja učeništva, koje se ne može dogoditi u odsutnosti poznavanja Krista. Štoviše, s obzirom na to da je poznavanje Krista sinonimno vjeri – pa se u tom slučaju vjera sastoji od poznavanja Krista – učeništvo u svojoj osnovi ovisi o stvarnosti vjere. Učeništvo nije moguće u odsutnosti vjere jer, prema Packeru, vjera nije nekakav osjećaj, nego poznavanje Krista, a ovo je jedina činjenica koja vodi k učeništvu.
Greg Ogden primjećuje ovu epistemološku jednadžbu u Packeru, odnosno to da je vjera poznavanje, a pravi kršćanin ne može se smatrati kršćaninom ako ne poznaje Boga (Ogden 2019, 102). Kod Packera postoji još jedan vid vjere, koji je istaknuo Gary Thomas: kada vjera uđe u čovjekov život, ona ne može samo postojati, nego ona postoji kako bi zaokupila čitavo čovjekovo biće. Thomasovim riječima: „Vjera upravlja našim životima“ jer ona izranja na „raskrižjima istinskog kršćanskog življenja“ (Thomas 2003, 29).
Postoji još jedan razlog zašto Packer povlači ovu suštinsku poveznicu, a posebno između poznavanja Krista i početka vjere, koji je vezan uz epistemološku ulogu same vjere. Naime, vjera vodi do poznavanja Krista, ali stvarni proces poznavanja Krista – koji je informiran vjerom – ne događa se u vakuumu. Naprotiv, kada osoba vjeruje u Krista aktivnim korištenjem svoje vjere, onda se stvarnost vjere razvija na temelju nečega konkretnog, pa u tome Packer razvija ostatak svojega konteksta u kojem se odvija učeništvo. Dakle, učeništvo počinje i raste „proučavanjem Biblije, molitvom, kršćanskim zajedništvom“, a onda piše, i „još mnogo toga“ (Packer 2010, 5). Ovo „puno toga“ ostavit ćemo zasad sa strane, ali prva tri vida očigledno su ključna za Packerovu teologiju učeništva. Zašto? Prvo, zato što se učeništvo ne može ni dogoditi ni razvijati bez Biblije. Svaki kršćanin koji želi naučiti više o učeništvu, treba čitati Bibliju. Drugo, zato što Bibliju ne možemo razumjeti bez molitve. Budući da nam molitva pomaže usredotočiti se na Boga, Packer zna da način na koji gledamo na Bibliju ovisi o molitvi. Treće, kršćani čitaju Bibliju u kontekstu zajednice vjernika, pa je zato ključno prihvatiti ovaj ekleziološki kontekst za stalnu stvarnost učeništva.
Edward Gross razumije zašto Packer predlaže Bibliju kao kontekst učeništva kroz molitvu i crkveni život. To je zato što živimo u svijetu čije su vrijednosti posve suprotstavljene onima koje nalazimo u Bibliji (Gross 2013, 33). Kada razumijemo suprotstavljanje između vjere i svijeta, između Kristovih i svjetovnih vrijednosti, osjećamo potrebu da o tome razgovaramo s Bogom. Na ovaj način Craig Hazen vidi Packerovu molitvu kao „razgovor s Bogom“ (Hazen 2018, 146). Međutim, voditi razgovor s Bogom na temelju čitanja Biblije znači baviti se teologijom ili, kao što Alister McGrath primjećuje u svojoj knjizi o Packeru, „teologizirati“ (McGrath 2020).
2. Učeništvo i Novi zavjet
Premda je jasno da je proučavanje Biblije, što se Packera tiče, ključno za učeništvo, učeništvo se ne ostvaruje samo čitanjem Biblije. Zapravo, upravo nam usredotočavanje na Novi zavjet kao dio Biblije pomaže da učeništvo razvijemo u ono što bi ono trebalo postati. Packer naglašava da se u bavljenju Biblijom moramo usredotočiti na dva njezina vida. Prvi je čitanje Biblije općenito jer na ovaj način naše „kršćansko predanje“ raste u istinsko učeništvo (Packer 2005, 61). Budući da je Biblija Božja objava, ne možemo očekivati da ćemo razumjeti Božji način postupanja u svijetu i naše iskustvo s njime ako nismo svjesni sadržaja cijele Biblije. Drugo, usredotočavanje na Novi zavjet pomaže našem razumijevanju učeništva jer nam omogućuje da razumijemo tko je Krist „kao Spasitelj Bog, kao model ljudskoga bića, kao Sudac koji dolazi, kao Onaj koji voli slabe, siromašne i one koji nisu ljupki te kao Vođa na križnom putu“ (Packer 2005, 60). Ukratko rečeno, Novi zavjet pomaže nam da dobijemo cijelu sliku o Isusu „kao utjelovljenom Bogu“ (Packer 2005, 61), po kojemu razumijemo ne samo stvarnost smrti nego i uskrsnuća (Packer 2005, 61).
