Izvorni znanstveni članak
Hagiografsko-legendarna književnost hrvatskog srednjovjekovlja i senjski "Marijini mirakuli" - izvori, žanrovske, tematske i tipološke karakteristike
Ivanka Petrović
Sažetak
Hagiografsko-legendarna i legendarna književnost, iznimno djelo srednjovjekovne duhovnosti i kreativnosti, u velikom je rasponu stoljeća omeđila i ispunila hrvatsko književno srednjovjekovlje: od ćirilometodskog doba u koje sežu slavenski protografi nekih kasnijih hrvatskih hagiografskih tekstova pa sve do u 17. stoljeće. Hrvatski hagiografski i legendarni tekstovi, nastali većim dijelom u glagoljskoj, a manjim, ali vrlo značajnim dijelom u latiničkoj književnosti, nalaze se u glagoljaškim zbornicima i brevijarima, propovjednim djelima, u zbrikama Marijinih mirakula, a oblikuju i djela jedinstvene legendarne tematsko-sadržajne cjeline. Najstariji slavenski hagiografski tekstovi rođeni su nedvojbeno već među prvim slavenskim tekstovima namijenjenima ćirilometodskoj misiji, najprije kao prijevodna djela s grčko-bizantskih izvora, a uskoro i kao originalni slavenski tekstovi, neki nastali još na moravskom tlu. Među njima najveću pozornost zaslužuje Žitije Konstantina-Ćirila, izvorni slavenski hagiografski tekst, ali i povijesni izvor, koji se fragmentarno sačuvao i u hrvatskoj književnosti u nizu glagoljskih brevijara od 14. do 16. stoljeća. Iz staroslavenskog, a potom crkvenoslavenskog razdoblja slavenskih književnosti ponijela je hrvatska književnost svoje najstarije pasije i hagiografske legende, danas odreda samo fragmentarno sačuvane u najstarijim hrvatskoglagoljskim zborničkim odlomcima od konca 12. do 14. stoljeća, te u mlađim, redovito potpunije sačuvanim prijepisima 15. i 16. stoljeća. Sačuvani fragmenti prijepisi su s mnogo starijih predložaka, a slavenske matice legendi prevedene su najkasnije do konca 11. stoljeća s izvora grčke patrističke i bizantske hagiografske literature. Među tim najstarijim potvrdama hrvatske hagiografsko-legendarne književnosti nalaze se i Legenda (pasija) o sv. Eustatiju, Legenda o mučeništvu sv. Jakova Perzijanca, Mučenje 40 mučenika sebastenskih, te apokrifna legenda o martiriju sv. Tekle. Iako fragmentarne, te male skupine hagiografskih i apokrifnih tekstova, nalik zbirkama "čitaćih mineja" slavenskih ćiriličkih književnosti, kao zasebne tematsko-sadržajne cjeline mogu se, bez dvojbe, smatrati najstarijim, danas poznatim, hrvatskim legendarijima i pasionalima, koji se po starini i tematici mogu usporediti i sa zapadnoeuropskim, latinskim i najstarijim francuskim i anglonormanskim legendarijima.
Iako arhaični hrvatski repertorij hagiografsko-legendarnih tekstova, prihvaćan i kompiliran iz zajedničkog staroslavensko-(crkvenoslavensko-)bizantskog književnog izvora, nastavlja živjeti kroz čitavo hrvatsko srednjovjekovlje, hrvatska se hagiografsko-legendarna književnost vrlo rano počinje približavati i uključivati i u tokove zapadnoeuropskog književnog srednjovjekovlja, kao što primjerice pokazuje apokrif Nikodemovo evanđelje (sačuvano u Pazinskim fragmentima iz početka 14. stoljeća), prevedeno s latinskog predloška, što će od druge polovice 14. stoljeća postati temeljnim načinom njezina razvoja i življenja.
Autorica nadalje analizira vremensku i sadržajnu slojevitost sastava liturgijskog legendarija-martirologija u sanktoralu hrvatskoglagoljskih brevijara, iznimno značajan korpus hrvatske hagiogragsko-legendarne proze, u kojemu je manji, arhaičniji dio tekstova izvorima još uvijek ukorijenjen u staroslavensku (crkvenoslavensku) tradiciju, te rođen iz dodira sa češkom crkvenoslavenskom književnošću 10. i 11. stoljeća, dok je najveći dio legendi nastao prema zapadnoeuropskim, latinskim izvorima.