Ovaj suštinski kristološki naglasak Novoga zavjeta dobro je izrazio George Demetrion, koji piše da „Packer ističe Božje utjelovljenje u Isusu Kristu kao središnju priču Novoga zavjeta“ (Demetrion 2014, 73). Ovo jasno ističe ključne poveznice između Novoga zavjeta i našega poznavanja Krista, bez kojih učeništvo nije moguće. Također, Graeme Goldsworthy ističe da, prema Packeru, Isus podržava Stari zavjet „kao autoritativnu Božju riječ“ (Goldsworthy 2000, 47), ali to vidimo samo ako čitamo Novi zavjet.
Nakon što je ustanovio ključnu poveznicu između učeništva i Novoga zavjeta usmjeravanjem pažnje na Isusovu osobu, Packer ide dalje i pokazuje nam da, što se učeništva tiče, Novi zavjet ne trebamo samo čitati nego ga trebamo čitati na određen način. Definitivno je važno imati na umu cijeli Novi zavjet kada ga čitamo u svrhu učeništva, ali Packeru je jako bitno da razumijemo kako je u igri određena metodologija u postupanju s Novim zavjetom kada nas zanima učeništvo. Prema tome, on piše da bismo se trebali usredotočiti na „naglašavanje potrebe za stalnim meditiranjem o četiri Evanđelja“ (Packer 2005, 61). Ne radi se o tome da je ostatak Novoga zavjeta manje važan za učeništvo. Nipošto! Usprkos tomu, jako je važno razumjeti da Evanđelja imaju izvanrednu sposobnost zadržati nam pažnju na Isusu. Packerovim riječima: „Proučavanje Evanđelja osposobljava nas… držati svojega Gospodina jasno pred očima“ (Packer 2005, 61), što je prelijepa slika koju je Packer zamislio da nam pomogne prihvatiti ideju kako nema istinskog učeništva ukoliko, i dokle, naš fokus na Isusa ne postane potpun i stalan. Packer smatra da je to razlog zašto je učeništvo u svojoj osnovi relacijsko, to jest odnosno. Mora postojati odnos između vjernika koji čita Novi zavjet i Isusa, središnjega lika Novoga zavjeta. Packer piše da zato moramo „držati pred očima ovaj odnosni okvir učeništva njemu“, a to nam omogućuje čitanje Evanđelja (Packer 2005, 61).
Budući da Evanđelja govore o evanđelju, Timothy George naglašava da je Packerovo povezivanje evanđelja, kako je ono objavljeno u Evanđeljima, i učeništva, bilo očigledno u cijelomu njegovom djelovanju. George smatra da je Packer cijeloga života intenzivno radio na tome kako bi „skovao koaliciju i zajednicu na evanđelje usredotočenih Kristovih sljedbenika diljem svijeta“ (George 2009, 168). Georgeov izraz „Kristovi sljedbenici“ odnosi se na one koje Packer naziva učenicima, tako da se učeništvo odvija onda kada vjernici razumiju i žive evanđelje koje vidimo na djelu u Evanđeljima. Reid Hensarling također je svjestan Packerova povezivanja „biblijskog evanđelja“ i učeništva te ističe da je Packer smatrao da proučavanje evanđelja vodi do snažnije, zdravije i zrelije Crkve (Hensarling 2012, 53). Ovo podrazumijeva da je to Crkva učenika koji su dosegli ovo stanje – kao što vidimo kod Vaughna Bakera – po onomu što Packer opisuje kao evangelizaciju ili propovijedanje evanđelja, u skladu s Novim zavjetom (Baker 2012, 166).
3. Učeništvo i Evanđelja
Međutim, Novi zavjet neprestano upućuje na učeništvo, a Packer pazi da obuhvati sve vrste novozavjetnih dokumenata dok promišlja o tome što učeništvo podrazumijeva. On upućuje na četiri Evanđelja u povezanosti s učeništvom, a prvo takvo upućivanje nalazimo onda kada koristi Matejevo evanđelje da prikaže učeništvo u Isusovu odnosu s „božanskim Ocem“ (Packer 2011, 114), primjerice, u Mateju 11,25-27. Ključan je vid učeništva, prema Packeru, svijest da Isus nije djelovao sam ili samostalno, nego pod usmjerenjem svojega Oca, čija ga je podrška osposobila da privuče ljude sebi. Packer je smatrao da je Očeva pomoć omogućila Isusu da ostavi snažan utisak na ljude koje je „pozivao na učeništvo“ (Packer 2011, 114). Ipak, važno je razumjeti da učeništvo znači imati blizak odnos s Isusom pod vodstvom njegova Oca (Packer 2011, 114), što za Packera predstavlja suštinu onoga što nas Matejevo evanđelje uči o učeništvu. S druge strane, Markovo evanđelje širi svoj fokus s Boga Oca na ljude kao Božja stvorenja. Dakle, Packer piše da je osobno posvećenje ključan vid učeništva prema Markovu evanđelju, što znači da osoba ne treba voljeti samo Boga, nego i bližnjega svoga, kao što čitamo u Marku 12,29-31, jer učeništvo nije samo odnos, kao u Matejevu evanđelju, nego i „proces promjene“ koji se očituje putem osobnog posvećenja (Packer 2005, 61-62).
Poznavanje Boga kao Oca, ne samo u njegovu božanskom odnosu s Isusom nego i u njegovoj soteriološkoj povezanosti s nama, predivno je opisao Pete Alwinson, koji svjedoči da je Packer „u njemu probudio želju za poznavanjem Boga Oca za cijeli život“ (Alwinson 2015, 28). Craig Murison i David Benson ističu da Biblija, prema Packeru, zahtijeva ljubav prema bližnjemu, ali da ljubav nije emocionalni osjećaj (Murison i Benson 2018, 85). Naprotiv, radi se o odnosnoj ljubavi jer – kao Kristovi učenici – kršćani vole Boga Oca i svoje bližnje zbog svojeg osobnog i istinskog odnosa s Isusom, kao što možemo vidjeti u Mateju i Marku.
Packer primjećuje da ljubav prema Bogu Ocu i bližnjemu svomu ne predstavlja cjelokupnu definiciju učeništva. Zato do izražaja dolazi i Lukino evanđelje, s novim aspektom koji je povezan s vječnim životom: oni koji su istinski Kristovi učenici neće samo voljeti Boga kao Isusova i svojega Oca te bližnjega svoga, nego će ujedno biti ljudi koji će, iz toga razloga, baštiniti vječni život. Kada Packer čita Lukino evanđelje, razumije da se učeništvom baštini vječni život zbog ljubavi prema Bogu Ocu i bližnjemu svomu, što je prilično očigledno u poredbi o Dobrom Samarijancu, prikazanoj u Luki 25,37. Packer smatra da je duhovna matematika učeništva zapravo jednostavna: ljubav prema Bogu Ocu i prema bližnjemu svomu zbog ljubavi koju gajimo prema Isusu vodi nas u vječni život. Ipak, ovdje nije kraj priči o učeništvu jer Packer ističe da je ovo nemoguće ostvariti ukoliko Isusovi učenici neće voditi život „nasljedovanja Isusa u poniznosti, ljubavi, izbjegavanju grijeha i vršenju pravednosti“ (Packer 2005, 62). Prema Packeru, nasljedovanje Krista ključan je vid istinskog učeništva, što možemo vidjeti u Ivanu, posebno kada Isus pere noge svojim učenicima kao primjer iskrene poniznosti koju oni trebaju u ljubavi i iskreno prakticirati jedni s drugima (Iv 13,12-15). Dakle, Packer istinsko učeništvo prikazuje kao nasljedovanje Krista (Ivanovo evanđelje) po ljubavi prema Bogu Ocu (Matejevo evanđelje) i prema bližnjemu svomu (Markovo evanđelje), koje Bog nagrađuje vječnim životom (Lukino evanđelje).
David Scott objašnjava da, prema Packeru, kršćani – pogotovo u svojstvu Božjih izabranika – svoj odnos s Isusom promatraju kroz ovu imitatio Christi. Scottovim riječima: „Izabrani se odnose prema utjelovljenju… kao prema nasljedovanju Kristova načina života“ (Scott 2018, 50). Prema Jonathanu Bayesu, nasljedovanjem svojega učitelja Kristovi učenici idu prema vječnomu životu, koji Packer naziva „uživanjem u Bogu“ (Bayes 2010, 235).
4. Učeništvo i Poslanice
Packerovo korištenje novozavjetnih Poslanica za svoj nauk o učeništvu prilično je složeno ali, kao što bismo i očekivali, velik naglasak stavlja na Pavlove spise. Packer tako otkriva da učeništvo počinje sa Svetim Duhom, u smislu da vjernici primaju Svetoga Duha, što je ujedno prvi vid postajanja Kristovim učenikom, što vidimo u Galaćanima 3,2. Drugi je vid učeništva, prema Packeru, vjernikova svijest da pripada Bogu zbog „pečata“ Duha Svetoga, kao što vidimo u Efežanima 1,13. Treći vid učeništva Packer percipira u vjernikovu razumijevanju da, zbog njegova „pečata“, u njemu prebiva Sveti Duh, kao što vidimo u Rimljanima 8,11. Packerov četvrti vid učeništva tiče se vjernikove preobrazbe koja se događa zbog toga što u njemu prebiva Sveti Duh, zbog čega vjernik odražava „Isusovu moralnu sliku“, kao što vidimo u 2 Korinćanima 3,18 (Packer 2005, 61). Peti vid učeništva Packer je vidio u prisutnosti duhovnih darova u vjerniku, što je, ponovno, pneumatološka stvarnost koju ostvaruje prisutnost Svetoga Duha u vjerniku, kao što vidimo u 1 Korinćanima 12, a koja znači da „svi kršćani imaju vlastite darove i zadatke unutar ukupne službe Crkve“ (Packer 2005, 69). Šesti i konačni vid Packerove teologije učeništva, koji sam pronašao u njegovoj teologiji na temelju korištenja Pavlovih poslanica, svijest je koju Sveti Duh pobuđuje u vjerniku da pripada Kristu zbog njegove smrti i uskrsnuća, kao što vidimo u Kološanima 2,12. Packerovim riječima: istinsko se učeništvo sastoji od „gledanja u Krista i pouzdavanja u njegovu prolivenu krv i obećanje oprosta“ (Packer 2005, 59).