Glagoljaški zbornički kodeksi 14., 15., 16., pa i 17. stoljeća, uz druge raznovrsne književne neliturgijske spise, riznice su hagiografsko-legendarnih tekstova i Marijih mirakula, s kojima sada u hrvatsku legendarnu književnost ulazi novi sloj izvora, ulaze, naime, nove teme i sadržaji, ili nove tekstovne redakcije već poznatih legendi iz europskih nacionalnih književnosti, prije svega iz talijanske legendarne književnosti, a značajno mjesto u zborničkom legendariju zauzimaju i tekstovi nastali iz hrvatsko-čeških književnih veza za vrijeme emauskog perioda. Hrvati nisu sačuvali čitave zbornike hagiografsko-legendarnih tekstova: ni legendarije sa samostalnim tematsko-sadržajnim odabirom, ni legendarije složene po tijeku crkvene godine, ali je vrlo vjerojatno da su i u nas postojali takvi legendariji kako govore poneki kontinuirani zapisi i skupine hagiografsko-legendarnih (i apokrifnih) tekstova u pojedinim zbornicima, očito kompilirani prema predlošcima jedinstvenog sadržaja, tj. sa stranih, ili starijih hrvatskih legendarija i pasionala.
U studiji se posebno prati sudbina djela Vitae Patrum u hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti, djela koje je u svom latinskom obliku, a, kako se čini, i u talijanskim preradama, bogato oplodilo hrvatsku hagiografsko-legendarnu prozu. U svom najužem, ali i u širem sastavu, to se djelo u pojedinim tekstovima, u čitavim skupinama tekstova, ili u tematskim ciklusima (primjerice Verba seniorum), sačuvalo u glagoljaškim i posebice latiničkim tekstovima. Hrvatska latinička književnost posjeduje i Dijaloge Grgura Velikoga iz 1513. godine, kao i niz drugih latiničkih hagiografsko-legendarnih tekstova 16. i 17. stoljeća, pa i tekstova nakon tog razdoblja, koji su, nastavši često na temelju starijih, vjerojatno i glagoljskih predložaka, ali i ponovno prevođeni, prije svega s talijanskih izvora, produžili ovoj književnoj vrsti život daleko izvan srednjeg vijeka.
Autorica je također raščlanila žanrovsku raznolikost hrvatske hagiografsko-legendarne i legendarne književnosti srednjeg vijeka, te njezine dodire s drugim hrvatskim književnim žanrovima istog razdoblja. Hrvatska hagiografska književnost obuhvatila je mnoge kategorije i oblike orijentalne i europske hagiografije: pasije martira, živote svetaca, panegirike, svetačke mirakule, našašća, translacije relikvija. Autorica prati njihove razvojne oblike na hrvatskom tlu, te nabraja i ističe najznačajnije teme i tekstove, tematske skupine ili cikluse legendarnih tekstova istočnog i zapadnog legendarija koje je hrvatska hagiografsko-legendarna književnost ostvarila u srednjem vijeku. Posebno se osvrnula na hrvatskoglagoljske tekstove Marijih mirakula, među kojima prije svega na zbirku Marijinih mirakula tiskanu u Senju (1508), koja po obimu, po tematsko-sadržajnoj strukturi i poetici svoga žanra predstavlja najznačajniji tekst Marijinih legendi u hrvatskoj književnosti, jedan od najautentičnijih europoskih Marijinih legendarija uopće, i vjerojatno najznačajniji legendarij hrvatskog srednjovjekovlja.
Na kraju studije govori se o još nekim zapadnoeuropskim izvorima i tekstovima u hrvatskoj hagiografsko-legendarnoj književnosti srednjeg vijeka, prije svega o latinskim (Legenda aurea i drugi tekstovi), francuskim i talijanskim izvorima (literatura franco-italiana ili franco-veneta, talijanska franjevačka književnost 14. stoljeća, dominikanska književnost Domenica Cavalce i dr.).
Hrvatska se hagiografsko-legendarna i legendarna književnost javila već među prvim spomenicima naše književne kulture i od svih srednjovjekovnih književnih vrsta najznatnije produžila suton i prenijela duh hrvatskog srednjovjekovlja preko njegovih književnih i stilskih granica, ostvarivši djela istinskog nadahnuća i pravih estetičkih vrijednosti. Ukorijenjena najprije u slavensko književno zajedništvo, a potom oplođivana sve bogatijim, raznolikijim i osebujnijim temama i tekstovima zapadnoeuropskih književnosti, ona je prihvatila, ispreplela i svojim doprinosom obogatila, kao ni jedna druga slavenska književnost, istočnu i zapadnu književno-kulturnu tradiciju legendarne literature. Pri tome je hrvatska legendarna književnost, prisutna u svim oblicima i u svim funkcijama koje tom literarnom žanru europsko srednjovjekovlje namjenjuje, prošla kroz stoljeća gradeći svoj vlastiti, prepoznatljiv nacionalni sustav bogatih i osebujnih žanrovskih, tematskih i tipoloških karakteristika i našla značajno mjesto u književnoj kulturi europskog srednjovjekovlja.
Ključne riječi
Hrčak ID:
14584
URI
Datum izdavanja:
30.9.1984.
Posjeta: 5.897 *