Na preobražavajuću prirodu Packerove teologije učeništva ukazao je Alister McGrath, koji piše da, prema Packerovu čitanju Pavla, teologija – a stoga i učeništvo – „mijenja živote“ i tako stalno radi na „obnovi naših umova, a stoga i na preusmjeravanju i ponovnom okrepljivanju naših života“ (McGrath 2019, 112). Kao dio veće rasprave o učeništvu u kojoj se poziva na Packera, Jason Hood govori o činjenici da je učeništvo u Pavlovim spisima „pokristovljenje“ (Hood 2013, 108). Pa ipak, s obzirom na Packerov fokus na ulogu Svetoga Duha u učeništvu, mogli bismo valjano ustvrditi kako Packerova teologija učeništva aktivno zagovara pokristovljenje putem oduhovljenja.
Čak i ako Pavlove poslanice predstavljaju glavni oslonac Packerove teologije učeništva, on se poziva i na druge novozavjetne Poslanice, koje mu omogućuju da dalje elaborira stvarnost učeništva. Za početak, Petrova teologija Packeru pruža priliku da objasni duboko kristološku narav učeništva. Učeništvo stoga uvijek mora biti čvrsto usidreno u Kristu, u njegovoj patnji i bezgrješnosti te njegovoj ulozi pastira i nadglednika vjerničkih duša, a sve ovo možemo vidjeti u 1 Petrovoj 2,21-25. Život učeništva po Packeru znači „raditi stvari koje [Krist] kaže“, pa bi zato vjernici trebali voditi „život koji ugađa Bogu“ (Packer 2005, 62). Podupirući ovaj isti argument, Packer se poziva na Hebrejima 12,14, još jedan tekst čiji kristološki fokus naglašava neke ključne vidove učeništva. Naglašava, primjerice, potrebu da vjernik bude stalno usredotočen na Isusa, na njegovu patnju i njegovo uzašašće. Ova neprestana kristološka ustrajnost u Packeru je potakla uvjerenje da se istinsko učeništvo temelji na „terenu… koji je dobro mapiran“ (Packer 2005, 62), što vjerniku pomaže voditi život stalne duhovne preobrazbe. Još jedan odlomak iz nepavlovske Poslanice koji sam pronašao, a koji je Packer koristio u svojoj teologiji učeništva, prva je Ivanova poslanica 1,3. Prema Packerovu razumijevanju ovoga teksta, učeništvo je zajedništvo s Bogom, a posebno s Ocem i Sinom. Ova preciznost Packera je dovela do zaključka da postoji određeni standard kršćanskoga življenja i da, u tom pogledu, učeništvo ima posebne „smjernice“ koje jamče „kvalitetu kršćanskoga iskustva“. Drugim riječima, istinsko učeništvo događa se onda kada vjernik „teži za ovim iskustvenim zajedništvom i ne pristaje ni na što manje od toga“ (Packer 2005, 56).
Jerryju Bridgesu nije promakla ključna važnost zajedništva u Packerovoj misli. On priznaje da, što se Packera tiče, „zajedništvo s Bogom je istovremeno i temelj i cilj zajedništva koje imamo jedni s drugima“ (Bridges 2014, 97). Osobno sam primijetio ovaj Packerov naglasak na zajedništvu, pogotovo u kontekstu našega vjerničkog, a prema tome i učeničkog identiteta. Budući da se ovo zajedništvo kristološki posreduje, napisao sam da u Packerovoj teologiji „suštinu duhovnog oblikovanja“, koja je ujedno srž učeništva, čini „opsesija Kristom… jedina zdrava opsesija kojom čovjek može biti obuzet; ako smo istinski kršćani, uvijek moramo biti obuzeti ovom duhovnom opsesijom“ (Simuț 2022, 87).
5. Učeništvo i Djela apostolska
Jedan od najzanimljivijih načina na koje Packer koristi Novi zavjet u izgradnji svojeg razumijevanja učeništva vezan je uz njegovo čitanje Djela apostolskih. Prva strana učeništva koju možemo vidjeti u Packerovu pristupu Djelima, njegov je početak: učeništvo počinje kada se ljudi pokaju, prihvate krštenje u ime Isusa Krista za oproštenje grijeha i onda prime dar Svetoga Duha – a to čitamo u Djelima 2,38. Drugo, učeništvo ne počinje samo pokajanjem, odnosno dramatičnom promjenom mišljenja zbog prihvaćanja Krista i njegova oproštenja grijeha nego djeluje kao svjedočanstvo. Kao svjedočanstvo, učeništvo je očitovanje Kristove sile u vjernicima po Svetom Duhu, kao što vidimo u Djelima 1,5.8. Packerovim riječima: „Isus je obećao da će Duh, kada dođe, osnažiti učenike za svjedočenje“ (Packer 2005, 75), a ovo je temelj istinskog učeništva. Treće, učeništvo je stalan duhovni poziv koji se očituje u vjernikovu životu. Kao što to Packer izražava, učeništvo možemo vidjeti u pogledu „nove službe“ (Packer 2005, 75) koja se istovremeno i pneumatološki i kristološki očituje; ovaj duhovni poziv, objašnjava Packer, događa se po Duhu koji proslavlja Isusa (Packer 2005, 75).
Kermit Zarley spominje Packerovo uvjerenje da su dvanaestorica učenika doživjela obraćenje prije svojeg iskustva Pedesetnice, a u tom slučaju učeništvo se odnosi na duhovnu čistoću, što ukazuje na otkupljenje, opravdanje, spasenje i preporod (Zarley 2015, 87). To znači da su Dvanaestorica učenika hodala s Isusom prije njegove smrti, uskrsnuća i uzašašća, a još važnije, obrazac se nije promijenio ni nakon njegove smrti, uskrsnuća i uzašašća. Prema tome, učeništvo se odnosi na hod s Isusom po sili Duha. John MacArthur potvrđuje ovu stvarnost kada ističe da, prema Packeru, Duh uvijek upućuje na Isusa (MacArthur 2013, 43). Drugim riječima, učeništvo je, prema Packeru, kristološki usredotočeno iako se pneumatološki ostvaruje.
U svojem istraživanju Djela apostolskih, pogotovo u kontekstu ove duhovne stvarnosti učeništva, čini se da Packer priznaje kako barem neki vidovi učeništva ostaju nejasni. Primjerice, ističe da je „Bog odgodio jezike i proroštva u Samariji do dolaska Petra i Ivana“ u Djelima 8,12-17 da bi onda „ove fenomene ostvario u dvanaestorici efeških učenika nakon njihova kršćanskog krštenja“ u Djelima 19,1-6. Ove je dvije prigode nešto teže dogmatski protumačiti (Packer 2005, 75). Štoviše, Packer ide toliko daleko da predlaže kako ni sam Luka nije potpuno razumio što se dogodilo u ova dva slučaja jer „nije jasno da je on [Luka] sposoban ponuditi vlastitu teologiju o njima“ (Packer 2005, 75). Kako bi dodatno otežao stvari, Packer se šali i kaže da u opisu ova dva slučaja „Luka ima pokeraško lice“ (Packer 2005, 75). Bez obzira na to je li i sam Luka bio posve zbunjen u pogledu ove dvije činjenice – čuvši o prvoj, a možda i posvjedočivši drugu – očigledno je da je Packer smatrao da se učeništvo događa zbog Svetoga Duha i da je njegova početna točka obraćenje: „U cijelim Djelima apostolskim očekuje se da će puna služba Duha u životu kršćanina početi obraćenjem“ (Packer 2005, 75). U svakom slučaju, upravo je propovijedanje evanđelja, odnosno poruka o Isusu, dovela do promjene u tome kakvi su ljudi bili prije i kakvi su postali nakon što su čuli o Isusu. U ovom smislu, Packer smatra da je učeništvo ona „puna služba koju je Isus predskazao“ i da propovijedanje toga učeništva slavi cijeli Novi zavjet (Packer 2005, 75).
Drugim riječima, učeništvo se tiče propovijedanja svega što treba znati i dijeliti o Kristu u skladu s Novim zavjetom. Donald Ekstrand tako primjećuje da je Packer smatrao da nas učeništvo čini „zrelima“, „da imamo s Kristom zreo odnos u kojemu ga štujemo, pouzdajemo se u njega, volimo ga i pokoravamo mu se“, kao i da razvijamo „svježe i istinito viđenje Isusa Krista“ koje se temelji na odbijanju da propovijedamo „izobličenoga Krista“ (Ekstrand 2012, 448). Packer smatra kako nema istinskog učeništva bez propovijedanja evanđelja. Zato je Rober Solomon istaknuo Packerovo stameno vjerovanje u „važnost evangelizacije i misije“ (Solomon 2020).
6. Učeništvo i Otkrivenje
Premda nisam uspio naći mnoga upućivanja na Otkrivenje u kontekstu učeništva u Packerovim djelima, pronašao sam jedno u kojemu objašnjava učeništvo u kontekstu Otkrivenja. Širi je kontekst rasprava o revnosti, koju Packer smatra temeljnom značajkom istinskog učeništva. Packerova misao ukratko glasi ovako: on vjeruje da bi revnost trebala biti karakteristika kršćanskog učeništva jednostavno zato što je, kao prvo, sam Krist bio veoma revan tijekom svoje službe i, drugo, zato što su Kristovi učenici očitovali revnost tijekom služenja sve do smrti, i to obično mučeničke smrti. Među Packerovim primjerima duhovne revnosti Pavao ima istaknuto mjesto kao Kristov učenik koji se s „tamnicama i boli“ suočio nepokolebljivom predanošću svom Gospodinu (Packer 2023, n.p.). Prema tome, Packer smatra kako revnost ide ruku pod ruku s učeništvom jer je revnost zapravo jedna od ključnih osobina Kristovih učenika. Međutim, Packerovo upućivanje na Otkrivenje javlja se kada raspravlja o duhovnoj revnosti i božanskoj ljubomori. U tom pogledu spominje Otkrivenje 3,15-16, tekst koji oslovljava crkvu u Laodiceji i njezin mlak ili neodlučan stav prema Kristu i kršćanskom životu. U ovom kontekstu Packer objašnjava da je revnost suprotstavljena ravnodušnosti, a istinski Kristov učenik trebao bi uvijek biti revan za Gospodina (Packer 2023, n.p.).
Kao ključan čimbenik učeništva u Packerovoj teologiji, revnost je primijetio i John Steinreich, koji piše da bi revnost uvijek trebali pratiti „radost, duh molitve, duh štovanja“ jer „ona zasigurno odražava stav i djelovanje kako Krista tako i prvih učenika u njihovoj vjeri“ (Steinreich 2016, 110). Andrew McGowan naglašava još jedan vid revnosti kao vida učeništva kod Packera, kada ističe da revnost uvijek treba biti usmjerena prema vjeri, a ne prema racionalističkim objašnjenjima vjere, što vidimo kod nekih teologa, poput A. A. Hodgea i Louisa Berkhofa (McGowan 2008, 115).
Packer je smatrao da je Knjiga Otkrivenja dostatna za njegovu teologiju učeništva premda otkriva samo jednu karakteristiku Isusova sljedbenika. Štoviše, s obzirom na to da je ova jedna karakteristika, revnost, antonim za ravnodušnost, Packer upozorava da revnost nije jedina važna karakteristika (Packer 2023, n.p.), nego je pitanje ipak nešto ozbiljnije zbog Božje ljubomore usmjerene protiv svake vrste pasivnosti ili manjka zanimanja i entuzijazma. Istinsko učeništvo, smatrao je Packer, suprotstavlja se ravnodušnosti i nemaru prema Kristu. Oni koji vjeruju u Krista moraju uvijek biti revni, puni entuzijazma i strasti za Krista kao Gospodina i Spasitelja u svojem životu. Zašto je revnost toliko važna za Packera? Odgovor nije kompliciran: revnost je ključna zato što govori o čovjekovu stavu prema Kristu ne samo u odnosu na ono što se događa sada nego i u vezi s onim što će doći u budućnosti Crkve. Packer stoga smatra da je revnost sinonim za nadu (Packer 2023, n.p.). Revni učenici su vjernici čiji su životi ispunjeni nadom, posebno eshatološkom nadom; učenici moraju biti puni revnosti zato što oni ne samo da žive za Krista nego se nadaju vidjeti Krista licem u lice. I posljednji vid: Packer revnost smatra važnom zato što ide ruku pod ruku s pokajanjem, kao što vidimo u Otkrivenju 3,16, gdje se ravnodušnu crkvu u Laodiceji potiče ne samo da bude revna nego i da očituje plod pokajanja. Drugim riječima, revnost je svijest da trebamo neprestano obnavljati svoj um za Krista. Istinsko učeništvo zato obilježava revnost kao entuzijazam za Gospodina, koji uzrokuje stalna obnova naše psihe u savjesnom nasljedovanju Gospodina, ljubavi prema njemu i donošenju odluka koje su u skladu s njegovom voljom (Packer 2023, n.p.).
Robert Solomon upozorava da Packerovo razumijevanje revnosti nije ni divlji fanatizam ni sebična neodgovornost. Naprotiv, Packerova je revnost tek stav poštovanja, poniznosti i predanja Kristu koji obuhvaća cijeli čovjekov život (Solomon 2022, 227). Kada vidimo učeništvo u kontekstu revnosti, onda razumijemo – zajedno s Christianom Georgeom – da vjernici mogu živjeti na ovaj način samo ako poimaju „važnost biblijske teologije“ (George 2006, 172), koja je jedna od Packerovih životnih težnji.
7. Procjena: Dva stupa na kojima učeništvo stoji
Kao što sam spomenuo u uvodu, Packer je svoj nauk o učeništvu izgradio usredotočen na Evanđelja i Poslanice: dok Evanđelja otkrivaju narav učeništva, Poslanice sadrže učenja o učeništvu. Drugim riječima, Packer je smatrao kako Poslanice predstavljaju teoriju učeništva, a Evanđelja pak praksu učeništva (Packer 2005, 61). Je li Packer pozorno razmotrio temeljnu važnost ostalih književnih žanrova u Novom zavjetu – Djela apostolska i Otkrivenje – za svoj nauk o učeništvu, činjenica je koju nisam uspio potvrditi, unatoč tome što sam pronašao neke karakteristike učeništva na temelju njegove upotrebe Djela apostolskih i Otkrivenja. Ono što je važno vezano je uz Packerovo vlastito gledište o učeništvu, koje stoji na dva stupa: učenje ili teorija o učeništvu, koju nalazimo u Poslanicama, te narav ili praksa učeništva, koja nam je objavljena u Evanđeljima. Packer upozorava da su ova dva stupa jednako važna za učeništvo zato što zajedno daju potpunu perspektivu o tome što je uopće učeništvo i kako se ono ostvaruje u Crkvi (Packer 2005, 61). Nikada ne smijemo dijeliti učenje od naravi učeništva jer teorija nikada ne može zamijeniti praksu.
Dewey Mulholland piše o Packerovoj perspektivi o naravi učeništva, u kojoj se ne radi o ugađanju ljudima, nego Bogu; u kojoj se ne radi o nasljedovanju ljudi, nego o nasljedovanju Krista. I na kraju, učeništvom se ne pokušava zadobiti ono što se sviđa ljudima, nego ono što Bog nudi, posebno božanski i duhovni blagoslovi (Mulholland 1999, 109). Učenje o učeništvu prema Packeru Hal Stewart je predstavio kao „misiju stvaranja učenika“. U tom pogledu „stvaranje učenika je namjerno prenošenje biblijske vjere na drugu osobu“ (Stewart 2017, 113). Steward također vjeruje da se Packerova teorija učeništva može objasniti kao „Božja misija s razumijevanjem koje se temelji na evangelizaciji i stvaranju učenika“ (Stewart 2017, 113).
Upozorivši da se teorija i praksa učeništva uvijek moraju razmatrati zajedno, Packer objašnjava zašto se učenje o učeništvu i narav učeništva nikada ne smiju razdvajati. Razdvajanje ovoga dvoga je, prema Packeru, „jako loš znak“ (Packer 2005, 61), uglavnom zato što usredotočavanje na teoretske vidove učeništva može dovesti do gubitka interesa za ono što zapravo znači slijediti Isusa i „imati osobno zajedništvo s Gospodinom Isusom“ (Packer 2005, 61). S druge strane, previše usredotočenosti na zajedništvo s Isusom na veoma osobnoj i pojedinačnoj razini vrlo će vjerojatno stvoriti stav nezainteresiranosti prema drugim ljudima. Ovo će zatim rezultirati time da će učenik zanemarivati svoju temeljnu dužnost stvaranja drugih učenika. Pa ipak, Packer je uvjeren da je držanje ravnoteže između teorije i prakse u pogledu učeništva moguće ako ne izgubimo iz vida činjenicu da je istinsko učeništvo usidreno u našem preporodu i pokajanju (Packer 2011, 158). Kada razumijemo da nema učeništva bez preporoda i pokajanja – odnosno bez istinskog početka vjere i jednako autentičnog života vjere – naše će učeništvo sigurno biti gorljivo (Packer 1958, 13).
Gorljivu narav učeništva kod Packera istaknuo je V. M. Liew, koji to spominje u kontekstu kršćanskoga štovanja kao načina života (Liew 2014). Ovo znači da je, prema Packeru, učeništvo – baš kao i štovanje – način življenja za sve kršćane koji prihvate da nisu samo Kristovi sljedbenici nego i ljudi koji potiču druge da slijede Krista. Postoji ipak jedan problem, o kojemu je pisao Cameron Anderson. Naime, možemo slijediti Krista samo onda ako i kada čitamo o njemu u Bibliji, njegovoj riječi, što znači da je učeništvo legitimno jedino onda kada se temelji na Bibliji (Anderson 2016, 153). Štoviše, upravo iz Biblije Packer i uči o učeništvu te u Bibliji on vidi ova dva stupa: narav učeništva u Evanđeljima i učenje o učeništvu u Poslanicama, zajedno s mnoštvom drugih ključnih karakteristika učeništva koje nalazimo u ostalim novozavjetnim knjigama.
Zaključak
Svrha ovoga članka bila je pružiti sustavnu perspektivu o tome kako je Packer gradio svoju teologiju učeništva koristeći Novi zavjet. Premda je veoma očigledno da sâm Packer možda nije svjesno razmišljao o ovim vidovima, pošlo mi je za rukom ući u trag nekim konkretnim koracima na kojima se temelji njegov pothvat.
U svojem prvom koraku u izgradnji teologije učeništva na temelju Novoga zavjeta, Packer je iznio svoje gledište o Bibliji jer upravo u Bibliji čitamo o vjeri, pogotovo o vjeri u Boga i u Krista kao njegova Sina. Vjera vodi do poznavanja Krista, a poznavanje Krista je, u konačnici, ono od čega se učeništvo sastoji – sve ove vidove učeništva nalazimo u Bibliji. Drugo, Packer sužava svoju perspektivu s cijele Biblije na Novi zavjet, koji, kao što smo vidjeli, sadrži ključne informacije o naravi učeništva u Evanđeljima i o učenju vezanom s učeništvom u Poslanicama. Moj se doprinos ne tiče prvenstveno istraživanja Evanđelja i Poslanica, što sam ipak istražio, nego u napuštanju ova dva književna žanra ne bih li vidio na koji način Packer raspravlja o učeništvu s obzirom na Djela apostolska i Otkrivenje. Novi zavjet važan je za Packera zato što otkriva Krista ne samo kao Boga, Gospodina i Spasitelja – zajedno s drugim ključnim vidovima njegova bića i djela – nego i kao središnjeg lika svih novozavjetnih knjiga. Treće, Packerova rasprava o Evanđeljima otkriva nam da učeništvo ima mnoga lica: Matej stavlja naglasak u učeništvu na poznavanje Boga Oca; Marko u učeništvu stavlja naglasak na ljubav prema ljudima; u Luki učeništvo vodi u vječni život; dok se u Ivanu učeništvo sastoji od nasljedovanja Krista.
U svojem istraživanju Poslanica Packer razumije da učeništvo moramo definirati kao radikalni pneumatološki preobražaj ljudskoga bića u kojemu prebiva Duh Sveti zbog Kristova djela – a to je Pavlova perspektiva. Ostatak novozavjetnih Poslanica usredotočuje se na učeništvo kao obvezan proces življenja u skladu s Kristovim primjerom. Djela apostolska informiraju nas o tome na koji se način učeništvo može i treba živjeti u Duhu dok vjernici pronose poruku o Kristu nevjernicima i, čineći tako, sazrijevaju u vjeri. U Otkrivenju Packer vidi da učeništvo ima određeno mjerilo; u tom pogledu, učeništvo bi trebalo biti revno i gorljivo za Krista, koji živi u vjernicima po Svetom Duhu.
Na kraju sam se vratio naravi učeništva koju objavljuju Evanđelja i učenju o učeništvu koje nalazimo u Poslanicama, koje smatram dvama stupovima na kojima je Packer sagradio svoju teologiju učeništva. Narav učeništva važna je zato što predstavlja praksu učeništva. Znati što trebamo činiti kao Kristovi učenici ključan je vid života vjernika kao Kristovih sljedbenika. Zatim, učenje o učeništvu jednako je važno zato što nam pokazuje kako trebamo razumjeti učeništvo, posebno dok ga živimo u sili Duha. Packer upozorava da se ova dva stupa – narav ili praksa učeništva i učenje ili teorija učeništva – nikada ne smiju razdvajati. Štoviše, on ima jako dobar razlog za svoje upozorenje: razdvajanje ovih stupova nesumnjivo vodi k životu kojemu nedostaje autentična vjera u Krista, koji je svoje učenike poučio ne samo što ići za njim podrazumijeva teoretski nego i kako bi se hodanje za njim trebalo živjeti u praksi svakoga dana.
Na kraju, evo vrlo kratkoga popisa onoga što smatram snažnijim i slabijim stranama Packerova pristupa Novom zavjetu u razmatranju učeništva. Uspio sam izdvojiti tri vida koja smatram snažnijim stranama Packerova pristupa. Prva snažnija strana Packerova korištenja Novoga zavjeta za njegovu teologiju učeništva je činjenica da široko koristi Novi zavjet dok ističe građevne blokove učeništva. Druga je snažnija strana to što njegovo korištenje Novoga zavjeta za teologiju učeništva uzima u obzir cijelu Bibliju kao Božju objavu. Još jedna snažnija strana tiče se njegove odlučnosti da teoriju i praksu, nauk i primijenjenu duhovnost, drži u bliskom odnosu, što njegov pristup ne čini samo holističkim nego i snažno povezanim. Što se mogućih slabijih strana Packerove metodologije tiče, trebao bih možda spomenuti to da se čini kao da ne koristi sve novozavjetne knjige za svoju teologiju učeništva – ili je možda slučaj da nisam još uspio uočiti svako javljanje teme učeništva u spoju s biblijskim stihovima iz izvora, posebno Poslanica, s kojima smatram da se Packer nije bavio. Još jedna moguća slabija strana – iako je „slabija strana“ previše snažan izraz za to – je što Packer, unatoč svojem širokom korištenju Svetoga pisma, a posebno Novoga zavjeta, po svemu sudeći ne koristi biblijske komentare kako bi potkrijepio svoje zaključke. Shvaćam da bi to možda bilo previše tražiti od povijesnog teologa i dogmatika, što je bila Packerova uža znanstvena specijalnost, ali to je jedna stvar koju sam primijetio dok sam pregledavao njegova djela. Posljednje što sam smatrao problematičnim je to što nam Packer nije ponudio jedinstvenu i sustavnu teologiju učeništva; ono što imamo su različita upućivanja na učeništvo koja su raštrkana po mnogim njegovim knjigama, ali ne postoji integrirana perspektiva o učeništvu koju je sam Packer ponudio.